SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Monthly Archives: April 2014

Kamo i s kime mi putujemo?

Kamo i s kime putujemo?

III. uskrsna nedjelja

Lk 24,13-15

Čitanje iz Lukina evanđelja o dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus – od Isusova križa i groba natrag u svoje selo odakle su se vjerojatno nekada zaputili za Isusom – sjajna je pripovjedačka cjelina i vjerojatno jedan od najboljih literarnih sažetaka o tome kako izgleda put vjere mnogih kršćana. I uvijek se ovaj odlomak može slušati. Uvijek nam se – baš kakav je i sam život i pitanje vjere u njemu – otkrivaju neka nova značenja.

Put vjere (a i nevjere) polazi od slomljenih nada i razočaranja. Dvojica Isusovih učenika (jedan od njih vjerojatno poznat Lukinoj zajednici, zvao se Kleofa) nakon drame Isusova razapinjanja, nakon groba, nakon šabata (subote), te nakon zbunjivanja koje su unijele žene da Isusova tijela u grobu nema, da su im Božji glasnici (anđeli) rekli da je živ, dakle u nekim poslijepodnevnim satima prvoga dana u tjednu (naša nedjelja), dvojica učenika, potišteni i shrvani, napuštaju Jeruzalem. Vraćaju se natrag. Putem, kako prijatelji i čine, skršena duha pretresaju događaje i izmjenjuju svoja razočaranja.

U iskustvu gubitka, poraza i slomljenih očekivanja nalazi se početak ali i kraj vjere mnogih ljudi. I danas. I danas mnogi ljudi odustaju od puta vjere, ostaju prikovani na križ ili podno križa, u boli i patnji, vraćaju se uobičajenom svakodnevlju. Poslije križa i groba za njih nema ništa. Zaključuju: Bog nije odgovorio kako su vjerovali, valja nastaviti bez ikakvih očekivanja; nepravda i zlo imaju zadnju riječ, loši ljudi vladaju svijetom; ovaj život završava smrću, bol i patnja i kada su činjeni u ljubavi nemaju smisla. Nije li to “tipična” kriza vjere.

No, kriza vjere nimalo nije tipična kriza. Nikada je nije lagano izdržati i svatko je osobno nosi. Ona je gotovo nepodnošljiva, jer zahvaća totalitet života i njegova smisla. Druge krize su lakše. Kriza vjere ne razbija tek jednu iluziju, ne uzrokuje neko površno razočaranje. Ona potresa cjelinom naše egzistencije. Kriza vjere – pitanje je koliko smo je i doživjeli. Neki jesu. Ne prizivamo je, ali ne možemo ne kazati da mi svoje krize vjere često olako i brzo rješavamo. Nađemo za vjeru nadomjestke, utopimo se u poluodgovore ili surogat odgovore, možda povećamo molitve, pokoru, ili upadnemo u dogmatizme ili magije. Jer kriza vjere teško je izdržati i strpljivo s Bogom hoditi. Jer uvijek je neka vjera prisutna. Pa i dva učenika nisu posve izgubili vjeru. Vidi se kasnije iz razgovora da su oni priznavali Isusa prorokom, jakim na riječi i na djelu. Dakle nisu njihovo znanje i vjera u Isusa posve srušeni. Ali dalje od “križa” i “groba” nisu mogli.

Vjera je put, suzdržanost od uvjerenja da se već stiglo na cilj. Ona se ne temelji na osiguranim postavkama koje smo postigli našim zaključcima i onda se zatvorili. Ispod vjere, i praktične vjere mnogih vjernika, stoji teška sumnja i nepovjerenje, puno strahova i gotovo ledene nepristupačnosti. To je često vjera utvrđena dvorca kojega nitko ne posjećuje, predivna oaza obrednih praksi ili skroviti duhovni zaljev ali sumorna i snuždena pojedinca. Vjera za privatnu upotrebu, koja je možda čak namješteno egzaltirana, ali koja nema istinskog oduševljenja niti stvarno mijenja svijeta.

Dva učenika su tužna, snuždena. Putuju, ne zatvaraju se. Budućnost je otvorena iako je kane zatvoriti na mjestu polaska. Ipak, oni su gostoljubivi. Prihvaćaju stranca. Uočljivo je da nijedan od njih krizu ne nosi sam, dijele je međusobno, ali su se izgleda zajednički srušili u razočaranje. Stranac koji im se primiče, Isus kojega ne prepoznaju, kao da je onaj glas koji prati svako naše razočaranje, i pojedinačno i zajedničko. Jer, doista, u svakoj našoj krizi, skoro nevidljivo i neprepoznatljivo, postoji neki izlaz. Kriza je uvijek i kairos, otkupiteljska prilika, jedinstvena šansa. Što je neko razočaranje veće, u njemu je položena nevidljivija ali jača klica novoga života. Nažalost, slično Isusovu prigovoru učenicima da su “bezumni” – isključili su um, razmišljanje, te da su “spora srca” – postali su nepovjerljivi i hladni, i nas naša razočaranje i krize odgone od mišljenja i povjerenja u širu smislenost naših gubitaka, boli, patnja i poraza. I mi u krizama gubimo glavu (um), zavlačimo se u oprez i nepovjerenje.

Za krize u životu, konkretno, za krize na putu vjere, potrebno je ostati priseban i razuman, razmišljati, potrebno je sačuvati temeljno povjerenje, posebno otvorenost srca za govor “stranca”, povjerenje da i najgori neuspjeh i poraz imaju svoj smisao. Zato se i nama u našim krizama kao ključ za njihovo razumijevanje – Isus to čini snuždenim ali gostoljubivim učenicima – nudi Pismo, Božja riječ. Nama se nudi Isusovo evanđelje, Isusov život, patnja, smrt i uskrsnuće.

Da nije dovoljno samo Pismo (kršćanstvo je više od riječi, i onih najprimjerenijih), da nije dovoljno samo da nam “gori srce” od predivnih pobožnih riječi, put vjere – i dalje na predlošku puta vjera učenika za Emaus – ima moment zajedničke gozbe, blagovanja, lomljenja kruha, kazali bismo danas, euharistije. Pri lomljenju kruha koje uključuje blagoslov Boga i dijeljenje hrane života, učenici tek prepoznaju Isusa.

Iznova prijeđemo s učenicima njihov put: Krize vjere, a njih nije malo ni na našem životnom putu, i ona najteža kriza radikalnoga beznađa i razočaranja, nosi se zajednički, najprije s prijateljem (i s prijateljima) a ne u samoći; zatim se ta kriza zajednički preispituje kroz Božju riječ (Pismo/Evanđelje) uz otvorenost i onim tumačenjima i razlozima koja naše mišljenje zaključke dovode u pitanje; a onda se dolazi u zajednicu koja se okuplja u Isusove ime i polaže na Isusov stol, glavnom gostu/domaćinu, dakle dijeli s euharistijskim Isusom. Vjera i u svojim najtežim momentima prepoznaje Isusa u njegovoj riječi i u njegovom predanju koje se ponazočuje u lomljenju i dijeljenju kruha.

Ali ni tu nije sve. Mnogi od nas ostaju u Emausu. Ostaju pri zanosnoj memoriji, pri obrednom spomenu na Isusov nekadašnji pohod, dakle na predivnim riječima, Pismu i pri memerijal-obredu, euharistiji. Isus se, piše Luka, nije zadržao u Emausu s učenicima. “Nestao” je pred očima zadivljenih učenika. I ne izgleda da je umakao samo “u visine”, s desne Ocu, nego među ljude. Učenici su se vratili na mjesto svoga razočaranja, vratili su se onamo odakle su otišli, gdje su prekinuli svoj put i svoje poslanje. I svjedočili susret sa živim Gospodinom. Nisu se zatvorili u emausku (crkvenu) prostoriju.

Zaključimo: Put vjere je često put krajnje krize, ali i prijateljske otvorenosti za zajednički susret s Isusom koga još nismo dobro upoznali/susreli, kroz Pismo i euharistiju; put je to koji nas vraća na mjesto polomljenih nada i razočaranja. Jer ondje, s križem i grobom, događa se uskrs, preobraćeni početak, novo poslanje. A kamo, kako i s kime mi putujemo?

Fra Ivan Šarčević

Uzor kršćanskog zajedništva

Uzor kršćanskog zajedništva

II. uskrsna nedjelja

Dj 2,42-47

Današnje čitanje iz Djela apostolskih opisuje prvu kršćansku zajednicu – uzor i model svim kasnijim kršćanskim crkvama, redovničkim, župskim i svim drugim zajednicama. Za nju se kaže da njezini članovi žive u zajedništvu, da su braća (i sestre), da su postojani u nauku kojeg su primili od apostola, da se sastaju na lomljenje kruha (euharistiju) i molitvu, te da sva svoja dobra međusobno dijele.

Uočljivo je iz navedenoga da kršćanstvo nije vjera u kojoj bi se pojedinac uklanjao od ljudi, činio samostalne pobožne podvige da se “sjedini” s Bogom ili samotnički samousavršavao bez braće i sestara, nego vjera koja se događa u ljudskom zajedništvu. Prvi kršćani su se sabirali, skupljali (ekklesia – sabor, skupština, crkva) na nekom mjestu u ime Isusa Krista. Na tom zajedništvu (koinonia) spominjali su se svoga učitelja i Gospodina prema svjedočenju apostola, sjećali bi se Božjih milosnih djela kroz povijest i u Isusu Mesiji, naviještali bi (čitali i slušali) Božju riječ. Zatim bi lomili kruh, slavili bi spomen-gozbu (euharistiju) kao posadašnjenje Isusova života, njegove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća.

Kršćanstvo je vjera spominjanja, sjećanja na temeljne događaje vezane za Isusa Krista. O Bogu se govori, Boga se slavi samo u Isusu Kristu i po Isusu Kristu. Kršćanstvo nije skup ideja i propisa, ne iscrpljuje se u spekulativnom, kozmološkom ili meditativno-kontemplativnom doumljivanju niti u obrednoj praksi. Naravno, kršćanstvo ne isključuje razum i mišljenje, nisu mu strani ljudi duha i mišljenja, kršćani s njima ulaze u razgovor; kršćanstvo nije bez “svete knjige”, ali svoj zadnji razlog, zadnji smisao nalazi u osobi Isusa iz Nazareta, u njegovom zemaljskom putu kojeg je Bog potvrdio novim uskrslim životom. Kršćani vjeruje osobi, nasljeduju povijesnu osobu – Isusa Krista.

I još je nešto neporecivo važno za kršćane. Kršćanstvo jest slavljenička vjera okupljene zajednice u Isusovo ime, dakle zajednica koja se formira kroz obredno slavlje. No, ni tu nije sve. Djela apostolska izvještavaju da su prvi kršćani imali sve zajedničko, prodavali bi svoja imanja, dijelili svoje bogatstvo s onima koji su bili u potrebi. Socijalna dimenzija vjere mjerilo je vjerodostojnosti zajednice koja se obredno spominje svoga Gospodina. Teologija – mišljenje i govor o Bogu, liturgija – zajednička molitva i slavljenje Boga, ovjerovljuju se u praksi (teologija i doksologija potvrđuju se u teopragmatici). Ne može se ostati vjernik samo na riječima i na lijepim slavljima. Uostalom, Isus, koga su kršćani pozvani nasljedovati, protivi se licemjerju – neslaganju riječi (obreda) i djela (prakse).

Kroz čitavu povijest jedan od glavnih kriterija vjerodostojnosti kršćana jest dakle njihova osjetljivost za društvenu pravdu i solidarnost s potrebitima. Čak i socijalisti i komunisti nisu skrivali, ako ne svoje podrijetlo i nadahnuće a onda svoju sličnost s prvom kršćanskom zajednicom upravo u ideji zajedništva (komune), dijeljenja zajedničkoga dobra i ostvarenja socijalne pravde. Unatoč svođenju Neba na zemlju, raja na ovostranu izgradnju besklasnoga društva, unatoč nastojanju da se stvori jednakopravnost među ljudima bez Boga, unatoč svim devijacijama, nasiljima i pustošima koja je iza sebe ostavila komunistička ideologija i njezini režimi, ideja solidarnosti i socijalne pravde pogađa samu srž kršćanstva.

Kršćani bez socijalne osjetljivosti, Crkva bez osjetljivosti za siromašne, Crkva samo kao svjetovna moć u društvu, a to je paralelna grešna povijest Crkve, jedno je od najtežih izopačenja evanđelja i izvornog kršćanstva. Jasno, kršćanska vjera nije svediva na etiku, ni na socijalni angažman. Crkva nije socijalna institucija. Zato se u Djelima apostolskim govori o zajedničkoj molitvi u Hramu i po kućama, jer posljednji kriterij kršćaninove vjere i djelovanja nalazi se u Bogu, u Isusu Kristu. Kršćanin je čovjek socijalno angažiran za pravdu, za potrebite i siromašne, ali iz vjere u Boga, iz svoga nasljedovanja Isusa iz Nazareta, a ne iz nekih, pa i najboljih svjetovnih ideologija humanitarizma, komunitarizma i solidarizma.

Ovim se, naravno, ne smiju umanjiti niti pobožnošću i obredom imunizirati tolike patnje, socijalne nejednakosti koje rađaju bezbrojnim nasiljima u našem svijetu. Upravo suprotno. Iz vjere u Boga, iz nasljedovanja Isusa Krista, kršćanin se ne može oglušiti ili zatvoriti oči pred nevoljama oko sebe. Ne može stajati miran u svojoj sebičnosti niti pred sebičnim djelima tolikih moćnika ovoga svijeta koji osvajaju područja drugih, koji ruše i pale, koji kradu i  nagomilavaju bogatstvo, grade sebi hacijende i vile, a sve na račun zajedničkoga dobra i na prikraćivanju ili otimanju pravedne plaće tolikih obespravljenih i osiromašenih. To je do neba vapijući grijeh, grijeh koji se, nažalost, uvukao u naše strukture kao negrijeh, kao “normalno” stanje, a što je krajnje suprotno Isusu Kristu.

U nebo vapijuće, najteže licemjerje je socijalna neosjetljivost vjernika, pogotovo svećenika i religijskih poglavara koji iz svoje osigurane udobnosti često uopćeno galame na “pokvareni” svijet, nikoga stvarno ne prozivajući niti mijenjajući vlastiti život. Kolika je hipokrizija i bešćutnost ako pored velebnih vjerskih (i političkih) građevina ljudi prose ili razočarani odlaze od “svetih” kuća jer im se nitko ne javlja na župsko/samostansko zvono ili bivaju otpraćeni lažnim obećanjima, krivim utjehama kako samo trebaju moliti i vjerovati u Boga.

Ponovimo, kršćanstvo nije svedivo na socijalu, na humanitarizam, na karitas. Crkva ne može zamijeniti političke i druge socijalne institucije. Kršćani nisu kršćani bez vedrine, zajedničkih veselja, igre, obreda i gozbi. Isus je odgovorio Judi i sličnima koji su dvolično mrmljali što hoda po gozbama – koji su prigovarali zbog tobožnje rastrošnosti i prolijevanja dragocjenih miomirisa, jer da je trebalo s time pomoći siromašne – da će siromaha biti uvijek na svijetu, ali i da se neće spasiti oni koji samo govore/mole: Gospodine, Gospodine…, koji ne ispuštaju Božje ime iz usta i mirno prolaze pored obespravljenih. Kršćanstvo i kršćani neće ukloniti svu bijedu svijeta, ali ih zacijelo neće spasiti njihova neosjetljivost poput bešćutnosti svećenika i levita u Isusovoj pripovijesti o milosrdnom Samarijancu; neće ih spasiti, kako Matej piše na kraju svoga evanđelja, zatvorene oči (Kad te to vidjesmo?) prema unesrećenima, ili prema Jakovljevoj poslanici, vjera bez djela.

Siromaštvo po sebi nije vrlina, ali za razliku od bogatstva nosi veću lakoću nasljedovanja. I siromašni ljudi mogu biti neljudi, vrlo sebični i zavidni, zatvoreni za vjeru i Isusov poziv na nasljedovanje. I siromašni su pozvani kao i bogati nasljedovati Isusa, dijeliti svoja dobra s još potrebitijima od sebe. Svima je, dakle, i bogatima i siromašnima, prva kršćanska zajednica uzor i ideal. I biskupima i svećenicima i vjernicima.

Sebično skupljanje bogatstva, jedna je od najvećih prepreka za ljudskost i vjeru, naravno, ne onu verbalnu, jer mnogi bogataši su “moćni” na riječima vjere. Slijepo bogaćenje onesposobljuje čovjeka za ljubav prema bližnjima, i tu je najveća nesreća. Srebroljublje je iskušenje kojem ne odolijevaju ni najjači. Uz slavohleplje, pohlepa za novcem jedno je od najvećih kušnji i za duhovne osobe, od biskupa do svećenika. Naravno, nijedan grijeh ne ide sam. Ljudske slabosti i grešnosti, i one na području spolnosti o kojima tako rado, a neki svećenici najviše ili jedino “blebetaju”, od muškoložnosti do raznovrsnih perverzija, često su dio “tajne zastranjenja”, ali ako su povezani sa srebroljubljem, slavohlepljem, voljom za vladanjem, izrode se u najgore nepravde, laži i nanose teške pa i nepopravljive nepravde.

Ljudi – a prema evanđeljima i Isus – lakše opraštaju slabosti nego bezobzirnu sebičnost, srebroljublje i slavohleplje, nezainteresiranost za druge, bezočnost sličnu bogatašu koji ne zamjećuje Lazara ni pokraj svoga stola, gramzljivost sličnu pohlepi onoga “samotnog” čovjeka koji je htio “upokojiti svoju dušu” proširivanjem “žitnica” ne misleći ni na Boga ni na bližnje. Nažalost, u našem svijetu, u našim današnjim društvima grijesi krađe zajedničkoga dobra i siromaškoga kruha kao da i ne postoje, prekrivaju se i zamagljuju molitvama i obredima, uzvišenim licemjernim riječima ljubavi prema svome narodu, Crkvi i Bogu.

Poslušajmo iznova riječi današnjega čitanja: Prvi kršćani su bili postojani u apostolskom nauku, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama; svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.

Fra Ivan Šarčević

Propovijed na današnje evanđelje (Iv 20,19-31): Isusov mir i Tomina vjera, vidi: http://svetiantosarajevo.com/?p=1208

 

Koncert Osječana u Sv. Anti

(Foto: D.Rubčić)

KONCERT SAKRALNE GLAZBE

Na uskrsni utorak, 22. travnja, poslije večrnje mise, u crkvi Sv. Ante na Bistriku, spočetkom u 19 sati, održan je koncert sakralne glazbe. Koncert su priredili gosti iz Osijeka, profesori: Berislav Jerković, bariton i Zdravko Drenjančević, orgulje.

Izveli su sljedeće pjesme i arije: Uskrsnu Isus doista (trad.), Gospodin slavno uskrsnu (trad.), Ave Maria (J. Arcadelt), Litanei (F. Schubert), Toccata i fuga u B-duru (J. Pachelbel), Panis angelicus (C. Franck), Ombra mai fu (G. F. Händel), Preludij u c-molu (J. S. Bach), Ave Maria (F. Schubert), Zdravo Djevo (trad.).

 

Berislav Jerković

Berislav Jerković je profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Predaje pjevanje (Osnove vokalne tehnike, Metodika nastave pjevanja, Poznavanje vokalne literature i interpretacije, Komorno pjevanje). Diplomirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Glazbenu kulturu na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Poslijediplomski studij Pjevanja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Poslijediplomsko usavršavanje završio je u Grazu. Obnašao je različite funkcije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Od 1997. godine surađuje s opernim kućama u Zagrebu, Osijeku i Novom Sadu gdje je ostvario niz solističkih uloga u operama, operetama i mjuziklima: Rigoletto, Krabuljni ples, Evgenij Onjegin, Carmen, Gianni Schicci, Sonnambula, Figarov pir, Ljubavni napitak, Tosca, La serva padrona, Nikola Šubić Zrinski, Cosi fan tutte, Ero s onoga svijeta, I Pagliacci, La boheme, Suzanina tajna, Čarobna frula, Camelot ,Didona i Enej, Čovjek iz Manche  itd.
Koncertirao je na Splitskom ljetu, Varaždinskim baroknim večerima, Večerima u Donatu, Varaždinskom ljetnom festivalu, Osječkom ljetu kulture, “Il luoghi dei paesi”- Italija, kao i na mnogim drugim festivalima. Održao je više stotina koncerata diljem Hrvatske, te u Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Španjolskoj, Venezueli, SAD-u, Belgiji, Kini. Surađivao s Hrvatskim baroknim ansamblom u izvedbama djela starih majstora.
Gostujući je profesor na Fakultetu umjetnosti u Pečuhu i Muzičkoj akademiji u Debrecenu.

Član je niza domaćih i inozemnih strukovnih organizacija.

Pored pjevanja bavi se i dirigentskom djelatnošću, a sa zborovima i ansamblima koncertira u zemlji i inozemstvu, te je i dobitnik nagrada – kao solist i kao dirigent.

 

Zdravko Drenjančević

Zdravko Drenjančević, profesor je na Odsjeku za glazbenu umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Osijeku za predmete: Glazbeni oblici i stilovi i Harmonija na klaviru. Završio je osnovnu i srednju glazbenu školu u Osijeku, klavirski odjel. Diplomirao je Studij Glazbene kulture na Pedagoškom fakultetu u Osijeku diplomskim radom iz područja dirigiranja. Poslijediplomski magistarski studij kompozicije i glazbene teorije završio je na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi prof. Marka Mihevca.

U znanstvenom radu aktivan je na području kompozicije, teorije glazbe i etnomuzikologije. Posebice se ističe istraživanjima vezanim za slavonsku folklornu glazbu (radovi: “Pučko pjevanje u nekim slavonskim tradicijskim običajima” i “Tonski nizovi u vokalnoj tradicijskoj glazbi Slavonije”).

Kao glazbeni pedagog radio je u školama u Vinkovcima (klavir) i Glazbenoj školi pri OŠ Ivana Gorana Kovačića u Đakovu (klavir, solfeggio, zbor). Dirigent je u ansamblima: Tamburaški orkestar „Đakovština“ (2000.), razni dječji crkveni pjevački zborovi (2000.-2002.), Muška vokalna skupina Kud-a „Tena“, Đakovo (2001.-2006.), Pjevački zbor Osnovne glazbene škole iz Đakova (s kojim,  kao debitant, osvaja Srebrenu plaketu – Drugu nagradu na 52. glazbenim svečanostima Hrvatske mladeži u Varaždinu).

Djelovao je i kao suradnik u Udruzi za pomoć osobama s mentalnom retardacijom iz Đakova (2004.-2008.), kao skladatelj ističe se pjesmama za razne festivale i smotre koje njeguju slavonsku tradicijsku glazbu, član je i različitih ocjenjivačkih povjerenstava (dječji festivali i smotre pučkog folklora Slavonije i Baranje).

Kao korepetitor surađivao je s više različitih ansambala (HKUD „Osijek 1862“, Mješoviti studentski zbor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i Mješoviti pjevački zbor Gimnazije A. G. Matoša iz Đakova).

Član je strukovnih organizacija HDGPP-a i HMD-a.

Uskrsni ponedjeljak

Uskrsli Krist (Đ. Seder)

Mirni produžetak Uskrsa

Uskrsni ponedjeljak

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, možda na trenutke i nervozni kako će sve proći, jeli smo blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice, naših svakodnevnih dana.

Danas smo tiši, suzdržaniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana kojih smo se spominjali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu križa, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke i dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak i sabiranje velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima, budućnost je neizvjesna; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, na starim mjesto odakle su otišli, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnostima njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja dosegnuta i utvrđena mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima; dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, nije neupitni arbitar ali ni neodgovorni bjegunac iz problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima, smrtno ne tuguje nad svojim razočaranjima, zabludama i obmana. On ih n krivotvori, on se izručuje zadnjoj nadi spasa. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh i zlo, poraz i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo i sebe i bližnje oslobađati straha. Bog novog, slobodnog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne pokraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Fra Ivan Šarčević

ČESTITKA

(Đ. Seder)

Tada im Isus reče:

Ne bojte se! Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju. Ondje će me vidjeti!

 

Vama koji dolazite u crkvu Sv. Ante na Bistriku,

Vama koji ste dolazili i dolazite na studentske tribine,

Vama koji ste živjeli u gradu Sarajevu i koga ne zaboravljate,

Vama koji i danas ovdje rado molite i hodočastite,

Vama dobročiniteljima koji nas pratite i preko Kruha sv. Ante pomažete potrebne –

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS

– žele franjevci i franjevke s Bistrika-Sarajevo.

Uskrs čestitamo i našim pravoslavnim prijateljima i sugrađanima.

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA