SV Anto
SLIDER
Arrow
Arrow
Slider

svantosarajevo

Car u crkvi sv. Ante

Zadnjih dana kolovoza doživila je uboga crkvica sv. Ante u Sarajevu najveći posjet; preko njezina je praga prekoračio Ferdinand I., „car svih Bugara“ sa svojim sinom Borisom i prvim ministrima svoje države. Vladar je s puta brzojavno poručio, da će doći u crkvu franjevačku slišat sv. misu, kao na dan sv. Ljudevita, kralja franceskoga. Sv. misu tim visokim gostima čito je o. fra Petar Ćorković, tajnik provincijalov. Kažu, da je car pod cijelom misom pobožno molio iz molitvenika. Promotrio je kasnije i crkvu, te mu se sažalilo nad njezinom trošnošću.

Glasnik sv. Ante Padovanskoga, br. 10, Visoko, 1. listopada 1910., str.170

O svetom Anti

Mladost sv. Antuna do svećeništva

Sv. Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao sv. Antun Lisabonski (Santo António de Lisboa) .

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Antun franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Antun svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.

Sv. Antun u Italiji

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Antun na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
Sv. Antun dolazi na glas [uredi]

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Antun pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Preuzeto sa http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Antun_Padovanski

 

O samostanu

FRANJEVAČKI SAMOSTAN SVETOGA ANTE

Simbol franjevačke nazočnosti u Sarajevu

Iako se ovdje-ondje on spominje, danas je teško sa stopostotnom sigurnošću ustanoviti je li ikad prije kraja 19. stoljeća postojao u Sarajevu franjevački samostan. No potpuno je sigurno da je postojala župa koja se prvi put spominje još 1521. godine i u kojoj su čitavo vrijeme pastoralno djelovali franjevci.
Uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881. godine i novom raspodjelom župa pripala je župa Sarajevo dijecezanskom svećenstvu. Tako je ovim činom završila uloga franjevaca kao župnika u Sarajevu, te su se oni tiho povukli iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Sljedećih nekoliko godina smještali su svoju redovničku upravu po izboru u nekom od obližnjih samostana, ali ipak bilo je to daleko od sjedišta crkvene i društveno-političke vlasti. Iz godine u godinu ovaj se problem sve više osjećao jer su narastajući administrativni i drugi poslovi tražili što češću vezu sa spomenutim vlastima. Osjećalo se prijeko potrebnim da se barem uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zastalno nastani u Sarajevu. Osjećali su to bosanski franjevci, ali su istodobno i nositelji tadašnje društveno-političke vlasti izražavali svoju želju da uprava Provincije bude u njihovoj blizini.

Gradnja samostana

Primoran okolnostima, ali i ohrabren željom vlasti i svoje redovničke subraće, obratio se onodobni provincijal bosanskih franjevaca fra Anto Ćurić molbom vrhovnoj upravi u Rimu kako bi ona dopustila da franjevci u Sarajevu podignu sebi rezidenciju. Vrhovna je uprava molbu pozitivno riješila i provincijal se Ćurić, sa svojim tajnikom i jednim članom uprave (definitorom), 19. lipnja 1886. godine nastanio u Sarajevu. No smjestili su se u nekom iznajmljenom privatnom stanu, u ondašnjoj i sadašnjoj ulici Terezija (donedavno Miće Sokolovića), gdje su ostali tri godine.
Kada je, naime, 1889. dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale, vratili su se franjevci u blizinu svoje crkve sv. Ante. Smjestili su se u Hendinu ulicu. „Mijenjanje stana ne bijaše ugodno, a ni iz drugih razloga probitačno. Zato se redovničko starješinstvo a i drugi odlučujući čimbenici počeše baviti mišlju, kako da se sazida vlastiti dom“, piše dr. Franjo Blažević. U njihovoj ih je potihoj želji i nakani još više učvrstila vatra koja je četiri dana pred Božić buknula na tavanu njihova stana i proširila se na druge prostorije ostavivši neoštećenim samo prizemlje.
Uz izdašnu pomoć dobročinitelja postavljeni su 1893. temelji novom franjevačkom obitavalištu u Sarajevu. Novi je samostan građen u gotičkom stilu, prema projektu Carla Paneka, a gradnja je, zahvaljujući vrijednom Ivanu Holzu, tako napredovala da su se franjevci već sljedeće godine, 31. kolovoza iz dotadašnjih iznajmljenih prostorija preselili u svoj vlastiti dom. Svečani blagoslov obavio je 16. rujna 1894. sam vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.

Franjevačka bogoslovija

Novi je samostan ponajprije trebao biti prebivalište uprave bosanske franjevačke provincije, provincijalat. No osim toga on je gotovo od početka također bio i sjemenište, kuća u kojoj su se trebali smjestiti i studenti filozofsko-teoloških znanosti, budući franjevci i svećenici. O ovim je svrhama nove kuće govorio i provincijal fra Stjepan Čičak kazujući da je svrha zgrade „da bi se tude pod neposrednim nadzorom redodržavnoga starješinstva ujedno odgajala i redovnička naša mladež“. Do tada su, naime, bosanski franjevci bili primorani da svoj pomladak, nakon svršenih gimnazijskih nauka i godine kušnje u novicijatu, šalju na filozofske i bogoslovne nauke u tuđinu, u Italiju, Ugarsku, Slavoniju…
Čim je zgrada u Sarajevu bila dogotovljena, s pravom se pomislilo da se riješio i taj problem. No neke nepredviđene okolnosti učinile su da su se u samostan bogoslovi nastanili istom 1897. godine. I ne samo to, bogoslovi su se u njemu zadržali vrlo kratko. Već sljedeće godine starješinstvo ih je razaslalo po raznim samostanima diljem Bosne, a nova je zgrada ostala samo kućom starješinstva, tj. provincijala i dvojice kateheta.
Tako je to potrajalo punih dvanaest godina, do 10. kolovoza 1909. kada je uprava Provincije, na svom zasjedanju u Gučoj Gori, donijela odluku „da se bogoslovna mladež premjesti u Sarajevo“. Već iste godine, 6. rujna, stigla su u Sarajevo 24 bogoslova sa svojim odgojiteljima i profesorima. „Kuća i crkva oživješe, jer gdje su se do ovoga časa samo trojica franjevaca viđala, sada ih se nađe na okupu ništa manje od 32“.
Budući da se broj bogoslova osjetno iz godine u godinu povećavao, zgrada samostana ubrzo postade pretijesna da bi pod svoj krov primila sve njih. Zato su 1912. odlučili franjevci – uz prizemlje, prvi i drugi kat – nadograditi još i treći kat kako bi se dobio nemali prostor. U samostanu sv. Ante bila je Franjevačka bogoslovija od 1909. pa sve do 1968. (uz kratki prekid između 1942. i 1947. kada se ona nalazila na Kovačićima). Od 1968. je u Nedžarićima.

Samostan sv. Ante danas

Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942-1943. i 1986-1992. godine, a u njemu je 1984-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi.
U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je u njezinu klaustru nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove.
Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.
Svakog utorka u samostanu se okupljaju katolički studenti grada Sarajeva. Zajedničkom molitvom, predavanjima i druženjem izgrađuju i učvršćuju svoje kršćansko zajedništvo.
U sklopu samostana, u njegovu suterenu, već više godina uspješno djeluje Mala galerija sv. Ante, u kojoj se redovito, posebice u zadnjih desetak godina, održavaju različite kulturne priredbe: glazbene večeri, predstavljanja knjiga, izložbe likovnih i ručnih radova, stručna predavanja, okrugli stolovi, godišnji skupovi itd. Njezine usluge koristili su besplatno mnogi naši sugrađani, pojedinci ili ustanove te se Mala galerija nametnula kao značajno i prepoznatljivo kulturno središte u gradu Sarajevu.
Jednom riječju bismo mogli zaključiti kako se, uz istoimenu crkvu, franjevački samostan sv. Ante na Bistriku dugi niz godina potvrđuje kao središte franjevačke nazočnosti u gradu Sarajevu, mjesto brojnih duhovnih inicijativa, ekumenskog i međuvjerskog razumijevanja, suradnje i pomirenja, te humanitarne pomoći.

GVARDIJANI FRANJEVAČKOG SAMOSTANA
SV. ANTE NA BISTRIKU U SARAJEVU

Kamen temeljac za novu zgradu ovoga samostana blagoslovljen je za vrijeme provincijalstva fra Andrije Buzuka 17. rujna 1893. godine. Blagoslovio ga je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Isti nadbiskup blagoslovio je 16. rujna sljedeće 1894. godine sagrađenu zgradu. Već 1. rujna u novi samostan su ušli: fra Stjepan Čičak, provincijal, fra Jako Matković, kustos, fra Augustin Čengić, jubilarac i definitor, fra Ignac Strukić, urednik Franjevačkog glasnika, fra Nikola Momčinović, vjeroučitelj i fra Ivan Kozinović, tajnik Provincije. U kronici ne piše tko je bio prvi gvardijan.

Redni
broj    Ime i prezime     Vrijeme službe: gvardijan ili predsjednik
1.    Fra Stjepan Čičak, provincijal?    1894 – 1897 – predsjednik
2.    Fra Josip Ćurić    1897 – 1900 – predsjednik
3.    Fra Florijan Nadarević    1900 – 1903 – predsjednik
4.    Fra Nikola Momčinović    1903 – 1906 – predsjednik
5.    Fra Fra Franjo Komadanović, provincijal    1906 – 1909 – predsjednik
6.    Fra Filip Pašalić    1909.            – predsjednik
7.    Fra Josip Andrić    1909 – 1910 – predsjednik
8.    Fra Frano Pavlek    1910 – 1911 – predsjednik
9.    Fra Petar Ćorković    1911 – 1913 – predsjednik
10.    Fra Alfonzo Kudrić    1913 – 1916 – predsjednik
11.    Fra Ljubomir Galić    1916 – 1919 – predsjednik
12.    Fra Josip Markušić    1919 – 1922 – predsjednik
13.    Fra Bernardin Sarić     1922 – 1925 – predsjednik
14.    Fra Anto Ravlić    1925 – 1926 – predsjednik
15.    Fra Marijan Jakovljević    1926 – 1928 – predsjednik
16.    Fra Ljudevit Franjičević    1928 – 1932 – predsjednik
17.    Fra Marijan Jakovljević    1932 – 1934 – predsjednik
18.    Fra Bono Ivandić    1934 – 1937 – predsjednik
19.    Fra Silvije Franković    1937 – 1938 – predsjednik
20.    Fra Ljudevit Franjičević    1939 – 1940 – gvardijan
21.    Fra Miroslav Džaja    1940 – 1941 – gvardijan
22.    Fra Bonifac Badrov    1941 – 1942 – gvardijan
23.    Fra Branko Krilić     1942 – 1945 – gvardijan
24.    Fra Bono Ostojić    1945 – 1946 – gvardijan
25.    Fra Jozo Petrov    1946 – 1949 – gvardijan
26.    Fra Vjenceslav Vlajić    1949 – 1950 – gvardijan
27.    Fra Vlado Karlović    1950 – 1955 – gvardijan
28.    Fra Tomislav Ostojić    1955 – 1961 – gvardijan
29.    Fra Augustin Brkić    1961 – 1964 – gvardijan
30.    Fra Bono Lekić    1964 – 1970 – gvardijan
31.    Fra Bono Vrdoljak    1970 – 1973 – gvardijan
32.    Fra Ljubo Lucić    1973 – 1979 – gvardijan
33.    Fra Andrija Zirdum     1979 – 1982 – gvardijan
34.    Fra Franjo Križanac    1982 – 1985 – gvardijan
35.    Fra Petar Anđelović    1985 – 1991 – gvardijan
36.    Fra Perica Vidić    1991 – 2000 – gvardijan
37.    Fra Petar Anđelović    2000 – 2003 – gvardijan
38.    Fra Ivo Marković    2003 – 2006 – gvardijan
39.    Fra Marijan Karaula    2006 –          – gvardijan

O crkvi

Crkva svetog Ante Padovanskog

Kuća molitve svih Sarajlija

Gradska četvrt Sarajeva na desnoj obali rijeke Miljacke, između Latinskog mosta i mosta Ćumurija, nekoć se dugo vremena nazivala Latinluk. Nazivala se tako prema vjernicima-katolicima rimskog odnosno latinskog obreda. Taj je Latinluk 1652. brojio oko 200 katoličkih obitelji. No, nakon prodora Eugena Savojskog 1697. on je razoren i raseljen, crkva Blažene Djevice Marije je srušena, a mjesto gdje je ona bila zapamćeno je do naših dana kao crkvište. Franjevci su se također povukli i nastanili u kršćanskim obiteljima.

Prva crkva na Bistriku

Na mjestu sadašnje crkve sv. Ante nalazila se crkva, posvećena istom svecu, podignuta krajem 1881. i u prvoj polovici 1882. godine. Ne samo po svojim dimenzijama (duga 18, a široka 9 metara) nego i po načinu gradnje bila je ona doista skromna građevina. Naime, samo su njezini temelji bili ozidani od kamena, dok je čitava zgrada zapravo izgrađena od drvene mreže popunjene nepečenom ciglom. S istočne strane imala je skromnu sakristiju u obliku polukruga, a nad glavnim ulaznim vratima mali drveni tornjić s dva zvona.

Ipak, ova i ovakva crkva bila je u to doba jedina katolička crkva u Sarajevu, a služila je i kao župna crkva. K tomu, uspostavom redovite crkvene hijerarhije postala je ona i stolna crkva vrhbosanskog nadbiskupa. Toj svrsi služila je sedam godina, do 1889. godine kada je dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale.

Samo desetak godina nakon gradnje crkve bilo je već očito da čvrstoća njezine arhitekture neće dugo izdržati neravnopravnu borbu s vremenskim nepogodama. Ni povremeno popravljanje i učvršćivanje nekvalitetnog materijala nisu spriječili da neko vrijeme 1905. godine bude zatvorena za uporabu te njezino postupno i konačno propadanje. Stoga su se franjevci ubrzo odlučili na gradnju nove crkve.

Sadašnja crkva

Punih osam godina Odbor pobožnog društva za gradnju nove crkve sv. Ante, osnovan 1903. godine, požrtvovno je i neumorno pripravljao sve potrebno za njezinu gradnju, učlanjivao nove ljude i prikupljao novac.

Sredinom ožujka 1912. otpočelo je rušenje trošne stare crkve, a polaganje i svečani obred blagoslova temeljnog kamena za novu crkvu bili su 13. lipnja. Obred je predvodio biskup dr. Ivan Šarić. Već do kraja rujna iste godine crkva je bila sagrađena. Gradnja tornja je zbog nekih objektivnih razloga potrajala nešto dulje te je blagoslov novosagrađenog katoličkog molitvenog hrama uslijedio istom 20. rujna 1914. godine.

Novu crkvu je u neogotskom stilu projektirao Josip Vancaš. Duga je 31,20 i široka 18,50 m. Visina srednje lađe je prosječno 14,50 m. Ima blizu 50 m visok toranj, u kojem je pet zvona (najteže 4.015 kg). Na koru su orgulje iz 1925. godine.

Današnji izgled crkva je počela dobivati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je započela njezina umjetnička obnova, koja je potrajala puna dva desetljeća. Unutarnji prostor crkve, naime, oplemenjen je vrijednim umjetničkim djelima istaknutih hrvatskih umjetnika. Prozori su izrađeni prema nacrtima Ive Dulčića. Oni tvore umjetničku okosnicu crkve, a predstavljaju dvije zaokružene teme: Stvaranje i Povijest Kristova života.

Crkva sv. Ante umjetnički je jedna od najbogatijih franjevačkih (i ne samo franjevačkih) crkvi u Bosni i Hercegovini. Osim Dulčića, u njoj se nalaze i djela Sedera, Kršinića, Michielia, Kesera, Vulasa i Lovrenčića.

Uređenjem crkve u posljednjoj fazi obnove upravljao je kipar Zdenko Grgić. Njegovo najznačajnije djelo u njoj je križni put (reljef u drvetu), čije su četiri cjeline smještene u sporednim nišama crkve. Grgićeva su i djela: Sveti Anto (mramor), dva mozaika Poslanje sv. Ante i Pjesma brata Sunca, kao i djelo Propovijed na gori (bronca).

U vrijeme nedavnog rata 1992-1995. crkva sv. Ante na Bistriku, srećom, nije bila pogođena nijednim neprijateljskim projektilom iako je nekoliko granata palo u njezinoj neposrednoj blizini. Od krhotina granata (gelera) bila je samo donekle oštećena; stradali su, naime, vanjska fasada i, posebice, vrijedni vitraji na prozorima. Nakon rata, na crkvi je tijekom 2000. godine u potpunosti promijenjen krov, urađena je  nova fasada i sanirana su sva oštećenja, uključivši i vitraje (jesen 2006.).

Od više crkava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, jedino se za ovu crkvu danas može reći da je crkva svih Sarajlija. Nju, naime, smatraju svojom ne samo katolici svih sarajevskih župa nego i pravoslavci i muslimani – svi se rado nađu u njoj, posebice utorkom i petkom, i pomole se na svoj način.

NAJAVE
Arrow
Arrow
Slider
Najnovije slike
ss2 IMG-20170524-WA0005 IMG-20170326-WA0000 Bend EL Shaddai majice-page-002
Arhiva
BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA