A kako ostati?

A kako ostati?

XXI. nedjelja kroz godinu

Iv 6,60-69

Onako kako evanđelja prikazuju Isusa proizlazi da gotovo nema stranice bez nekih rasprava sukoba i razilaženja. Kao da Isus uopće nije opušteno živio: nije šetao prirodom, nije se igrao, nije se šalio ni smijao, nije se nigdje “ufoteljio” pričajući neobvezatno i ne radeći ništa, nego je stalno bio ozbiljan, zauzet, i stalno je nešto “propovijedao”. Evanđelja su više od Isusove biografije. Ona sažeto i kratko prenose Isusovo djelovanje i temeljnu poruku vjere u izgradnji Božjeg kraljevstva na kojem se zasniva životni smisao i orijentacija. Zato evanđelja izvještavaju da je Isus neprekinuto u odnosima, u kojima, i kroz konflikte, pročišćuju vjeru, ponajprije vjeru svojih učenika. U oštrom konfliktu na koncu završava i njegov život.

I današnji odlomak Ivanova evanđelja – posljednji u nizu od pet nedjeljnih čitanja o kruhu života – o tome da je Isus Božja objava, utjelovljena Božja riječ, izrijekom govori o mrmljanju, sablažnjavanju i o konačnom odlasku nikoga drugoga nego upravo njegovih učenika, mnogih Isusovih učenika. Em, što su Isusa napustili nebrojeni iz onoga mnoštva kojeg je “nahranio” i kojemu je govorio o drukčijoj slici Boga, drukčijem razumijevanju vjere i novim međuljudskim odnosima, nego i njegovi učenici mrmljaju da je njegov govor “tvrd”, da se to više ne može slušati, pa ga sablažnjeni napuštaju. Jasno, Isus ne traži sukob i razlaz. On je zahtjevan. Njegovi učenici smatraju da je njegov govor tvrd, ne stoga jer ga nisu razumjeli, nego jer Isus traži promjenu života. Tu onda i nastaje nesporazum, rasprava i razlaz.

Evanđelisti, a ni danas Ivan Evanđelist, ne izvještavaju o Isusovim emocijama u trenutku odlaska mnogih učenika. Štoviše, Ivan piše da Isus uopće ne zadržava učenike, ne ide dodatno objašnjavati što je mislio, niti ih uvjerava kako bi za svoje dobro ipak trebali ostati s njime. Naprotiv, on još više pojačava svoje “skandalizirajuće” riječi. Govori im a što bi tek bilo da vide kako se Sin Čovječji vraća odakle je došao, dakle k Bogu. Prigovara im da se vladaju po tijelu a ne po Duhu životvorcu, te da su njegove riječi duh i život. On dakle tako govori da još više ubrzava konačnu odluku onih učenika koji se kolebaju: ili će mu povjerovati ili će otići od njega, i to odmah.

A i one koji su ostali s njime Isus poziva ili da u punoj slobodi ostanu ili da slobodno odu. Izričito kaže da ima onih koji su ostali s njime, ali mu uopće ne vjeruju, kao da ima i onaj koji će ga izdati. Isus poziva učenike da njegovo poslanje odlijepe od svojih zemaljskih očekivanja i računica, od trgovine, od političkih ambicija i intriga te da ga promatraju u odnosu s Bogom Ocem. Utvrđuje izričito da je vjera Božji dar, dar odozgor, i tko se otvori tom daru, slijedit će Isusa, a tko se zatvori, makar i bio fizički prisutan, napušta Isusovo zajedništvo. Te su riječi, piše Ivan, razotkrile učenike pa su mnogi tada odstupili i nisu više išli s Isusom.

U vrhuncu rasprave Isus se izravno okreće najvjernijima, dvanaestorici. Postavlja ih pred životno pitanje: “Da možda i vi ne kanite otići?” U sličnim situacijama, primjerice društvene izoliranosti, ili kad nas napuštaju ljudi, i to još ako su mnogi, netko bi vjerojatno krenuo požaliti se najbližima kako nije bio shvaćen, stao bi im možda objašnjavati da su oni koji su ga napustili teško pogriješili; netko bi možda nastojao po svaku cijenu sačuvati makar malo odnosa i trudio bi se zadržati barem nekolicinu prijatelja makar oni i ne bili pravi prijatelji. A Isus? Isusu je, naravno, stalo do ljudi. On okuplja ljude oko sebe za izvršenje svoga poslanja. Nije on samoživi neupitni pojedinac koji ljudima upravlja kao “materijalnim resursima”, ne mijenja prijatelje i suradnike kao kravate, niti ih “troši” kao sredstvo za potvrdu svoje moći. Upravo jer mu je stalo do ljudi, do prijateljskih odnosa, upravo jer mu je stalo do dosljednih služitelja Božjega kraljevstva on svoje učenike (i učenice) postavlja pred radikalno zahtjevnu alternativu: kanite li i vi otići ili ostati?

Ono što Petar, predstavnik učenika, prvi u Crkvi, govori Isusu: Gospodine, kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga, ti si Svetac Božji, ispovijest je vjere, svjesna i samostalna odluka pojedinca koja implicira odluku zajednice, i one zajednice u kojoj uvijek ima onih koji su samo tjelesno u njoj. Odluka ostanka uz Isusa nipošto nije jednom zauvijek dosegnuti posjed, nikakav vjerski trijumfalizam kojim se neki u Crkvi tobože diče, nego tek početak puta s Isusom. Petrova riječ da nema kamo ići od Isusa putokaz je u vremenima vjernikovih nesnalaženja, dilema i lutanja. Te su riječi često i iskreno pokajničko priznanje umorna i razočarana vjernika nakon što je protratio život tražeći i mijenjajući učitelje i vođe, nakon što je svoga Gospodina toliko puta napuštao i izdavao u zamjenu za svjetsku gospodu, za “tijelo i neduh”.

Ako je Gospodin Isus izazivao podjele i razgraničenja, ako kafarnaumski razlaz učenika stoji kao stalna činjenica nasljedovanja Isusa, i današnjem kršćaninu treba biti jasno da ni on ne može drukčije proći. Ako bude dosljedan Isusu, i on će izazivati mrmljanja, sablažnjavanja, bit će napuštan; i u njegovoj će blizini biti labilnih prijatelja, a možda i izdajnika. Nezaobilazno pitanje je također može li se današnji kršćanin odlučivati slobodno za Isusa kao i može li drugima omogućiti potpunu slobodu, takvu slobodu vjere koja sa sobom nosi razlaz i praktičnu nevjeru, kako je to Isus činio.

Povrh svega današnji bi kršćanin trebao zastati pred Isusovim riječima i zapitati se da nije on zapravo onaj o kome Isus govori, onaj koji samo tjelesno stoji uz Isusa a Isusov mu je govor tvrd i neprihvatljiv. Naime, mnogi su danas samo formalno kršćani, usta im puna Isusa i Crkve, a ustvari davno su se praktično razišli s Isusom. Mnogi danas napuštaju ne samo Crkvu nego i Isusa i vjeru, jer oni što su unutra, oni što su zaposjeli Isusa i pozicije njegove zajednice, Crkve, oni što kao definitivno određuju tko je vjernik a tko nevjernik, ustvari su “izvan” Isusova zajedništva, protiv njega i vjere u njega. Razvodnili su Isusove riječi svojim malovjernim kompromisima, moralnim nedosljednostima i lažnim isprikama. Otupili su zahtjevnost Isusovih riječi strahovima od društvene osude, lažnim narodnim i crkvenim jedinstvom, udvaranjem publici i biračima, zatvorili su Isusa u svoju volju za moć, u strah od istinske slobode vjere. I današnji bi kršćanin na svome putu kao stalnu kartu identiteta trebao nositi Petrove riječi: kome da idem, Gospodine, jer “doživotnog obraćenja” nema, jer put s Isusom je uvijek nova hrabrost, rizik slobode i povjerenja.

Fra Ivan Šarčević