Kršćaninov život – proslava Boga

Kršćaninov život – proslava Boga

VII. uskrsna nedjelja

Dj 1,12-14; Iv 17,1-11a

Ovom nedjeljom započinjemo posljednji, sedmi uskrsni tjedan. Sljedeće nedjelje slavimo Duhove. U kratkom odlomku iz Lukinih Djela apostolskih čuli smo da je Isus s Maslinske gore uzet od učenika, da se tu dogodilo uzašašće (za razliku od Mateja koji govori da se uzašašće dogodilo u Galileji). Nakon uzašašća učenici odlaze u Jeruzalem, vjerojatno u dvoranu posljednje večere i ondje s Marijom, majkom Isusovom i drugim ženama mole. U  molitvi se pripremaju za Božje nadahnuće, za oblačenje u “silu odozgo”, za primanje Očeva i Isusova Duha da bi mogli krenuti u svijet da naviještaju Isusovu poruku. Luka piše kako su bili “jednodušno postojani u molitvi”. Naglasak je jasan, Isusov učenik ne može samo sam moliti. On je postojan u zajedničkoj molitvi. U zajedničkoj proslavi Boga i zahvali za Isusa Krista, učitelja i spasitelja, oblikuje se kršćanska zajednica.

Odlomak Ivanova evanđelja početak je Isusove molitve Bogu Ocu, molitve koja se naziva velikosvećeničkom molitvom. Prema Ivanu Isus upućuje molitvu Bogu u Maslinskom vrtu, na završetku svoga javnoga djelovanja, u tjeskobnim trenucima netom prije nego što će biti uhićen, suđen i raspet na križ.

Kao i svaki evanđelist i biblijski pisac, tako i Ivan donosi Isusovu molitvu ne samo da pokaže tko je Isus nego da i Isusovim učenicima, nama danas, prenese poruku što mi trebamo biti i kako i mi trebamo moliti. Iz Isusove molitve očito biva vidljivo jedinstvena povezanost Boga i njegova Sina Isusa Krista. Sve što je Isus govorio i radio svoj posljednji razlog ima u tom odnosu. I doista kako god se pokušalo razumjeti Isusa, kad god se čovjek upusti i krene preispitivati Isusove riječi, analizirati njegove postupke, posebno njegovu muku, smrt i uskrsnuće, mora doći do zaključka da Isus stoji u posebnoj vezi, posebnom odnosu s Bogom. I usprkos svim pokušajima da se Isusov život svede na uobičajeni ljudski život, razbijaju se u nemoć i nejasnoću. Da, Isus jest pravi čovjek, poput jednoga od nas, a ipak i posve drukčiji, iznenađujuće drukčiji – on dolazi od posve drugdje, od Boga.

U tom prvom momentu i za nas je važno da sve svoje riječi i djela sumjerujemo u odnosu prema Bogu. I naša je zadaća ovdje na zemlji, naše poslanje, da se preko nas, kako Isus i moli Oca, on sam proslavi. A najteže je da se Bog preko nas proslavi u našim tjeskobama, patnjama, krivim optužbama, u našim križevima i smrtima.

Daljnji sadržaj Isusove molitve jest molitva za učenike. Isus moli Oca da one koji mu je darovao upoznaju Boga kao Oca. U upoznavanju Boga, kaže Isus, nalazi se život vječni, rekli bismo današnjim rječnikom, u upoznavanju Boga nalazi se smisao i sreća ljudskoga života. Ovo nam je tako daleko, jer i Boga razumijevamo da je daleko, da je nedostupan, štoviše i da su Bog i čovjek u nekom konkurentskom odnosu, kao da je Bog smetnja čovjekovoj sreće, neki protivnički pa i neprijateljski suparnik. U ovom leži sudbonosno pitanje i muka svakoga čovjeka. Upoznati Boga kao vjerna Prijatelja i Spasitelja, vrhunac je svake spoznaje. Pritom, naravno, nije dovoljno reći vjerujem u Boga, nego poput svakog i našeg ljudskog odnosa, tako i odnos s Bogom nema završena puta. Što Boga više spoznajemo – upravo je to jedna od temeljnih poruka Isusa Krista prema Ivanovu evanđelju – to osjećamo da ga više trebamo ljubiti, i što ga više ljubimo, u nama se rađa sve veća čežnja da ga bolje upoznamo.

Daljnja Isusova molitva za učenike jest da se Bog proslavi preko učenika. Isus ne moli Oca da njegovi učenici imaju dobro zdravlje, da budu bogati, uspješni, da izgrade kuće, da namaknu puno prijatelja… Isus moli Oca da osnaži njegove prijatelje/učenike koje mu je dao da i oni u svojim životima, dakle što god budu činili, proslave Boga. I kao što je Isus objavio Božje ime ljudima, da tako i njegovi učenici objavljuju Božje ime dalje po svijetu.

Važna tema Ivanova evanđelja je odnos Isusovih učenika i svijeta. Ivan svijet razumijeva kao ljude koji su neprijateljski raspoloženi prema Isusu i njegovoj poruci. Isus – u tjeskobi Maslinskoga vrta – sprema se umrijeti za poruku koju je donio svijetu, sprema se položiti život za odnos s Bogom Ocem i iz ljubavi prema prijateljima. On odlazi iz svijeta, a učenici ostaju u svijetu. Isus moli za njih da se ne pokolebaju. Biva nam jasnije što je svijet ako imamo na umu drugo mjesto u istoj molitvi gdje Isus moli Oca da ne uzima učenika iz svijeta, ali da oni, iako ostaju u svijetu, ne budu od svijeta, da ne djeluju kako svijet djeluje. Svijet bi u nekom smislu bili indolentni i ravnodušni ljudi za Božje dobro, oni koji su slijepi i gluhi za ono što nadilazi njihovo samoljublje, negostoljubivi, protivni pa i opaki ljudi koje ne dopuštaju širenje radosne vijesti, evanđelja. Isus ovim jasno govori da Isusov učenik mora računati na poteškoće. Ne može se biti Isusovim svjedokom bez muke.

Iako je Isusov učenik živi u stalnom stanju protivljenja Isusovu evanđelju, naglasak nije na tome da se kršćanin, Isusov učenik bavi kako pobijediti svijet, kako uništiti svoje protivnike, kako im “nasilu” nametnuti vjeru ili ih silom popraviti. Isus tako nije činio niti to traži od svojih učenika. Pobjeda nad svijetom o kojoj Isus govori u konačnici je ipak njegov poraz, krajnji neuspjeh, gledano očima tog istog svijeta. I tu leži najveća snaga evanđelja. I najgori poraz koji je pun ljubavi, nije poraz one vrste od kojega stalno bježimo, nego istinska proslava Boga, neočekivano milosno uskrsnuće na novi život.

Ima još jedan bitni sadržaj Isusove molitve. Isus u molitvi stalno govori kako mu je Otac dao, darovao učenike, učenike koji nisu od svijeta, koji nisu protivni ni njemu ni njegovo poruci o Bogu kao Ocu. Razumijevati druge ljude, graditi naše odnose u svijesti darovanosti izniman je zadatak i pred današnjim Isusovim učenicima. Redovito mislimo kako nam drugi nisu dar nego trajna smetnja, pa i protivnici i neprijatelji, ne blagoslov i naše poslanje, nego prokletstvo. I koga sve ne bismo uklonili od sebe i iz svoje sredine jer ga ne smatramo darom nego “samim zlom”. S druge strane, izlazak iz atmosfere takmaca, svakovrsnih suprotstavljanja i neprijateljstava, neka nejasna ljubav koja bi grlila sve ljude, ne znači uklanjanja protivljenja niti postajanje boljim vjernikom. Naprotiv, Isusov učenik nailazi na neprijateljstva i kada ih uopće ne traži, jer ljudi svijeta – ravnodušni, oportunisti, koristoljupci, opaki ljudi svih vrsta – žive od konflikta i sukoba, a Isusov učenik živi za proslavu Boga i za konkretizaciju ljubavi prema bližnjima. I time nije lišen ni patnje ni smrti. Nošen je jedino primjerom da je tako činio njegov Učitelj i Gospodin i da je u tome smisao života.

Fra Ivan Šarčević