Crkveni moral se dugo uglavnom shvaćao kao zauvijek određena i sasvim jasna pravila za život i ponašanje vjernika. Naše vrijeme pak na mnogim područjima života donosi nove probleme i nova pitanja, a onda traži i odgovore koji ne samo da iznose crkvena očekivanja, nego i uvažavaju životnu situaciju suvremenih ljudi. Koliko osobne zajedničke moralne poteškoće i dileme mogu naći i nalaze odjeka u crkvenom učenju? Idu li različitim kolosijecima crkveni moralni nauk i življenje vjernika?

Crkva je od početka zajednica ljudi okupljenih oko Isusova života i riječi, učenika i učenica svih rasa i naroda, svih društvenih i kulturnih pripadnosti. To početno i izazovno zajedništvo Božjeg naroda kao i jednako dostojanstvo i vrijednost, kroz povijest su nažalost gurnuti u drugi plan. Biti Božji narod, laici, proglašeno je nečim drugotnim i sporednim, dok je svećeništvo – shvaćeno u užem smislu – postalo gotovo jedino važno i odlučujuće. Naše vrijeme je donijelo mnoge pozitivne promjene u društvu i dalo poticaj odgovornima u Crkvi da se, vjerni Božjoj riječi, vrate (i obrate) na izvorno, bratsko-sestrinsko zajedništvo naroda Božjeg i da se na svim razinama crkvenog života ponovo jasnije i glasnije čuje i riječ laika i uvaže njihovi darovi.

U svojoj enciklici “Laudato si”, papa Franjo govori o Zemlji i prirodi kao našoj ljudskoj zajedničkoj kući koja nam je povjerena na brigu. Aktualna ekološka problematika otvara brojna pitanja i budi strahove. Jesmo li svojom neumjerenošću i nebrigom doveli do samoga ruba svoj jedini okoliš? Je li već kasno za poduzimanje konkretne akcije? Što možemo kao obični ljudi i vjernici učiniti u očuvanju prirode i njezine krhke ravnoteže? Papa poziva na globalno ali i na osobno djelovanje, ne obraćenje čovječanstva i obraćenje svakog ljudskog srca, jer se radi o našoj zajedničkoj stvari, o našoj zajedničkoj brizi.

Živjeti na periferiji, na rubu, nije poželjno. Periferija sugerira beznačajnost i nesudjelovanje u glavnim tokovima moći. Pa ipak je to stanje koje u životu vjere uopće nije beznačajno niti lišeno potencijala. Kakvi su tonovi sadržani u religijskoj, kulturnoj, društveno-političkoj periferiji? Je li to nužno izraz inferiorne marginalizacije ili sadrži snagu nade? Je li razlog za depresiju ili mogućnost perspektive? Kakvu periferiju ne smijemo izabrati? Smijemo li govoriti o dostojanstvu periferije?