SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Slobodna vjernost u odsutnosti

Slobodna vjernost u odsutnosti

Uzašašće Gospodinovo

Lk 24,46-53

U evanđeljima imamo dosta usporedbi u kojima Isus govori o Bogu kao gospodaru ili domaćinu koji za neko vrijeme (čitav čovjekov život!) odlazi od kuće i svoje imanje ostavlja slugama. Oni su slobodni raditi “po svom”. Posebno se među njima ističe usporedba o talentima. Sve ove usporedbe govore o tome kako je čovjeku na zemlji Bog podario iznimni dar, dar slobode mišljenja, govora i djelovanja. Zemlja i čovjekov život nisu zatvor. Bog nije policijski čuvar zemaljskoga zatvora. Bog nije nikakav strogi nadglednik koji stalno i skriveno bdije, upozorava i čeka čovjeka da pogriješi kako bi ga kaznio.

Čovjek je doista slobodan. Tako je Bog prisutan u čovjekovom životu i ljudskoj povijesti da je čovjeku ostavljena mogućnost i radikalne slobode – slobode da je posve zaniječe, dakle čovjek je slobodan da sve čini tako kao da Boga i nema. Čovjek je slobodan da zaniječe Boga. S druge strane, čovjek nije apsolutno slobodan. Ograničen je svojom tjelesnošću i konačnošću, ograničen je bezbrojnim zaprekama. Čovjekova sloboda je posebno uvjetovana od drugih ljudi. Unatoč mnogovrsnim propovjedničkim iskrivljenjima i nedosljednoj religijskoj praksi, ljudska povijest potvrđuje da je više nego od Boga čovjekova sloboda ugrožena od čovjeka, kako od njega sama tako i od bližnjih, od ljudskih institucija i ljudi uopće.

Bog kojega objavljuje Isus Krist hoće slobodna čovjeka. Hoće čovjeka koji mu vjeruje bez straha i licemjerja. Bog hoće radosna čovjeka, partnera i prijatelja, a ne pukog roba i slugu koji Boga razumijeva kao robovlasnika, vojskovođu, diktatora ili tiranina. Isus je potrošio svoj život, bio osuđen i raspet na sramotnu smrt da bi pokazao neizmjerno milosrdno lice Boga Oca kojemu se može čak okrenuti leđa i ići svojim vlastitim putom. U srcu vjere počiva dar slobode, i ona sloboda nijekanja i odlaženja od Boga, kao i sloboda učeništva i prijateljevanja s Bogom, kao sloboda djece Božje.

Isusovo uzašašće koje danas slavimo svetkovina je Božje slobode u Isusu Kristu, slobode koja se dariva Isusovim učenicima i svim ljudima. Isus odlazi k Ocu, odlazi u otajstvenu dimenziju Božje blizine. Isusovi učenici ostaju sami. Ostaju slobodni da nastave Isusov put, da skreću s njega, da se vraćaju na njega, da ga zloupotrebljavaju ili da Isusovim putem nastave širiti radosnu vijest Božjeg milosrdnog oslobođenja od unutarnjih i vanjskih pritisaka.

Doista, neizmjerno je veliko susresti čovjeka koji djeluje slobodno, koji – ako vjeruje – ne maše svojom vjerom, nego tako djeluje kao da je jedino on sam tvorac svojih misli, riječi i djela. Samo on zna, samo on vjeruje da iza svega stoje Isusove riječi, stoji Isusovo evanđelje. Samo on zna da može svladati sve strahove i ljudska ograničenja, jer nad njim i ljudskom poviješću bdije Božja milosrdna ruka pomoćnica.

Isus odlazi od svojih učenika da oni budu slobodni. Ostavlja im svoje riječi, svoj primjer da oni – svaki, baš svaki od njih pojedinačno i na svoj osobni način, prema svojim religioznim talentima, i uvijek u zajednici i uvijek tvoreći svjetsko ljudsko zajedništvo – hode zemljom kao slobodni ljudi, kao već otkupljeni Kristovom slobodom. Kristovom slobodom da ni na ovoj zemlji, kako god izgledalo nemoguće, ipak ne može trijumfirati ljudsko zlo nego samo Božja dobrota, da kako god ova zemlja bila posijana krivim osudama, križevima, patnjom i smrću ne može postati čovjekov zatvor nego neuzmjerno prostranstvo slobode, novog života, uskrsnog život koji obnavlja odnose i u zatvorskoj ćeliji.

Osim blagoslova svojim riječima i praksom, Isus zaogrće svoje učenike i Božjim Duhom Braniteljem i Tješiteljem. To je Očevo obećanje koje će pratiti učenike u njihovom poslanju. To je nadahnuće da Isusovi učenici misle, govore i rade slobodno – da pozivaju ljude na obraćenje kako bi se svima otpustili grijesi, kako bi svi postali slobodni. To je duh hrabrosti da se učenici zalažu za ono što se Isus, njihov učitelj zalagao – za ljubav kojom Bog ljubi njega i ljude.

Isus je tjelesno otišao od učenika. Taj odlazak je uvjet vjere, uvjet samostalnosti i ljudske slobode, uvjet da čovjek odvažno prihvati svoje obraćenje i bude radostan s Božjeg posvemašnjeg opraštanja grijeha. Slično kako se vjernost dragoj osobi, naša međusobna odanost pokazuje najviše u tjelesnoj odsutnosti bližnjega, tako se i vjera svjedoči u trenucima kada nam izgleda da nikoga nema i da nam je od našega Gospodina ostala samo njegova riječ, njegovo obećanje da će kao Duh biti uz nas i pratiti nas. Uzašašće je svetkovina uzvišenoga dara slobode vjere. Nažalost, čovjeku je kroz čitavu povijest, a tako i danas, veliki teret ono najbolje – vlastita sloboda. Zato pribjegava ponašanju po unutarnjim nezajažljivim ambicijama, prisilama, sebičnostima, ili, skopčan raznim strahovima, oportunizmima i kompromisima izručuje svoju slobodu, osobni Božji dar, masi, kolektivu, zemaljskim bogovima. Uzašašće Gospodinovo je svetkovina slobodne vjernosti do novog susreta, neponovljivog susreta s Učiteljem Isusom i milosrdnim Ocem.

* * * * * * * * * * * *

Sažetak kršćanske poruke

Uzašašće Gospodinovo

Lk 24,46-53

Svetkovina Uzašašća Gospodinova na nebo u našem je narodu poznata i kao Spasovo. Riječ je o tome da vjerujemo u Isusa Krista kao Spasitelja svijeta, svetoga Spasa. Tekst Evanđelista Luke kojega čitamo na svetkovinu Uzašašća u liturgijskog godini C kraj je njegova evanđelja. Tako ovim odlomkom Luka zaokružuje svoj govor o zemaljskom Isusu, zatvara svoje evanđelje kojeg novozavjetni tumači nazivaju i evanđeljem milosrđa, evanđeljem Božje brige za sve ljude i sav svijet. Upravo u tome smislu, u cjelinu Lukina evanđelja, uklapa se današnje čitanje, jer na koncu, prije nego će Isus biti uzet pogledu učenika, još se jednom poručuje najbitnije.

Luka nam, dakle, govori da se Isus prije svoga rastanka s učenicima ponajprije poziva na Sveto pismo (“ovako je pisano”) u kojem se nalaze svjedočanstva o Mesiji, Pomazaniku: Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih. U ovim riječima posve se jasno izražava neprekinutost onoga što mi nazivamo starozavjetnim Božjim očitovanjem. Biva potvrđeno da je Isus povijesna osoba, pripadnik židovskoga naroda i vrhunac onoga što židovsku vjeru označava vjerom nade, vjerom očekivanja Mesije, Spasitelja. Kršćani, nazidani na temelju apostola, na temelju saveza s Abrahamom, Mojsijem, prorocima, mnogim Božjim ljudima izabranoga naroda, vjeruju da je u Isusu iz Nazareta Bog objavio spasenje svim ljudima, da je on Spas svijeta. Kršćanstvo se temelji na židovstvu. Isus je očekivani Spasitelj.

Druga poruka ovoga današnjega evanđeoskoga teksta iskazuje da će Isusovi učenici u njegovo Ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vidljivo je dakle središte zračenja i širenja Isusove radosne vijesti. To je posve konkretni grad, Jeruzalem. Bog naime svoju objavu ne izvodi na nebesima. Njegova se poruka inkarnira, utjelovljuje, geografski se lokalizira, ali se ne dopušta “zakovati” samo za jedno mjesto, jedan narod, jedan kraj ili zemlju. Ona je univerzalna.

Treća bitna stvar današnjega Lukina teksta je sadržaj učeničkoga svjedočenja Spasitelja. Taj sadržaj je poziv na obraćenje radi otpuštanja grijeha. Obraćenje je temeljna Isusova poruka za ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji usred svih ljudskih projekata spašavanja čovjeka i usred svih ljudskih ustroja zajedničkoga života. Obraćenje – na koje Isus poziva i nasljedujući njega na što pozivaju njegovi učenici – nije samo sebi svrhom. Obraćenje je uvijek vezano za novi život, ovdje izražen kao spasenje od najtežega tereta – kao otpuštanje grijeha. Svaki čovjek, svaka obitelj, ljudska zajednica, čitavi narodi, svi mi živimo pod teretom ne samo onoga što nazivamo istočnim grijehom, nego svojom vlastitom grešnošću, teretom svojih konkretnih zlih čina i propusta, pod sjenom neoslobođenosti i neotkupljenosti. Prihvaćanje Isusa kao Spasitelja označava obraćenje od sebe, od mračnih sila vlastite sigurnosti, i označava otpuštanje grijeha, tog nesnosnoga tereta, te smrti prije fizičke smrti.

Isus priopćava još dvije stvari svojim učenicima. Ponajprije oni su svjedoci svega onoga što se njemu događalo. Zato je drugo ime za kršćanina svjedok Isusa Krista Spasitelja koji je trpio i ustao od mrtvih, koji je u Božjem milosrđu otpuštao grijehe ljudima. I zadnje što prema Lukinom evanđelju Isus govori učenicima jest da ostanu u Jeruzalemu dok ih ne zaogrne Sila odozgo, ono Obećanje koje Bog daruje svjedocima – Duh branitelj, Duh koji će njihovu poruku osnažiti božanskom sigurnošću i neustrašivošću; Duh koji će im biti utjeha u vremenima nerazumijevanja, optužbi, progona.

Luka završava svoje evanđelje kratkim opisom Isusova uzašašća. Isus je izveo svoje učenike do obližnje Betanije. Podigao je ruke i blagoslivljajući svoje učenike rastao se od njih; bi uznesen na nebo, oduzet njihovim očima. Uzašašće je samo jedan od aspekata čitava Isusova života, pogotovo uskrsnuća. Isus biva uzet u Božju, Očevu blizinu. Zato Luka u evanđelju, za razliku od Luke iz Djela apostolskih, stavlja da se uzašašće i događa istoga dana kad i uskrsnuće.

A učenici su, kako redovito i vidimo na likovnim prikazima ovoga događaja, pali na koljena i ispratili Bogu Učitelja i Spasitelja. I još nešto, nisu tugovali. Naprotiv, s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem, u Hram na proslavu Boga. Početak i završetak evanđelja jest radost. Kršćanin je svjedok radosne vijesti. Može li se vjerovati u Isusa Spasitelja i ne biti radostan? (2013)

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA