SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Događanja

1 3 4 5 6 7 40

Studentska tribina: Obrazovanje: nužnost ili sredstvo?

U utorak, 12. travnja 2016., u 19 sati

u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku bit će studentska tribina. Predavanje na temu

Obrazovanje: nužnost ili sredstvo?

imat će prof. dr. Nerzuk Ćurak, profesor poltiologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

* * * *

OMBANE I LAŽI OBRAZOVNIH REFORMI

Konrad Paul Liessmann

Obrazovanje je moć. Ovom rečenicom Francisa Bacona započinje projekt moderne. Znanstveno znanje i pridružene mu tehnologije nadomještaju od tada na svim razinama tradicionalne instancije tumačenja i svladavanja svijeta: religije, kultove, misterije, mitove, magije i ideologije. Počevši od razvitka modernih društava, ni u jedno se područje života nije polagalo toliko nade kao u područje obrazovanja. Obrazovanje je bilo utopija malograđanina koji je mislio da bi između plaćenog rada i kapitala mogao postojati još i neki treći oblik egzistencije; obrazovanje je bilo nada radničke klase da će znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili pak izostale revolucije; obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati niže slojeve, žene, migrante, osobenjake, osobe s invaliditetom i potlačene manjine; obrazovanje slovi kao žuđeni resurs u borbi za odredišta informacijskog društva: obrazovanje je sredstvo kojim treba sprečavati predrasude, diskriminacije, nezaposlenost, glad, sidu, nehumanost i genocid, sredstvo kojim treba svladavati izazove budućnosti te onako usput usrećiti djecu i učiniti odrasle sposobnima za zaposlenje. I upravo zato što to ne polazi za rukom, ni u jednom se području nije toliko lagalo kao što se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike.

Obrazovanje je postalo ideologijom sekularnih društava koja se ne mogu osloniti ni na religijsku transcendenciju ni na revolucionarnu imanenciju; obrazovanje je tako od samog početka bilo motor za modernizacijske pomake, istodobno, međutim, i utjeha za modernizacijske gubitnike, kako ih se bestidno naziva, koji su, budući su bili bez obrazovanja, na taj način skrivali i svoju sudbinu; obrazovanje djeluje kao stimulans i sredstvo za umirenje u jednom; ono čovjeka mobilizira, ali ga kao trajno obećanje za bolja vremena, što djeluje kao prijeteći imperativ, istodobno i priječi da se mobilizira; obrazovanje uopće ne smije uspjeti, jer bi tada postala jasna i njegova ograničenost: ono nije dostatno za kompenzaciju izgubljenih utopija, a nije baš nikakav jamac za besprijekorno funkcioniranje ekonomija usmjerenih na efikasnost. Zbog toga su i obrazovne ustanove permanentno u krizi, u pravilnim razmacima moraju se proglašavati prijeteće obrazovne katastrofe, pa tako upravo zbog permanentne reforme raste reformni pritisak na obrazovne sustave.

Kaže se da stare obrazovne pojmove i obrazovne institucije valja zamijeniti novima. Zadaci škola i sveučilištâ kao da su se promijenili. Postupa se tako kao da se na početku 21. stoljeća moramo boriti protiv prašnjavih prosvjetnih ideala 19. stoljeća. Nema nijednog gospodarstvu bliskog sveučilišnog reformatora koji se ne bi lišio Humboldta, koji iz škole ne bi protjerao faktično znanje, zahtijevajući umjesto obrazovno-građanske umnosti blizinu prakse i fleksibilnost. Premda neskloni neoliberalnom diskursu, i posljednji romantički reformni  pedagozi rado pristaju uz ovu kritiku, samo što bi umjesto učinka i konkurentnosti radije htjeli integraciju, emocionalnost i ukidanje školskih ocjena. Postupno se širi viđenje da za sadašnje slabosti obrazovnog sustava nisu odgovorni Humboldtovi obrazovni ideali nego obrazovne reforme koje su u brzom slijedu inicirane počevši od 60-tih godina.

Situacija je protuslovna. Dok s jedne strane već iznova nesuvremeni reformski pedagozi od “stoljeća djeteta” brzo pokušavaju spasiti ono što se još spasiti dade, dotle moderni obrazovni reformatori pod natuknicom “blizina prakse” rade na ponovnom uključivanju poluodrasle mladeži u radni proces; dok je s jedne strane još uvijek riječ o socijalnom učenju, motivaciji, ciljanoj koedukaciji i stručno specifičnom razdvajanju spolova radi podupiranja djevojaka, drugi propagiraju globalne, spolno neutralne i neumoljive testove znanja kako bi se razjasnilo pitanje obrazovnih ciljeva; dok jedni još uvijek sanjaju o školi kao idili solidarnog zajedništva i nekonfliktne integracije, drugima nikad dosta nadmetanja, konkurencije, testova, međunarodnih rankinga, evaluacija, mjera za osiguranje kakvoće i tečajeva usmjerenih na efikasnost; dok jedni još govore o unapređivanju, drugi već odavno iziskuju zahtijevanje. Jasno je da se sve neće moći dobiti. Obrazovne debate sadašnjosti obilježene su široko zacrtanim manevrima samoobmane.

Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha  vremena, za njih je očigledno užasna. Obrazovani bi, naime, radije bili sve drugo samo ne fleksibilni, mobilni i za timski rad sposobni klonovi koji besprijekorno funkcioniraju, a mnogi bi upravo to rado vidjeli kao rezultat obrazovanja.

Onaj tko zamišlja da je u vremenskom zenitu, danas stoga više ne govori o obrazovanju koje se uvijek ravnalo prema pojedincu i razvitku njegovih potencijala, nego o “managementu znanja”. Ne radi se o obrazovanju, nego o znanju koje se poput neke sirovine treba proizvoditi, prodavati i kupovati, kojim treba upravljati i odlagati ga; radi se – zanemarimo li posebne programe za znanstvene elite – o letimičnom fragmentarnom znanju koje upravo dostaje za to da ljude održava fleksibilnima za radni proces i raspoloživima za zabavnu industriju. Razlika između avansiranih oblika znanstvenih spoznaja i općeg stanja u obrazovanju ne bi se stoga smjela smanjiti, nego bi se prije morala povećati.

Redovito proglašavanim obrazovnim katastrofama na taj se način suprotstavljaju velike obrazovne laži i obmane. One nas velikim riječima obmanjuju glede pravih mogućnosti i svrhâ obrazovanja. Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti koji se munjevito povećava, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada tempom koji nas ostavlja bez daha. Rupe u obrazovanju takozvanih političkih elita u vezi s najjednostavnijim povijesnim ili kulturno-povijesnim pitanjima eklatantne su, a trijumf žurnalizma temeljenog na mišljenjima tamna je strana činjenice da više nitko ništa ne zna. Vjera u hrpe podataka pohranjenih na tvrdim računalnim diskovima nadomješta mišljenje, sveprisutnost informacija u mrežama podataka sugerira demokratizaciju znanja, premda bi njegovo globalno rasprostiranje valjalo samo konstatirati. “Ono što svi znaju” – pisao je Nietzsche – “svi zaboravljaju”, a onda je dodao: “[…] kad ne bi bilo noći, tko bi još znao što bi bilo svjetlo.” Ako je znanje moć, onda ga nećemo naći tamo gdje su svi. A ako je tamo, ono tada više neće biti nikakav moć.

(Iz knjige: Konrad Paul LIESSMANN, Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2009, 43-46.)

Studetnska tribina: religija i znanost

RELIGIJA I ZNANOST

U utorak, 5. travnja 2016, u 19 sati u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku bit će studentska tribina. Predavanje na temu Religija i znanost imat će prof. dr. Dino Abazović, profesor sociologije religije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Studentska tribina o odgovornosti

U utorak, 29. ožujka 2016. u 19 sati u Franjevačkom samostanu na Bistriku bit će studentska tribina. Predavanje na temu

BOŽJA I ČOVJEKOVA ODGOVORNOST

imat će dr. fra Stipo Kljajić profesor biblike na Franjevačkoj teologiji.

* * * * * *

—————–

U nastavku nudimo na čitanje i razmišljanje vrlo informativan, sažet i pregledan članak o suvremenom razumijevanju pojma odgovornosti.

Autor članka je prof. dr. fra Ante Vučković, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

* * * * * *

P O J A M   O D G O V O R N O S T I

Ante Vučković

Sažetak. Pojam odgovornosti najprije se susreće unutar pravnog područja gdje se njegovo značenje svodi na pravnu i(li) moralnu uračunljivost. U tom kontekstu on pretpostavlja znanje, volju i slobodu kao nužne elemente uračunljivosti.

U naše vrijeme pojam odgovornosti sve više postaje jedan od temeljnih etičkih pojmova pri čemu zauzima mjesto koje je u etici zauzimao pojam dužnosti.

No, osim što se pojam odgovornosti preselio iz pravnog u etičko područje, sama je etika doživjela promjene. U antičko vrijeme ona je shvaćena kao učenje o ljudski sretnom životu pri čemu je polis mjesto ostvarenja takvog života. U srednjem se vijeku odvajaju sretan život i politika. Politika nije više mjesto ostvarenja dobra, nego ograničenje zla.

U modernoj pojedinac prostor samoostvarenja pronalazi ne više u političkoj zajednici, nego u ostvarenju osobne slobode. Politika postaje društvenim ugovorom. Ne bavi se sadržajem, nego uvjetima ostvarenja. Ovaj princip ograničenja Kant uvodi u etiku gdje moral ne uči kako postati sretnim, nego postati dostojnima sreće. Max Weber tematizira etiku odgovornosti razlikujući je od etike namjere.

Zadnjih desetljeća 20. stoljeća, osim pluralizacije etike, pojam odgovornosti se razvija u pravcu univerzalizacije (H. Jonas) ali i u smjeru konkretne odgovornosti za drugoga (E. Levinas).

Struktura pojma odgovornosti, izrečena u formalnoj rečenici: netko je nekome odgovoran za nešto, izriče nekoliko odnosa na koje upućuje odgovornost: subjekt odgovornosti, objekt odgovornosti, za što je tko odgovoran, zbog čega se nešto želi postići a drugo izbjeći, pred kim je netko odgovoran kao i kada nastupa odgovornost.

Pojam odgovornosti, sve do prvih desetljeća 20. stoljeća, prvenstveno susrećemo unutar pravnog i moralnog područja gdje se njegovo značenje svodi na pravnu i(li) moralnu uračunljivost. Premda se odgovornost prvenstveno promatra kao obilježje činitelja kojem se pripisuje određeni čin, a uračunljivost kao obilježje čina ili njegovih posljedica, ipak su pojmovi odgovornosti i uračunljivosti u principu zamjenjivi.

Pojam odgovornosti u navedenom okviru rabi se na tri načina. Na način opisivanja (deskriptivno) odgovornost izriče uzročno-posljedični odnos počinitelja i čina, odnosno posljedica, a da se pri tom uopće ne govori o etičkim kvalifikacijama samog čina. Uporabljen na način propisivanja (proskriptivno) pojam odgovornosti izriče moralnu ili legalnu obvezu da se nešto učini ili izbjegne učiniti. Ovaj se način još naziva i objektivnom odgovornošću. Uporabljen pak na način pripisivanja (askriptivno) pojam odgovornosti izriče prosudbu nekog počinitelja koji radi u skladu sa zakonom ili moralnim normama ili protiv njih. Ovaj se način naziva i subjektivnom odgovornošću.

Ovako shvaćen, pojam odgovornosti pretpostavlja znanje, volju i slobodu kao nužne elemente koji su potrebni kako bi se određeni čin mogao uračunati u odgovornost počinitelja. Svaki nedostatak znanja, ograničenje volje i smanjenost slobode već je dovoljan razlog da se čin i njegove posljedice ne uračunaju počinitelju, bilo djelomično, bilo potpuno. Razvoj pojma odgovornosti u ovom kontekstu prvenstveno se odnosi na razvoj znanosti koje se tiču navedenih nužnih preduvjeta odgovornosti: medicine, psihijatrije, moralne teologije.

Odgovornost i dužnost

Pojam odgovornosti, premda nije nepoznat etici i premda je već Aristotel znao kako je za svoje čine odgovoran netko tko ih je učinio slobodno, ipak tek u našem stoljeću ulazi u središte etičkih rasprava i sve više izranja kao jedan od temeljnih etičkih pojmova. On u modernoj dobiva dodatno značenje izlazeći izvan dotadašnjeg stupnja identifikacije čina i počinitelja. Premda još nije dobio jasnu formulaciju, značenje pojma odgovornosti uvelike se proširilo u odnosu na prethodno, pravno značenje.

Odgovornost zauzima mjesto koje je ranije u etici zauzimao pojam dužnosti. Već i ova činjenica dovoljno govori o promjenama koje su se dogodile na razini opće svijesti. Pojam dužnosti, ukoliko je s njim povezana predodžba zapovijedanja, posvemašnjeg normiranja, potiskivanja vlastite volje i spontanosti, vanjske ili nutarnje prisile, doživljava suženje onoga što je on zapravo značio u svojoj povijesti. Pojam dužnosti je bio vezan uz pretpostavke reda i zakona, bio on božanski, kozmički ili razumski kao i uz pretpostavku ljudske slobodne volje. Ove pretpostavke vrijede neovisno o tome da li je riječ o svijesti dužnosti kod stoika, o dužnosti shvaćenoj kao poslušnost božanskim zapovijedima unutar kršćanskih okvira ili o dužnosti mišljenoj kao obvezi prema razumskom zakonu unutar prosvjetiteljstva. Dužnost je bila shvaćena kao ljudski stav kojim čovjek, živeći u duhovnom i moralnom redu, ostvaruje svoju slobodu. No, pojmu dužnosti nedostaje dovoljno priznanje principijelne uzajamnosti, jer čovjek je postavljen u odnos prema objektivnom svijetu bilo vječno istog kozmosa, bilo Božjeg stvorenja ili bitka ili objektivnom svijetu vrednota koje su mišljene terminima neprolaznosti, nepromjenjivosti, nadvremenosti. U podnožju ovakvog mišljenja dužnosti stoji metafizika koja bitak misli kao vječan, nepromjenjiv, stalan.

Poljuljanost pojma dužnosti upućuje tako na poljuljanost metafizike. A dolazak pojma odgovornosti na mjesto pojma dužnosti upućuje na promijenjeni odnos prema metafizici. Dok je dužnost upućivala na stalnost i nepromjenjivost bitka, dotle odgovornost upućuje na povijesnost i krhkost. Tako će pojam odgovornosti izvući na vidjelo ljudski odnos sa svijetom koji više nije mišljen terminima nepromjenjivosti, nego terminima povijesnosti. Povijesnost uspostavlja čovjekov odnos sa svijetom koji može biti odgovoran najprije stoga što je sam čovjek mišljen kao odgovorno biće u svijetu. Odgovoran odnos sa svijetom, s drugim ljudima kao i s institucijama, zakonima i običajima proizlazi iz uzajamnosti odnosa, a što opet pretpostavlja slobodu.

Modeli etike

Osim preseljenja pojma odgovornosti i sama etika je doživjela promjene. U antičko je vrijeme etika poistovjećena s politikom. Budući daje čovjek zoon politikon, nemoguće je čovjeka zamisliti izvan zajednice. Zajednica (polis) se orijentira na prirodi (phisis) od koje preslikava sklad shvaćen kao ravnovjesje sila, kao pravedni omjer koji cjelinu drži na okupu. Stoga je pravednost (dike) princip koji upravlja kako prirodom tako i gradom ali istodobno i dušom. “Iste su stvari najbolje i zasebnički i zajednički, što zakonodavac mora usaditi u duše ljudima” (Aristotel, Politika VII, 1333b-1334a.) Političko su i osobno ostvarenje u suglasju jer su međusobno povezani. Polis jamči uvjete u kojima će ljudi ostvariti svoj najbolji mogući život. Bolji život ljudi učinit će boljim polis. Dobar život je istodobno i politički ideal polisa i etički ideal pojedinca i to ne slučajno, nego zbog izravne uzročno-posljedične veze.

U srednjem se vijeku etika odvaja od politike. Kršćanstvo, postavljajući “dobar život” u izravnu vezu s vječnim životom postavlja i ulazak pojedinca, a ne zajednice u vječni život. Politika od mjesta ostvarenja dobra postaje mjestom ograničenja zla. Budući da ostvarenje dobra dolazi u sferu osobnog života, etički problemi više se ne podudaraju s političkim problemima. Etika tako odlazi u nutrinu duše gdje je mjerilo intencija, namjera. Politici ostaje upravljanje područjem koje pokriva prostor izvan osobnih odluka i stavova. Tako se stvara mogućnost da ispravna namjera ostane neovisna od posljedica čina te tako moralna pravednost postane različitom od legalne pravednosti. Etika se povlači u nutrinu, u savjest, a politika postaje institucijom koja ograničuje zlo.

U modernoj slabljenjem utjecaja kršćanstva i sve manjim utjecajem razlike nebeskog i zemaljskog grada produbljuje se razlika pojedinca i društva. Odvajanjem etike i politike pojedinac pronalazi prostor samoostvarenja ne u političkoj zajednici, nego u ostvarenju osobne slobode. Politika služi očuvanju slobode pojedinaca koji ugovaraju uvjete očuvanja slobode i na taj način politika postaje društvenim ugovorom. To je ujedno i vrhunac odvajanja politike i etike, javnog i privatnog života. Politika se više ne bavi sadržajem života, nego uvjetima ostvarenja. Kant će ovaj princip ograničenja uvesti i u etiku. Etika kod Kanta više nema cilj ostvariti dobro koje je u antici bilo shvaćeno kao suglasje kreposti i sreće, nego samo ostvariti uvjete koji mogu potpomoći sreću, ali “moral zapravo nije nauka kako sebe treba da usrećimo, nego kako treba da postanemo dostojnima blaženstva.” (Kant, Kritika praktičnog uma, 179).

Odvajanje etike od politike i odvajanje kreposti od sreće unutar same etike dovelo je etiku do točke u kojoj se spašava još samo čistoća namjere sačuvane unutar savjesti. Tako je moguće zauzeti neutralni stav prema onom što se događa u svijetu. Time se otvorio široki prostor u koji se smješta tehnika i pred kojom sve više politika i etika pokazuju svoju nemoć.

Kant je razradio etiku namjere, a Max Weber je tematizirao etiku odgovornosti, etiku usmjerenu na posljedice. Odgovornost se ovdje pojavljuje kao pojam kojim se pokušava etički pokriti slobodni prostor događanja u svijetu, događanja izvan pojedinačne savjesti.

“Mora nam biti jasno da svo etički orijentirano djelovanje može stajati pod dvije međusobno temeljno različite, nerješivo suprotstavljene maksime: ono može biti orijentirano prema «etici uvjerenja» ili «etici odgovornosti). Time nije rečeno da je etika uvjerenja identična neodgovornosti, a etika odgovornosti nepostojanju uvjerenja. O tome naravno nema ni govora. No poput ponora je velika suprotnost koja dijeli djelovanje prema maksimi etike uvjerenja. Ili religiozno rečeno: ‘Kršćanin postupa ispravno, a uspjeh prepušta Bogu’ ili djelovanje prema maksimi etike odgovornosti: to da čovjek za (predvidive) posljedice svoga djelovanja mora sam odgovarati.” (M. Weber, Politika kao poziv, 205.).

Etika odgovornosti ovdje ide dalje od prvotne identifikacije počinitelja i čina. Mjerodavno za ovo proširenje je promijenjena društvena situacija od 18. st. na ovamo. Znanost koja omogućuje napredak tehnike i tehnika koja donosi nove proizvode iznose na vidjelo kako najprije više nema jednog jasno odgovornog počinitelja i nadalje kako se, već prije nego što je uopće nastala ikakva šteta, pojavljuje potreba utvrđivanja odgovornih. Ovdje se pojavljuje obilježje djelovanja u znanstveno-tehnološkoj civilizaciji: anonimno djelovanje i maglovitost uzročno-posljedičnih odnosa.

Naše vrijeme prati pluralizacija etika, globalizacija svih problema a time i globalizacija, univerzalizacija etike. Univerzalizacija etike reflektira se u misli Hansa Jonasa, a konkretizacija odgovornosti, čak izabranosti za odgovornost, najsnažnije kod Emmanuela Levinasa.

Hans Jonas i princip odgovornosti

U suvremenu etičku svijest Hans Jonas je uveo pojam odgovornosti svojim glavnim kasnim djelom Princip odgovornosti. Ovo djelo definira sučeljavanje etike s naraslom znanstveno-tehničkom moći koja je upravo svojim naglim i globalnim porastom pokazala neodrživost pretpostavki svih prijašnjih etika. Elementi na koje su se prešutno oslanjale dosadašnje etike, po Jonasu su: stalnost ljudske naravi, odredivost dobra i domet ljudskog djelovanja a s njim i domet odgovornosti. Porast znanstveno-tehničke moći kako nad izvanljudskom prirodom tako i nad samom ljudskom naravi kvalitetno drukčije određuje ljudsko djelovanje koje zahtijeva i drukčiju etiku.

Dosadašnje su etike bile obilježene etičkom neutralnošću u ophođenju s izvanljudskim svijetom, antropocentričnošću, nepromjenjivošću ljudske biti, malim dometom učinkovitosti djelovanja, kratkoćom predviđanja, postavljanja cilja i uračunljivosti kao i ograničenom kontrolom situacije. Nasuprot tim obilježjima nova bi etika odgovornosti trebala, ne dirajući u vrednotu intimne neposrednosti odnosa prema bližnjem, u svoje područje uvesti do sad nepostojeće područje: krhkost i ranjivost prirode. Ona se nadalje mora suočiti s razlikom tehničke moći i predviđajućeg znanja. Znanje postaje dužnošću i istodobno smo prisiljeni priznati vlastito neznanje kada su u pitanju dalekosežne posljedice djelovanja. Nadalje nova etika odgovornosti mora priznati kako postoje svrhe u samom sebi i izvan ljudske sfere. Tako je biosfera, primjerice, svrha samoj sebi.

Doseg ljudskog djelovanja kako na prostorno globalnoj razini tako i unutar vremenskog obzora budućnosti zahtijeva novu etiku koja se može orijentirati samo prema razmjeru same opasnosti. Nepovratni procesi uništenja prirode, genetska manipulacija prirodom i čovjekom u središte etičkih rasprava stavljaju pojam odgovornosti. Jonas uvodi novi kategorički imperativ koji glasi: “Djeluj tako da učinci tvojih čina ne budu razarajući za buduću mogućnost ovakvog života” ili “Ne uništavaj uvjete za beskonačni nastavak čovječanstva na zemlji.” (Prinzip Verantwortung, 36). Ovaj princip više nije upućen najprije pojedincu, nego nadasve kolektivnom djelovanju, dakle, prvenstveno politici.

Kako ozbiljiti etiku odgovornosti? Prema Jonasu potrebna je heuristika straha i to stoga što je spoznaja zla lakša od spoznaje dobra.

Ovaj princip pretpostavlja kako nije dopušteno kolektivno samoubojstvo. Kako ovako formulirani princip više ne crpi svoju snagu iz religije, Jonas vidi jedinu mogućnost u metafizičkom utemeljenju etike, a time i principa odgovornosti. Tako se Jonas sasvim jasno odvaja od dvije općeprihvaćene dogme zapadnog mišljenja, one, naime, kako ne postoje metafizičke istine i one po kojoj nema prijelaza iz biti (Sein) u trebati (Sollen). Obvezujuću vrednotu bitka Jonas pokazuje paradigmom roditeljske odgovornosti koja proizlazi iz same prirode. Roditeljska odgovornost ne ovisi ni o kakvom prethodnom suglasju ili pristanku, neopoziva je i neodreciva i istodobno je globalna. Princip odgovornosti je tako neovisan o ideji prava i ideji uzajamnosti.

Jonas pledira za etiku očuvanja, odgovornog odricanja. Ne smijemo sve što možemo. Tako on traži “moć nad moći” i obraćenje od trke za utopijama. Za to je potrebna sveobuhvatna znanost koja će biti u stanju predočiti užasne posljedice tehničkog ovladavanja prirodom. Antiutopistička i skeptična maksima daje uvijek prednost lošim prognozama pred dobrim. Ovaj metodički pesimizam se orijentira na najgorem i ne želi se zavaravati principom nade.

Konkretna područja na kojima Jonas pokazuje i pojašnjava svoja razmišljanja jest medicina i ljudska biologija. Ovdje su stvari najosjetljivije jer se radi o nama samima. Jonas, bez obzira radi li se o fascinaciji pred tehnički izvedivim u medicini, o umjetnom održanju tijela na životu zbog korištenja organa, o snu besmrtnosti ili genetskoj manipulaciji ili o kloniranju, pokazuje koje su posljedice moguće kada čovjek počne preuzimati ulogu stvoritelja i nadčovjeka. Osim vizija užasa, sam ritam napredovanja u navedenim područjima još više povećava užas. Koje su šanse etike odgovornosti da ograniči ovakav brzi tehnički napredak?

Zapadna liberalna demokracija, pritisak tržišta i ekonomskog uspjeha ne jamči uspjeh etike odgovornosti. Jonas će stoga ponekad spominjati i ekodiktaturu kao posljednju mogućnost sprječavanja najgoreg u izrazito kriznim situacijama u kojima je u pitanju opstanak čovječanstva.

Emanuel Levinas i odgovornost preko i za drugoga

Poseban pristup odgovornosti dolazi od E. Levinasa. U njegovu mišljenju možemo pronaći konkretizaciju odgovornosti podjednako kao i jedincatost izbora na odgovornost, moju nezamjenjivost odgovornosti za drugoga. Levinas dolazi iz svijeta fenomenologije, ali oslanjajući se na biblijsku mudrost on baca posebno svjetlo na Zapad i njegovu misao.

Na Zapadu je uvriježeno misliti kako odgovornost pretpostavlja slobodu, kako je ona izričaj slobode. Samostojnost subjekta je apsolutni preduvjet odgovornosti. Ne dirajući u ovakvo iskustvo odgovornosti, Levinas na svjetlo izvlači drukčije iskustvo, iskustvo odgovornosti u drugom, preko drugoga. Ova odgovornost ne polazi od mene kojemu drugi stoji nasuprot, nego polazi od drugoga koji stoji nasuprot Istome.

Tako je kod Levinasa moguće govoriti o odgovornosti prvog lica, odgovornosti drugog lica i o odgovornosti u trećem licu.

Odgovornost u prvom licu polazi od ja kojega Levinas definira Spinozinim izričajem: conatus essendi, trud oko postojanja, nagnuće izdržati u bitku i nametnuti se. Ja pokušava čvrsto i tvrdo očuvati svoj bitak. Ja je vlastitost koja se sviđa sebi u svojoj izuzetnosti, koja se brine za svoju sreću. Bitak ja je sebeljublje. Ja je egoizam i narcizam pri čemu ovi izričaji nisu mišljeni negativno, nego kao prirodna i zdrava usmjerenost ja prema samome sebi. Sebeljublje je egoizam koji utemeljuje bitak i predstavlja prvo ontološko iskustvo. Ja živi za sebe, grčevito se bori protiv smrti u strahu od nje. Ja nije statičan. On je dinamičan, rast samoidentifikacije kroz sve s čim se susreće. Identifikacija A kao A jest strah A za A. Subjektivnost subjekta je identifikacija istoga u svojoj brizi za istog.

Postajanje ja je pobjeda nad Il y a. To se događa posvajanjem bitka, učvršćivanjem ovdje i sada u bitku, hipostaza. Time ja predstavlja sebe kao princip, arche. Ja polazi od sebe, postaje samom sebi principom i izvorom i u svojoj vježbi bitka upućuje na samog sebe. No, ja ne može ostati slobodan i odgovoran ukoliko se samo vraća na sebe, na uvijek novo identificiranje sa samim sobom. Ostao bi neprestano u tautološkom krugu ja je ja. Stoga je potrebno da ja napusti sebe kako bi se pronašao. Potreban mu je svijet kako bi došao k sebi i dao sadržaj svojoj slobodnoj samoodgovornosti.

Ja pri tom vodi paradoksalnu egzistenciju. Kao potrebito biće on postoji u ovisnosti o svijetu. Ali upravo tom ovisnošću on dolazi do svoje neovisnosti. Na temelju svoje potrebitosti tjeran u svijet on pokušava preoblikovati svijet u odgovor na svoje potrebe. Živjeti u ovisnosti o svijetu znači preokrenuti ovisnost u suverenost. Ja se može ostvariti kao slobodan subjekt samo ukoliko projektira samog sebe za gospodara svijeta i ukoliko egoistično privuče k sebi svijet i podloži ga. To uključuje i “ekonomsko” korištenje svijeta. Stoga je nastanak subjekta ujedno “ekonomija”. Ja se postavlja u središte svijeta. Svijet je tu zbog ja.

Bitno obilježje ovakvog egocentričnog antropocentrizma, mišljenog bez imalo zlobe, jest shvaćajuće znanje. To je stav koji uvijek iznova pokušava svesti drugog na svoju imanenciju, kao da je gospodar svijeta. Ovakvo totaliziranje se događa predodžbama, opojmljivanjem, kategoriziranjem, tematiziranjem, sistematiziranjem. Značenje svega ovoga je utemeljeno u shvaćanju. S-hvaćajući svijet, ja ga stavlja sebi u službu tako da početna ovisnost ja o svijetu prelazi u znanje koje preko s-hvaćanja upućuje na znanost i tehniku kojima ja svoju početnu ovisnost sve više preokreće u “beskonačnu slobodu”. Ja se potvrđuje uzimanjem u svoje ruke i održanjem preuzetog. Znanje se misli prema paradigmama rukohvata i rukovođenja. Znanje teži konačno prema apsolutnosti. Ne ostavlja ništa izvan sebe samog i pokušava svemu pronaći mjesto, ulogu i značenje u svijetu. Znanje mišljeno na način shvaćanja nije nevini fenomen, nego je događanje moći koje posve stoji u službi praktične totalizacije.

Na ovo se svodi i funkcionalni i instrumentalno-tehnološki odnos prema prirodi. Utilitaristička pljenidba svijeta se pronalazi i na razini odnosa prema prirodi i na ljudskoj razini gdje znanje i moć služe održanju, opstanku i razvoju samog sebe.

No, ova imanencija sebeljubnog ja nije konačna. Znanje i moć nisu jedini i izvorni izvor smisla. Iskustvo odgovornosti je šire. Levinas opisuje odgovornost koja polazi od drugoga, i to ne temeljeći se u nekoj inicijativi drugoga, nego temeljeći se na njegovoj pojavnosti kao takvoj. Ja koji znanjem i moću privlači svijet k sebi doživljava prepad pojavom drugoga. Drugi se ponaša posve drukčije. Drugi izmiče i izrasta. Nadrasta povijesni, sociološki, psihološki i kulturni smisao. Pokazuje se kao jedinstveni koji nadrasta svaku pripadnost rasi, obitelji, plemenu, narodu. Drugi nije nadopuna mojih nedostataka, nije alter ego, nije novo izdanje mene samog. Drugi me gleda i poziva. U odnosu s drugim ja nisam stvaralac, nego primatelj, koji sluša, poslušni.

Lice drugoga u svojoj pojavnosti je činjenica da me dodiruje neko biće ne u indikativu, nego u imperativu. Lice drugoga je golo, ranjivo, krhko. Drugi dolazi iz svijeta koji nije moj, upada u moj svijet i pojavljuje se kao stranac.

Pojava lica drugoga je postavljanje u pitanje moje tendencije ovladavanja svijetom i otvaranje odgovornosti za drugoga. Odgovornost je ovdje utemeljena u apsolutnoj heteronomiji. Ona se ne temelji u mojoj inicijativi, nego prethodi mojoj slobodi. Pojavom lica drugoga ja sam, a da me nitko nije pitao za dopuštenje, postavljen u pitanje i time učinjen odgovornim. Odgovornost mi se događa prije nego li se mogu odlučiti za nju. Ona je stoga an-arhijska ili predizvorna. Drugi me probuđuje na odgovornost. Drugi me probuđuje.

Odgovornost preko drugoga i za drugoga budi ideju izbora. Zov lica čini me osobno odgovornim. Ova je odgovornost nezamjenjiva. Heteronomija odgovornosti nije otuđenje, nego uzdignuće na mesijansku jedinstvenost. Izborom koji dolazi pojavom lica drugoga otkrivam svoj identitet na posve drukčiji način nego što je onaj kada nastojim opstati u bitku. Jedinstvenost se ne pokazuje različitošću od drugih, nego jedinstvenošću mog izbora ovdje i sada. Tako odgovornost ne dokida moju slobodu, nego je utemeljuje i daruje joj njezinu investituru. Moram odgovoriti, a tek onda sam slobodan kako odgovoriti. Moram reći “da”, ali mogu reći “ne”.

Ukoliko se opirem upustiti se s licem, moj trud oko bitka koji je do sada bio nevin i naivan, postaje krivnjom i tako činim zlo. Preuzmem li odgovornost i stavim li se na raspolaganje izričući “evo me”, moj bitak postaje etičkim i tako činim dobro.

Heteronomna odgovornost nije sućut, nego pravednost kao odgovor na zahtjev lica. Sve počinje pravom drugoga i mojom beskonačnom odgovornošću. Tek kada ja drugoga više cijenim negoli samoga sebe, drugi više nije suparnik čiju moć moram prisiliti, nego postaje punovrijedna osoba koja ima pravo na to da bude priznata kao drugi.

Ovim se uspostavlja i drukčije znanje od s-hvaćajućeg znanja. Odgovornost za drugoga je puštanje da drugi bude u svojoj ranjivoj jakosti, respekt i priznanje. Tako je odgovornost temelj nenasilju i istini. Ovakvim se pristupom ujedno može misliti i odnos prema prirodi na drukčiji način od s-hvaćajućeg odnosa. Samo u etičkom odnosu respekta pred drugim moguće je osloboditi se egocentričnog i funkcionalno-instrumentalističkog odnosa prema prirodi i stvoriti odnos i praksu koji će prirodu respektirati u njezinoj drugosti.

Mjerilo znanstvenog i tehničkog znanja i moći jest “dobro-činiti-drugima”. Za Levinasa nije pitanje da li su znanost i tehnika opravdani, nego kako, s kojom etičkom namjerom se upotrebljavaju: iz sebeljublja ili iz odgovornosti za druge.

Još jedno obilježje odgovornosti: odgovornost je obeskonačenje odgovornosti (l’infinition). Što više odgovornosti preuzimam to sam više odgovoran: obeskonačenje dobrote. U odgovornost ne spada samo drugi, nego i treći, tj. mnogi drugi, oni koji nisu prisutni, generacije koje tek dolaze. Odgovornost je, kada se mene tiče, posve subjektivna i posebna ali što se nje tiče ona je univerzalna u prostoru i vremenu.

Jezgra odgovornosti kod Levinasa leži u odgovornosti kroz drugoga i za drugoga. Time se ne niječe odgovornost u prvom licu. Naprotiv. Ona je potrebita kako bi se uopće mogla opaziti odgovornost preko drugoga i za drugoga.

Paralele između Jonasa i Levinasa

Između etike odgovornosti kod Jonasa i odgovornosti kod Levinasa, usprkos različitim polazištima, moguće je uspostaviti nekoliko paralela koje osvjetljuju pojam odgovornosti.

Asimetrija etičkog odnosa je prisutna u obje vizije. Upravo zbog ove asimetrije postoji pravo drugoga koje prethodi mom pravu ili ga suspendira. Drugi kod Levinasa je buduća generacija kod Jonasa. Lice drugoga kao i generacija koja dolazi zapovijedaju: “Ne ubij!”

Nadalje, u obje je etike istaknuta ljudska konačnost, stvorenost. Iz tog proizlazi naglasak na sadašnjosti, na dimenziji vremena koja je najprikladnija ljudskom življenju, za razliku od budućnosti koju je isticao Heidegger, a koji stoji u temeljima i jednog i drugog filozofa.

Kod Levinasa postoji problem prelaska iz fenomenološko-opisne razine na proskriptivnu, obvezujuću. Sam Jonas će reći kako mu kod Levinasa nedostaje izvod kategoričkog imperativa odgovornosti iz strukture bitka.

Levinas, međutim, doista stoji na drugom terenu. On dolazi iz biblijskosemitskog razumijevanja svijeta i prevodi ga na grčki, filozofski jezik. Tako se nalazi nasuprot zapadnoj filozofiji i praksi koja iz nje izlazi, a u kojoj totalitet ima prednost pred beskonačnim, isti nad drugim, sinkronost pred diakronijom, filozofija logocentrizma nad smislom. Levinas stoga preokreće temeljni odnos etike i ontologije. Etika je prva filozofija. Tako će odgovornost prethoditi slobodi i utemeljivati je, a ne obratno.

Još jedna točka je važna. Levinas ističe nužnost malih dobrota, malih odgovornosti koje su nezamjenjive u svijetu gdje se odgovornost misli globalnim terminima. Na taj način on spašava pojedinca iz osjećaja nemoći koji se pojavljuje svugdje gdje je odgovornost narasla do globalne nepreglednosti u kojoj pojedinac više ne vidi načina kako postvariti svoju odgovornost. Ne vrijedi probuđivati pojedinca na odgovornost za svijet i istovremeno ga ostaviti samog pred težinom planetarnih razmjera.

Domet pojma odgovornosti kod Jonasa raste s rastom znanstveno-tehnološke moći. Odgovornost je tako korelat moći. Što više moći to više odgovornosti. Dužnost odgovornosti mora moći doprijeti do točke do koje dopire i naša moć. Jedino tako će odgovornost moći obuzdati moć i skratiti užitak kako bismo ostavili prostora budućim generacijama. Ovdje je pogled upućen do krajnjih obrisa obzora moći. Opasnost je da se narasla planetarna odgovornost pretvori u nemoć i neodgovornost za sve što je manje od globalne odgovornosti.

Odgovornost teži univerzalizaciji, ali istodobno mora pronalaziti put konkretizaciji i svakodnevnim odlukama i odnosima.

Formalna struktura odgovornosti

Odgovornost je odnos. Netko je nekome odgovoran za nešto – tako glasi temeljna formalna struktura ovog pojma. No, ova formula, premda izriče srž, ne otkriva odmah sve moguće odnose na koje upućuje odgovornost.

Tko je subjekt odgovornosti? U tradicionalnom razumijevanju odgovornosti kao uračunljivosti moguće je misliti samo na pojedinačnu osobu. No, nositelj odgovornosti ne mora biti samo pojedinac, nego i kolektiv ili institucija. Subjekt odgovornosti, mišljen pojedinačno ili kolektivno, može nositi odgovornost, odnosno biti odgovoran za nešto, može preuzeti odgovornost za nešto, može ga se pozvati na odgovornost i, konačno, može djelovati odgovorno.

Objekt odgovornosti je najprije čin, radnja koju netko izvršava. Ovdje čin valja shvatiti dovoljno široko kako bi mogao obuhvatiti i propuste i jezične akte.

Nadalje, odgovornost proizlazi i iz onoga za što je netko odgovoran, za namjeravane i nenamjerne posljedice čina pri čemu je opet moguće razlikovati prvotne, drugotne i daljnje učinke nekog čina. Odgovornost za nešto valja misliti ne samo polazeći od subjekta, stoga što se odgovornost sužava na uzročno-posljedične odnose, nego polazeći i od događanja i životnih odnosa. Odgovornost tako uključuje i onu za vlastite čine kao i odgovornost za svijet koju valja konkretizirati. Ovdje valja voditi računa o asimetričnosti odgovornosti.

Odgovornost je, osim toga, smislena samo ukoliko znamo zbog čega se određenim činom žele proizvesti neki učinci, a drugi izbjeći. To znači kako je potrebno pozivati se na vrednote koje onda vrijede kao normativni orijentir. Odgovornost se tako uvijek oslanja na neke vrednote, bez obzira koje one bile. Odgovornost je u konačnici biofilija, stav koji je usmjeren na dobar život svih bića, na aktivno zalaganje za bolji život svih.

Posebni odnosi odgovornosti kristaliziraju se pojašnjenjem pred kim ili pred čim je netko odgovoran. Osim suda koji zahtijeva odgovor, postoje i druge instance koje također postavljaju pitanje koje traži odgovor: Bog, država preko svojih institucija, javno mnijenje, povijest, budućnost, kolege, vlastita savjest. Ovdje u podnožju leži otvoreno pitanje koja je instanca posljednja pred kojom se snosi odgovornost.

U principu smo dužni odgovor prema svakome tko je u stanju postaviti pitanje “zašto?”, “s kojim pravom?” u odnosu na sve što za njega ima neku vrijednost. Kantovu maksimu: “Djeluj tako da čovječanstvo u svojoj osobi kao i u osobi svakog drugoga ne upotrebljavaš nikada kao sredstvo, nego uvijek istodobno i kao svrhu” valja proširiti tako da se ništa zbiljsko, što po sebi samom već nije u funkciji sredstva, ne može svesti na obično sredstvo za neku osobnu svrhu.

Ostaje još i pitanje kada nastupa odgovornost. Ono nas upućuje na različite strane odgovornosti koje proizlaze iz usmjerenosti na različite vremenske dimenzije. Retrospektivni se pojam odgovornosti odnosi na čine koji stoje iza nas i na njegove posljedice. Ovo lice odgovornosti koje je okrenuto prošlosti pretpostavlja i preuzimanje odgovornosti za povijest koja nije posve naše djelo, a koju mi sami preuzimamo kao našu povijest.

Retrospektivna odgovornost skriva ideju duga i to ne samo duga za ono što smo sami učinili, nego i duga prema onome što je učinilo da smo mi ono što jesmo. Prihvatiti takav dug znači biti odgovoran.

Prospektivni pojam odgovornosti započinje već prije samog čina, prati ga i traje dok traju posljedice. Ovako shvaćena odgovornost ne gleda unatrag niti traži skrivene namjere kod počinitelja, kao što je slučaj kod sudca koji određeni čin pripisuje određenom počinitelju, nego je usmjerena prema budućnosti. Retrospektivna i prospektivna strana odgovornosti se dodiruju u odgovornosti u sadašnjosti. Sadašnjost ne bi trebalo shvatiti kao odsječeni trenutak kronološkog vremena, nego nadasve kao vremensku dimenziju koja sabire fizički, psihički i moralni identitet kao pretpostavke za odgovornost.

 

Literatura:

1. ARISTOTEL, Politika, Globus, SNL, Zagreb 1988.

2. ARISTOTEL, Nikomahova etika, Globus, SNL, Zagreb 1988.

3. ROGER BURGGAEVE, Die Ethik der Verantwortlichkeit im Plural. Die Auffassung von Emmanuel Levinas, Don Bosco, München 1997.

4. UMBERTO GALIMBERTI, Psiche e techne. L’uomo nell’eta della tecnica, Feltrinelli, Milano 1999.

5. HANS JONAS, Das Prinzip Verantwortung, Suhrkamp, Frankfurt a/M, 1989.

6. HANS JONAS, Dem bösen Ende naher, Suhrkamp, Frankfurt a/M 1993.

7. IMMANUEL KANT, Kritika praktičnog uma, Naprijed, Zagreb 1990.

8. EMMANUEL LEVINAS, Humanisme de l’autre homme, biblio essais, Paris 1987.

9. EMMANUEL LEVINAS, Dificile liberte, biblio essais, Paris 1988.

10. EMMANUEL LEVINAS, Totalite et Infini, biblio essais, Paris 1990.

11. ANNEMARIE PIEPER / URS THURNHERR (Ured.), Angewandte Ethik. Eine Einführung, C. H. Beck, München 1988.

12. PAUL RICOEUR, Soi-meme comme un autre, Editions du Seuil, Paris 1990.

13. GUNTHER ROPOHL, Neue Wege die Technik zu verantworten. u: Technik und Ethik. Ur. Hans Lenk i Günther Ropohl, Reclam, Stutgart 1987.

14. JOHANES SCHWARTLANDER, Verantwortung, u: Handbuch philosophischer Begriffe, Kösel, München 1974.

15. EMMANUELE SEVERINO, La tendenza fondamentale del nostro tempo, Adelphi, Milano 1988.

16. ROBERT SPAEMANN, Glück und Wohlwollen. Versuch über Ethik, Klett-Cotta, Stuttgart 1989.

17. MAX WEBER, Vlast i politika, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 1999.

Preuzeto: http://www.franjevci-split.hr/pdf/Pojam-odgovornost-Vuckovic.pdf

Preduskrsno druženje studenata i mladih

POZIV NA DRUŽENJE STUDENATA I MLADIH

Pred ovaj Uskrs 2016., u Godini milosrđa, u utorak, 22. ožujka, u 19 sati, sastat ćemo se i družiti, zaželjeti jedni drugima sretan Uskrs.

Molitva za milosrđe

Pomozi mi, Gospodine, da moje oči budu milosrdne, da nikoga ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego da zamjećujem ono što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im.

Pomozi mi, Gospodine, da moje slušanje bude milosrdno, da budem naklonjena potrebama mojih bližnjih, da moje uši ne ostanu ravnodušne za boli i žalopojke bližnjih.

Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan, da nikada prezirno ne govorim o svojem bližnjem, nego da svakoga imam riječ utjehe i praštanja.

Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela, da svojim bližnjima činim samo dobro, a teže i mučnije poslove uzimam na sebe.

Pomozi mi, Gospodine, da moje noge budu milosrdne, da mojim bližnjima uvijek hitaju u pomoć i svladavaju vlastitu iznemoglost i umor. Moj pravi odmor u službi je bližnjega.

Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno, da osjećam patnje bližnjega, da nikomu ne uskratim svoje srce, da iskreno susrećem i one za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu. Ja sama zatvorit ću se u srce milosrdnoga Isusa. O vlastitim patnjama šutjet ću. O moj, Gospodin, neka tvoje milosrđe počiva u mojem srcu.

Ti sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: milosrdno djelo – svake vrste. Drugo: milosrdna riječ – što djelom ne mogu izvršiti, neka se ostvari riječima. Treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom. Svoju molitvu proširujem onamo kamo ne mogu dospjeti tjelesno. O moj Isuse, promijeni me u sebe, jer ti sve možeš.

/Iz Dnevnika sestre Faustine Kowalska, 1937/

 

1 3 4 5 6 7 40
Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA