SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Studentska tribina: Umjetnost i Zapad

U utorak, 15. ožujka, u 19 sati,

dr. fra Mirko Jozić

imat će predavnje na temu:

Umjetnost u oblikovanju kršćanske kulture Zapada

CRKVA I UMJETNOST DANAS

[Razgovor s dr. fra Mirkom Jozićem iz Glasa Koncila od 15. veljače 2004. Razgovarala Matilda Kolić]

Zašto jedan ozbiljan i obrazovan umjetnik ne bi mogao doživjeti Krista jednako snažno i »ispravno« kao i neki naručitelj s teološkom naobrazbom? Ne mislite li da bi umjetnik, snagom svoje »povišene« osjećajnosti, mogao doživjeti Krista čak dublje i plodnije od nekoga svećenika? Biblija nije nikakva znanost – ona dopušta razumijevanje svakome tko u nju ulazi čista srca. »Profesionalizam« svećenika može dapače postati zaprekom.

U pismu umjetnicima 1999. godine papa Ivan Pavao II. naglašava kako Crkva treba umjetnost u prenošenju poruke koju joj je Krist povjerio, jer ona može čovjeku tu poruku učiniti razumljivijom približavajući čovjeka svijetu duha i ljepote Božje. Ta važna uloga koju umjetnost ima za Crkvu bila je tema nedavnog Teološko-pastoralnog tjedna na kojem je prvo predavanje »Crkva i umjetnost« održao dr. fra Mirko Jozić, profesor filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i pročelnik Vijeća za sakralnu umjetnost i građevinarstvo pri Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Dr. Jozić je spremno pristao na razgovor o tom često problematičnom odnosu Crkve i umjetnosti.

Umjetnost – ozbiljan izazov Crkvi i crkvama

GK: U svome predavanju na ovogodišnjem Teološko-pastoralnom tjednu govorili ste o odnosu Crkve i umjetnosti, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došao u krizu i doveo do razlaza Crkve i umjetnosti. Koji su uzroci tome?

Dr. Jozić: Glavni uzrok toga raskola svakako je složeni proces sekularizacije u 20. stoljeću, koji je zahvatio i brzo prožeo javnu kulturu i život. Kao institucija s dugom tradicijom Crkva se opirala brzim promjenama. Tako je došlo do raskoraka između razvitka umjetnosti i praćenja toga razvitka od strane Crkve. Umjetnost se naime i dalje bavila velikim temama religije, pa je nastala religiozna umjetnost izvan Crkve. Umjetnička djela te religiozne umjetnosti u pravilu nisu više nalazila svoje mjesto u crkvama, pa čak ni ona koja su prihvaćena kao vrhunska likovna ostvarenja i istinska svjedočanstva subjektivne vjere pojedinih umjetnika. Kao primjer takvih djela možemo navesti triptih »Život Isusov« Emila Noldea, sliku »Crveni Krist« Lowisa Corintha, »Skidanje s križa« Maxa Beckmanna te »Put križa« Barnetta Newmanna. Iako su ta djela nastala iz kršćanskog nadahnuća i premda predstavljaju iskreni odgovor umjetnika na aktualna pitanja vremena, ona su – kad su jednom nastale smetnje u dijalogu između Crkve i umjetnosti – jednostavno stavljena pod kategoriju umjetnosti izvan Crkve i na taj način proglašena za Crkvu »neupotrebljivim«.

GK: Jesu li i umjetnici suodgovorni za takav stav Crkve?

Dr. Jozić: Jednako mi je teško govoriti o pojedinačnoj odgovornosti kao što bi mi bilo teško nekoga izuzeti od nje. Tu se naime radi o povijesnom procesu u kojem se iskazuje duh vremena. Postoje dakako neke činjenice koje govore u prilog tvrdnji o suodgovornosti umjetnika. Nedvojbeno je naime da su neki umjetnici svojim krajnjim subjektivizmom nijekali svako značenje velike kršćanske tradicije: James Ensor je, naprimjer, iznad glave svoga Raspetoga umjesto natpisa »INRI« stavio natpis »ENSOR«. Razumljivo je da takvo djelo nije moglo biti stavljeno u crkvu, moglo je pak mnogima poslužiti kao povod da odbace svu umjetnost ekspresionizma. Iz posljednje četvrtine prošlog stoljeća možemo navesti još ekstremniji primjer: kanibalističku »Posljednju večeru« Haralda Duewea, na kojoj apostole predstavljaju portretirani umjetnikovi prijatelji iz restorana, a Isusa označavaju komadi ljudskoga tijela na pladnjevima. To djelo, ako ga uopće treba ozbiljno uzeti, može samo iritirati.

GK: Što je središnji interes religiozne umjetnosti izvan Crkve?

Dr. Jozić: Veliko je pitanje može li se sve događanje u umjetnosti 20. stoljeća uopće svesti na jedan interes. Nedvojbeno je da umjetnost od početka 20. stoljeća sve jasnije zahtijeva obnovu duhovnosti: što se više smanjivalo povjerenje u tradicionalno kršćanstvo i njegove ustanove, to se povećavala potreba za produbljenim utemeljenjem umjetnosti: Aleksej Javljensky, Vasilij Kandinski, Kazimir Maljevič, Piet Mondrian, Josef Albers, Max Beckmann, Mark Rothko – samo su neki od velikih umjetnika stoljeća koji traže duhovnu obnovu i religiozno utemeljenje umjetnosti. Možda je među njima ipak najradikalniji Joseph Beuys koji Krista smatra izvorom sve kreativnosti i nadahnuća, dok u Crkvi vidi smetnju, balast koji treba odbaciti. U slučaju Beuysa umjetnost postaje vrlo ozbiljnim izazovom Crkvi i crkvama – tu se ne radi o kozmetici ili o dekoraciji prostora, nego o svjedočenju. O svjedočenju vjere u Krista. A to je ozbiljna stvar.

Dijalog između Crkve i umjetnosti treba intenzivirati

GK: Drugi vatikanski sabor naglašava vrijednost dijaloga, pa tako naglašava i važnost dijaloga između Crkve i umjetnika. Koliko se učinilo u obnovi tog dijaloga? Kakva je situacija danas?

Dr. Jozić: U konstituciji Sacrosanctum concilium, u poglavlju o sakralnoj umjetnosti, kaže se da među najplemenitije plodove duha spadaju lijepe umjetnosti, izdvaja se pak religiozna umjetnost, a vrhunac predstavlja sakralna umjetnost. Saborski oci uvažavaju, dakle, ono što se već dogodilo u povijesti umjetnosti. Dijalog Crkve i umjetnosti nije nikada potpuno prekinut. Francuski su dominikanci nakon 1950. angažirali Braquea, Matissea, Rouaulta i Légera da rade u nekim njihovim crkvama. Katolička je Crkva povodom 86. katoličkog dana u Berlinu 1980. godine priredila veliku izložbu umjetnina pod nazivom: »Znakovi vjere. Duh avangarde«, a Evangelički crkveni dan je tri godine kasnije bio popraćen sličnom izložbom pod nazivom: »Moj umjetnički kredo«. Pa ipak ne možemo tvrditi da je dijalog između Crkve i umjetnosti karakteristika 20. stoljeća.

Dijalog između Crkve i umjetnosti svakako treba intenzivirati jer se u njemu izlažu dva vida duhovnosti. Crkva, pojednostavljeno rečeno, nastavlja Kristov projekt pobožanstvenjenja čovjeka, a umjetnost bismo, možda, smjeli opisati kao protokol čovjekova nastojanja da prekorači granicu koja dijeli ovostranost i onostranost i da se u tome prekoračenju susretne s Božanskim. Javljensky u svakom licu prepoznaje odsjaj Božanstva te se svako lice napokon svodi na lice Kristovo. Umjetnost 20. stoljeća ima izraženu duhovnu dimenziju, ona je – kao nikada ranije – oblik svjedočenja. Neki umjetnici su uvjereni da umjetnost mora preuzeti ulogu koju je nekoć imala religija. Taj stav kazuje da umjetnici svoju umjetnost shvaćaju krajnje ozbiljno kao i da – a to mi se čini važnim – gube povjerenje u Crkve. Smatram da bi nas ta okolnost morala navesti na ozbiljno razmišljanje.

GK: Kakav je odnos umjetnosti i Crkve u nas?

Dr. Jozić: Imam dojam da smo se mi odavno dispenzirali od odgovornosti za hrvatsku religioznu umjetnost. Tko danas razmišlja o nekakvoj religioznoj umjetnosti izvan Crkve? Mi imamo dosta istinskih umjetnika koji se bave religioznim temama. Spomenuo bih Đuru Sedera koji već godinama intenzivno živi u svijetu Biblije. Iz njegova su rada nastali već deseci izvanrednih djela o kojima se u našoj Crkvi ne zna gotovo ništa. Isto bih mogao reći i o kiparu Šimi Vulasu. A zanimanje za takva djela oblik je priznanja i potpore umjetniku. Želio bih također spomenuti nedavno preminuloga velikog hrvatskog slikara Ivu Šebalja. Povučen, kakav je bio, živio je jedino za slikarstvo. Posljednjih desetak godina vodio sam s njim duge razgovore koji su me snažno dojmili. O Kristu je govorio škrto i s velikim poštovanjem, a pod kraj života naslikao je desetak grandioznih slika Kristove patnje. Molio me da mu nađem kupca za te slike jer mu je trebao novac da bi mogao dalje raditi. Nisam našao nikoga – svi s kojima sam govorio samo su slijegali ramenima. Nebriga za religioznu umjetnost ima izravne posljedice za kvalitetu likovnosti u sakralnim prostorima.

Umjetnicima danas nedostaje narudžba

GK: Zašto je važan dijalog između teologa i umjetnika? Znate li kakav primjer uske i plodne suradnje između njih?

Dr. Jozić: Umjetnost, na poseban način pak religiozna, artikulira one teme koje su važne za trenutak kulture, za ljude koji u tome trenutku žive. Ona ima status svjedočenja vjere umjetnika, ona predstavlja njihovu likovnu vjeroispovijest. Odatle dolazi njezina snaga i uvjerljivost. U dijalogu s teolozima religiozna umjetnost može stvoriti oblike koji iskazuju i subjektivnu vjeru i vjeru zajednice. Treba svakako istaknuti da dijalog ovdje ne znači »javnu raspravu« ili »glasovanje«. Dijalog znači uživljavanje i poštivanje. To je dovoljno. Više puta je potvrđeno da je umjetnik u stanju izraziti vjeru zajednice mnogo snažnije i bolje nego bilo koji član vjerske zajednice. Kao primjer dobre suradnje između umjetnosti i Crkve možda bismo mogli istaknuti suradnju Crkve s Ivom Dulčićem. Bila je to dobra suradnja i iz nje su nastali veliki i za hrvatsku duhovnost važni rezultati (u Splitu, u Zagrebu, u Sarajevu, u Kreševu). Nažalost, naša suradnja s umjetnicima nije bila sustavna. Mi smo u Bosni, naprimjer, unijeli u crkve mnoga dobra djela, no rijetko smo postigli željeni cilj: skladno uređen sakralni prostor. Nakon svih tih iskustava danas bih uređenje nekoga sakralnog prostora načelno povjeravao jednom umjetniku. To, naravno, ne znači da on ne može – prema uvidu – uključiti i nekoga drugog umjetnika. Jedinstvo prostora, smatram, osigurava ipak samo jedan umjetnik. Kao drugi primjer dobre suradnje spomenuo bih rad na uređenju franjevačkog samostana u Rami.

GK: Sakralna umjetnost, smatra se, postavlja određena ograničenja. Dovodi li se time u pitanje umjetnička sloboda? Postaje li sakralna umjetnost time »umjetnost po narudžbi«?

Dr. Jozić: Smatram da narudžba nije nikakva smetnja za umjetnost. Narudžba nije uopće loša stvar. Najveća djela starih majstora nastala su po narudžbi. I neka djela suvremenih umjetnika također. Narudžba je okvir unutar kojeg umjetnik ostvaruje slobodu: odnos nužnosti i slobode sudbina je duha i on se uvijek potvrđuje unutar nužnosti. Moje je duboko uvjerenje da mnogim umjetnicima danas upravo nedostaje narudžba. I Krist se utjelovio u konkretnog čovjeka Isusa koji je bio Židov i koji je živio u posve određenom vremenu i u određenim okolnostima. Istinsko umjetničko djelo uvijek je konkretno djelo. Čak ako nastane i bez narudžbe, ono je konkretizacija ideje, talenta, vjere ili očaja. Nema nekonkretnoga umjetničkog djela. Narudžba u tom smislu nije uopće problem.

No ima nešto što se veže uz narudžbu, a što jest problem. To je naime nespremnost nekih naručitelja da umjetnika priznaju sebi ravnim u doživljavanju i razumijevanju Krista. Zašto jedan ozbiljan i obrazovan umjetnik ne bi mogao doživjeti Krista jednako snažno i »ispravno« kao i neki naručitelj s teološkom naobrazbom? Ne mislite li da bi umjetnik, snagom svoje »povišene« osjećajnosti, mogao doživjeti Krista čak dublje i plodnije od nekoga svećenika? Biblija nije nikakva znanost – ona dopušta razumijevanje svakome tko u nju ulazi čista srca. »Profesionalizam« svećenika može dapače postati zaprekom.

Crkva je otvorena za svaki stil i umjetnički oblik

GK: Među kriterijima za sakralnu umjetnost spomenuli ste važnost vjere Crkve i mjesne zajednice. Može li se postići ravnoteža između onoga što vjernicima predstavlja Krist i subjektivnog doživljaja autora?

Dr. Jozić: Dijalog s Biblijom, dijalog s tradicijom vjere, dijalog sa zajednicom vjernika za koju umjetnik radi čini mi se vrlo važnim. Dijalog nipošto ne znači odricanje od subjektivnosti. Ne treba se bojati subjektivnosti umjetnika jer to je njegovo najbolje i najviše: Bog stvara svakog umjetnika drukčijim i svaki u umjetnosti daje svoje najbolje. U tome je smislu subjektivnost imperativ. Pravi problem nastaje kad se izabere umjetnik koji nema izraženu i profiliranu subjektivnost ili koji jednostavno ne može odgovoriti zadatku. Takav umjetnik ne ostvaruje svoju subjektivnost nego subjektivnost naručitelja, dakle tuđu. A onaj tko pristaje da njegova subjektivnost bude ostvarena preko drugoga, kao i onaj tko prihvati ostvarivati nečiju tuđu subjektivnost, u istoj su zabludi: i jedan i drugi proizvode obmanu i postavljaju je na mjesto koje pripada Svetome. To je zapravo strašno.

GK: Dok se, gledajući u povijest, mogu točno definirati stilovi u crkvenoj arhitekturi, danas kao da nema jedinstvenosti u stilu. I nerijetko kod vjernika njihova nova crkva ne budi oduševljenje i oni se ne snalaze u njoj. Gdje se najčešće griješi? Trebaju li današnje crkve asocirati na nešto biblijsko ili možda ljudi danas ipak najviše vole gotičke crkve?

Dr. Jozić: Sabor kaže da Crkva nema »svoga stila«, a to znači da je Crkva otvorena za svaki stil i umjetnički oblik. To vrijedi za umjetnost uopće, to vrijedi i za arhitekturu. Arhitektura je, međutim, mnogo veći problem od slikarstva ili kiparstva. Spomenuo sam da postoji određena religiozna umjetnost izvan Crkve. U arhitekturi takvo diferenciranje nije moguće: besmisleno je graditi crkvu izvan Crkve. To još nitko nije pokušao. Rothkova kapela nije arhitektura – to je kapela slikarstva. Vi imate pravo kad ističete nelagodu koju osjećamo u novim crkvama. Nelagoda dolazi odatle što umjetnik-arhitekt izbjegava teret svoje pozicije u koju ga je doveo proces sekularizacije.

Arhitekt, kao i svi mi, živi u čovjekovu svijetu iz koga je pogled prema Nebu zamračen čovjekovim djelima. Kamo god pogleda, vidi tragove čovjekove nazočnosti. Da bi otkrio znakove Božje nazočnosti, morao bi promijeniti gledanje, možda mora početi gledati unutra. A kakva bi arhitektura nastala iz takvog gledanja? Usudio bih se reći da većina novih crkava ne izlazi iz domene čovjekova svijeta – te su crkve hramovi čovjeku. Očekujemo da budu prostori Svetoga, prostori pojačane Božje nazočnosti, prostori za susret s Bogom – a u njima susrećemo čovjeka i samo čovjeka. Možda odatle dolazi nelagoda o kojoj govorite. Ne čeznemo mi za gotskim ili novogotskim crkvama: mi čeznemo za svojim crkvama, za onima koje, čini mi se, ne umijemo izgraditi. Kad arhitekti i naručitelji postanu svjesni te situacije, možda ćemo dobiti svoje crkve. Kako god izgledale!

Sveti Anto 2021.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA