DAN DUHA ASIZA

Međureligijski molitveni susret – Sv. Anto, Bistrik 2014.

Franjevci su 28. listopada 2014. organizirali proslavu Dana Asiza u Crkvi sv. Ante na Bistriku. Svake godine na različite načine spominju se i obilježavaju 27. 10. 1986., dan kada su se na poziv poglavara Katoličke crkve, pape Ivana Pavla II., u Asiz, u rodni grad mirotvorca i ljubitelja ljudi, sv. Franje Asiškoga, skupili predstavnici gotovo svih religija svijeta. Ondje su se molili za mir u svijetu. I ove večeri, kroz meditaciju, molitvu i pjesmu, vjernici i predstavnici naših vjera bili su zajedno. Razmišljali su i molili za mir u svijetu, kao i u gradu Sarajevu, društvu i državi.

Na susretu su govorili i izrekli Bogu molitve za mir: fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene; mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH; Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH; protojerej stavrofor Vanja Jovanović, starješina Stare pravoslavne crkve u Sarajevu. Tomislav Dobutović, pastor Kršćanske baptističke crkve koji je govorio i u ime Protestantske evanđeoske alijanse u Bosni i Hercegovini; Alma Bartula glasnogovornica Međunarodnoga društva za svjesnost Krišne.

Na susretu su bili i izaslanik uzoritog kardinala Vinka Puljića, prečasni Darko Tomašević, kanonik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i mons. Egidije Živković, biskup Gradišća u Austriji.

Susret su pjesmom popratili Zbor bogoslova Franjevačke teologije i  zbor Društva za svjesnost Krišne. Poslije  molitvenoga susreta nastavljeno je  druženje u samostanu.

Ovdje donosimo pozdravni govor mons. Luigija Pezzuta, apostloskoga nuncija u Bosni i Hercegovini, te meditaciju o mirotvorstvu dr. fra Marinka Pejića, organizatora ovogodišnjega Dana Asiza na Bistriku.

­­^{* * * * * *}

Pozdravni govor

Nuncij mons. Luigi Pezzuto

Predraga braćo i sestre,

kao pastir Crkve i kao Papin predstavnik u Bosni i Hercegovini, moram pohvaliti zauzetost i napor sinova sv. Franje i svih onih – također predstavnika drugih religija – u održavanju živog duha molitve i dijaloga, započet u Asizu od sv. Ivana Pavla II, 1986. godine. Ohrabrujem sve da se čvrsto nastavi u ovom duhu Asiza.

Predraga braćo i sestre,

svi smo uvjereni o važnosti međuvjerskog dijaloga. U tom pogledu, međutim, kako bi naš dijaloški stav bio autentičan i učinkovit, važno je prisjetiti se da se dijalog ne može odnositi samo na odnose između vjerskih poglavara, nego je nužno da uključuje također bazu, odnosno narod. Dijalog između vjerskih poglavara treba biti formativno djelo, formiranja savjesti braće i sestara, koji su povjereni njihovoj vjerskoj brizi, i znati se približiti s povjerenjem i otvorenošću bratu i sestri različitog vjerskog uvjerenja.

Drugo, međuvjerski dijalog zahtijeva obnovu mentaliteta i života. Mi kršćani koristimo riječ “obraćenje” da bismo naznačili takvu obnovu. Ali svaka religija zahtijeva kontinuirano poboljšanje samih sebe, nadilaženje vlastitih ljudskih ograničenja. Ovo poboljšanje samih sebe znači postati nove osobe.

Koja su sredstva te obnove, koja bi mogla vrijediti za sve religije?

1. Znati izaći iz samih sebe, kako bismo napravili prostora za druge, to zahtijeva samoodricanje, poniznost i blagost.

2. Moliti i meditirati, osobno i zajednički: ne samo na razini homogene grupe glede vjerskog uvjerenja, nego također u različitoj skupini, formiranoj od osoba različitih vjerskih iskustava.

3. Poznavati se uzajamno: to znači poznavati dušu braće i sestara drugačijeg vjerskog uvjerenja od našega. To poznavanje duše zahtijeva veće i dublje proučavanje  nauke, povijesti, duhovnog života, vjerske psihologije i kulture naše braće i sestara, pripadnika različitih religija. To  puno pomaže na uklanjaju unaprijed utvrđenih pojmova, koji često ne odgovaraju stvarnosti.

Tijekom ovog sastanka, koji će također imati trenutke molitve, želim  moliti Svemogućeg – zajedno s vama – kako bi se moglo nastaviti živjeti u dotičnim zajednicama, i među zajednicama, ozračje autentičnog i sve plodnijeg dijaloga, u pogledu učvršćivanja procesa djelotvornog mira, koji bi jamčio svima, a na poseban način obiteljima i mladim generacijama, sreću i blagostanje, kako na materijalnoj tako i na duhovnoj razini.

* * * * * *

Blago mirotvorcima oni će se sinovima Božjim zvati!

Fra Marinko Pejić

Jedna od najdubljih ljudskih čežnji i potreba je da ljudi žive u miru, ali mržnja, strah i nasilje kao da prevladavaju, a svijet ponekad izgleda kao da je izgubio orijentaciju i poludio. Izgleda kao da ne znamo kamo idemo i što želimo. Svi čeznemo za mirom, ali što je zapravo mir? Je li to tek odsutnost rata? Kako možemo naći mir,  gdje su korijeni sukoba? Kako se ponašamo kada se suočimo sa sukobima? Kako ih možemo riješiti? Kako da postanemo mirotvorci?

Kada čujemo za sukobe i ratove, svi negodujemo i čudimo se kako ljudi ne mogu živjeti u miru, ali većinom se radi o ljudima koji su negdje daleko, izvan našega životnog prostora, lako se solidarizirati s ljudima koji su daleko od nas. Rijetko uzimamo vremena da pobliže gledamo što je iza prepreka koje smo podigli u našem svakodnevnom životu. Kako se odnosimo sa svojom obitelji i bližnjima, sa svojim sestrama i braćom u zajednici. A još se rjeđe suočavamo s osobnim strahovima koji nas sprečavaju da se otvorimo zajedništvu s drugima.

Sukobe često doživljavamo izravnije unutar našega vlastitog doma kroz uvrede i svađe koje mogu pratiti obiteljski život i odrastanje. Roditelji koliko god bili divni i puni ljubavi, ponekad imaju poteškoća u prihvaćanju svoje djece onakvim kakva jesu, pa se prema njima mogu odnositi nepravedno uzrokujući tako duboku srdžbu u njima. Taj ih gnjev može izjedati i probuditi u njima različite oblike nasilja.

Ono što vrijedi za kulture, zemlje, nacije i obitelji, vrijedi i za pojedince. Ne želimo li svi mi dokazati kako smo uvijek u pravu a svi drugi u krivu? Ne želimo li svi mi pokazati kako smo dobri i jaki, dokazati svima da smo vrijedni. Svi želimo da nas drugi cijene i pokazuju da vrednuju naše dobre osobine i sl. Često nas strah potiče da se skrivamo iza zidova koje smo podigli oko sebe, svoje skupine ili zajednice. On je vrlo duboko u svima nama. Bojimo se ne biti prihvaćeni, ne biti uspješni, ne biti cijenjeni ili prepoznati kao vrijedni. Zato se često okrećemo protiv onih ljudi za koje mislimo da nas sprečavaju da budemo ono što želimo biti.

U nama će uvijek biti jedna praznina, duboka ranjivost, tjeskoba, neutažena žeđ, praznina ispunjena nezadovoljstvom. Mi neprestano želimo izaći iz zatvora ograničenosti i u potrazi smo za onim za što se nadamo da će nas ispuniti. Uvijek tražimo više. Kad konačno postignemo ono što smo htjeli, ubrzo ponovo postajemo nezadovoljni, kao dijete koje uvijek želi novu igračku i što više njih. Ako ne dobijemo to više, u napasti smo optuživati druge koji imaju više. Mi sudimo i osuđujemo druge, one koji su različiti od nas i imaju ono što mi nemamo. Mi smo u našim dubinama ljubomorni jer nemamo u sebi puninu  života. Nedostaje nam mir koji samo Bog može dati, mir za kojim čeznemo ne mogu dati ni stvari pa ni drugi ljudi, jedino Bog.

Posvemašnja rasprostranjenost sukoba teška je za prihvatiti. To ponekad može dovesti do toga da se pravimo da ne vidimo sukobe, bježimo od stvarnosti. Mir nije toliko potiskivanje sukoba koliko je razrješavanje sukoba, i to u dijalogu u kome se svaka osoba ili skupina osjeća poštovanom a ne gaženom i inferiornom. Moguće je donijeti mir i jedinstvo tamo gdje vladaju sukobi i podjele, ali da bi se to postiglo moramo se trajno i ponizno mijenjati.

Mir može doći samo ako vjerujemo da se ljudi mogu promijeniti i srušiti zidove i prepreke koje su podigli oko sebe.

Neki ljudi vide vjeru kao uzrok mnogih sukoba i razaranja. Ja mislim da nije tako. U srcu većine religija stoji poziv na milosrdnu ljubav i dobrotu koja dolazi od Boga. Mi moramo biti ukorijenjeni u našu vjeru i kulturu, ali moramo isto tako uvidjeti da naša vjera i kultura dostižu svoju puninu u univerzalnoj ljubavi. U našoj vjeri i kulturi pozvani smo postati svjesni onoga što nam pomaže kako bi smo se otvorili Bogu i ljudima, ali isto tako postati svjesni onoga što nas u našem prakticiranju vjere zatvara u nas same, u naše strahove i predrasude. Vjera nas može udaljiti jedne od drugih, ali se po vjeri možemo i otvoriti jedni drugima, na nama je izbor.

Taj prijelaz preko prepreka što razdvajaju različite kulture i vjere, ili jednostavno različite ljude, nije odbacivanje vlastite vjere, tradicije, kulture, ili osobina, nego njihovo ispunjenje. Vjera, religija i kultura nalaze svoj najdublji smisao ako postanu put koji nam omogućuje da se povežemo s Bogom, Bogom milosrdne ljubavi koji nam daje snage i mudrosti da one različite od nas prepoznajemo kao osobe. Mirotvorci možemo postati samo onda ako vjerujemo da je svaka osoba, ma koje vjere ili vrijednosnog sustava, sposobnosti ili nesposobnosti  bila, važna i dragocjena Bogu.

Pravi mir podrazumijeva nešto mnogo dublje od uljudnog prihvaćanja drugačijih od nas. Pravi mir znači susresti one koji su drugačiji, poštovati njih i njihove razlike, te stvoriti s njima veze prijateljstva.  Suživot je vrlo važan temelj, ali mir je nešto mnogo dublje. Kako bi smo došli do mira, moramo otići dalje od kurtoaznog pozdrava. Moramo otkriti tko je druga osoba, ali i tko smo mi. Ako slušamo i uistinu susrećemo jedni druge, onda u onima koji su drugačiji od nas počinjemo prepoznavati djelo Božje, njihovu vrijednost u njihovoj najdubljoj osobnosti.

Takvi odnosi podrazumijevaju otvorenost, ranjivost, našu spremnost za druge, a način na koji ih slušamo i razumijemo, način na koji pokazujemo da nam je stalo, otkriva im njihovu vrijednost i darove koje imaju. Tek kada volimo i poštujemo druge pokazujući im kako su vrijedni, oni mogu srušiti zidove oko sebe, tada se više ne boje da će biti povrijeđeni, tada se otvaraju.

Mir ne znači samo odsutnost rata i ne znači samo živjeti uz nekoga ne obazirući se na njega, izbjegavajući ga ili ignorirajući ga. Mir znači upoznati drugoga, cijeniti ga i primati od njega. Mir je plod ljubavi, ljubavi  koja je i pravda, ali rast u ljubavi podrazumijeva i napor, veliki napor. Taj put može prouzročiti i bol, jer u sebi uključuje gubitak, gubitak sigurnosti, udobnosti.

Kada nas neka osoba ili skupina duboko povrijedi, u nama nastaje rana. Tada smo ljuti i želimo osvetu. Žrtva u svoje vrijeme može iz osjećaja povrijeđenosti postati onaj koji nanosi drugome zlo i nasilje. Takvo zlo se može prenosit generacijama s koljena na koljeno, i rađati uvijek nova zla i sukobe.

Može li doći do mira ako ne ozdravi sjećanje? Je li moguće oprostiti osobi ili skupini koja je na neki način uništila moj život, ograničila moju slobodu ili ubila moje najdraže.

Ne vjerujem da praštanje nekako prirodno izvire iz nas. Ono što često izvire iz nas je osveta, depresija i srdžba. Ali možemo dobiti dar praštanja. Praštanje je Božji dar koji nam dopušta da ostavimo rane iz prošlosti. U nama može rasti želja da živimo u sadašnjem trenutku i da prigrlimo onaj budući, i samo po toj milosti koja dolazi od Boga, toj snazi da oprostimo sebi i drugima, možemo početi susretati druge ljude.

Svi smo pozvani postati muškarci i žene mira gdje god da se nalazimo, u našim obiteljima, zajednicama, poslu, susjedstvu. Pozvani smo biti otvoreni i dobrohotni prema drugima unutar i zvan naše zajednice. Biti mirotvorac znači ne suditi, osuditi ili loše govoriti o drugima. Mirotvorstvo je moliti za druge, u duhu nježnosti i blagosti, želeći im da budu dobro i slobodni. Mirotvorstvo je prihvaćanje ljudi koji su slabi i u potrebi, možda samo jednim osmjehom, dajući im potporu. Ono znači prihvaćanje onih s kojima imamo poteškoća, ili onih koji nam se baš ne sviđaju. To znači pristupiti ljudima ne s visine, pozicije moći i sigurnosti, zato da bi smo riješili probleme, nego s mjesta slušanja, razumijevanja. Kada se odričemo moći postajemo otvoreniji za milosrdnu ljubav Božju.

Za mir radimo svaki puta kada vlast prakticiramo mudro i s ljubavlju. Ova ljubav nije sentimentalizam, ona otkriva ljudima tko su, omogućuje im da slobodno biraju i slušaju vlastitu savjest. Ona sluša ljude i poštuje ih onakve kavi jesu.

Proroci mira su oni koji svojom osobom i stavom ne izazivaju strah nego čine da se ljudi otvaraju. To su ljudi koji se ne plaše pokazati vlastitu slabost, zato na neki tajanstven način oni ruše ograde straha oko nas. Što se događa kada oko nas počnemo primjećivati takve osobe koje se ne boje pokazati slabost, počinjemo prihvaćati i našu vlastitu slabost. Kada otkrijemo vlastitu krhkost i ranjivost, tada počinjemo  izlaziti izvan ograda koje smo oko sebe podigli.

Postajemo proroci mira kada otkrijemo vlastitu slabost. Ovdje dotičemo tajnu. Mir ne dolazi od nadmoći i sile. On dolazi po snazi života koja izvire iz najdubljeg, najranjivijeg dijela našeg bića.

Martin Luther King ml., veliki borac za mir, na dodjeli Nobelove nagrade je rekao i ovo: „Ja vjerujem da će istina bez oružja i bezuvjetna ljubav imati zadnju riječ u stvarnosti. Zato je pravedan i privremeni poraz jači od trijumfalizma zla … ja vjerujem da ono što čovjek okrenut sebi sruši, drugi, okrenut drugima podiže.“ Ponekad se čini da su mirotvorci sami, neprihvaćeni od mnogih, često i najbližih, ali s njima je uvijek Bog, jer su u potrazi za njegovim domom. Bog je s njima i poziva ih da nastave svoje putovanje. Njihova ih nada čeka, po riječi Božjoj: blago mirotvorcima jer će se sinovima Božjim zvati.

Biti osoba

Studentska tribina

U utorak, 21. listopada, poslije večernje mise, s početkom u 19 sati, u samostanskoj dvorani, nastavljeno je se redovnim studentskim tribinama koje se kod Sv. Ante održavaju preko pedeset godina. Za studentske tribine ove godine zadužen je fra Marinko Pejić, član bistričkoga samostana i profesor duhovnosti, ekumenizma i istočne teologije na Franjevačkoj teologiji.

U sklopu opće teme za ovu akademsku godinu – Sazrijevanje u ljudskosti i vjeri, na trećem susretu ove godine, predavanje na temu “Biti osoba” održao je doc. dr. Pavle Mijović, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Prof. Mijović je, nastojeći biti što razumljiviji studentima, ipak filozofskim terminima govorio o različitim i često isključivim pristupima znanosti i teologije kroz povijesti (npr. “slučaj Galilej”), o modernim razumijevanjima čovjeka, kao i o tome da suvremena znanost nastoji razumjeti čovjeka/osobu holistički – dakle, u cjelini čovjekovih tjelesnih, duševnih i duhovnih dimenzija čime se ne isključuju vjera i teologija. Čovjek je, naglasio je predavač, više od zbira svojih sastavnica. Usputno je povukao i paralelu s državom Bosnom i Hercegovinom koju neki – u “konceptualnoj patologiji” – smatraju pukim zbirom pojedinih naroda (skupina). Govorio je, na osnovu svoga iskustva, i o određenom omalovažavanju filozofije i teologije i razlozima njihova studiranja u naše vrijeme.

Poslije predavanja razvila se i kratka rasprava o važnosti filozofije danas, o poimanju osobe, o vlastitostima svakog pojedinog čovjeka, te da nitko ne smije biti anonimni pojedinac u masi koja ne razmišlja. (Na susretu su bili i fra Danijel Nikolić, odgojitelj na Franjevačkoj teologiji i fra Marko Hrgota, student glazbe u Rimu, rimske kolege prof. Mijovića.)

* * * * *

Pavle Mijović rođen je 1984. god. u Sarajevu. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završava u Zadru, nakon čega, u akademskoj godini 2003./2004. upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije druge godine studija, kao stipendist Papinskog lateranskog sveučilišta dolazi u Rim, gdje i diplomira teologiju u lipnju 2008. Specijalizaciju iz filozofije nastavlja na istom Sveučilištu, te u lipnju 2010. postiže akademski stupanj magistra znanosti iz filozofije, te se upisuje na doktorske studije na istom sveučilištu. U akademskoj godini 2008./2009. pohađa i završava jednogodišnji master studij „Peace Building Management“ na Papinskom sveučilištu Seraphicum. Akademsku izobrazbu završava u lipnju 2012., uspješno braneći doktorat iz filozofije na Papinskom lateranskom sveučilištu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu angažiran na katedri za filozofiju od listopada 2013. Bavi se pitanjima filozofije i znanosti, pitanjima teologije i medicine, pitanjima politike i političke filozofije…

Izložba slika fra Perice Vidića

U ponedjeljak, 20. listopada 2014., u Galeriji Sv. Ante u Sarajevu, u sklopu Dana Matice hrvatske u Sarajevu otvorena je izložba slika fra Perice Vidića. Voditelj programa je bio prof. Ivica Mršo, potpredsjednik Matice hrvatske Sarajevo i ravnatelj Katoličkog školskog centra. O ovoj izložbi i Vidićevom slikarstvu govorila je povjesničarka umjetnosti Snježana Mutapčić, a na klaviru je odsvirao dvije skladbe glazbenik Bartolomej Stanković. Među brojnim gostima, prijateljima, osobama iz kulture, jednim razredom Franjevačke klasične gimnazije, bio je i Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH.

Razbuktali kolorizam

Snježana Mutapčić

Fratar i umjetnik Petar Perica Vidić živo je vrelo suvremenog apostolata u svojem svećeničkom, slikarskom i javnom djelovanju. Njegovo dosadašnje likovno stvaralaštvo valorizirali su najeminentniji povjesničari umjetnosti i likovni kritičari kod nas i šire, dajući mu visoke ocjene i vrednujući ga, pored ostalog kao vrlo plodnog, autentičnog i snažnog koloristu. Kako i sama pratim izložbeni rad fra Perice, od l993. godine , kada smo se upoznali u ratno doba, u sarajevskoj Galeriji Gabrijel, kojom prilikom je moja uvažena kolegica Azra Begić, prigodom uvoda u izložbu, izrekla suštinske vrednote njegova opusa, često kasnije citirane, mogu istaknuti da se od tada fra Peričino slikarstvo razvija u kontinuitetu, što je vidno i tijekom izlaganja odabranih tema iz domena urbanih, ruralnih i prirodnih predjela, mrtvih priroda i figuralnih kompozicija. Veći broj njegovih izložbi  priređen je u Sarajevu, gdje su brojni posjetitelji upoznali i zavoljeli fra Pericu, čija osoba i gesta, upečatljivo ophođenje i mirna pojava odražavaju osebujnu umjetničku i karizmatsku ličnost. Za njega se može reći da pripada generaciji bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika koja je stasala tijekom VII i VIII decenije, označivši jakom osebujnošću i prepoznatljivošću izraza čitavu razvojnu nit u poetskom kolorizmu i ekspresiji suvremene b-h umjetnosti.Kako je on i vrlo plodotvorni slikar, u okvirima modernog slikarstva već zauzima istaknuto i značajno mjesto  i predstavlja jednog od vodećih slikara zadnje četiri decenije, a o čemu svjedoče brojne izložbe, katalozi i nekoliko reprezentativnih monografija.

Kako je dobro zapazio akademik Tonko Marojević u predgovoru kataloga Vidićeve sarajevske izložbe pastela iz 2011.godine, tumačeći njegov stvaralački pristup on veli: „… slikar Petar Perica Vidić gleda svijet oko sebe i prati njegove objekte u sebi  da bi iz viđenoga, naslućenoga i zamišljenoga sačinio novu cjelinu, iznjedrio znak u prostoru, ostavio trag u vremenu…“ novi citat: „Ne želeći zlorabiti spoznaju o dvojnoj vokaciji fra Petra Perice Vidića – svećeničkoj i slikarskoj – ipak ne možemo mimoići činjenicu kako i sam umjetnik teži viđenju, intuiranju, kontempliranju…

Utoliko je razumljivo da je i njegov likovni izraz svojevrsna himna i afirmacija postojanja, apologija sklada čovjeka i prirode, neravnodušna gesta ljubavi za stvoreno, ali i poziv da pojavno transcendentiramo u slutnji nekog višeg reda – harmonije koja bi bila estetska i životodajna.“ Ili kako je još ranije objasnio sam Vidić: “Biti svećenik i slikar istovremeno, za mene i danas ima jedno značenje: i prvo i drugo se ostvaruju u duhovnoj kategoriji. Oboje se temelji na vjeri, iz nje crpi svoju snagu, na njoj gradi ljubav…”

I doista, fra Perica je od svojih dječačkih dana osjetio fascinaciju sakralnom umjetnošću, ponajviše u ovoj crkvi Sv. Ante, uz divljenje duhovnim dimenzijama života kakav će tijekom školovanja i redovništva, te pastoralnog i edukacijskog rada razvijati u svojem budućem pozivu. Nebrojene sate svojih noći i dana provodio je u radu na tri, za fra Pericu najvažnija, polja djelovanja: u molitvi, u karitativnom radu i u slikanju.

Potaknut snažnom stvaralačkom energijom, on nadahnuto i spontano, uvijek brzim potezima kreće u rad postavljen na štafelaju gdje se razbuktavaju njegove početne koncepcije i pretaču u kolorističke zahvate na materijalizaciji slike. Svojstvenim crtačkim gestama, osobito u linearnom dinamizmu pastela i vitraža, Vidić „ nabacuje „ ostale elemente kompozicije, koju stvara brzim potezima boje, u naglašenom ritmu i kontrastima“.

Spomenute karakteristike fra Peričina slikarstva možemo vidjeti i na ovoj izložbi večeras gdje su prezentirana 42 djela , od čega su 22 ulja na platnu a 20 je suhih pastela naslikanih tijekom ove, 2014.godine.

FRAMAŠI NA BISTRIKU

U subotu, 18. listopada, crkva Sv. Ante na Bistriku bila je prepuna mladih pokreta Franjevačke mladeži Bosne i Hercegovine. U okviru XVII. festivala framaši su u 12 sati slavili euharistiju koju je uz provincijala Bosne Srebrene fra Lovru Gavrana, nacionalnoga asistenta Franjevačkoga svjetovnoga reda fra Danijela Rajića i druge asistente, predvodio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski.

U prigodnoj homiliji, jer je bio blagdan sv. Luke Evanđelista, kardinal je govorio o trojici važnih nasljedovatelja Isusa Krista – Pavlu, Luku i Franji Asiškom. Sva trojica su obraćenici. Pozvao je mlade da imaju svoje duhovne pratitelje i da se ugledaju na ove velike svece. Pod misom je pjevao sastav “Novo nebo” iz Zenice.

Poslije mise mladih su razišli gradom, a onda je u 16 sati počeo festival duhovnih pjesama u Bosanskom kulturnom centru (BKC). Sudjelovali su:

Frama Brestovsko (Ti si moje sve)

Frama Busovača (Eli, Eli, lema sabahtani?)

Frama Fojnica (Bog je tu),

Frama Gračac (Putokaz za Raj)

Frama Humac (Ljubljena djeca),

Frama Jajce (Zahvala Mariji),

Frama Kiseljak (Pjevajmo Kraljici anđela),

Frama Kočerin (Zauvijek tu),

Frama Kreševo (Hvala Oče),

Frama Livno (Nitko kao Ti),

Frama Mostar (Prožmi me),

Frama Okučani (Put života),

Frama Osova (Novi dan),

Frama Rama-Šćit (S tobom Marijo),

Frama Rumboci (Lutam),

Frama Sarajevo (Tajna je u ljubavi),

Frama Široki Brijeg (Molitva (bez riječi)),

Frama Uskoplje (Nauči me) i

Zbor Frama grada Zagreba (Ti život daruješ)

POZIV I PROGRAM ZA PROSLAVU

100. OBLJETNICE CRKVE SV. ANTE

NA BISTRIKU – SARAJEVO

(kliknite na sliku)

D o b r o d o š l i !

STUDENTSKE TRIBINE 2014/15.

Sazrijevanje u ljudskosti i vjeri

Sarajevo, 07. listopada 2014.

Dragi prijatelji,

sve vas srdačno pozdravljam, a studentima prve godine, ili onima koji su po prvi puta među nama želim iskrenu dobrodošlicu. Želio bih da vrijeme koje je pred nama, u ovoj akademskoj godini provedemo u dobrom razmišljanju i lijepom druženju.

Ono što bitno određuje svakog čovjeka jest nutarnji ili duhovni život. To je iskustvo koje pripada svakom čovjeku. Nije monopol samo vjernika ili samo vjernika kršćana. Svaki čovjek ima iskustvo nutrine, živi dakle „duhovno“, tj. živi s određenom svjesnošću, mišlju i potragom koja je karakteristična za ljudsko biće i koja nadilazi animalnu prirodu. Nutarnji ili duhovni život je općeljudsko iskustvo u kojem se traži i određuje smisao života.

Svatko od nas zna da je došao na svijet, odrastao, pitajući se i postavljajući pitanja onima koji su na svijet došli prije njega. Svi mi rastemo i sazrijevamo postavljajući pitanja, tako se u nama rađa nutarnji život, koji možemo svjesno razvijati ili zagušiti u sebi pod utjecajem društva u kojem živimo.

Nutarnji život se razvija kada ne dopuštamo drugima da odlučuju i misle za nas, kad se ne zadovoljavamo već pripremljenim odgovorima i sigurnostima, nego dopuštamo da nam život postavlja pitanja, pitanja o smislu, i kada smo spremni, s mukom, tražiti osobne odgovore.

Ponekad smo u iskušenju da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih. Možda smo u pravu, ali to je nešto što ja ipak ne mogu učiniti. Ne mogu prestati očekivati, prvo od sebe, pa onda i od vas, a nadam se da ni vi nećete prestati očekivati od sebe, dajte ono najbolje što možete dati. Ne možemo odustati od toga da budemo odgovorni ljudi.

Nemojte dopustiti da vas nadvlada lijenost, pasivnost i inercija. Pristajanje uz neke ružne sklonosti, koje se olako nameću, za njih se ne moramo truditi, naprotiv. Sve ono što je vrijedno iziskuje napor, vi to dobro znate, to je zajedničko ljudsko iskustvo. Nijedna vrijednost se olako ne stječe, bio to korektan i pošten život u društvu, ozbiljan studij ili iskren molitveni život.

Nutarnji život nije u suprotnosti s materijalnim životom, s našom svakodnevnom egzistencijom, naprotiv, to je život koji se živi u tijelu, u povijesti, u svakodnevici. To je konkretan način života, s drugim i među drugim ljudima. Bez nutarnjeg života nema istinskog ljudskog života. Može se reći da se istinsko ljudstvo razvija u proporcijama u kojima se razvija ljudska nutrina, jedino s razvojem ljudske nutrine razvija se i ono što zovemo vlastita osobnost.

Ove akademske godine ćemo razgovarati i razmišljati zajedno na okvirnu temu sazrijevanja u ljudskosti i vjeri. Nastojat ćemo pokrenuti različita pitanja s ovog područja, polazeći s različitih točki gledanja.

Ono što je svakako ključno za svaki autentični nutarnji ili duhovni život, za koji je sposoban svaki čovjek, vjernik ili ne, kršćanin ili ne, jest da se on rađa iz pitanja.  Ključno je za svakog pitati se, jer svi imamo u sebi pitanja, glasove koji nam dolaze iz naših dubina. Te glasove treba slušati, dopustiti im da se pojave, razmišljati o njima i analizirati ih.

Ima pitanja bez lakih odgovora, ima pitanja na koja nikada nećemo naći odgovor, koja ostaju zauvijek enigma. Ta pitanja su ponekad za nas važnija od samih odgovora. Tko si ne postavlja pitanja, trajno živi u površnosti, i ne može razumjeti ni vlastite emocije, reakcije, radosti i boli.

Smisao nije lako dokučiv i nije vidljiv „golim okom“, zato je pitanje i potraga privilegirani teren duhovnog života.

Za traženje smisla važne su ljudske relacije, osjećaji, povezanost među ljudima. Smisao se rađa iz zajedništva i komuniciranja.

Traženje smisla, traženje dobra i sreće, koji su uvijek prisutni u svakom duhovnom putu ne mogu  biti usmjereni samo na sebe, na postizanje vlastitog ostvarenja. Samo onaj tko je povezan s drugima, koji traži zajedništvo s drugima, onaj tko se ne srami zvati sve braćom i sestrama u stanju je uspješno hoditi na duhovnom putu. Ako bi netko htio provoditi duhovni život bježeći od drugih ili prezirući druge, bio bi osuđen na psihološki autizam, u kome nema mjesta za kreativnost ni za istinski ljudski rast.

Kušat ćemo i ove godine rasti zajedno u ljudskosti i vjeri, postavljati pitanja i tražiti odgovore, moliti zajedno i družiti se koliko nam vrijeme i mogućnosti budu dopuštale.

Želim vam svima uspješnu godinu, puno strpljenja u stjecanju znanja i sazrijevanja u  istinskom čovještvu.

Fra Marinko Pejić