SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Veliki četvrtak

Posljednja večera (Ivo Dulčić)

Euharistija – gozba sjećanja, zahvale i radosti

VELIKI ČETVRTAK

Izl 12,1-8.11-14; 1 Kor 11,23-26; Iv 13,1-15

Prošle nedjelje, na Cvjetnicu, dopratili smo Isusa u Jeruzalem, uz klicanje svijeta, uz oduševljeno prihvaćanje i priznanje da je on Sin Davidov i Mesija. Neke je učenike Isus u međuvremenu poslao da pronađu dvoranu i pripreme potrebno za pashalnu gozbu. O pashalnoj gozbi, njezinom značenju, pripremi i načinu proslave govori se u prvom u čitanju iz Knjige Izlaska. Pashalna gozba je spomen na Božje jedinstveno oslobađanje iz egipatskoga ropstva. Kao svako pravo sjećanje, pasha nije najprije sjećanje na nevolje, na zlo i zločince, na faraona i tlačenje, nego sjećanje na iznimnu Božju ljubav i spasonosni Božji zahvat izlaska u situaciji bez izlaza. Ne grijesi i zla drugih, ne naše rane i povrijeđenosti, nego darovana ljubav i darovana sloboda čine temelj sjećanja a time i temelj osobnog i kolektivnog identiteta.

Večeras se spominjemo Isusove posljednje pashalne gozbe/večere s učenicima. Gozba je to posljednjega zajedništva na kojoj, po svjedočanstvu Isusovih učenika, što prenosi i Pavao u Poslanici Korinćanima, ostavlja oporuku učenicima da se u njegovo ime zajednički sastaju, blaguju kruh i vino Isusu na spomen, i obnavljaju zajedništvo s Bogom i ljudima. Ova gozba, nazvana euharistijom (zahvalnicom) i misom gozba je neprolaznoga saveza Boga s ljudima u Isusu Kristu koji među učenicima ostaje u svojoj riječi i u najelementarnijoj hrani i piću – u kruhu i vinu.

Isus je volio gozbena zajedništva. Od svadbene gozbe u Kani do ove gozbe, Isus je bio na mnogim gozbama, i ne samo onim religijski propisanim, nego i onima koje su u očima “pravovjernih” izazivale skandal i osudu, na gozbama s “grešnicima”. Evanđelisti  izvještavaju da je Isus prekoračivao granice i uvjete gozbenoga zajedništva, s grešnicima je rado blagovao, a ne spominje se da je ikada bio na gozbi s vođama naroda, s moćnima i posebno utjecajnima, s velikim svećenikom, malim i velikim herodima. Naravno, Isus nikoga nije isključivao iz svoga zajedništva osim ako se čovjek sam ne bi isključio zbog straha da se ne onečisti ili u strahu od drugih (što ako bude viđen s Isusom?) ili zbog izdaje (poput Jude). Isus u svakom slučaju nije postavio savršenstvo za uvjet druženja s njim, nego otvorenost za obraćenje i otvorenost za Božji spasenjski zahvat.

Uz to što je volio gozbe, što se nije ustezao od ljudskoga veselja, čini se da Isus nije na gozbama bio natmurena lica niti se raspojasavao do gubljenja pameti. Nije na gozbe gledao kao na gubitak vremena kada se moglo nešto uraditi, pogotovo nešto zaraditi. Nije gozbe pretvarao ni u pogrebni banket, nije – uočljivo je to kada mu je žena namirisala noge skupocjenim mirisom – ni mjerkao ni moralizirao da se puno “potrošilo” na feštu te da bi bilo bolje sve uložiti za siromahe. Jasno, Isus nije bio ni škrt ni razmetljiv.

Gozbeno zajedništvo ima smisao u proslavi Božje ljubavi prema ljudima te osnaženju ljubavi i poštivanju među ljudima. U gozbi se zgušnjavaju životna značenja, sabire se najvažnije iz povijesti Božjega odnosa s ljudima i ljudi međusobno. Gozbe su vrhunci povijesti, stjecišta prijeđenoga vremena i ostvarene ljudskosti, ali i radosna slavlja za rođenje i početak novoga života. Gozbe se organiziraju da se podijeli radost i tuga, da se potvrdi zajedništvo s Bogom i ljudima. Gozba je vrijeme u kojem nas pohađa Vječnost.

Posljednja večera (Đuro Seder), Gospino vrilo – Ovačarevo

Euharistija/misa je gozba Božje ljubavi u Isusu Kristu. Ona je najkraći obred koji jezgrovito i znakovito aktualizira tko je Isus Krist za čovjeka i čovječanstvo. U nju se sabire nesebična i besplatna Božja ljubav posvjedočena u Isusovom životu, muci, smrti i uskrsnuću. Slavljenje euharistije je svjedočanstvo vjere, osnaženje nade da Bog nikoga ne ostavlja te ponuda ljubavi i najokorjelijem grešniku, poziv da svatko – po Isusovu primjeru – učini svoju pashu, svoj izlazak iz ropstva u slobodu. Uz Božju riječ, kruh i vino – osnovna ljudska hrana – konkretni su, tjelesni spomen-znakovi Kristove prisutnosti za život svakoga od nas.

No, da zahvalni spomen na Isusovu posljednju gozbu ne bio bio samo puki manifestativni, izvanjski spomen-obred, kako ne bi skliznuo u privatističku pobožnost pojedinca, Isus – o tome piše Ivan Evanđelist – povezuje gozbu sa služenjem. Isus na gozbi ustaje i pere noge svojim učenicima. On Učitelj i Gospodin. Time euharistija postaje gozba jednakih, Božje djece, Isusove braće i sestara, a smisao se čitava života, pa i onda gozbenoga zajedništva, otkriva u služenju. Na euharistiji, na Kristovoj gozbi nema dakle privilegiranih. Ona se vjerno slavi samo u duhu i praksi služenja, pranja nogu – kao najjačoj slici – što su činili robovi i žene. Služenje je korekcija mnogim našim zajedništvima u kojima su jedni posvojili Božje mjesto, zaposjeli Kristovo mjesto Gospodina i Učitelja, a pred malene postavili neispunjive zahtjeve savršenosti do kojih sami ne drže.

Euharistija je jednostavna gozba zajedništva pred milosrdnim Bogom u Isusovo ime a ne vlasništvo pojedinaca koji misnim obredima poput nekih šamana, vračara i mađioničara predstavljaju svoju nedostižnu moć. Euharistija je riječ za sve, kruh (tijelo) koji se daruje (predaje) za sve i vino (krv) uvijek novoga i vječnoga saveza sa svim ljudima, počevši od grešnika, od onih koji vapiju za novim životom, za ozdravljenjem, za prihvatom i potvrdom, za sve koji se i u najvećim kalvarijama odlučuju za život i raduju životu.

Euharistija je uzor svim ljudskim gozbama i zajedništvima. I kršćanima bi trebala Isusova posljednja gozba postati mjerodavna za tolike hinjene skupove, za tolike euharistijske susrete na kojima se osjeća ustajali klima podjela, čuju strašne riječi mržnje na neprijatelje; za tolike obiteljske, crkvene (hijerarhijske i redovničke) susrete, skupove i druženja na kojima je neiskrenost, poltronstvo i udvorništvo negacija susretanja u Isusovo ime.

Isus nas večeras poziva da obnovimo svoje euharistijsko/misno susretanje i da tako  obnovljeni, zahvalni dobrom Bogu i Isusu, Učitelju i Gospodinu, krenemo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, da na Isusov način autentično susrećemo ljude, s njima se veselimo na gozbama i njima služimo (peremo noge).

************

Pranje nogu (Vladimir Blažanović)

Pranje nogu: obvezujući primjer

Veliki četvrtak

Iv 13,1-15

Za razliku od evanđelista sinoptika (Marka, Mateja i Luke), kao i za razliku od odlomka Apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima kojeg smo večeras čuli, Ivan Evanđelist različito opisuje Isusovu Posljednju večeru s učenicima. Ivan ne spominje najvažnije riječi ustanove euharistije. Nema Isusove blagoslovne molitve i govora učenicima uz pashalni obred nad kruhom (Ovo je tijelo moje) i uz (treću) čašu vina (četvrta označava njegovu smrt na križu i uspostavljanje Božjega kraljevstva – (Ova je čaša novi savez u mojoj krvi). Razumljivo je to jer Ivan svoje evanđelje piše dosta kasnije (oko 100. godine). Svojoj kršćanskoj zajednici Ivan zacijelo ne treba prenositi ono što se već snažno ustalilo u praksi – euharistijsku gozbu. Isusovi učenici su se odmah poslije odvajanja od židovstva, sinagoge i Hrama (posebno nakon njegova razrušenja 70. godine), skupljali po kućama na molitvu i lomljenje kruha, na euharistijsku gozbu Isusu “na spomen”. Ivan, dakle, ne piše o nečemu što se praktično vrši.

Pranje nogu, odnosno služenje, glavni je naglasak Ivanova izvještaja o Posljednjoj večeri. Ivan hoće svojim suvremenicima posredovati Isusovu životnu oporuku: oporuku praktične ljubavi. On i počinje uvodom da je Isus prije svoga odlaska Ocu htio blagovati Pashu s onima koje je ljubio i to “do kraja ih je ljubio”. Nije isključeno da Ivan isticanjem služenja ima u vidu određena iskrivljena kršćanskih sastanaka, o kojima primjerice Apostol Pavao piše Korinćanima: da su kršćani počeli svoje kršćanstvo očitovati samo izvanjski, na gozbama, da su na njima bili neumjereni u jelu i piću, da su se čak svađali tko je čiji učenik i tko će zauzeti prva mjesta do oltara, dok su u praktičnom životu zaboravljali biti solidarni s nevoljnima, bez životne potvrde Kristove ljubavi u služenju bližnjima.

U svakom slučaju u posljednjem času zajedništva s učenicima, piše Ivan, Isus ostaje posve u svakodnevnici, u realnosti. Ni njegovo gozbeno zajedništvo nije savršeno, jer je Judu na večeri đavao već obuzeo da izda Isusa. Ivan nastavlja gotovo detaljno opisivati što Isus čini: nalijeva vodu u praonik, počinje prati učenicima noge i brisati ih ubrusom. Ivan ne navodi je li Isus oprao Judi noge, moguće je da jest, jer se Juda po svom običaju vjerojatno ponašao licemjerno – od potkradanja zajedničkoga novca do izdajničkoga poljupca. Bio je prisutan “tjelesno”, vjerojatno samo iz sebične koristi u Isusovoj zajednici pa tako i na posljednjoj večeri.

Uz izdajnički raskid zajedništva koje čini Isusov nesretni učenik Juda, Ivan uvodi glavnog Isusova učenika, Petra, simbol i glavu Isusove zajednice – Crkve. Petar odlučno ne dopušta da mu Isus pere noge. Petar, koji je kako Ivan a i drugi evanđelisti stalno naglašavaju, uvijek imao samouvjereni pravovjeran stav prema Isusu, kao sluga pred gospodarom, smatra da je to previše te se otima govoreći Isusu: “Gospodine, zar ti meni da pereš noge? … Nećeš mi prati nogu nikada!” On nije razumio, piše Ivan, a upravo bi on, kao “glavni”, kao “predstojnik”, kao onaj za koga se kaže da je “Kristov vikar/zamjenik”, trebao razumjeti. Zauzet pranjem/služenjem, Isus mu gotovo kao usput kaže da će on to već shvatiti poslije. Petar uvijek shvaća poslije. I zato, da opet pokaže kako je tobože shvatio, u svojoj velikoj zagrijanosti, istoga trena mijenja stav. Od nedopuštanja da mu Isus opere noge, predlaže da mu, kad već hoće, opere i ruke i glavu. U svojoj lakovjernosti stalno se izlijeće. Petar, uzor i ogledalo mnogih nas Isusovih vjernika, Petar stijena Crkve koja ne dopušta da je Bog “služi”.

Značenje pranja nogu Isus objašnjava učenicima nakon što ih je sve obredao. Poruka je jasna: ako on kao Učitelj i Gospodin, kao Najviši pere noge svojim učenicima, onda to isto trebaju činiti jedni drugima oni koji se žele zvati njegovim učenicima. Ako je on došao služiti, onda i njegovi učenici trebaju služiti.

Na Veliki četvrtak slavimo ustanovljenje euharistije, gozbe zajedništva s Isusom Kristom. Iz nje se rađa i Kristova zajednica – Crkva. U jednom obredu spominjemo se Isusova života, smrti i uskrsnuća. Blagujemo njegovo tijelo ljubavi koje se predaje za sve ljude i pijemo iz čaše novoga saveza koji Bog sklapa s nama ljudima njegovom smrću na križu. Euharistija nije tek pojedinačni nego zajednički izvor života i vjere. U srcu te gozbe spominjemo se Isusova služenja koje nas potiče da se ne zaustavljamo samo na obrednome crkvenom zajedništvu nego da iz njega crpimo snagu za služenje u svakodnevnom životu, da crkva postane kvasac Božjeg kraljevstva u svijetu. Petrovo neshvaćanje posebno je znak i opomena papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima koji u Kristovoj Crkvi zauzimaju prva odnosno odgovorna mjesta služenja a ne puke pozicije vlasti i prestiža. I kojima se reducirano pripisuje Veliki četvrtak kao ekskluzivno svećenički dan.

Svoje posljednje zajedničke trenutke s prijateljima Isus provodi u pashalnoj gozbi. Inače, Isus je volio gozbe, do skandala, pa su ga njegovi protivnici: policajci vjere, skrupulozni vjernici i dvolični škrtci proglašavali “izjelicom i vinopijom”, spočitavali mu rastrošnost i pretjerana veselja te da na gozbe biva pozivan od grešnika, da jede i pije u lošem društvu, da su mu društvo na gozbama čak sumnjive žene. Isus je bio prijatelj ljudskog gozbenoga zajedništva: od Kane, Zakeja, Mateja, sestara Marte i Marije, Šimuna Gubavca… pa sve do jeruzalemske posljednje večere. Usporedio je i Kraljevstvo nebesko s gozbom, prijateljskom i svadbenom, i na njoj – iz Božjega odnosa prema ljudima – poremetio uhodane hijerarhijske pozicije i mjesta. I u svojoj najljepšoj usporedbi o izgubljenom sinu predočio je nevjerojatnu milosrdnu gestu Božjega opraštanje Očevim zagrljajem i izobilnom gozbom koju je Otac naredio da se pripravi sinu pokajniku.

Znamo da je način ishrane vrlo važna stvar jedne kulture, jedne obitelji, jednoga naroda. Kršćanstvo koje se temelji na Isusu, a on na biblijsko-pashalnoj vjeri, jest vjera euharistije. U njoj se komunicira sa svijetom, sa plodovima zemlje, sa svemirom, s ljudima znanim i neznanim, i povrh svega s Božjim osloboditeljskim zahvatom iz prostora grijeha i ropstva u prostor slobode. Na euharistiji participiraju sva naša zajedništva a posebno ona za stolom. Zato Kristova euharistijska gozba, čijeg se ustanovljena spominjemo večeras, svjedoči kako hrana i zajedničko blagovanje nisu za puko utaživanje gladi i žeđi, nisu samo za zadovoljenje biološkoga nagona, niti izgubljeno vrijeme da se što prije pobjegne u tobožnju korisnu zaposlenost, pogotovo nisu nikakvo prokletstvo (više su to drugi s kojima ne možemo ni jesti ni piti), nego je zajedništvo stola nužnost humanosti i vjerničkoga zajedništva u Kristovoj i Božjoj prisutnosti.

Pri jelu čovjek dakle ne hrani samo svije tijelo, nego i svoju dušu i duh. Ako se naša vjera i naši odnosi potvrđuju na Isusovoj gozbi ljubavi, osobito na nedjeljnoj i svetkovinskoj euharistiji, onda se potvrđuju i u svakodnevnom zajedništvu za obiteljskim stolom, pri zajedničkom jelu. Punina toga zajedništvo sačinjava služenje bližnjima, ne izdaja zajedništva niti izigravanje neke posebnosti, kroz neupitno mjesto za stolom ili u zajedništvu, bilo to mjesto prvo ili posljednje.

Služenje na koje nas Gospodin poziva sa svoje Posljednje večere posve je praktično i uvijek radosno: u kuhinji, u učionici, u uredu, u crkvi, u parlamentu, svugdje gdje smo pozvani i gdje smo se odlučili vršiti svoje poslanje za braću ljude. Što budemo više istinski radili i služili bližnjima, s njima ćemo radosnije pripremati i zahvalnije blagovati zajedničku hranu. Što iskrenije i s više respekta budemo sjedili s bližnjima za stolom, to ćemo im autentičnije služiti. Isus nam pranjem nogu jasno poručuje: “Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

************

Posljednja večera (Josip Biffel)

Zahvalno sjećanje i služenje

VELIKI ČETVRTAK

Iv 13,1-15

Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.

Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari, zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od loših nauma i zlog djela i potiče da činimo dobro.

I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se osobe Isusa Krista. Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.

Ona je više od obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira nekim gotovo magijskim paradama oko oltara. Ona je više i od kruha i vina, kao i od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti, ili dostupnosti samo tzv. “probranima”. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.

Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava samo svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]

Iz bogatstva tajne euharistije evo tek nekih momenata:

Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.

Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.

Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan Evanđelist najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogusluženje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.

Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakrament.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.

Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.

S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.

Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.

Posljednja večera (Slavko Šohaj)

Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li naše slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski nedohvatljivo.

Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2021.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA