SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

VELIKI PETAK

Što učinih tebi?

Uz Isusov križ

Veliki petak

Obredi Velikoga petka – pjevanje muke, klanjanje i ljubljenje križa, pričest – praćeni su gašenjem zvona, ogoljivanjem oltara, odsutnošću kićenja, postom i nemrsom i povrh svega šutnjom. Čitav ovaj dan nosi ozbiljnost i suzdržanost u govoru baš primjereno sadržaju ovoga dana Isusove smrti. A svaka smrt traži šutnju, unosi tišinu. Sadržaj obreda Velikoga petka je toliko jednostavan a tako opet otajstveno bogat da su ove riječi tek skromni pokušaj zaustavljanja pred dramom neuzvraćene ljubavi s nakanom da se ne orobi Isusova muka, da se ne obeskrijepi njegov križ i Božja ljubav koja se očitovala u njegovoj nepravednoj osudi, sramotnoj smrti i njegovoj sveopćoj ostavljenosti od ljudi i Boga.

Slijedom ozbiljne šutnje Velikoga petka i bogatoga sadržaja ovoga dana ove riječi nisu stoga nikakva propovijed nikakva posljednja riječ nego tek ponavljani pokušaj isticanja onoga što se pri današnjem čitanju i slušanju o Isusovoj muci i cjelini obreda Isusove muke nadaje kao osobno pitanje i nudi kao utjeha vjere u osobnom životu i životnom kontekstu.

I odmah se nameće temeljno pitanje: Zašto je Isus morao nastradati tako sramotno? Zašto su u njegovom smaknuću sudjelovali ljudi koji su bili nositelji vlasti javnog ali i religijskoga života, ljudi koji su vjerovali u Boga? Da, vjerovali su u Boga glavari svećenički, pismoznanci farizeji i starješine narodne. Nije dovoljno reći kako tobože nisu bili pravi vjernici, jer kao da pravi vjernici ne osuđuju, ne čine zlo i nasilje. Zemlja je prepuna zla i nasilja uvjerenih vjernika. I oni koji su Isusa razapeli smatrali su da čine boguugodno djelo. Isusovo stradanje potvrđuje da je najveće čovjekovo zlo na zemlji nasilje te da se najgore nasilje skriva u vlastitoj ideji, slici i predodžbi Boga. Sve do danas, u oblicima svetoga terorizma, kako onoga globalnoga tako i onih entitetskih i lokalnih terora pod zaštitom Boga, crkvenih i vjerskih institucija i službenika. Tu zlo doseže svoj najzagonetniji i najperverzniji oblik.

U Isusovom ponašanju i Isusovim rijetkim riječima razobličuju se također i drugi mehanizmi grešnog i zlog djelovanja ljudi i ljudskih religijskih i političkih struktura. Naime, Isusu nitko ne odgovara zašto se okomljuje na njega kao na razbojnika i zločinca, zašto ljudi svoja djela protiv pravedna čovjeka čine tražeći lažne svjedoke, zaplotnjački i s puno intriga difamiraju ga i naposljetku uklanjaju iz društva. Isus jasno govori da ništa nije govorio svijetu u tajnosti, nego uvijek javno. No, zlo se skriva, preodijeva, maskira. Zlo ne može pogledati u oči, dobro i istina su transparentni i javni.

Mehanizam najgorega ljudskoga zla, kojega nekada nazivamo i đavolskim, takav je da imputira Pravedniku upravo ono za što Pravednik uopće nije kriv i što nikada nije činio. Isusa su optužili da dijeli narodnu i vjerničku zajednicu, da buni narod, da je izdao tradiciju, da bogohuli i zauzima mjesto Boga, u končanici da je pretendent na tron, da se hoće zakraljiti. Uočljivo je da kada jednom krene veliko zlo, ono se ne zaustavlja, nego ide do kraja. Nema nikoga da ga spriječi. U zlu aktivno sudjeluje ponetko i od najbližih prijatelja (Juda) dok se drugi povlače u svoj strah ili čak niječu ikakvu povezanost s Pravednikom (Petar). Izdaje i zataje prijatelja su pratnja bezočnoga zla. A Pravednik za to vrijeme najviše šuti. I uzaludna se pokazuju njegova upozorenja na izdaju i zataju. Ne može se sam opravdati, ne može se skinuti s križa. Njegove rijetke riječi a ni šutnja nemaju primjerenoga advokata. Sve što bi kazao ili učinio, krivo se razumije. I Bog Otac se ušutio. Posve se poistovjetio s Pravednikom Isusom.

Pilat je opet posebna slika čovjeka u mehanizmu zla. On zauzima ključno, odgovorno i presudno mjesto. Zna da optuženi nije kriv. Zna što je izopačenost Isusovih zavidnih tužitelja. No, i on je malen čovjek. Pokleknuo je na perfidnu zamku glavara svećeničkih da Isus hoće biti kralj te time hoće ugroziti cara i sustav kojega je Pilat čuvar. Na Isusovu šutnju Pilat uvrijeđeno i nadmeno govori da ima vlast pustiti ga i ima vlast razapeti ga. Pa tu i jest problem. Takav čovjek je više zauzet svojom veličinom i pozicijom nego pitanjem nedužna čovjeka. Budući da mu Isus – po njegovu mišljenju – ne iskazuje dostatno poštovanje i poslušnost, on između pravednoga Isusa i prepredenih svećeničkih glavara i pismoznanaca, bira ove potonje, bira zavidnike i lukavce, bira vlast.

Mehanizam zle vlasti i jest takav da jednom prekoračena granica razlikovanja između zla i dobra, između loših i nedužnih više se ne uspostavlja, prelazi se čak s onu stranu moralnosti, o dobru čovjeku se i ne pita. Zato Pilat logikom ustrašena čovjeka za svoju poziciju ulazi u dijalog sa svjetinom i u konačnici se sam odlučuje za Barabu a ne za Isusa koliko god taktizirao i dvoumio se, koliko mu i vlastita žena savjetovala da se kani nečasna posla. Ostvaruje se poznati put strukturalnoga zla u kojem ljudi, manje ili veće kukavice, zaključuju da nešto ili nekoga narod neće, da većina neće, pa onda tobože razborito umuju kako treba odustati od dobra. Fascinirani snagom zla, unaprijed se zaključuje da dobro neće proći i tako se ustvari onemogućuje dobro, jer se više vjeruje snazi zlu nego dobra, više tami nego svjetlu.

Kao podtekst obreda Velikoga petka, kao kontrapunkt u svim čitanjima i pjesmama odzvanja pitanje Isusa Krista – uosobljenoga Božjega milosrđa: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? To je pitanje koje Isus postavlja svakom čovjeku pojedinačno i zajednički. Pitanje je to koje stoljećima odjekuje ne samo u crkvenom prostoru nego u ljudskoj povijesti, u svakodnevnici, po raznim stratištima i kancelarijama našega svijeta; odjekuje – priznajmo u skrušenosti – u prazno, odbija se od ljudskih ušiju. Jer slično kako je nepravedno i krajnje sramotno osuđen i ubijen Isus, nepravde i ubijanja Božje djece, Isusove braće i sestara nastavljaju se i danas. U našim bližnjima, progonjenoj braći i sestrama, i nama Bog postavlja pitanje: Što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni? I čeka odgovor.

Je li dovoljan odgovor sve ovo rečeno znati i priznati? I kako se uopće iskreno sagnuti, kleknuti i poljubiti Isusa na križu, ne križeve bez Isusa na kojima smo razapeli mnoge, koje smo rasijali po svojim teritorijima, sobama i životima; i kako da naš poljubac ne bude izdajnički ni lakovjerni poljubac? Kako ići kroz život noseći svoj vlastiti križ s molitvom Gospodinu Isusu: Zdravo Raspeti Isuse, nado moja jedina!?

*********

Zašto me udaraš?

VELIKI PETAK

Ozbiljnost Velikoga petka, posebno njegovi obred, čini od nas skromne ljude i traži da se smirimo pred tajnom smrti Isusa Pravednika. Zastajemo kako pred tajnom ljudske zloće, tako još više pred tajnom Božje ljubavi i praštanja koje se očituju u Isusu Kristu. Isus je, ponavljamo to, nevin stradao. I čudit ćemo se kako je bilo moguće da tako završi. I to od svojih, od svojih sunarodnjaka, pripadnika iste vjere i tradicije. Zar su ljudi tako okrutni?

Isus je osuđen od velikih svećenika, a i onih malih, liberalno-konzervativne aristokracije (saduceja), od pismoznanaca i zakonoznanaca, od pobožnih (farizeja), od revolucionara (zelota) i slobodnjaka. I narod se preokrenuo, više je slušao izopačene vođe, nego Isusa. A i Isusovi učenici. Razbježali su se, jedan ga prokazao, drugi zatajio. Možda je poneki bio uz Isusa, ali neuvjerljivo i iz prikrajka. Ostala je pokoja žena s njegovom majkom. No, žene nisu imale nikakvu vlast ni moć. Bilo je zasigurno ljudi, kasnije se otkriva (i Josip iz Arimateje i Nikodem), koji nisu pristajali da se zlo postupa prema Pravedniku. Bilo je sigurno i među utjecajnim onih koji se nisu slagali kako se postupa s Isusom, kao ni sam Pilat, ali kad ljudsko zlo pokrene lavinu krivih optužbi i osuda, zlo se teško prekida. Završava u žrtvi nevina čovjeka.

U razgovoru s poglavarima, moćnicima i njihovim slugama, Isus ne šuti. Njegove bi se riječi mogle svesti na ono što je rekao velikom svećeniku Ani te njegovom sluzi koji ga je udario. Naime, Isus moćnom svećeniku od kojega započinje presuda na upit o njegovim učenicima i o tome što naučava, odgovara da se nije služio nikakvim skrivenim ni zakulisnim riječima niti zaplotnjačkim djelima: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.” Sve je u Isusovu procesu pervertirano. Sve je namješteno. Optužen je za opasnoga čovjeka, za onoga koji čini zlo, dijeli narod, za tobožnje tajno djelovanje, za vrbovanje sljedbenika, stvaranje organizacije protiv poglavara i uglednika, za krivo naučavanje, za bogohuljenje. Kada je od velikog svećenika, kada je s najvišega mjesta bačen “prvi kamen”, kamenje krivih optužbi više nije imao tko zaustaviti, ni Pilat, ni narod, ni Isusovi učenici. Lažna optužba izgovorena s najvišega mjesta ne može se povući niti popraviti. Dok se živi, ona uzrokuje nove optužbe i laži.

A kako postupaju ljudi oko velikoga svećenika, vidljivo je iz postupka njegova odanog sluge. Vjerojatno da se pokaže poslušnim, da nastavi svoje udvaranje, sluga velikog svećenika još se više osmjeljuju od svoga nadređenog. Na Isusove riječi, sav “zabrinut” za autoritet svoga gospodara, on “pljusnu Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?'” A u Isusovim riječima ponovo se sabire bit njegova djelovanja: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Sluga kao i njegov poglavar, ne razmišljaju niti djeluju u kategorija krivog i pravog, istinitog i lažnog. Oni se uopće ne žele mučiti oko ikakvih činjenica, argumenta i dokazivanja. Oni nisu, kao svaka totalitarna i zla vlast, nikome dužni objašnjavati svoje razloge i postupke. Oni ne odgovaraju nikome, ni Bogu, oni su tu da sačuvaju autoritet i vlast koju prema njihovom razumijevaju ugrožava svatko tko im nije slijepo poslušan. Isus se mora dokazivati da je nevin!

Na gornje Isusove riječi nadovezuju se i drugi razgovori, i onaj s Pilatom o Isusu kralju židovskom i njegovu kraljevstvu, o opasnosti po rimski sistem, o nesporazumima i nerazumijevanju, o onoj đavolskoj smicalici židovskih svećenika i utjecajnih ljudi da strašljivoga Pilata uvjere da se kod Isusa ne radi tek o krivnji na religioznoj razini, na razini Hrama i vjere u Boga, nego je to daleko opasnija stvar za narod, politiku, cara i državu. U konačnici svećenicima i religijskim poglavarima i nije stalo do vjere, nego do moći u narodu. Zato Pilat daje razapeti Isusa, i stavlja mu napisanu krivnju na križ: Isus Nazarećanin, kralj židovski.

U drugom dijelu obreda na Veliki petak, unutar Klanjanja Isusovu križu, pjevaju se tzv. prijekori s ponavljanjem strofe: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni. U ovoj biblijski utemeljenoj strofi koja ukazuje na povijest Boga s ljudima odražavaju se i gornje Isusove riječi, Isusovo pitanje a što sam to doista učinio tajno i krivo, koje zlo, da me osuđuješ, udaraš i razapinješ. U ovim pjevanim prijekorima povezuju se dvije pashe, dva izlaska, Božja spasenjska djela u danima oslobođenja iz egipatskoga ropstva s Isusovim patnjama na petak njegove muke, te utvrđuje zastrašujuća gluhoća, sljepoća i bezosjećajnost naroda, ali i svakoga vjernika.

Potresno je slušati ove riječi. Iznimno je ljudski i vjernički biti solidaran u patnji drugoga, posebno nedužnoga. Potrebno je, međutim, ove riječi – Što učinih tebi? Odgovori meni – prenijeti iz obreda u stvarni, osobni život. Nije dovoljno s distance se zgražati nad ljudskom zloćom koja se sručila na Isusa, nego se vratiti u vlastiti život i sagledati vlastite riječi i postupke. Jer, nema sumnje, naši su životi, naravno ovisno od društvenoga ugleda i pozicije koju imamo, prepuni lakših i težih osuda, prvog ili drugog kamenja, svećeničkog ili sluganskoga osuđivanja i udaranja pravednika. Možemo li se sjetiti – a morali bismo – da su i pred nama stajali i stoje neki nedužni ljudi a mi ih osuđujemo, i riječima i djelima, i šutnjom i propustom. Možda smo i mi sluge nekog svećenika moći ili je u našim rukama moć da donesemo konačnu presudu. Bližnji, nedužni oko nas govorom ili ponašanjem pitali su nas ili nas baš sada pitaju nas: što sam ti, doista, učinio, odgovori, dokaži! Zašto me udaraš? A mi ostajemo hladni i gluhi, zatvoreni i nijemi.

Isusova otkupiteljska muka i smrt, njegova nedužnost poziva nas na nasljedovanje, ali tako da se ne zavaravamo kako se pred nedužnom mukom netko obraća. Mnogi misle da samim nosanjem križa ljudi postaju vjernici. Isusova nedužna smrt slabo je koga obratila. Nije obratila ni velike svećenike Anu i Kajfu, ni Pilata, ni pismoznance, ni pobožne farizeje, ni revolucionare, ni slobodnjake. Juda se ubio, Petru i ostalim učenicima trebat će još mnogo da povjeruju, trebat će radikalni Božji zahvat: Božje uskrsnuće Raspetoga. Do uskrsnuća valja ne prečuti pitanje koje nam upućuju i Bog i ljudi: Što učinih tebi da me udaraš, da me osuđuješ? Pitanje se ne odnosi na druge, nego na mene!

************

VELIKI PETAK I.

UČENIČKI PETAK JUDE I PETRA: IZDAJA I ZATAJA

U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo kako se sve do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.

Juda: učenička izdaja

Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?

Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari kako piše Ivan Evanđelist “nije mu bilo stalo dosiromaha, nego je to rekao jer je bio kradljivac”.

Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao revolucionarnoga Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao dići bunu protiv okupatora, postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima i izdao ga.

Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja. I malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje razum i pogled, daje privid sigurnosti da se i ne misli da se možda čini zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.

Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.

Petar: učenička zataja

I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva i vjere. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje, tko je njemu učitelj.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga  životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom, nasljedovanje Isusa, jasno nam je, podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u svetoj hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta, kako će kasniej Isusov učenik Pavao kazati. Petar, Isusov Petar, je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga učitelja.

I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. No, svakako bi bilo dobro, spasonosno dobro i blagotvorno za ljudskost i vjeru  – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

***********

VELIKI PETAK II.

ZDRAVO KRIŽU NADO JEDINA!

ili: Kako se odnositi prema patnji

Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. U svjetlu Isusove patnje dobro je još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još  uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?

Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi? Koliko nas stoji pred neizmjernim i neshvatljivim zlom koje se neumoljivo širi zemljom, i onim zlom koje se čini u ime najsvetijega, u ime Boga.

Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.

Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća i zagrobnim životom kod Boga. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevnice.

S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje korak i krđi dostojanstvo, odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.

Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa ih ona zatvara, pasivizira. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.

S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.

Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. U tom smislu je Isus križ drvo života. Zato kada kažemo: Zdravo križu, nado jedina! – mi ne pozdravljamo drvo, ne veličamo dvije prekrižene grede, nego Raspetoga Isusa, utjelovljenju Božju ljubav za naš spas i za spas svih ljudi.

Fra Ivan Šarčević

 

Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA