Posjet Srebrenici

Posjet Srebrenici

Kad simboli određuju budućnost

Boris Marić i Krešo Ban

Svake akademske godine, već pomalo i tradicionalno, pod vodstvom fra Ivana Šarčevića i fra Marinka Pejića organiziraju se izleti studenata i mladih koji se okupljaju na studentskim tribinama u samostanu sv. Ante na Bistriku. Naime, u tijeku jedne akademske godine obično se organiziraju dva izleta (jedan na početku, a drugi na kraju godine), i oni zapravo predstavljaju i svojevrsnu krunu naših druženja.

Ovog 15. studenog, za razliku od dosadašnjih, organiziran je malo neuobičajen izlet – izlet u Srebrenicu. Cilj izleta nije bio odmor niti zabava – jer i tolika vožnja za jedan izletnički dan je prekomjerno – nego su se studenti zajedno sa spomenutim franjevcima uputili u Srebrenicu s namjerom obilaska toga dijela Bosne, posjetom memorijalnog centra Potočari te obilaska vjerojatno prvog samostana bosanske franjevačke provincije, odakle provincija i baštini ime – Bosna Srebrena.

Put je započeo ujutro u 7.00 ispred Bistričkog samostana, pa smo krenuli preko Romanije na Sokolac i Han Pijesak. O važnim arheološkim ostacima na glasovitom nalazištu Glasinac i glasinačkoj kulturi, kao i prapovijesti i povijesti srebreničkog kraja govorili su studenti arheologije i povijesti, Franjo Leovac i Dražen Janko. Put se nastavio preko Vlasenice, Milića, Konjević Polja i Bratunca do Potočara. Zastali smo na kratku jutarnju kavu u Konjević polju, preko puta nove “Fatine crkve”.

U Potočarima smo obišli mezarje. I molili smo zajednički. Zatim smo obišli Memorijalnu sobu i centar Potočari uz pratnju stručnog vodiča, Azira Osmanovića. Tijekom proteklog rata na širem području Srebrenice, prema presudi Međunarodnoga suda, počinjen je genocid od strane Vojske RS uz pomoć Miloševićeva srbijanskoga režima. Ubijene 8.372 osobe od kojih je do danas sahranjeno njih 6,241, što će reći da se za preko 2000 tijela još uvijek traga. Razne su nas misli salijetale. Kako tako? I tko su te dahije danas, i kome general Mladić poklanja Srebrenicu? A cijena? I dokle tako? Pratila nas je misao o važnosti i krhkosti etnički i religijski komponirane naše države Bosne i Hercegovine. I kakve će biti u budućnosti. I što ćemo mi činiti, što ćemo ostaviti našim pokoljenjima.

Nakon obilaska Memorijalnog centra pogledali smo stalnu postavku izložbe fotografija autora Tarika Samaraha, te se uputili u bivšu Fabriku akumulatora koju su pripadnici nizozemskoga UN-a koristili kao svoju bazu u periodu 92.-95. god., gdje smo pogledali dokumentarni film o događajima u Srebrenici. I tu, u mraku, kao da se odjednom sve skupilo. Nitko nije mogao ostati ravnodušan viđenim. Ono što se prikazuje u medijima, ne može se usporediti s osobnim doživljajem. Na licima studenata primjećivala se sjeta, osjećala se tjeskoba, čak su i suze bile prisutne gledajući film. Kao da su se svi pitali: „Kako je moguće da se nešto takvo dogodilo, ili čak kako se dozvolilo da se nešto takvo dogodi, tko je krivac, tko je odgovoran, zašto…?“

Po završetku filma uslijedilo je predavanje, našeg gosta na ovom putovanju, prof. dr. Edina Šarčevića, univerzitetskog profesora prava iz Leipziga. Bilo je obogaćenje slušati stručno pojašnjenje pojmova kao što su kolektivna odgovornost (krivnja), genocid, legalitet i legitimitet, kao i drugi termini koji se često koriste nejasno, neprecizno i iskrivljeno.

Nakon Potočara, zaputili smo se u Srebrenicu. Ondje smo vidjeli ostatke vjerojatno i najstarijeg samostana Bosne Srebrene. Naime prvi franjevci su u Bosnu došli baš u Srebrenicu davne 1291. U zavjetnoj kapelici, podignutoj u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca (1991.), a na temeljima staroga fratarskoga samostana slavili smo euharistiju.

Poslije euharistijskog slavlja hitali smo u pansion Misirlije, gdje nas je čekao vrlo ukusan ručak i vrlo ljubazni gostoprimci. Uslijedilo je slobodno vrijeme, koje su studenti mogli iskoristiti za šetnju po gradu, kavu, i slično. Dio studenata se odlučio za obilazak grada a dio studenata je posjetio stari grad Srebrenicu i uživao u pogledu na gradić-simbol, na grad koji je simbol svih nas – ljudi kao odgovornih za ljude. Najupečatljiviji su vjerski objekti, u blizini pravoslavna crkva i dvije džamije, a okolo njih i po gradu puno praznih stanova, kuća – i srušenih kuća, i napuštenih, i zaključanih (kao i oko Fatine crkve).

Osmero djece upisalo se u prvi razred, ove godine, kažu. U općini je pred rat živjelo više od 36.000 ljudi, a danas ih je jedva 6.000-8.000. Kakva će biti budućnost? I koliko će ovisiti o nama? I ovdje, i u nekim našim zavičajima… Hoćemo li ostati ili otići?

Puni dojmova, zadovoljni ali negdje okrenuti u sebe, zaputili smo se u Sarajevo. Do Vlasenice smo išli istim putem, a onda smo okrenuli prema Kladnju i Olovu. Već se dobro snoćalo kad smo stali ponad Olova, u blizini Paržikove crkve i najstarijeg Marijanskoga svetišta na Balkanu (kojeg je većina od nas posjetila lanjske godine na putu za Tuzlu i Dubrave kraj Brčkog). Okrijepili smo u restoranu Panorama. I tu smo bili lijepo ugošćeni od domaćina poznatih po njihovom prijateljevanju s bosanskim franjevcima i olovskim svetištem. Preko Bakića i Nišića, Srednjeg i Vogošće, sve do Sarajeva bili smo prilično stišani. Sabirali smo dojmove, prepričavali događaje, šutjeli, preispitivali sebe i čovječanstvo, pitali se o ljudskoj zloći i dobroti. Još će trebati vremena. I koliko vremena!

Hvala svima!