Biblija za život

Tribina – 13. listopada 2015.

BIBLIJA I ŽIVOT

Pod temom Biblija i život dr. fra Stipo Kljajić, profesor biblijske teologije na Franjevačkoj teologiji, imao je predavanje na studentskoj tribini na Bistriku (13. listopada). Govorio je o razumijevanje i tumačenju Biblije. Postavio je na početku nekoliko pitanja o značenju Biblije za kršćane i katolike, o poteškoćama da se bez priprave i osnovnih uputa čita Biblija, o tome kako se to nekada i kaže, čitanjem Biblije “izgubi” vjera. Govorio je i o nekim teškim mjestima u Bibliji koja mogu uzrokovati pogrešnu sliku Boga, o različitim prijevodima, razlikama u shvaćanju Biblije i Kur’ana kod kršćana i muslimana, o opasnosti selektivnoga i doslovnoga citiranja Pisma. Ponudio je neke “konkretne” i jednostavne upute koje mogu olakšati pristup Bibliji. Na koncu je za primjer uzeo Isusovu prispodobu o radnicima u vinogradu i zajedno je sa studentima tumačio:

Prispodoba o radnicima u vinogradu (Rembrandt)

Tumačenje prispodobe o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16)

Fra Stipo Kljajić

Vjerujem da je prva misao koja nam padne na pamet kada čujemo ovu prispodobu: nepravda. Zaista se čini da nije pravedno da svi radnici dobiju istu plaću a nisu radili ni približno isto. Dobili su svi po denar, odnosno isti iznos i oni koji su radili čitav dan, dvanaest punih sati, ali i oni koji su radili samo jedan jedini sat. Zdrava logika kaže da je to nepravedno. U nastavku ćemo pokušati vidjeti je li to zaista tako i ako možda kojim slučajem nije, zašto nije.

Za ispravno razumijevanje ove ali i drugih Isusovih prispodoba potrebno je barem letimično sagledati povijesni kontekst. Domaćin izlazi rano ujutro najmiti radnike u svoj vinograd. U Isusovo vrijeme bio je običaj da ljudi koji žele raditi odlaze na ulicu ili na trg i ondje čekaju da naiđe najamnik, netko tko će ih uzeti da taj dan rade kod njega. Nadničari su u Izraelu Isusovog vremena bili osobito traženi u osmom mjesecu, mjesecu berbe grožđa. Taj običaj, odnosno način upošljavanja ostao je sve do našeg vremena. Dakle, domaćin je najmio radnike za rad u vinogradu i s njima se pogodio da rade po denar na dan i oni su pristavši otišli na rad. Potrebno je napomenuti da je nadnica (dnevna plaća nadničara) od jednog denara bila posve pristojna u to vrijeme: dovoljna za hranjenje sedmeročlane obitelji. Teško je napraviti današnju protuvrijednost denara odnosno nadnice, no ona bi u današnjoj valuti iznosila oko50 KM.

Aktivnost domaćina tu ne završava nego on ponovno izlazi (na ulicu ili trg) da najmi i druge nadničare. I to o trećoj, šestoj i devetoj uri, odnosno prema našem računanju vremena u devet, dvanaest i petnaest sati. S tim se radnicima ne pogađa, ne određuje točan iznos plaće, nego kaže da će im dati „što bude pravo“ i oni odlaze, odnosno prihvaćaju ponudu. Na koncu, domaćin izlazi i o jedanaestoj uri tj. u sedamnaest sati i našavši radnike koje nitko čitav dan nije najmio i njih šalje u vinograd: ponovno bez ikakve pogodbe.

Na koncu dana, po prilici oko osamnaest sati, domaćin naređuje upravitelju da plati radnike: svima po denar, neovisno o tome koliko su vremena radili. I nadodaje način isplate: „od posljednjih pa sve do prvih“. Može se pretpostaviti da je isplata tekla uredno, budući da se ne spominju nikakve poteškoće. Sve do posljednjih radnika koji su u biti došli prvi, odnosno koji su otišli u najam rano ujutro, koji su radili dvanaest sati. Oni mrmljaju i bune se protiv domaćina što ih je izjednačio s onima koji su radili samo jedan sat, njih koji su „podnosili svu tegobu dana i žegu“. Domaćin im odgovara da to nije nepravda i to jasno i objašnjava.

I zaista ovdje ne samo da nema nepravde nego je u pitanju pravičnost, odnosno milosrđe. Zašto i kako? Prije svega domaćin nije nikoga oštetio, nije nikome dao manje nego što se s njim pogodio. Naprotiv, onima koji su radili dvanaest sati daje točno onoliko koliko su i dogovorili – po denar, a svima drugima više nego što bi bilo pravedno, više nego što su zaslužili. Onima koji su radili manje, odnosno devet, šest i tri sata, rekao je da će im dati „što bude“ pravedno, a dao im je puno više: radili su manje a dobili su kao da su radili čitav dan. Dakle, domaćin ih je jednostavno nagradio!

U najkraćem: radnici koji su radili čitav dan ne bi se trebali buniti barem iz dva razloga. Prvo, dobili su iznos za koji su se dogovorili. Nisu, dakle, zakinuti niti za malo. Drugo, nitko od onih koji su radili manje od njih nije dobio više nego oni sami. Nije domaćin onima koji su radili manje od njih dao po denar i pol ili po dva, nego baš po denar.

Nadalje, svi koji su unajmljeni poslije (tijekom dana) čekali su da ih netko unajmi. Ovi zadnji su čekali jedanaest sati, gotovo čitav dan. Oni su, očito, bili spremni raditi, nisu odustajali i uporno su čekali sve do kraja. Domaćin nagrađuje njihovu upornost i daje im toliko kao da su radili čitav dan. Potrebno je također reći kako su radnici koje nitko nije najmio sve do kasnog popodneva vjerojatno bili stariji radnici: istrošeni i ostarjeli stajali su čitav dan moleći da ih netko primi ili eventualno neki koje nitko nije htio iz nekog drugoga razloga. Za takve radnike nažalost često nije bilo posla, odnosno najamnika koji bi ih najmili. Domaćin iz prispodobe očito prima i takve; za njega nema potrošenih i istrošenih, za njega nema „prestarih“ ni nepoželjnih.

Prispodoba o radnicima u vinogradu (Rubens)

Nakon što smo utvrdili da je domaćin iz prispodobe ipak itekako pravedan odnosno pravičan i milosrdan a ne nepravedan, pokušajmo – barem ukratko – vidjeti koje su osnovne poruke ove prispodobe za današnje vrijeme. Očito je da domaćin/vinogradar predstavlja Boga. Nadničari su, s druge strane, ljudi. Postupak domaćina je stavljen u okvire Božjeg kraljevstva, o kojem u biti govori i sama prispodoba. Odnosi u Božjem kraljevstvu, ondje gdje je Bog jedini pravi vladar, neće počivati na nekoj matematičkoj pravednosti, nego na Božjoj ljubavi i dobroti. Božja ljubav neće nikoga oštetiti, ali će onima koji su najviše ugroženi najviše i pomoći upravo zato što njima ljubav najviše i treba. Isus ovom prispodobom želi reći kako Bog svoje odnose zasniva na vlastitoj dobroti i ljubavi, a ne samo na pravednosti te kako traži i od ljudi da ga slijede, da, ukoliko žele biti članovi Božjeg kraljevstva, primjenjuju logiku pravičnosti a ne samo matematičku pravednost.

Ova je prispodoba važna osobito za sve starije osobe. Starije osobe, jasno, ne mogu raditi kao mlađe i snažnije, budući da ih je život dobrim dijelom „istrošio“. No, za domaćina, za Boga i oni imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi: oni za Boga vrijede kao i oni prvi radnici, i za njih Bog nalazi mjesta u svome vinogradu. Budući da živimo u civilizaciji interesa, za starije se osobe vrlo rijetko nađe mjesta. Mnogi već nakon pedeset godina života vrlo teško pronalaze zaposlenje, budući da više nisu produktivni kao mlađi. Mnogi penzioneri, osobito u Bosni i Hercegovini, jedva „spajaju kraj s krajem“, ostavljeni od svih, a ponekad čak i od vlastite djece. Nekoć su stariji ljudi bili blagoslov, a danas sve češće teret i prokletstvo. Ova je prispodoba jasna u tome da oni kod Boga vrijede kao i svi drugi, ako ne i malo više.

I na koncu još jedna stvar. Domaćin završava svoj odgovor pobunjenim radnicima sljedećim riječima: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ Ozbiljno je to pitanje upućeno svima nama. Nismo li i mi često zavidni a ponekad i ljuti što je Bog ili netko drugi nekome drugome a ne nama učinio neko dobro djelo? Hoćemo li ikada doista shvatiti da je dobro drugoga u biti moje vlastito dobro? S kojim se pravom ljutimo ako Bog nagrađuje drugog čovjeka? Božja dobrota utemeljuje novi poredak, novu Božju pravednost: to je vladavina dobrote i ljubavi koja ne isključuje pravo i ljudsku pravednost, ali je bitno nadilazi. Današnji će kršćani ili slijediti logiku nove pravednosti, logiku Božje pravičnosti ili zapravo neće biti kršćani.