Molitva je Očenaš

XVII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 11,1-13

Puno je patnje među nama, svakovrsne patnje. Puno je patnje i za koju nismo krivi. Nepravdi koje nam nanose drugi. Mnogo je bolesti i nevolja koje kao da se odjednom sruče i hoće poništiti nas ili ljude oko nas. U takvim situacijama često mnogi ne znaju ni kamo udaraju ni što da rade. U takvim situacijama nerijetko se čine i još veće nepravde i patnje. Mnogi patnici, osobito žene patnice, u svojim bezizlaznim situacijama, kad osjećaju i Božju šutnju, znaju grozničavo pitati kako još moliti. Jer molitva Gospodaru života nije samo ublažavajuće pokrivalo naše muke. Njome često ništa ne završava, nego tek nešto istinsko započinje. Ona je snaga kojom svoju patnju nosimo i stvaralački preoblikujemo u dobrotu i solidarnost prema drugima, još većim patnicima od nas. Molitvom pronalazimo smisao i svojih patnji i postajemo bolji ljudi. Ona je uvijek novi početak.

U današnjem evanđelju nailazimo na situaciju u kojoj jedan Isusov učenik, nakon što je gledao Isusa kako moli, traži od njega da i njega i njegove drugove nauči moliti. Isusovi učenici sigurno nisu bili ljudi bez molitve. Pa i s Isusom su obavljali sve propisane, liturgijske molitve, išli u sinagoge, svetkovali svetkovine u Hramu. Oni su vjerojatno vidjeli kako dugo i na javnim mjestima mole mnogi, naročito farizeji. I Isus im je na to skretao pozornost. No, osobito ih je potaknula molitvena praksa Ivanovih učenika. Vjerojatno je Ivan svoje učenike naučio neke posebne, pokorničke molitve, koje su Isusovim učenicima djelovale neusporedivo bolje od njihovih. A Isus, sav je različit od suvremenih molitvenenih stručnjaka, a opet tako jednostavan. Različit jer će ga proglasiti bezbožnikom. Zaista, nigdje u evanđeljima ne stoji kako je skupljao ljude na kolektivne molitvene seanse. Istodobno, Isus je, nema nikakve dvojbe, tražio od svojih učenika molitvu i pojedinačnu i zajedničku – u njegovo ime.

Biva više nego interesantno kako to da Isusovi učenici navodno nisu znali moliti. Kako se, naime, dogodilo da Isus svoje učenike nije naučio “najposebniju” i “najbolju” molitvu. Više je nego zanimljivo da i mi, današnji Isusovi učenici, često raspravljamo ne samo gdje je najbolje moliti, u kojem mjestu, svetištu, kojem svecu, nego i koje molitve treba uvijek imati pri ruci. Koliko se energije samo troši oko toga treba li kazati ovo ili ono, koji molitveni stav zauzeti i kada. Zavirimo li malo po crkvama i našim crkvenim zajednicama, uočit ćemo posvuda molitvene policajce. Naravno, nije riječ o tome da se u molitvi možemo i trebamo ponašati kako hoćemo, a pogotovo ne da se uopće ne treba moliti, nego da malo provjerimo svoju molitvenu iskrenost, svoju molitvenu izvanjskost, svoja mjerkanja koliko smo “više” vjernici jer eto više molimo i znamo posebne molitve koje drugi ne znaju. U Crkvi često vlada molitvena moć bez molitve. Iza te moći često se skrivaju teške nepravde…

Vratimo se Isusov pouci. Isus se – čitamo – ne oglušuje na učenikovo traženje. Poučava svoje učenike jednostavnoj a tako sadržajnoj molitvi – Očenašu – molitvi Gospodnjoj kako smo je kasnije s pravom preimenovali. Lukina verzija Očenaša nešto je kraća od Matejeve, ali je sadržajno identična. Molitva Očenaša ima svoja dva dijela. U prvom se Boga zaziva i naziva Ocem. I jer molitvu trebaju učenici moliti zajedno, nije riječ o privatnom Bogu, nego o Abba, tati, ocu svih ljudi o kojem Isus i u današnjem evanđelju govori da je milosrdan, darežljiv, koji uslišava molitvu svoje djece, osobito neumornu molitvu, te neće čovjeku dati nešto što je protiv čovjeka. Bog kojega Isus objavljuje je Bog svih ljudi. I ne deklarativno, nego više nego što i zamisliti možemo, više nego što i moliti možemo.

Zatim u molitvi Isus kaže da je Božje, Očevo ime sveto. Pred svetim Imenom čovjek stoji u stavu skromnosti i poniznosti. On se poput Mojsija izuva, lišava svoje taštine i preuzetnosti i ne može se tim imenom služiti samovoljno. Njegov jezik biva suzdržan, nezajažljivo srce primireno, bijes stišan. Naučili smo da se Božje ime zloupotrebljava psovkom. I kao da tu prestaje svaka manipulacija svetim. No, nesveto se ponašamo ako Božje ime prešućujemo, ili ako ga izgovaramo isprazno, ako ga koristimo u svoje uske i sebične ciljeve. Takve je zloupotrebe prepuna ljudska povijest. I danas mnogi s Božjim imenom na usnama, zapravo s ograničenom pameću, suženom slikom Boga na svoju umišljenu pravovjernost i u odsutnosti moralno-evanđeoskoga kompasa bešćutno nanose nepravde oko sebe. S Božjim imenom po oltarima ili na molitvenim skupovima prave magije, prijete ili čuvaju svoju vlast. Zastrašujuće je kako misle da je Bog na njihovoj strani. I teško se tu što može učiniti. Jedna od najtežih stvari u vjeri je prepoznati kada se Božje ime unizuje, baca u močvaru ljudske gluposti i nasilja. U zloporabi Božjega/Kristova imena kao da se oslikava sva Isusova muka s farizejima, saducejima i pismoznancima, povrh svega ona Isusova nedostižna i neshvatljiva molitva Ocu s križa za svoje protivnike i ubojice, jer – molio je Isus – “ne znaju što rade”. A sve su radili samouvjereno i s Božjim imenom na usnama!

U prvom djelu Očenaša, nakon himničkih/pohvalnih zaziva, a prije molitve za kruh svagdašnji, molitva se usmjeruje za uspostavljanje Božjega, Očeva kraljevstva na zemlji, za uspostavu novih ljudskih odnosa među ljudima, onako kako je to Isus činio. Božje kraljevstvo temeljna je Isusova poruka. Svi njegovi govori, usporedbe, silna/čudesna djela imali su za cilj da odnose prema svemu stvorenom: sebi, ljudima i svijetu gradimo iz perspektive Božjega odnosa prema svemu stvorenju.

U drugom dijelu Gospodnje molitve Isusov učenik moli za konkretno održanje na životu, za kruh, za materijalno i to bez nagomilavanja nego za kruh svagdašnji. Ne moli se za “životno osiguranje”, nego za vedrinu svakoga dana.

Moli se potom za ono najteže, za otpuštanje grijeha. Kod Isusa je sve konkretno, i grijeh je konkretan, te i opraštanje ne može ostati na načelnoj razini. Čovjek čini konkretni, stvarni grijeh i zlo, i moli da mu Bog oprosti jer on oprašta konkretne grijehe svojim dužnicima. To je gotovo jedini uvjet koji Isus postavlja svojim učenicima: Bog će nam oprostiti naše grijehe, ako smo mi oprostili drugima.

I na koncu Gospodnje molitve, moli se da nas Bog ne uvede u napast. Ne govori se o ljudima, o zlim silama ili đavlu koji uvode u napast, nego o Bogu koji uvodi u napast. Jer Bog je apsolutnu gospodar čovjekova života. Čovjek naravno to gospodstvo izručuje drugima. Zato Isusov učenik moli da nas Bog sačuva svih kušnji i napasti, zlih ideologija i izopačenih ljudi pred kojima smo slabi, nemoćni; svih napasti i zavodljivosti u koje gotovo nepogrešivo upadamo često i znajući, često i u zabludama koje nam se čine kao izrazi najveće vjere. Ako je već riječ o molitvi, onda nema toga područja u kojem bi netko drugi imao konačnu vlast nad čovjekom osim Boga. I u zlu i grijehu, u napsti i kušnji.

Naravno, ovdje je tek ukratko dotaknuta Gospodnja molitva. Ona je mnogo bogatija od ovih riječi. Ona je sažetak Isusova evanđelja i naše vjere. U njoj je sadržan odnos prema Bogu, sadržana je gotovo sva Isusova poruka o Bogu, ljudima, sebi i svijetu. Prebogata je ova molitva i s pravom u misi za uvod u Gospodnju molitvu od davnina svećenik govori da se tek „usuđujemo“ izgovoriti je. Nažalost, prepuno nas je koji ne samo izgovaramo mnoge molitve, svakakve molitve, nego se usuđujemo izgovarati i ovu molitvu tako mehanički da nam često gubi značenje. Za Franju Asiškog piše da često nije mogao molitvu Očenaša izmoliti do kraja – zbog strahopoštovanja i njezine zahtjevnosti.

Dok mnogi od nas danas ne znaju moliti, dok mnogi pitaju osobito svećenike i duhovne ljude kako i što moliti, dok se mnogi i po crkvama takmiče da se njihov molitveni glas najviše čuje, dok je nekima najvažnije da za vrijeme ove molitve prave izvanjski teatar, dok drugi u svojoj nadmenosti šute, ne mogu izgovoriti nijednu molitvu niti moliti s drugima, jer ih molitva navodno ponižava u njihovom “ponosu”, valja se uvijek iznova vraćati Isusovoj pouci o molitvi. Molitva Očenaš je zajednička molitva Isusovih učenika – tako vjernički jednostavna, tako konkretno jasna u svojim hvalama i prošnjama. Ta molitva nas mijenja. Uvodi iskrenost u naš život, i onaj skriveni od javnosti, i onaj koji skrivamo od samih sebe, kada se pred sobom uzveličavamo ili ponižavamo, jer najgore zloće i opakosti, najnečasnije poniznosti u vjeri i najopakiji stavovi prema drugima najprije se događaju upravo u molitvi: u lažnom stajanju pred svetim Bogom. [Sjetimo Isusova govora o molitvama farizeja i carinika u Hramu.]

Molitva Očenaša je tako konkretna, tako stvarna, tako praktično zahtjevna. Njome ne letimo po nebesima, ona nas ne baca u trans, niti nam zamagljuje pogled, niti začiplje uši, nego nas veže za svakodnevnicu i za konkretne ljude. Ne dopušta nam bijeg, nikakav “sveti” izlazak iz života. Ona je najpraktičnija molitva, najuzvišenija mistika svakodnevnice, najdosljednija mistika ljudske egzistencije.

Molitva Očenaša nam ne otklanja naše muke i patnje. Ona nije lijek pukog zaborava i jeftine utjehe. Ona nas pokreće na akciju, čini nas pozitivno nemirnima. Osnažuje da se iznova odvažno nosimo sa svojom patnjom, da poštujemo Boga, Oca svih ljudi, da njegovo ime ne izgovaramo isprazno, da stvaramo bolje odnose među ljudima, da se dalje ustrajno i postojano brinemo/radimo za kruh svoj i svojih bližnji, da u patnji i nevolji ne upadamo u neopraštanje, u bešćutnost kao i da ne upadnemo u napast lijenosti i mrtvila kao i da nas Bog sačuva od napasti i dadne budne snage da se klonemo grešnih postupaka prema drugima.

Dakle, kad god ne znamo što moliti, sjetimo se Isusa i njegovih riječi. I usudimo se, sa svom poniznošću, izreći molitvu Očenaša. Ali i kad god mislimo da znamo moliti, za sve nas koji smo od molitve napravili posao, unosan posao, gotovo pretvorili svakodnevni život u oholo molitveno brbljanje i molitvenu moć nad drugima, usporedimo svoje molitve i sav svoj život s Očenašom, tom jednostavnom Gospodinovom molitvom koja mijenja i nas i svijet. I budimo uvijek iznova ustrajni tražitelji onoga što ova molitva sadrži.

Fra Ivan Šarčević

Marta i Marija ili što je bolji dio?

XVI. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,38-42

Uvijek nam evanđelja prenose autentične životne situacije u kojima se ljudi nalaze. Danas slušamo kako Isus dolazi u goste sestrama Marti i Mariji. Marta, vjerojatno starija, prima i ugošćuje Isusa, sva zauzeta da ga počasti što bolje, dok njezina sestra Marija – stoji u evanđelju – sjeda uz Isusove noge i sluša ga ne mareći za posluživanje i sestrinu muku oko mnogih sitnica. I Marta moli Gospodina da opomene njezinu sestru za njezinu nehajnost što je je ostavila samu da radi. Isus, suprotno očekivanju, ne opominje, međutim, Mariju nego Martu da se ne treba „uznemiravati za mnogo“, jer „jedno je potrebno“ i čak hvali njezinu sestru da je izabrala „bolji dio, koji joj se neće oduzeti“.

