SARAJEVO: 70. samostalna izložba fra Perice Vidića
Točno šezdeset slika-pastela, ne baš malog formata, autora fra Petra Perice Vidića izloženo je u Maloj galeriji svetog Antena Bistriku/Sarajevo, pa je ovo, po broju izložaka, jedna od većih likovnih izložbi u ovoj Galeriji u njezinoj povijesti.
Na svečanosti otvorenja izložbe u utorak 25. studenog, na koju se okupio doista velik broj Sarajlija, o fra Peričinim slikama i njegovu likovnom djelu govorio je Vefik Hadžismajlović. On je posebice istaknuo kako je ovo fra Peričina 70. samostalna izložba, a priređena je u povodu njegova 70. rođendana. Malo umjetnika u svijetu doživi ovoliki broj svojih samostalnih izložbi, što posebice govori o fra Peričinoj marljivosti – kazao je gosp. Hadžismajlović.
Svojim sviranjem nekoliko pjesama svečanost otvorenja ove kulturne priredbe ukrasio je Tamburaški sastav Katoličkog školskog centra iz Sarajeva pod ravnanjem gosp. Antuna Tvrtkovića.
SARAJEVO: Prof. Stjepan Marić novi predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost
Novi predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, s mandatom od dvije godine, jest prof. dr. Stjepan Marić, profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Tako su odlučili članovi ove znanstveno-umjetničke udruge Hrvata u Federaciji BiH na svojoj 7. redovitoj izvještajno-izbornoj skupštini, koja je održana u subotu 8. studenog 2008. u Maloj galeriji sv. Ante u Sarajevu. Naime, od ukupno 46 glasačkih listića na 40 njih pisalo je ime prof. Marića, a šest glasova dobio je prof. dr. Stijepo Andrijić.
Na istoj skupštini izabrani su odnosno potvrđeni i dvojica dosadašnjih dopredsjednika fra Perica Vidić i prof. dr. Ante Mišković, te tajnik dr. Hrvoje Milošević i rizničar dr. Borislav Brozek. Ostali su isti i članovi Suda časti: dr. Nada Gabela, dr. Željko Šain i dr. Vladimir Premec, kao i Nadzornog odbora: dr. Mira Šunjić-Beus, dr. Mirko Grujić i dr. Jozo Sović. Glavni urednik časopisa Radovi, koji izdaje ovo Društvo i dalje je prof. dr. Josip Baotić.
Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost osnovano je u ratnoj 1993. godini u Sarajevu sa ciljem da organizira i unapređuje razvoj znanosti i umjetnosti kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. Čini to tako da organizira i potiče izrade znanstvenih studija, istraživačkih projekata, elaborata i sl.; da organizira znanstvene skupove, javna predavanja, koncerte i umjetničke izložbe u pojedinim oblastima znanosti i umjetnosti, posebice u onim koje su značajne za nacionalni interes Hrvata; da izdaje časopis i druge znanstvene, stručne i umjetničke publikacije, te suradnjom s odgovarajućim asocijacijama, akademijama znanosti i umjetnosti i prosvjetno-pedagoškim institucijama u Federaciji BiH, Bosni i Hercegovini i inozemstvu.
Novi predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost prof. Stjepan Marić zamijenio je u toj službi prof. dr. Julijanu Grbelja.
SARAJEVO: Interreligijski susret Pomirenje i mir
U crkvi svetog Ante na Bistriku u Sarajevu održan je u subotu, 8. studenog 2008. već tradicionalni interreligijski susret, tzv. Duh Asiza, za koji je poticaj dao pok. papa Ivan Pavao II. susrevši se u Asizu 27. listopada 1986. godine s vođama svjetskih religija i moleći za mir. Na meditativnom susretu Pomirenje i mir u crkvi svetog Ante, čiji su organizatori bili Franjevačka provincija Bosna Srebrena i interreligijska služba Oči u oči, nazočili su predstavnici gotovo svih vjerskih zajednica iz Sarajeva; bili su, naime, nazočni: pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar, provincijal bosanskih franjevaca fra Mijo Džolan, jerej Srpske pravoslavne crkve Vanja Jovanović, pastor Kršćanske baptističke crkve Tomislav Dobutović, u ime Islamske zajednice ef. Ferid Dautbegović, a Engin Obučić, u ime Kršćanske adventističke crkve i Eli Tauber, u ime Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, te predstavnici Bahai zajednice u BiH i Sathya sai centra u Sarajevu… Popularni mješoviti zbor Pontanima pjevao je religiozne pjesme svih zajednica Abrahamske tradicije.
Crkva svetog Ante Padovanskog
Kuća molitve svih Sarajlija
Gradska četvrt Sarajeva na desnoj obali rijeke Miljacke, između Latinskog mosta i mosta Ćumurija, nekoć se dugo vremena nazivala Latinluk. Nazivala se tako prema vjernicima-katolicima rimskog odnosno latinskog obreda. Taj je Latinluk 1652. brojio oko 200 katoličkih obitelji. No, nakon prodora Eugena Savojskog 1697. on je razoren i raseljen, crkva Blažene Djevice Marije je srušena, a mjesto gdje je ona bila zapamćeno je do naših dana kao crkvište. Franjevci su se također povukli i nastanili u kršćanskim obiteljima.
Prva crkva na Bistriku
Na mjestu sadašnje crkve sv. Ante nalazila se crkva, posvećena istom svecu, podignuta krajem 1881. i u prvoj polovici 1882. godine. Ne samo po svojim dimenzijama (duga 18, a široka 9 metara) nego i po načinu gradnje bila je ona doista skromna građevina. Naime, samo su njezini temelji bili ozidani od kamena, dok je čitava zgrada zapravo izgrađena od drvene mreže popunjene nepečenom ciglom. S istočne strane imala je skromnu sakristiju u obliku polukruga, a nad glavnim ulaznim vratima mali drveni tornjić s dva zvona.
Ipak, ova i ovakva crkva bila je u to doba jedina katolička crkva u Sarajevu, a služila je i kao župna crkva. K tomu, uspostavom redovite crkvene hijerarhije postala je ona i stolna crkva vrhbosanskog nadbiskupa. Toj svrsi služila je sedam godina, do 1889. godine kada je dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale.
Samo desetak godina nakon gradnje crkve bilo je već očito da čvrstoća njezine arhitekture neće dugo izdržati neravnopravnu borbu s vremenskim nepogodama. Ni povremeno popravljanje i učvršćivanje nekvalitetnog materijala nisu spriječili da neko vrijeme 1905. godine bude zatvorena za uporabu te njezino postupno i konačno propadanje. Stoga su se franjevci ubrzo odlučili na gradnju nove crkve.
Sadašnja crkva
Punih osam godina Odbor pobožnog društva za gradnju nove crkve sv. Ante, osnovan 1903. godine, požrtvovno je i neumorno pripravljao sve potrebno za njezinu gradnju, učlanjivao nove ljude i prikupljao novac.
Sredinom ožujka 1912. otpočelo je rušenje trošne stare crkve, a polaganje i svečani obred blagoslova temeljnog kamena za novu crkvu bili su 13. lipnja. Obred je predvodio biskup dr. Ivan Šarić. Već do kraja rujna iste godine crkva je bila sagrađena. Gradnja tornja je zbog nekih objektivnih razloga potrajala nešto dulje te je blagoslov novosagrađenog katoličkog molitvenog hrama uslijedio istom 20. rujna 1914. godine.
Novu crkvu je u neogotskom stilu projektirao Josip Vancaš. Duga je 31,20 i široka 18,50 m. Visina srednje lađe je prosječno 14,50 m. Ima blizu 50 m visok toranj, u kojem je pet zvona (najteže 4.015 kg). Na koru su orgulje iz 1925. godine.
Današnji izgled crkva je počela dobivati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je započela njezina umjetnička obnova, koja je potrajala puna dva desetljeća. Unutarnji prostor crkve, naime, oplemenjen je vrijednim umjetničkim djelima istaknutih hrvatskih umjetnika. Prozori su izrađeni prema nacrtima Ive Dulčića. Oni tvore umjetničku okosnicu crkve, a predstavljaju dvije zaokružene teme: Stvaranje i Povijest Kristova života.
Crkva sv. Ante umjetnički je jedna od najbogatijih franjevačkih (i ne samo franjevačkih) crkvi u Bosni i Hercegovini. Osim Dulčića, u njoj se nalaze i djela Sedera, Kršinića, Michielia, Kesera, Vulasa i Lovrenčića.
Uređenjem crkve u posljednjoj fazi obnove upravljao je kipar Zdenko Grgić. Njegovo najznačajnije djelo u njoj je križni put (reljef u drvetu), čije su četiri cjeline smještene u sporednim nišama crkve. Grgićeva su i djela: Sveti Anto (mramor), dva mozaika Poslanje sv. Ante i Pjesma brata Sunca, kao i djelo Propovijed na gori (bronca).
U vrijeme nedavnog rata 1992-1995. crkva sv. Ante na Bistriku, srećom, nije bila pogođena nijednim neprijateljskim projektilom iako je nekoliko granata palo u njezinoj neposrednoj blizini. Od krhotina granata (gelera) bila je samo donekle oštećena; stradali su, naime, vanjska fasada i, posebice, vrijedni vitraji na prozorima. Nakon rata, na crkvi je tijekom 2000. godine u potpunosti promijenjen krov, urađena je nova fasada i sanirana su sva oštećenja, uključivši i vitraje (jesen 2006.).
Od više crkava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, jedino se za ovu crkvu danas može reći da je crkva svih Sarajlija. Nju, naime, smatraju svojom ne samo katolici svih sarajevskih župa nego i pravoslavci i muslimani – svi se rado nađu u njoj, posebice utorkom i petkom, i pomole se na svoj način.
FRANJEVAČKI SAMOSTAN SVETOGA ANTE
Simbol franjevačke nazočnosti u Sarajevu
Iako se ovdje-ondje on spominje, danas je teško sa stopostotnom sigurnošću ustanoviti je li ikad prije kraja 19. stoljeća postojao u Sarajevu franjevački samostan. No potpuno je sigurno da je postojala župa koja se prvi put spominje još 1521. godine i u kojoj su čitavo vrijeme pastoralno djelovali franjevci.
Uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881. godine i novom raspodjelom župa pripala je župa Sarajevo dijecezanskom svećenstvu. Tako je ovim činom završila uloga franjevaca kao župnika u Sarajevu, te su se oni tiho povukli iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Sljedećih nekoliko godina smještali su svoju redovničku upravu po izboru u nekom od obližnjih samostana, ali ipak bilo je to daleko od sjedišta crkvene i društveno-političke vlasti. Iz godine u godinu ovaj se problem sve više osjećao jer su narastajući administrativni i drugi poslovi tražili što češću vezu sa spomenutim vlastima. Osjećalo se prijeko potrebnim da se barem uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene zastalno nastani u Sarajevu. Osjećali su to bosanski franjevci, ali su istodobno i nositelji tadašnje društveno-političke vlasti izražavali svoju želju da uprava Provincije bude u njihovoj blizini.
Gradnja samostana
Primoran okolnostima, ali i ohrabren željom vlasti i svoje redovničke subraće, obratio se onodobni provincijal bosanskih franjevaca fra Anto Ćurić molbom vrhovnoj upravi u Rimu kako bi ona dopustila da franjevci u Sarajevu podignu sebi rezidenciju. Vrhovna je uprava molbu pozitivno riješila i provincijal se Ćurić, sa svojim tajnikom i jednim članom uprave (definitorom), 19. lipnja 1886. godine nastanio u Sarajevu. No smjestili su se u nekom iznajmljenom privatnom stanu, u ondašnjoj i sadašnjoj ulici Terezija (donedavno Miće Sokolovića), gdje su ostali tri godine.
Kada je, naime, 1889. dovršena gradnja današnje sarajevske katedrale, vratili su se franjevci u blizinu svoje crkve sv. Ante. Smjestili su se u Hendinu ulicu. „Mijenjanje stana ne bijaše ugodno, a ni iz drugih razloga probitačno. Zato se redovničko starješinstvo a i drugi odlučujući čimbenici počeše baviti mišlju, kako da se sazida vlastiti dom“, piše dr. Franjo Blažević. U njihovoj ih je potihoj želji i nakani još više učvrstila vatra koja je četiri dana pred Božić buknula na tavanu njihova stana i proširila se na druge prostorije ostavivši neoštećenim samo prizemlje.
Uz izdašnu pomoć dobročinitelja postavljeni su 1893. temelji novom franjevačkom obitavalištu u Sarajevu. Novi je samostan građen u gotičkom stilu, prema projektu Carla Paneka, a gradnja je, zahvaljujući vrijednom Ivanu Holzu, tako napredovala da su se franjevci već sljedeće godine, 31. kolovoza iz dotadašnjih iznajmljenih prostorija preselili u svoj vlastiti dom. Svečani blagoslov obavio je 16. rujna 1894. sam vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.
Franjevačka bogoslovija
Novi je samostan ponajprije trebao biti prebivalište uprave bosanske franjevačke provincije, provincijalat. No osim toga on je gotovo od početka također bio i sjemenište, kuća u kojoj su se trebali smjestiti i studenti filozofsko-teoloških znanosti, budući franjevci i svećenici. O ovim je svrhama nove kuće govorio i provincijal fra Stjepan Čičak kazujući da je svrha zgrade „da bi se tude pod neposrednim nadzorom redodržavnoga starješinstva ujedno odgajala i redovnička naša mladež“. Do tada su, naime, bosanski franjevci bili primorani da svoj pomladak, nakon svršenih gimnazijskih nauka i godine kušnje u novicijatu, šalju na filozofske i bogoslovne nauke u tuđinu, u Italiju, Ugarsku, Slavoniju…
Čim je zgrada u Sarajevu bila dogotovljena, s pravom se pomislilo da se riješio i taj problem. No neke nepredviđene okolnosti učinile su da su se u samostan bogoslovi nastanili istom 1897. godine. I ne samo to, bogoslovi su se u njemu zadržali vrlo kratko. Već sljedeće godine starješinstvo ih je razaslalo po raznim samostanima diljem Bosne, a nova je zgrada ostala samo kućom starješinstva, tj. provincijala i dvojice kateheta.
Tako je to potrajalo punih dvanaest godina, do 10. kolovoza 1909. kada je uprava Provincije, na svom zasjedanju u Gučoj Gori, donijela odluku „da se bogoslovna mladež premjesti u Sarajevo“. Već iste godine, 6. rujna, stigla su u Sarajevo 24 bogoslova sa svojim odgojiteljima i profesorima. „Kuća i crkva oživješe, jer gdje su se do ovoga časa samo trojica franjevaca viđala, sada ih se nađe na okupu ništa manje od 32“.
Budući da se broj bogoslova osjetno iz godine u godinu povećavao, zgrada samostana ubrzo postade pretijesna da bi pod svoj krov primila sve njih. Zato su 1912. odlučili franjevci – uz prizemlje, prvi i drugi kat – nadograditi još i treći kat kako bi se dobio nemali prostor. U samostanu sv. Ante bila je Franjevačka bogoslovija od 1909. pa sve do 1968. (uz kratki prekid između 1942. i 1947. kada se ona nalazila na Kovačićima). Od 1968. je u Nedžarićima.
Samostan sv. Ante danas
Sjedište uprave odnosno Provincijalat bosanske franjevačke provincije bio je u samostanu sv. Ante od 1896. sve do 1963. godine. Ovaj je samostan bio i kuća novicijata 1942-1943. i 1986-1992. godine, a u njemu je 1984-1992. bila smještena i redakcija lista Svjetlo riječi.
U vrijeme temeljite obnove samostanske zgrade od 1983. do 1985. godine izgrađena je u njezinu klaustru nova dvorana, a devedesetih godina nadograđene su iznad te dvorane još dvije nove.
Donedavno se u samostanu nalazio središnji arhiv Bosne Srebrene, koji je premješten u proljeće 2008. u Kovačiće. No, ostala je bogata pinakoteka s više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti najpoznatijih hrvatskih slikara.
Svakog utorka u samostanu se okupljaju katolički studenti grada Sarajeva. Zajedničkom molitvom, predavanjima i druženjem izgrađuju i učvršćuju svoje kršćansko zajedništvo.
U sklopu samostana, u njegovu suterenu, već više godina uspješno djeluje Mala galerija sv. Ante, u kojoj se redovito, posebice u zadnjih desetak godina, održavaju različite kulturne priredbe: glazbene večeri, predstavljanja knjiga, izložbe likovnih i ručnih radova, stručna predavanja, okrugli stolovi, godišnji skupovi itd. Njezine usluge koristili su besplatno mnogi naši sugrađani, pojedinci ili ustanove te se Mala galerija nametnula kao značajno i prepoznatljivo kulturno središte u gradu Sarajevu.
Jednom riječju bismo mogli zaključiti kako se, uz istoimenu crkvu, franjevački samostan sv. Ante na Bistriku dugi niz godina potvrđuje kao središte franjevačke nazočnosti u gradu Sarajevu, mjesto brojnih duhovnih inicijativa, ekumenskog i međuvjerskog razumijevanja, suradnje i pomirenja, te humanitarne pomoći.
GVARDIJANI FRANJEVAČKOG SAMOSTANA
SV. ANTE NA BISTRIKU U SARAJEVU
Kamen temeljac za novu zgradu ovoga samostana blagoslovljen je za vrijeme provincijalstva fra Andrije Buzuka 17. rujna 1893. godine. Blagoslovio ga je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Isti nadbiskup blagoslovio je 16. rujna sljedeće 1894. godine sagrađenu zgradu. Već 1. rujna u novi samostan su ušli: fra Stjepan Čičak, provincijal, fra Jako Matković, kustos, fra Augustin Čengić, jubilarac i definitor, fra Ignac Strukić, urednik Franjevačkog glasnika, fra Nikola Momčinović, vjeroučitelj i fra Ivan Kozinović, tajnik Provincije. U kronici ne piše tko je bio prvi gvardijan.
Redni
broj Ime i prezime Vrijeme službe: gvardijan ili predsjednik
1. Fra Stjepan Čičak, provincijal? 1894 – 1897 – predsjednik
2. Fra Josip Ćurić 1897 – 1900 – predsjednik
3. Fra Florijan Nadarević 1900 – 1903 – predsjednik
4. Fra Nikola Momčinović 1903 – 1906 – predsjednik
5. Fra Fra Franjo Komadanović, provincijal 1906 – 1909 – predsjednik
6. Fra Filip Pašalić 1909. – predsjednik
7. Fra Josip Andrić 1909 – 1910 – predsjednik
8. Fra Frano Pavlek 1910 – 1911 – predsjednik
9. Fra Petar Ćorković 1911 – 1913 – predsjednik
10. Fra Alfonzo Kudrić 1913 – 1916 – predsjednik
11. Fra Ljubomir Galić 1916 – 1919 – predsjednik
12. Fra Josip Markušić 1919 – 1922 – predsjednik
13. Fra Bernardin Sarić 1922 – 1925 – predsjednik
14. Fra Anto Ravlić 1925 – 1926 – predsjednik
15. Fra Marijan Jakovljević 1926 – 1928 – predsjednik
16. Fra Ljudevit Franjičević 1928 – 1932 – predsjednik
17. Fra Marijan Jakovljević 1932 – 1934 – predsjednik
18. Fra Bono Ivandić 1934 – 1937 – predsjednik
19. Fra Silvije Franković 1937 – 1938 – predsjednik
20. Fra Ljudevit Franjičević 1939 – 1940 – gvardijan
21. Fra Miroslav Džaja 1940 – 1941 – gvardijan
22. Fra Bonifac Badrov 1941 – 1942 – gvardijan
23. Fra Branko Krilić 1942 – 1945 – gvardijan
24. Fra Bono Ostojić 1945 – 1946 – gvardijan
25. Fra Jozo Petrov 1946 – 1949 – gvardijan
26. Fra Vjenceslav Vlajić 1949 – 1950 – gvardijan
27. Fra Vlado Karlović 1950 – 1955 – gvardijan
28. Fra Tomislav Ostojić 1955 – 1961 – gvardijan
29. Fra Augustin Brkić 1961 – 1964 – gvardijan
30. Fra Bono Lekić 1964 – 1970 – gvardijan
31. Fra Bono Vrdoljak 1970 – 1973 – gvardijan
32. Fra Ljubo Lucić 1973 – 1979 – gvardijan
33. Fra Andrija Zirdum 1979 – 1982 – gvardijan
34. Fra Franjo Križanac 1982 – 1985 – gvardijan
35. Fra Petar Anđelović 1985 – 1991 – gvardijan
36. Fra Perica Vidić 1991 – 2000 – gvardijan
37. Fra Petar Anđelović 2000 – 2003 – gvardijan
38. Fra Ivo Marković 2003 – 2006 – gvardijan
39. Fra Marijan Karaula 2006 – – gvardijan
O pobožnosti utorka na čast sv. Anti
Jesi li ikad, dragi čitatelju, bio utorkom u kakvoj crkvi, gdje se nalazi oltar sv. Ante? Jesi li pri tom vidio onu množinu svijeta, što kleči pred njegovim oltarom i moli se skrušeno, zaufano?! Sigurno jesi! A možebit, da ti je tada palo na um, zašto baš svijet štuje utorak kao Svečev dan? I nisi znao odgovoriti. Pa evo ja ću ti pomoći. Kazat ću ti, kad se je počeo štovati utorak i zašto se je počeo štovati.
Prvo kad? Utorak se je počeo štovati odmah nakon smrti sv. Ante. Povod toj pobožnosti dao je veličanstveni pogreb Svečev, koji se je obavio uprav u utorak 17. lipnja god. 1231. u bijeloj Padovi. Tog dana ukazaše se tolike milosti udjeljenja vjernicim od sv. Ante. – Da, štovao se je u početku utorak, ali se ljudsko srce brzo ohladi i pobožnost prama utorku zamre kroz dugi razmak vremena.
Ali gle, šesnaesti vijek prednjači prošlim vijekovima i kara ih svojim primjerom, jer obnavlja zapušteni utorak. U tom vijeku uspiri se pobožnost prama utorku tako, da je zaplamsao u srcu vjernika žar ljubavi za tim danom.
God. 1616. življahu muž i žena u talijanskom gradu Bolonji, oboje plemenitih osjećaja i neprikorna života. Proživjeli su skoro dvadeset i dvije godine bez poroda. Napokon izgubiše svaku daljnu nadu o porodu. Jadikovala je tužna žena, jer je morala tolike prijekore i karanja mnogo snositi sa strane svoga čovjeka. Jednog dana ganuta nad svojom sudbinom, probudi joj se na jedan čas pobožnost i pouzdanje u zagovor sv. Ante. Zato se odmah orošenim zeicama obrati Svecu i zaprosi ga ganutim srcem, da se smiluje njezinoj tjeskobi i usliši joj želju.
Svetac svegjerno dobar i milostiv, primi molbu svoje štovateljice. – Slijedeći noći ukaza joj se sv. Anto i reče: „Obagji za devet utoraka moju sliku u franjevačkoj crkvi i pristupi bogoljubno na sv. sakramente – i tvoja će želja biti uslišana“. Plemenita gospogja izvršivši naregjeno, porodi sinčića, ali šta? Jednog nagrgjenog i izobličenog sinčića. Na taj potresni prizor nije ni na kraj pameti imala, da ga je na zagovor sv. Ante porodila. No ohrabrena živom vjerom, koja brda premješta, odnese ga na podnožje oltara sv. Ante. Čim ga je položila – mališ se odmah zakrijesi izvanrednom ljepotom i postade lijep i čil kao i ostala djeca.
Ovaj se dogagjaj munjevnom brzinom razglasio po raznim krajevima. Otale potječe pobožnost devet utoraka; ali kašnje pobožnost štovatelja sv. Ante nije bila zadovoljna sa devet utoraka, već ih poveća na trinaest u spomen tužnog dana 13. lipnja, kada je naš Svetac odselio u lijepi raj.
Dnevice je rasla pobožnost prema trinaest utoraka tako, da danas nema gotovo kršćanske duše, koja ne bi znala za trinaest utoraka.
Tko je u tjeskobi i nevolji, nek se obrati moćnom zagovoru sv. Ante; nek pristupi k podnožju njegovih oltara i nek tu vruće i ustrajno prosi od Padovanca sve potrebe i milosti. Da što brže isprosi pomoć, nek čini trinaest utoraka, i vidiće, koliko sv. Anto svoje štovatelje ljubi, uslišaje i pomaže.
Susjed MILOVANOV
Glasnik sv. Ante Padovanskoga, VII, Visoko, 1. prosinca 1912, br. 12, str. 195-196
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