Na prvi pogled poruka ovoga evanđelja je jasna. Mnogi će tumači kazati da Isus ovdje pravi razliku između rada i molitve, akcije i kontemplacije te da bez ikakve sumnje daje prednost molitvi, kontemplaciji. No, je li Isus takav? Kako je moguće da ignorira činjenicu da ga je Marta primila u kuću, i kao da želi omalovažiti Martinu brigu i zauzetost da ga što bolje ugosti. Ne izgleda li, međutim, da je težište Isusove poruke ipak još na nečemu drugom.

U obiteljskim i drugim ljudskim zajednicama naši su odnosi prožeti konkurencijom, rivalstvom. Nekada se ide do te mjere da sve što činimo, činimo da budemo bolji od drugih, da budemo viđeni i potvrđeni. Ako u tome ne uspijemo, mogu se roditi teške duševne frustracije, čak neuroze i teža oboljenja. Ta ljudska, kod nekih čak neutaživa težnja za vanjskom potvrdom i uspjehom (V. B. Jarak) ide dotle da smo stalno u brigama, u brzini, u aktivizmu, u neprekinutom pokazivanju pred drugima. Ima nas koji ne samo sebe nego i druge opterećujemo da se moraju brinuti za materijalno, jer materijalnoga nikada dosta. Ima onih koji trče za dobitkom od jutra do mraka i nikako da se smire, i još k tome na to prisiljavaju druge da i oni čine isto. Brige oko sebe, oko svoga ugleda, nagomilavanje novca i imanja ne prestaju s godinama. Često se događa upravo suprotno: s godinama se pojačava naša osjetljivost, briga za vlastiti ego. I što imamo više vanjske potvrde, čak više uspjeha, kao da naša praznina životnoga smisla postaje još veća i mi bezglavo jurimo za još više. Svaki mali neuspjeh i gubitak, sve nas više pogađa.

Tako današnje evanđelje, Isusova opomena Marti ne odnosi se samo na uznemirenost za materijalnu stranu našega života, na težnju za što boljim ekonomskim udobnostima, nego se rivalstvo i aktivizam odnosi i na duhovnu razina našega života. Jer ima među ljudima i vjernicima i mnogo tzv. duhovnih, kontemplativnih aktivista koji nikako da popune svoju duhovnu prazninu, koji nagomilavaju molitve i neka svoja duhovna djela samo da utaže dubinsku čežnju za onim „jednim“ o kojem Isus govori. Kao da imaju strah od svoje praznine, od tišine i mira, pa taj mir popunjavaju uvijek novim “količinama” duhovnoga. Ne samo dakle da obezvrjeđuju druge poslove, aktivni život, angažman u materijalnim poslovima, nego se izdižu iznad drugih, i u svojoj samodopadljivosti s prezirom gledaju druge koji, eto nisu na pravom duhovnom putu, ili čak u obiteljima i drugim zajednicama uvode određenu vrstu duhovnog terora, pa od drugih, od svoje djece i bližnjih traže da se uključe u njihove duhovne nemire i duhovne avanture, u paničnu brigu za uvijek nove duhovne, molitvene podvige.

Isusova opomena Marti da se ne treba uznemiravati za mnogo i Isusova pohvala Mariji da je izabrala bolji dio koji joj se neće uzeti, znači da vjernik živi opušteno, da život ne pretvara u rivalstvo s drugima, ni u materijalno ni u duhovno natjecanje s drugima, ni u kakvu grozničavu brigu kakav će ispasti pred drugima. Marijino stajanje uz Isusove noge, označava stav slušanja Isusa, a ne lijenost i nerad, ne ravnodušnost za gostoprimstvo i osjetljivost za potrebe drugih. Marijino ponašanje nije slušanje sebe, svoga nemirnoga i nezajažljivoga srca, svojih materijalnih ili duhovnih prohtjeva ili požuda, nego posvemašnje oslanjanja na Gospodina koji ne dopušta da život utemeljujemo na nagomilavanju materijalnoga ali ni na onome brbljavom ili paničnom duhovnom aktivizmu u kojem svoju duhovnu prazninu želimo ispuniti jedino zazivima: Gospodine, Gospodine!

Od odsudne je važnost poredati vrednote i prioritete u svome životu. Onaj tko želi biti vjernik, kršćanin, Isusov nasljedovatelj, ništa ne može pretpostaviti slušanju svoga Gospodina. I ničim ne može nadoknaditi nedostatak toga slušanja. Jer što čovjek bude manje slušao Isusa, sve će više bezglavo juriti po vlastitoj kući ili trgovinama, po trgovima i firmama, kancelarijama i uredima, kako da stekne više dobara, više ugleda, moći i vlasti. Što čovjek bude manje slušao Isusa, što bude manje “sjedio do nogu Isusovih” – a sjedenje do nogu u staro vrijeme značilo za je učeničku poziciju kraj Učitelja – sve će više bezglavo ponirati u svoju duhovnu prazninu i napunjati je kao bezdan pobožnim brbljarijama, raznoraznim farizejskim pobožnim vježbama, padati u depresije odbjegloga i nezajažljivoga srca. Slušati Gospodina, prvi je stupanj nasljedovanja. To je onaj “bolji” dio životnoga smisla koji se, kako kaže Isus, čovjeku neće oduzeti, jer sve drugo je doista prolazno, oduzima mu se. Isus ne niječe Martin posao. Taj posao je dobar. On govori o ljestvici dobroga života, on inzistira na onom “boljem”. Poslije slušanja Isusa, slušanja “vječne istine i vrednote”, poslije odluke za bolje, sve drugo slijedi i sve drugo zadobiva svoje autentično mjesto vrijednosti i važenja.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Ilija: uzor proročke vjere

Kr 19,4-9a.11-14a; Lk 9,28b-36

Ima li ih i trebaju li nam danas proroci? S takvim pitanjem bi se trebalo uputiti u razmišljanje o onim ljudima na čijim se svjedočenjima temelji naša vjera, o onim ljudima koje smatramo najvećima među ljudima i u ljudskoj povijesti – prorocima. No, postavljajući pitanje o prorocima odmah treba kazati da je njih malo, uvijek iznimno malen broj. U dugoj povijesti spasenja, kako nas izvještava Stari zavjet, govorimo da ih ima četiri velika i dvanaest mali. To je doista malen broj za tisuću godina. Ovo je važno imati na umu i u našem vremenu da se ne bismo zanosili kako živimo proročki. Naprotiv, ničim toliko ne oskudijevaju naša vremena kao proročkim glasovima. Nije, međutim, riječ o tome da Bog ne poziva ljude u proročku službu, nego je više riječ o tome da ljudi – Božji ljudi: svećenici, franjevci, duhovne osobe, vjernici uopće – izmiču Božjem pozivu. Zatvaraju svoje uši da ne čuju, ili da dokraja ne čuju Božju riječ, ili bježe u svoj strah od ljudi, u osrednjost i oportunizam. Nerijetko, ono što Pismo često i govori, mnogi od pravih proroka postaju lažnim prorocima, licemjernim pismoznancima, ljudima bez karaktera i supstance. Događa im se ono što Isus kaže: dobivaju čitav svijet ali gube sebe, gube svoj život.

Danas svetkujemo dan najvećega židovskoga proroka, dan proroka Ilije. Na njegovu životu i svjedočenju možemo preispitati i svoje živote ako želimo da nam naš zaštitnik,  prorok Ilija, bude uzorom u našem životu i djelovanju.

Ilija dolazi iz Tišbe, pustinjskoga kraja, s onu stranu Jordana a djeluje u Izrealu u IX. stoljeću prije Krista, za vrijeme izraelskoga kralja Ahaba i njegove žene Izabele. Ilija je živio skromno. Piše kako ga je Bog preko gavran hranio i pripremao za njegovu službu. Njegova se proročka služba, kao i služba proroka uopće, odnosi na tri područja: područje vjere u Boga, na područje odnosa prema drugima i na socijalno područje. Sva ova područja su uzajamno povezana.

Prvo područje koje označavamo razinom vjere u Boga, javnim odnosom prema Bogu, mogli bismo kazati da se odnosi na Ilijino javno djelovanje: na njegovo propovijedanje, na njegov govor o Bogu (teo-logiju), na njegov odnos prema politici, prema vlasti, prema ljudima koji se također – kazali bismo – bave religijom, “žive od nje”, koji su kao i Ilija pozvani u proročku službu. U Ilijino vrijeme Pismo kaže kako su vjernici “hramali”, nisu se mogli odlučiti u kojega boga vjerovati. Biblija, naime, kaže za kralja Ahaba “da je činio više zla od svih svojih prethodnika” (Kr 16,30). On se oženio ženom pogankom, Izabelom. Nije bio problem što je ona bila tuđinka nego što je odvratila kralja, a kralj svoje podložnike, narod, od štovanja Jahve, Boga otaca, Boga Izraelova a priklonila i kralja i narod da se klanjaju bogu Baalu. Izabelino ime i znači Baal je bog, dok Ilijino ime znači Jahve je Bog, jedini Bog u Izraelu. U tome se sastoji cjelokupno Ilijino poslanje. Ilija revnuje za čistoću vjere. [Ima li u ovom podatku razloga da je Rim 1752. godine Prorok Ilija proglasio zaštitnikom Bosne, vikarijata Bosne Srebrene.]

Ilijino proročko djelovanje u revnovanju za čistoću vjeru pokazuje se u odnosu prema zavodljivom slabiću, kralju Ahabu, njegovoj vlasti i njegovim lažnim savjetnicima, lažnim prorocima, a svoj vrhunac ima u onom događaju s Baalovim svećenicima. Znamo kako je Ilija nasuprot sebe imao 400 Baalovih svećenika i kako su na brdu Karmelu prinosili žrtve da bi se provjerilo koji je Bog jači. Ilija je tako vjerovao u Boga da se nije bojao da sam stane pred tolike protivnike-svećenike. I bio je uslišan, dok su Baalovi svećenici uzaludno vikali svome bogu da ih usliša. Ilija im se čak rugao, da viču jače, slično kako se kroz čitavu povijest ljudi nadvikuju kako bi dozvali Boga. U čistoći svoje vjere, razumljivo je za ono vrijeme da je Ilija čak dao ubiti sve te svećenike, slično kako su Ahab i Izabela poubijali sve Jahvine proroke, sve Božje ljude pa je Ilija ostao sam. Time je navukao bijes i mržnju, ne toliko Ahaba koliko njegove opake žene.

U svome djelovanju Ilija se susreo i sa samim kraljem Ahabom. I kako se to redovito i događa, kralj ga pita: “Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?” (1 Kr 18,17). Kralj želi optužiti Iliju za ono što on čini. Sve loše vlasti, kako političke tako i one religiozne, najčešće čine tako da optužuju dobre ljude za ono zapravo što oni čine. Zar i u naše vrijeme mnogi ne optužuju nevine, one koji su digli glas protiv loše politike: da su izdali svoj narod, da nisu pravi vjernici, da nisu crkveni? Zbog lukavosti i zloće vlasti, mnogi se i dobri ljudi uplaše i ušute. Ilija se međutim ne da ušutkati. Razotkriva perverziju, đavolsku zamku, tu strašnu političku izopačenost koja košta mnoge ljude. Odgovara kralju: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala” (18,18). Ilija to isto ponavlja skupljenom narodu na Karmelu gdje se onda i događa ono žrtvovanje između njega, samoga, i tolikih Baalovih svećenika. Ilija je čitavo vrijeme sam, krajnje sam. To označava proročku egzistenciju. Tek ima ponekoga prijatelja i sugovornika kao što je dvorski (Ahabov) upravitelj Obadija koji se bojao Boga i živio pošteno i slušao što Ilija kaže.

Važno je znati da Ilija nasuprot sebe, kao i prorok Mihej koji djeluje u isto vrijeme, osim kralja i kraljice ima i puno lažnih proroka. Pismo ih označava ljudima koji se udvaraju vlasti, kralju, narodu. Razlika između Ilije, pravoga proroka i lažnih proroka, sastoji se u tome što pravi prorok ne govori ono što godi kraljevim ušima, što odgovara narodu, nego govori Božje riječi. Razlika se očituje u biblijskim riječima vezanim za Ilijina suvremenika Miheja: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo, to je Mihej…” (1 Kr 22,8), dok drugi, stoji u Pismu, drukčije govore: “Eno, svi proroci složno proriču dobro kralju”, pa glasnik govori proroku Miheju: “Govori i ti kao jedan od njih i proreci mu uspjeh.” A Mihej kaže: “Živoga mi Jahve, govorit ću ono što mi Jahve kaže” (22,13-14).

Zar u ovim riječima ne prepoznajemo današnje riječi mnogih na vlasti i mnogih “malih ljudi” koji odbijaju svaku kritiku, koji kažu za neke da kod svojih vide “samo crno”, pa govore samo ono što će odgovarati onima na vlasti i narodu, što godi njihovim ušima a ne govore Božju riječ. Zar u ovim riječima ne prepoznajemo mnoge lažne proroke (svećenike i franjevce) koji se udvaraju, koji šute na zlo, koji ušutkuju proročke glasove. Naravno, nisu lako i prepoznatljivi lažni proroci niti je lako, bez oholosti i umišljenosti, zauzimati poziciju proroka. Lažni proroci su uvijek uz vlast. Oni izopačuju Božju riječ. Oni samo govore o uspjehu i optužuju nevine. Lažni i zli proroci kao i vlastodršci straše, ušutkavaju.

Zlo se sâmo umnožava, a za dobro se treba potruditi. Zlo lako pronalazi suradnike, radi zaplotnjački, a pripisuje urote dobrima. Zlo se udružuje, planira osvete, misli samo na sebe, dok dobro djeluje iz razloga općeg dobra, za više vrednote. Tako je s Ilijom. I ostaje sam, tek ponetko ga prijateljski pomaže. On se uzda u Boga, a ne u ljude. On ne hrama, on se oslanja na Božju riječ.

Drugo područje na kojem svaki biblijski prorok djeluje je odnos prema drugima, prema onima koji nisu iste vjere. Znamo da je Iliju u njegovoj samoći Bog poslao udovici, poganki u Serfati sidonskoj. On je kod nje boravio nekoliko sušnih godina. Ona ga je hranila, a hrane nije ponestajalo. Zadivljujuća sloboda koja proizlazi iz vjere. Ovaj će primjer boravka Ilijina kod tuđinke udovice sam Isus navesti svojim sugrađanima i suvjernicima u sinagogi svoga rodnoga grada Nazareta, na što će ove uhvatiti biješ i htjeti ga kamenovati. Kako se povijest u lošem uvijek ponavlja? I danas mnoge hvata bijes i nasilje i na spomen o drugima i različitima. Od toga boluje naša zemlja većina njezinih stanovnika. Čitave je narode zahvatio prezir, mržnja i isključivost prema drugima. Bog se međutim služi i onim ljudima koji nisu naše vjere. Ilija ne iskorištava udovicu, niti udovica iskorištava Iliju. Bog vodi sve. Kolika je samo sloboda iz vjere da se dvoje ljudi poštuju, da ne dolazi ni do seksualnog ni ikakvog drugog ucjenjivanja i tlačenja. U ovom Ilijinom ponašanju Bog i nas današnje poziva na osjetljivost prema drugima, prema slabima u društvu, prema obespravljenima, prema udovicama i ženama.

A treće područje Ilijina djelovanja nadovezuje se na njegov odnos prema strankinji udovici, područje je društvene, socijalne pravde. U Bibliji stoji kako je tik do dvorca od bjelokosti kralja Ahaba vinograd imao obični čovjek Nabot. Kralj je, stalno potpirivan nezajažljivošću svoje žene Izabele, htio kupiti taj vinograd. Nabot nije mogao prodati vinograd, zemlju i baštinu svojih otaca. I kraljica savjetuje svoga muža tako da mu najprije udara na vlast: pa jesi li ti kralj u Izraelu, pa jesi li ti glavni, a kad si glavni, možeš sve. U tebe je pravda. I Izabela preuzima ulogu, piše pisma starješinama Nabotova mjesta da “prema njemu postave dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte” (Kr 21,10). I tom strašnom optužbom, da je proklinjao Boga i kralja, te lukavim nasiljem, kraljica i kralj su se domogli vinograda a dali ubiti/kamenovati nedužna čovjeka.

Ništa novo za povijest. Ni za naše vrijeme. I danas se naši političari, mnogi politički i religijski moćnici bogate na pljački, otimačini pa i ubojstvima drugih, nedužnih. Ova zemlja je nastala na lukavom i ratnom oduzimanju imanja drugima, na toliko krvi mnogih nedužnih Nabota. Ova zemlja počiva na nepravdi. I danas mnogi grade svoje dvore i vikendice na uzurpaciji i povredi društvene pravde.

Za razliku od naših vremena, Ilija ustaje protiv socijalne nepravde. Odlazi kralju i govori mu da će sam nastradati kako to i biva, da neće ostati bez Božje kazne. Veli mu: “Umorio si, oteo si! Zato ovako veli Jahve: na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju!” Ahab pak govori Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” Mislio je kako se zlo neće saznati, kako se zlo uvijek umišlja da je savršeno i da ga nitko neće otkriti. I Ilija mu odgovara: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim” (1 Kr 21,20). Koliki su ljudi danas postali vrlo jeftini, prodaju se za malo da bi učinili veliku nepravdu (mali ljudi a veliki jadnici).

Ilija poziva da se usprotivimo društvenoj nepravdi, uopće nepravdama među nama. Pa pogledajmo malo u svoje obitelji, u svoje zajednice, u Crkvu, u narod, u društvene odnose uopće. Pogledajmo koliko nas je koji pljačkamo siromašne, koliko je onih koji si dopuštaju najveće luksuze a drugima oduzimaju sve, koji žive lagodno a htjeli bi da drugi rade za njih, ponašaju se kao ahabi i izabele kojima je zato što su na vlasti sve dopušteno, i najgore nepravde. I u Crkvi se tako događa: pljačkanje se skriva iza svetih riječi, ne plaćaju se radnici, siromaštvom ih se tjera u lopovluke. Zato se ubija proročki glas, zato se mnogi ljudi boje usprotiviti moćnicima. Zato provodimo život u stalnim smišljanjima lukavstva i nanošenja nepravdi nedužnima.

Prebogato je i poticajno razmišljanje o proroku Iliji. Djelovanje proroka Ilije odnosi se dakle na religiozno-političko područje, zatim na područje ljudskih odnosa s drugima i na odnos prema društvenoj pravdi. Glavno, međutim, uporište sveg Ilijina djelovanja jest Bog i Božja riječ. Ilija ne govori od sebe, Ilija svoju snagu ne temelji na sebi nego u Bogu. Bog je subjekt djelovanja, Ilija služi Bogu. I upravo tu niče i tolika njegova snaga i tolika mržnja kralja, lažnih proroka i kraljevih poslušnika prema Iliji.

Upravo u tom odnosu s Bogom leži i posljednja, ali glavna oznaka proroka. Bez nje on to ne bi ni bio. U proročkom, ali ne samo proročkom, nego uopće humanom i vjerničkom djelovanju uvijek se krije opasnost da se čovjek uzoholi, da se u nekim trenucima i vremenima osloni samo na sebe ili da ga obuzme strah, egzistencijalni strah besmisla svega što je i tako dobro radio. Proroka i više. Postojanost u dobru i proročkoj službi je iznimno je teška. Zlo je tako moćno da ponekada dovodi u pitanje sve. I mnogi odustaju. Izgleda da se to dogodilo Iliji. Upravo o tome govori odlomak iz Prve knjige o kraljevima koji smo danas čuli. Naime, nakon što je Ilija završio svoj obračun s Baalovim, Izabelinim svećenicima, Izabela je odlučila ubiti Iliju. Ilija se uplašio i pobjegao u pustinju. I onda govori Bogu da uzme njegov život. U borbi protiv zla i zlih ljudi, prorok zapada u samoću i depresiju, dovodi u pitanje čitav svoj život. Veli: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4).

U zauzimanju za dobro nastupe teška vremena krize. Dobar čovjek ostaje sam, mora donositi sam odluke. Zlo je uvijek kolektivno, grupaško, djeluje moćnije i racionalnije od dobra. Kao da se i Bog udalji od čovjeka u takvim trenucima, kao da iskušenju samoće nema kraja. Ilija očekuje da će Bog vidljivo zahvatiti u povijest, da će spriječiti pa i “spržiti” njegove neprijatelje. Kad je mislio da je u pobjedi nad Baalovim svećenicima sve završeno, zla kraljica, zlo još jače ustaje protiv Ilije. A on djeluje samome sebi tako bespomoćan. I onda opet slijedi Božja akcija. Bog opet preko svoga anđela hrani Iliju i govori mu da jede, da se ne predaje. I vodi ga na Horeb da mu dadne zadnju “lekciju života”, zadnju lekciju o sebi, o proroku, rekli bismo uopće o vjerniku, zadnju pouku gdje na čemu počiva njegov odnos prema drugima i životu.

Da, govori se o čovjekovom odnosu s Bogom i o Božjoj objavi u ljudskom životu. Čini se da Ilija očekuje da će se Bog objaviti u izvanjskim pojavama, u grmljavini, u potresu u vjetru. Bog će se, tako svi gotovo očekujemo, objaviti tako da svi vide. Bog će tako jasno stati na našu stranu, na stranu dobra. Bog, međutim, djeluje drukčije. Uvijek preko ljudi i uvijek tako da se sve može zanijekati, ne vidjeti. Posljednju lekciju uči Ilija da Bog ne uzdrmava izvana, da se povijest teško mijenja izvana, da kraljice i kraljevi, moćnici i silnici, ali ni proroci ni sveti ne doživljavaju obraćenje izvanjskim nasiljem i silama, nego da se susret s Bogom događa iznutra, gotovo neprimjetno. Bog – kako slika blagoga i lagano lahora – i želi kazati, dolazi gotovo nevidljivo.

Dugo je trajalo Ilijino teško, mučno samotničko prebiranje. Ništa od one moćne slike o Iliji kao gromovniku i stvaratelju munja. Ilija je čovjek, ustrašeni čovjek, ali i dalje vjeruje. Zavukao se u pećinu, pobjegao od ljudi, a tako je snažno revnovao za Boga. Kao i Ilija mnogi na svome putu dobra posustanu. Ilija se nije uplašio Baalovih svećenika, ali se uplašio kraljice. Strah je jedan od najvećih čovjekovih protivnika i zapreka da se bude čovjekom, vjernikom, prorokom. No, Bog ne ostavlja čovjeka samo ako se sluša njegov glas. Bog opet šalje svoga glasnika Iliji. I pita ga: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Dvaput mu postavlja to pitanje, jednom prije objave, drugi put poslije objave. Želi mu kazati: nije ti mjesto ovdje, u spilji, u pećini, u bijegu od ljudi. I Ilija oba puta odgovara: “Revnovao sam veoma gorljivo za Boga… Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život” (1 Kr 19,10.14). I glas mu veli da ne posumnja, Bog je tu pored njega. Mora izići iz pećine u koju se sakrio. Pećina ne daje sigurnost. Bog daje sigurnost. S Bogom se ne treba skrivati u pećine, s njime se bez straha može ići među ljude. I Ilija je izlazi iz svoje pećine. Očekivao bi Ilija kao i mi da se Bog objavi u sili i moći, u čudesima i prijetnjama, a Bog – kako piše u Bibliji – stiže u neprimjetnom povjetarcu, lahoru. Od toga povjetarca Ilija biva potresen iznutra, skriva svoje lice, kao što svaki istinski vjernik – poput naših starih – skriva lice pred Bogom (podizanje). Božji glas govori Iliji kako mu valja iznova poći među ljude i nastaviti svoj proročki posao.

Ilija – uzor proroka – kako i današnji biblijski odlomak govori, vodi nas k Isusu, k nasljedovanju onoga koji su sebi ispunja puninu proroštva. I Isus revnuje za čistoću vjere, odlučan je i hrabar, svjedoči da se ne može vjerovati u dva boga, niti u Boga i istodobno iskorištavati malene. Isus posve prelazi granice etničke i konfesionalne, zalaže se čitavim životom za pravdu. I sve iz jedinstvenoga odnosa s Bogom Ocem. I  uvijek bez nasilja. I on je imao tjeskobu pred odlučni kraj njegova poslanja. On se međutim ne skriva u pećinu i ne skriva lice pred Bogom. Isus je sav u svjetlu, u jasnoći, u istini. Njegovo se lice preobražava u Božjoj blizini. On svojim učenicima koji žele napraviti sjenice i ostati na Taboru, slično kao što je Ilija želio uteći od ljudi, skriti se u pećinu, govori da se moraju vratiti među ljude, biti pripravni nositi svoj križ nerazumijevanja, samoća i osuda, sve do vlastite kalvarije. Samo se tako mijenja povijest, iznutra, iz najdubljih strahova vlastitoga života, iz odvažnosti i slobode koja počiva na najčvršćem a najnevidljivijem odnosu: odnosu s Bogom Ocem.

Fra Ivan Šarčević

Samarijanac i još dobar

XV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,25-37

Vrlo nam je poznat ovaj odlomak Lukina evanđelja, prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Pripada najvažnijim Isusovim riječima i jedan od najčešćih na koje se pozivamo. Luka pripovijeda kako se jednom zgodom, dok je Isus naučavao, između Isusovih sugovornika izdvojio jedan pismoznanac – i onako kako to cinični mudraci i intelektualci čine – iako je znao odgovor, postavlja Isusu pitanje o tome što treba činiti da se spasi, da baštini život vječni. Isus, jer je stvar bitna, prihvaća njegovo iskušavanje, ali mu, kako on to i čini u sličnim situacijama, “odgovara” protupitanjem. Pita ga o onome najbitnijem u Zakonu, o najvažnijem u vjeri, jer po tome će se spasiti, zadobiti vječni život. Ovaj ispravno odgovara da je to potpuna ljubav prema Bogu, ljubav čitavim bićem, te ljubav prema bližnjemu onako kao što se ljubi sebe sama.

I kad bi se pomislilo da bi rasprava trebala biti okončana, upravo nastaje problem. Pismoznanac, kako stoji u evanđelju, da bi se „opravdao“, pita Isusa: „A tko je moj bližnji?“ Zacijelo tu i nastaje sva muka i ljubavi i vjere. Tko je, uistinu, moj bližnji? Koga se to treba ljubiti? Ljudima, kršćanima svih vremena, to je možda i najteže pitanje. Jer, zar ne izgleda da je nekako uvijek lakše ljubiti Boga nego bližnjega. Lako je ljubiti Boga, kako kaže Ivan u svojoj poslanici, Boga kojeg se ne vidi, nego bližnjega koga se gleda. No tko je, doista, moj bližnji kojemu trebam iskazati ljubav: jesu li to samo oni iz moje obitelji, prijatelji, iz moga razreda, moga sela i naroda?

I onda Isus priča jednu od svojih najljepših, najrječitijih i najzahtjevnijih usporedbi, usporedbu o milosrdnom Samarijancu. Poznata nam je, ali je svaka kršćanska generacija, svaki kršćanin treba uvijek iznova čitati iz svoga vremena i makar uvijek iznova potvrđivali njezino nadvremensko značenje.

I tako, priča Isus, silazio neki čovjek putem iz Jeruzalema u Jerihon. Razbojnici ga presreli, pretukli, orobili, i onako izranjena, ostavili polumrtva. I onda, nastavlja Isus, posve svjesno, a posve skandalozno, onuda, pored unesrećenika, prolazi najprije svećenik pa levit, službenici Božji. I kaže da prolaze slučajno, slučajno – nisu u žurbi, nisu za poslom, ne idu ni u hram na službu Božju, nego baš slučajno prolaze. I zaobilaze stradalnika. Nitko drugi ne zaobilazi nevoljnika nego upravo oni koji propovijedaju ljubav, nerazdvojivost zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kako je Isus, kako je evanđelje tako skandalozno istinito i oslobađajuće pa da govori o zaobilaženju nikoga drugoga nego baš onih koji bi po svojoj službi i služenju najprije trebali pomoći? Kako je Isus zahtijevan najprije prema svojima, prema svećenicima i službenicima Božjim, duhovnicima i profesionalnim vjernicima? Svi drugi, svi vladari i poglavari, sve politike i institucije uvijek uljepšavaju i brane svoje. Isus je, međutim, posve istinoljubiv. Nesretnika zaobilaze svećenik i levit.

A onda, dalje priča Isus, nailazi nitko drugi nego Samarijanac, onaj tko je za Židove gori neprijatelj i od pogana, i od nevjernika, i od okupatora Rimljana. On je krivotvoritelj židovske vjere i prema starim izvještajima ova su se dva naroda mrzila gotovo neizlječivom, patološkom mržnjom. I Isus govori kako upravo najveći neprijatelj Židova, Samarijanac, pokazuje veliku ljubav za stradalnika. Stara se o njemu i više nego što bi zapravo trebalo.

I što nam ostaje na kraju? Mnogi će tumači i propovjednici današnjega evanđelja uteći u raznovrsna i sjajna izlaganja, mnogi će pronalaziti uvijek nova i nova značenja. Jedni će pričati o sveopćem indiferentizmu suvremenih ljudi za ljude u nevolji, jedni će pričati opet o Bogu i Božjoj velikoj, neizmjernoj ljubavi prema patnicama. U konačnici jedno je sigurno i to se ne može ni slučajno zaobići: Isus zahtijeva da se otkrije dobrota u neprijateljima, u konkretnim neprijateljima oko nas. Jer doista, ima takvih propovjednika i tumača Pisma koji neće ni spomenuti da je onaj koji je pomogao bio “neprijatelj” te da se od njega ne može očekivati ništa dobro. Ima, dakle, propovjednika koji će Isusovu riječ ili prikovati za uski krug svojih bližnjih, samo za one koji i nama čine dobro, ili će propovijedati o ljubavi prema dalekom i dobrom Bogu ili solidarnosti s ljudima koji su daleko od nas, po nekim crnim i siromašnim kontinentima.

Isus je izričit. Ljubav prema bližnjemu nalazi se u onome od koga se ne nadamo. Nisu, kako kaže, Ivan Zlatousti, svećenik i levit pomogli nesretniku, nisu to učinili Židovi, nego Samarijanac. Koliko ima propovjednika evanđelja koji sužavaju, zaobilaze ili razvodnjavaju svojim “sjajnim”, “nebeskim” riječima jednostavnu Isusovu riječ? Koliko ih ne dopušta da se ovo evanđelje odnosi upravo na one koje mrzimo, tu blizu nas, u našem susjedstvu, u našem gradu, u našoj zemlji?

Na koncu, Isus – taj nedostižni majstor dijaloga u vjeri, taj “polemičar” u istini i ljubavi – svome pitaocu izokreće njegovo pitanje. Ne pita ga što sada kaže tko mu je bližnji, kako je on Isusu na početku postavio pitanje, već ga pita: Tko je od ovih koji su naišli bio bližnji onom stradalniku, čovjeku u nevolji? Hoće kazati da nije ni Samarijanac pomogao čovjeku zato što je baš Samarijanac, nego zato što je dobar. Dobar je svatko onaj tko iskaže milosrđe svakom konkretnom čovjeku u nevolji. On je bližnji. Ne slučajno, ne spontano, nego svjesno i slobodno! Isus pitanje: Tko je moj bližnji? preokreće u životno pitanje: Komu sam bližnji?

Fra Ivan Šarčević

Janjci i vukovi, žetva i radnici

XIV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,1-12.17-20

Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori kako Isus, osim dvanaestorice svojih učenika, nazvanih i apostolima, šalje još prilično velik broj svoji učenika, poslanika da naviještaju njegovu poruku o Božjem kraljevstvu, poruku novih odnosa među ljudima iz perspektive Božje pravde i milosrđa prema ljudima. Šalje ih brojem sedamdeset i dvojicu, a to znači mnoge, i to da idu po svim gradovima i mjestima gdje bi on sam želio biti prisutan, a to je među svim ljudima. Isus hoće kazati da se evanđeosko, kršćansko naviještanje ne odnosi samo na njegov uži krug učenika, rekli bismo danas na svećenike i duhovne osobe, nego na sve one koji se smatraju njegovim učenicima, kršćanima.

Isus svoj zahtjev za poslanjem svih svojih učenika obrazlaže činjenicom da je „žetva velika, a radnika malo“. Žetva se može razumjeti kao čitav svijet, čovječanstvo, kao svako mjesto i vrijeme u kojem vjernici žive – od onoga svakodnevnoga, do poslovnoga, od rada do odmora. S određenom vrstom i kritike, Isus veli da posla ima, ima mnogo ljudi koji su otvoreni njegovoj riječi ali malo je onih koji bi tu riječ navijestili; ima mnogo onih koji čeznu da budu oslobođeni od svojih isključivosti i zatvorenosti, mnogo onih koje su ljudi gurnuli u raznovrsne pogubne ovisnosti i ropstva, koje su moćnici gurnuli u laži i neistine, koje treba izvesti na slobodu, ali je malo osloboditelja, malo založnih za unesrećene; ima mnogo onih koji su izloženi zlim silama nepravde, ugroženosti i podčinjenosti, ali nema tko da im se primakne i izvede ih iz njihova sužanjstva. Rekli bismo, ima posla, ali nema radnika. Baš slično onako kako se često žalimo međusobno kako ljudi neće raditi neke poslove i kako uopće ima malo ljudi koji su stvarno zauzeti da pošteno i zdušno obavljaju svoje poslove.

U daljnjem nastavku evanđelja navodi se što to Isus traži od onih koje šalje:

– Ponajprije Isus govori da budu svjesni da ih ne šalje na „izlet“, na „ekskurziju“ nego „kao janjce među vukove“. Ne onako kako mnogi navjestitelji Božjega kraljevstva čine: ponašaju se kao vukovi, iskorištavaju ih i duhovno uništavaju svoje ovce, uskraćuju im oslobađajuću istinu i solidarnu ljubav. Ići kao janje među vukove, ne znači ići bezglasno, lažno pokorno, u strahu. To znači da Isusov učenik unaprijed mora računati na neprihvaćanje, na sučeljavanja i protivljenje, na progon. Govori im da se ne trebaju prepasti kad budu ulazili među čopor vukova koji ih žele proždrijeti, poništiti i njih i njihovu poruku. Snaga Isusovih učenika nije u njima nego u poruci koju nose. Isusovi poslanici su nenasilni, janjci, ali odlučni i odvažni u svom poslu i trebaju računati na gubitništvo, na neuspjeh, jer kontekst u kojeg dolazi Evanđelje nije unaprijed otvorena i gostoljubiva nego vučja atmosfera.

– Isus je jasan pa i odrješit kada govori da njegovi učenici, ako negdje i ne budu primljeni, a to će se svakako dogoditi, otresu i prašinu njihova prostora kako bi im to ostalo kao znak njihove tvrdoće i neotvorenosti. Ne treba žaliti, nego treba nekim znakom otresti svaku vezu s takvima oporim i tvrdim ljudima. Isus hoće da njegovi učenici zadrže svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje osobe. Nisu oportunisti ni kolebljivci. Isusov učenik ima ponos, ali taj ponos gradi ne samo iz sebe sama nego upravo iz najsnažnije poruke za ljude – Isusove istine i ljubavi.

– Isus potom od svojih poslanika traži da se ne osiguravaju, da ne nose sa sobom ni novca ni torbe ni obuće, da ne nagomilavaju nepotrebno. Kao da im hoće kazati, krenite bez potpore materijalnoga, jer Isusov učenik ne može propasti, kao i da se ne stide ni jesti ni piti, jer radnik mora imati svoju plaću. Povijest pokazuje da navjestitelji Isusove riječi (svećenici, franjevci, časne sestre…), nikada nisu materijalno oskudijevali. I ne bi trebali zahtijevati uvijek neke nove stvari nego da se zadovolje onim što je stavljeno pred njih, jer uvijek će biti stavljeno i darovano i iznad njihovih potreba.

– Isus zatim, a što može djelovati čudno i neuljudno, traži od svojih učenika da nikoga putem ne pozdravljaju i da ne prelaze iz kuće u kuću. Hoće ima kazati da ne dopuste da ih išta skrene s njihova poslanja. U poslanju trebaju biti nepokolebljivi i sabrani. Naime, zna se dogoditi da se Isusovi učenici suvišno zadržavaju s nekima, gube vrijeme u dokonim razgovorima i planiranjima, pa skreću sa svoga pravog puta, gube svoje osnovno poslanje, bave se nekom drugom porukom. Također im kaže da ne prelaze iz kuće u kuću. Čini se da time razotkriva ponašanje onih duhovnika i poslanika koji stalno mijenjaju svoje društvo i slušatelje, mijenjaju  ljudi, samo da ne budu među onima kojima su doista poslani.

– No jedna od najvažnijih stvari Isusovih poslanika u prostoru žetve naviještanja Božjega kraljevstva jest da Isusovi učenici budu širitelji mira – mirotvorci. Taj mir, Isusov mir je kreativni mir, a ne grobni mir, ne mir smrti i praznine. Taj mir traži popravak našega odnosa sa samim sobom, s drugima i Bogom. Biti u miru na te tri razine, doista je Isusov mir. Naravno, taj mir stvara nemir kod mnogih, pa onda mnogi i neće prihvatiti Isusove mirotvorce koji svoje poslanje ne čine zbog zarade, zemaljskoga ugleda i ideologije, nego iz dubokoga uvjerenja.

Kada su se Isusovi učenici vratili – izvještava Evanđelist  Luka – radosni s uspjeha njihovoga obavljenoga posla kojega su činili u ime Isusovo, Isus im još jednom govori o negostoljubivosti nekih, te da se i dalje ne straše gaziti po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljevoj. Kršćanin nije dakle čovjek koji biva uvijek prihvaćen, čovjek koji nema neprijatelja, koji je sa svima dobro. Naprotiv. Veli im da se ne straše ljudi i neprijatelja ali da ih ne obuzme uspjeh što im se zli pokoravaju, nego da svoje djelovanje promatraju iz perspektive njihovih imena koja su zapisana kod Boga, da u skladu s tim imenom djeluju ovdje na zemlji. Isus dakle inzistira da njegov učenik ne temelji svoje djelovanje ni na uspjehu ni na neuspjehu, nego da ozbiljno računa na snagu svojih protivnika, na uspjeh zla, kao i na zavodljivost vlastitoga uspjeha (popularnosti) koja ga može skrenuti s puta evanđelja.

Današnje nam evanđelje – da zaključimo – govori da smo svi pozvani biti Isusovi poslanici, mirotvorci, radnici na Isusovoj velikoj žetvi. Nisu evanđelje i Isusova poruka pridržana samo nekim izabranima, nego smo svi obavezni naviještati je. I svi smo odgovorni kako ta poruka “uspijeva” u našem nimalo laganom /vučjem/, ali našem jedinom svijetu. Mnogi samo žanju, kao vukovi, a radnika je malo.

Fra Ivan Šarčević