Od blagoslova do bogoslužja

MARIJA BOGORODICA / NOVA GODINA

Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

Stariji za jedan dan, stigli smo u novu godinu. I kao sve što započinjemo tako i novu kalendarsku godinu započinjemo s Bogom, sa svojim bližnjima i u zajednici vjernika. Na stol Gospodina Isusa, s oltarskim prinosima, polažemo svoje nade i molitve, polažemo svoje vrijeme koje ne možemo sagledati, prinosimo mu svoje naume, svoje dileme, svoj posao, svoje čežnje, svoje odnose, svoju zajednicu, užu i širu, svoju zemlju i njezine ljude, prikazujemo sami sebe.

Današnja nas misna čitanja na dan Marije Bogorodice upućuju da i mi u svome životu poput Marije pohranjujemo događaje, Božju riječ koju slušamo, da o njoj razmišljamo te da se Božja riječ utjelovi u našoj svakodnevnici, da i mi budemo slika Kristova među ljudima. Današnja misna čitanja mogu nam dakle biti jedna vrst programa za čitavu godinu. Riječ je o sljedećim porukama: dijeliti blagoslov, djetinji odnos s Bogom, radost naviještanja u poslu, osobna molitvena meditacija i zajedničko bogoslužje.

1. Dijeliti blagoslov drugima. U prvom čitanju slušamo kako Bog preko Mojsija poručuje Aronu da blagoslivlja ljude. Božji blagoslov dolazi preko ljudi, preko svećenika Arona, ali i preko ljudi uopće. Vrlo je bogat sadržajem ovaj blagoslov, za razliku od nekih naših koji su površni, više samoveličanje kao da smo mi posjednici Boga, a nekada graniče i s magijskim umišljajima kao da raspolažemo po volji otajstvima i Svetim.

Sadržaj ovoga blagoslova je najprije molitva da Boga “čuva” čovjeka. Zazivanje Božjega blagoslova, Gospodinova imena na ljude, znači molitvu da ta osoba uđe u Božju blizinu, pratnju, da postane Božje vlasništvo; da izdrži kušnje grijeha i zakazivanja u ljudskosti, da ga Bog nosi kroz patnje i nevolje. Zatim se blagoslovom moli da Bog čovjeka obasja svojim licem, dakle da ta osoba osjeća Božju prisutnost i milost, da ne padne u kušnju sumnje u Božju blizinu i milosrđe, da iz blizine Božjega lica i njegovo lice odsjeva vedrinom i radošću i on postane blagoslov bližnjima. I moli se u blagoslovu da Bog pogleda čovjeka i mir svoj mu podari. Važno bi bilo kroz čitavu godinu “izlijevati” ovaj Božji blagoslov na bližnje, na sve ljude. I ne toliko javno, da nas ljudi vide i pohvale, nego upravo tiho, skromno i iskreno.

2. Djeca Boga Oca. Pavao piše Galaćanima kako dolaskom Boga na zemlju, rađanjem Božjega Sina od žene, Božjim postajanjem čovjekom nastaje posve novi odnos između Boga i ljudi. Pavao ustvari teološki tumači ono što mu je posredovano o Isusu iz Nazareta: o njegovom oslobađanju ljudi od razumijevanja Zakona, Zakona kao posrednika između Boga i ljudi. Pavlu je povrh svega posredovan nečuveni odnos Isusa s Bogom. Isus Boga naziva Ocem, štoviše Abba – tata. Bilo je skandalozno za ono vrijeme. I za nas današnje, uznapredovale u svemu, nepojmljiv je taj djetinji odnos prema Bogu. Ta tko bi još molio Boga riječima Tata moj, i tko bi se od nas tako djetinje (ne djetinjasto), sinovski i kćerinski mogao izručiti Ocu, tko bi mu mogao “tepati” ljubav. Ima u nama začudnoga nagnuća i bijega od slobode djeteta Božjega pa volimo hijerarhizirane strukture, odnose gospodar-sluga, tražimo zapovijedi i propise, pribjegavamo skrivanjima i smicalicama i u odnosu s Bogom, iako u dnu sebe znamo svoju djetinju dušu, svoju najdublju želju za Očevom utjehom i zagrljajem, za zaštitom i sigurnošću. Nasljedujući Isusa, vrijedi nam u novoj godini promijeniti odnos s Bogom Ocem, i s ljudima, stalno imajući na umu da su svi ljudi Božja ljubljena djeca.

3. Radost naviještanja blage vijesti na poslu. Pastiri koji su stigli k betlehemskoj štalici obradovali su se viđenim. No, nisu ostali radovati se ondje, nego su se vratili svojim stadima, svojem redovnom poslu – izmijenjeni. Slavili su Boga viđenim. Susret s Bogom u djetetu, u čovjeku, u Isusu iz Nazareta ne može ostati nezapažen i neposvjedočen. Svoje iskustvo Božjega pohoda pastiri prenose kao radosnu, blagu vijest za sve ljude. Radost je potpuna ako se ne zatvara u sebično samouživanje, nego se dijeli s drugima.

Uz to, pastiri su iskušali Božji milosni pohod u neznatnosti, u malenosti, u oskudnosti i neprimjerenosti. Pastiri svjedoče iz svoga vlastitoga iskustva da Bog ima posebno oko za sve one koji nisu primljeni, koji nisu ugošćeni, čiji poslovi (kao pastirski!) nisu cijenjeni, koji za ovaj svijet nisu ugledni ni lijepi, koji su na periferijama događanja.

I ova novogodišnja poruka može nam biti smjernica da svoje buduće vrijeme provodimo u redovitom poslu, da strpljivo i pošteno stječemo svoj kruh te da u svojim poslovima i svakodnevnim dužnostima širimo radost Božjega pohoda polazeći od rubnih i odgurnutih, etnički, religiozno i socijalno obespravljenih. Ova poruka pastirske blagovijesti traži od nas manje smrknutoga lica a više vedrine i poleta zbog veličine Božje milosti i njegove zauzetosti za djecu, za sve vrste malenih i neznatnih u našim obiteljima i društvu.

4. Osobno molitveno razmišljanje. Evanđelja izvještavaju o Marijinoj otvorenosti Božjem pohodu, njezinoj zbunjenosti, ali i strpljivom razmišljanju o svemu što se oko nje događa, kao i o tome što će to biti od njezina djeteta. Osobna meditacija nužna je naročito u svim važnijim događajima našega života. Marija je razmišljala i na anđelov pozdrav, na Božji naum s njom, razmišljala je i o pohodu pastira, nad Zaharijinim riječima, i tako će joj biti čitava života.

I mi smo pozvani da u nastupajućem vremenu mirno sa svojim Bogom hodimo u unutarnjem razmišljanju, da pohranjujemo događaje i prebiremo o njima u sebi, da nas događaji ne prestignu, da situacije ne upravljaju nama a da nismo ni svjesni. Bog i nas pohađa, dariva nam i radosne i teške trenutke. Na nama je da iz događaja koji nas nadilaze – uvijek oslonjeni na Božje obećanje da će kao što je i Mariji kazao biti s nama – nastojimo ostati vjerni svome poslanju, neznatnom suženju Bogu i njegovoj Riječi; Riječi koja se želi utjeloviti u naš život, da u svakoj prilici imamo trajni kontakt s Bogom.

5. Život u zajednici i zajedničko bogoslužje. Sve što govore današnja tri biblijska čitanja događa se u zajednici. Mojsije govori Aronu da blagoslov dijeli ljudima. Pavao piše Galaćanima. Pastiri šire radost dalje. Ništa ne ostaje rezervirano pojedincu niti uskoj zajednici. Marija i Josip se drže propisa svoje vjerničke zajednice. Nakon osam dana slijedi obrezanje i davanje imena Isus (Bog spašava). I Isus će se čitavoga svoga života kretati i djelovati u zajednici (od sinagoge, trgova i ulica, do Jeruzalemskoga hrama). Vrijeme koje je pred nama potrebno je ispuniti radeći u zajednici, radujući se u njoj, zajednički slaveći Boga u obiteljskoj molitvi i nedjeljnom bogoslužju.

Nova godina je pred nama. Vrijeme je pred nama. Sve je za nas u neizvjesnosti i u Božjim otajstvenim naumima. Kvaliteta vremena se ne mjeri njegovom količinom nego koliko, zahvaćeni Božjom riječi, tu Božju riječ ostvarimo u našoj svakodnevnici.

Fra Ivan Šarčević

Povjerenje i sloboda

Stara godina – Misa zahvalnica

Priznat ćemo da nikoga od nas ne resi primjerena zahvalnost. Nismo ni mi u Crkvi uvijek zahvalni. Većinom ljudi traženja i molbi, prošnji i molitava. Ipak, u nekim momentima života, sabrani u svojoj iskrenosti, iz nas samih izlazi zahvala Bogu i ljudima. Kalendarski prijelaz stare u novu godinu, svečarski karakter ove večeri, lijepa je prilika da u opuštenosti i veselju zahvalimo za prošlu godinu, za prošlo vrijeme. Večeras smo se okupili da u euharistiji (zahvalnici) pojedinačno i kao zajednica zastanemo nad svojim vremenom i da zahvalimo milosrdnom Bogu i bližnjima koji su s nama dijelili vrijeme, naše dileme i traženja, veselja i nervoze.

Vjerujemo da nas je otajstveni Bog pratio kroz prošlu godinu, da je bio upleten u naš život i ondje gdje to ne možemo uvidjeti, da nam se nudio kroz Isusa Krista koji nam je – i kada to nismo znali ili htjeli znati – osvjetljavao put svojom riječju. Dolazili smo i u ovu crkvu nošeni čežnjom za Božjim svjetlom, za Isusom, za Božjom blizinom i utjehom. Išli smo kroz život hranjeni na Gospodinovom oltaru riječi i njegova tijela.

Još je jedna godina na izmaku. Nad nama se, ne samo večeras, nego kroz sve naše dane nadvija činjenica konačnosti, naša temeljna istina da smo prolazni i smrtni, da naše vrijeme prolazi i mi odlazimo u drugu dimenziju, nekamo posve drukčije. U prošloj godini bilo je tuge i patnje, bilo je i radosti i dobrote, bilo je smrti naših bližnji, gubitaka, povreda i uvreda; bilo je lijenosti i lukavosti, bilo je zaigranosti i druženja, bilo je umora i čežnji. Sve je to prošlo ali i mnogo od prošloga traje u našem sjećanju, u našem pamćenju. Ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo više utjecati na dogođeno. No, možemo nešto drugo, i na to smo pozvani – otkupljivati svoje vrijeme novim početkom, novim strpljivim radom na sebi i za druge, novom dobrotom.

U sabiranju našega vremena, u toj duhovnoj inventuri za ovu priliku možda bi bilo dobro napomenuti ono što će izdržati promjenjivost vremena, našu nemogućnost da mijenjamo situacije i ljude oko sebe. Istaknut ćemo nešto što nam može pomoći da se postojano upućujemo na stazu vjere, da usred svih propusta, promašaja i grijeha ne izgubimo kompas ljudskosti i vjere, dakle da otkupljujemo svoje vrijeme uvijek novom dobrotom.

Prva stvar koja je iznimno važna u vjernikovom životnom putu jest da se uvijek iznova odlučujemo za osnovno povjerenje u Boga, svijet, život i ljude oko sebe. Sva Božja objava, sve stvoreno, i ovaj Ivanov govor o Božjem svjetlu i utjelovljenoj Riječi koja dolazi među nas ljude i postaje jedan od nas, postaje naš brat i spasitelj, svjedoči o Božjem neizmjernom povjerenju u čovjeka. To temeljno povjerenje u smislenost svega, u Božju ljubav kao potvrdu da se Bog raduje svijetu i čovjeku, nosi vjernika kroz vrijeme. Naravno, ništa nije tako izloženo kušnji sumnje i nijekanju kao temeljno povjerenje, jer doživljavamo toliko besmisla, patnje, nerazumijevanja, grubosti, zla. Ništa nas toliko ne uvjetuje da se povučemo u svoj svijet, u privatnu i izoliranu sigurnost kao izgubljeno povjerenje.

Gubitak temeljnog povjerena u ljude često se događa. Ali ne samo taj gubitak nego i povjerenje u Boga. Jer ni ljudi ni Bog najčešće se ne ponašaju kako bismo željeli. Pogotovo Bog ne “paše” našim mjerama, našim nadanjima i željama. U takvim situacijama najčešće se i prestanemo baviti tim temeljnim pitanjem, pitanjem povjerenja, i svoje odnose kako s ljudima tako i s Bogom svodimo na navike, uhodanosti, čak pretjerani oprez, trgovačku razmjenu, u konačnici i na nepovjerenje. I na Boga i ljude gledamo ispod oka ili preko oka.

Valjalo bi, međutim, na kraju godine sabrati svoje vrijeme i pronaći zatomljeno svjetlo osnovnoga povjerenja u dnu nas. Bog se s nama ne igra, on nas ljubi i iznimno mu je stalo do svakoga od nas. On nije digao ruke od nas, nije se u nas razočarao. S njime ne trebamo biti u odnosu optuženoga ili krivca. Bog nas na kraju ove godine poziva da mirno opustimo svoju misao i ruke, da mu se u povjerenju prepustimo, uvijek pozorni i budni na njegovu Riječ, na put nasljedovanja njegova Sina i našega Učitelja Isusa. Na taj način, strpljivo ali sigurno, vratit će se i naše tako potrebno povjerenje u ljude.

Uz temeljno povjerenje uvijek ide veliki Božji dar – dar slobode. Ondje gdje vlada povjerenje u odnosima, osjeća se sloboda, ljudi se slobodno kreću, druže, razgovaraju, rade zajednički i zdušno. No kao ni povjerenje tako ni sloboda nisu nam darovani kao kakav materijalni predmet koji se ne mijenja, nego kao zbilja koja nas određuje, u kojoj živimo, za koju se odlučujemo i koja je promjenjiva. Baš onako kako nevoljko pa i sa željom da ih izbjegnemo susrećemo ljude na koje se ne možemo osloniti, dakle ljude koji nisu od povjerenja, tako je nekako slično i sa slobodom. Nažalost, većina nas volimo susretati ljude slomljenoga povjerenja, pa i nepovjerljive, volimo se družiti i “prijateljevati” s neslobodnim ljudima. Malo je, vrlo malo ljudi, koji kraj sebe ne vole robove i poslušnike, kojima mogu iskazati bezrezervno povjerenje i kojima pomažu da dosita budu slobodni.

U našoj prošloj godini, ako smo iskreni sa sobom, sjetit ćemo se neslobodnih postupaka i riječi. Bilo je i takvog ponašanja koje smo označili slobodnim a bili su samo naša samovolja. Sloboda nije istoznačna sa samovoljom. Bilo je i onih slučajeva u kojima smo pali na ispitu ljudskosti jer smo svoju slobodu žrtvovali obziru, strahu, udvaranju, ljubomori ili nekom svom unutarnjem nagonu za važenjem i dominacijom nad drugima. Bili smo često ili vanjski uvjetovani ili unutarnje zarobljeni.

No, kako god bilo svjesni smo kao i kod osnovnoga povjerenja tako i kod slobode da nismo završena bića. Još smo u životu, još smo u vremenu, još trebamo otkupljivati svoje vrijeme. Pritom je važno ponoviti da slobodu ne primamo kao završeni i konačni dar nego je sloboda Božji dar koji se može izgubiti ako je uvijek nanovo ne stječemo. Za povjerenje i slobodu se moramo odlučivati. Nitko ne može uzeti naše mjesto i umjesto nas postati čovjek povjerenja i slobode.

Iz osnovnog povjerenja proistječe sloboda koja se potvrđuje odlukama. Povjerenje rađa slobodom. Isus Krist je osoba koja iz osnovnog povjerenja u Boga Oca širi povjerenje među ljudima i time širi slobodu za ljude. Za nas. Zato Pavao tako izričito kaže: Za slobodu nas Krist oslobodi (Gal 5,1). U njemu raspoznajemo povjerenje i put slobode. Ta sloboda naravno ne prolazi bez nevolja, muke, pa i stradanja, kao što se istinsko povjerenje (vjera) potvrđuje u odsutnosti onoga tko nam je povjerenje iskazao.

******

Na kraju ove godine – u zahvalnosti svima koji su nas pratili kroz nju, koji su nam činili dobro – posvijestimo si neotklonjivu važnost povjerenja u Boga i ljude, u Boga koji nam je “izmicao” i u one ljude koji su nam bili smetnja ili nam činili loše. S povjerenjem i slobodom – onako kako se Bog u Isusu odnosi prema nama – uputimo se u novu godinu, u novo vrijeme – u novi početak.

Fra Ivan Šarčević

Obitelj – model ljudskih odnosa

Sveta obitelj

Lk 2,22-40

Čovjek je biće odnosa, a model svih odnosa jesu obiteljski odnosi. Čak se i za odnos Boga prema ljudima koriste metafore odnosa oca, naravno dobroga oca prema svojoj djeci. Usporedbom majčine ljubavi koja je redovito bezuvjetna opisujemo bezgraničnu i ničim uvjetovanu ljubav Boga prema ljudima. U oblikovanju svoje učeničke zajednice uz model prijateljstva Isus koristi bratski obiteljski odnos i želi da njegovi učenici na sav svijet prošire Kraljevstvo Božje u kojem će se ljudi bezrezervno osloniti na Božju, Očevu slobodu i ljubav i gdje će ljudi jedni drugima biti braća i sestre.

Skoro će sto godina kako je uvedena svetkovina Svete obitelji (1921). Sada je slavimo u božićnom vremenu i njome se želi naglasiti da je Bog ušao u osnovne ljudske odnose, da se Boga rađa u ljudskoj obitelji. Njome se želi potaknuti ljude na razmišljanje o svojim obiteljskim odnosima i relacijama s bližnjima. Jer nema sumnje prva i najvažnija socijalizacija čovjeka događa se u obitelji. U obitelji čovjek stječe primarne zasade svih svojih uvjerenja i odnosa: prema prirodi, travkama i životinjama, prema svijetu uopće, prema bližnjima i drugima, prema obvezama, odgovornosti i zahvalnosti, prema razumijevanju svoga života i prema otajstvu postojanja, prema transcendenciji i Bogu. Pritom se ne možemo oteti činjenici da je suvremena obitelj, dakle da je taj primarni model ljudskih odnosa u velikoj krizi. Previše je do isključivosti suprotstavljenih govora o obitelji, iznimno je mnogo onih koji s visoka i oholo brbljaju o tajni bračnih i obiteljskih odnosa. Ima mnogo onih koji se smatraju sveznajućim i gospodarima ljudskih odnosa.

Možda bi na ovu svetkovinu stoga bilo primjereno malo se povući u tišinu i premisliti svoje relacije, preispitati koji su to odnosi odredili naše života, kakve odnose doista gradimo i do kakvih nam je stalo. Bilo bi svakako dobro da s većom obazrivošću, pomnjom i suzdržanošću sagledamo svoje najbliže odnose. Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori o Isusovu prikazanju u Hramu. Nakon Betlehema i objave pastirima, Isusa njegovi roditelji, po Zakonu i običajima svoje vjere, nose u Hram da ga, kao muškog prvorođenca, posvete Gospodinu prinosom žrtava prikladnih njihovom socijalnom stanju.

Za obiteljske odnose – naglašava ovaj odlomak – važan je odnos s Bogom i vlastitom vjerničkom zajednicom. Isus se rađa u konkretnoj obitelj i preko nje urasta u svoj narod i u svoju religijsku zajednicu. Kroz čitav život Isus nikada neće odstupiti od te pobožne prakse. On će poput svojih suvjernika moliti u sinagogi, ondje naučavati, hodočastit će u Jeruzalemski hram. To je njegovom primarni socijalni kontekst. Pritom naravno neće odstupiti da tom vanjskom pripadanju udahne snagu autentične revnosti za Boga, da izvanjske čine oslobodi licemjerja, da potakne ljude na ostvarenje u životu, u praksi onoga što u molitvenom prostoru ispovijedaju, kao i da se od Božje kuće ne pravi trgovina i špilja razbojnička.

Dakle, po Zakonu su Isusa donijeli u Hram njegovi roditelji i time svoje međuljudske odnose osnažili, opečatili odnosom s Bogom. Isus, dijete, je središte obitelji. Odnosno Bog postaje kriterij odnosa ljudi međusobno. Nažalost, većina ljudi smatra da ako Bog bude u središtu ljudskih odnosa, pogotovo odnosa muškarca i žene, bračnih i obiteljskih odnosa, odmah znači da čovjek neće doživjeti punu sreću. Suvremeno vrijeme otklanja BOga kao nevidljivog trećeg iz odnosa. Odnosi koji se grade na sebičnosti, isključuju Boga, i to ne čine kako misle mnogi vjernici samo ateisti, nego sami vjernici imaju krivu sliku o Bogu time što razumijevaju Boga kradljivcem ljudske radosti, tjelesne ljubavi i uopće ljudskoga veselja. Ima među vjernicima, među bračnim drugovim onih koji ljubavlju prema Bogu uskraćuju ljubav svome bračnome drugu. Jer kao što ima bolesnih međuljudskih odnosa, tako ima i oboljelih do patologije odnosa s Bogom. Međutim, ljubav ne isključuje nikoga. Božja ljubav daje posebnu kvalitetu svakoj našoj zemaljskoj ljubavi, a naše ljudske ljubavi se kreću u koncentričnim krugovima, počevši dakle s ljubavlju prema najbližima. Jer ima među nama ljudi koji mnogo lakše ljube daleke nego svoje bližnje, spašavaju i obdaruju daljnje a svojim bližnjima uskraćuju i ono što im po pravu i pravdi pripada, čak im uskraćuju dužnu ljubav.

U svim našim razmišljanjima o obitelji, o tom osnovnom modelu relacija, treba zadržati skromnost i poučljivost. Nitko od nas nije stručnjak u odnosima i nužno je cijeloga života brižljivo njegovati primarne odnose, izlaziti iz svoje zatvorenosti, iz svojih strahova i sebičnosti prema drugome. Dobri odnosi slijede put na kojem se nastoji činiti drugome bolje nego sebi, takva je Božja ljubav, pomoći drugome da se razvije u što zreliju osobu, osobu slobode i odgovornosti, osobu ljubavi i povjerenja. Nerijetko se, međutim, naši odnosi upravo zapletu u sitnice, u računanja, u nadmudrivanja, u strahove od gubitka sebe, u dokazivanja, čak u zavist i namještanja kako da se drugoga obezvrijedi i potisne. Mnogo je naših obiteljskih i drugih zajednica u kojima vlada nepoštivanje, strah, nepovjerenje, negovorenje, nesloboda. Ima onih koji su preuzeli glavnu riječ i ne vide da time tiraniziraju sve oko sebe. Ima onih koji svoje bližnje koriste za svoju promociju. Ima onih koji čitav život ostaju nedozrela djeca koji samo traže pažnju i skrb, koji nikako da uđu u svijet slobodne odgovornosti za druge i svijet.

Danas je nedjelja u kojoj u zahvalnosti svojim roditeljima, članovima svoje obitelji i rodbini, želimo razmišljati o svojim najbližim odnosima, svjesni kako nam ništa nije dano u samorazumljivosti i unaprijed zgotovljeno, da s darom/talentima naših odnosa krećemo na put te kako naše odnose trebamo prinositi, prikazivati na Gospodinovu oltaru, kako Gospodin treba biti mjerilo naših odnosa, i onih radosnih i onih najmučnijih. U današnjem evanđeoskom odlomku nudi nam se također načelo da i mi poput Šimuna u mlađima prepoznajemo Božji pohod. Onako kako je taj starac Šimun (i Ana), pun nade i očekivanja, prepoznao da u djetetu Isusu Bog pohađa svoj narod, da Isus postaje svjetlo naroda (lumen gentium), da tako i mi stariji prihvaćamo mlađe kako Božji dar, kao novo svjetlo u našim životima i našim zajednicama. Onako kako je Isus za Šimuna Utjeha Izraela da razumijevamo mlađe i naše bližnje od sebe kao mogućnost Božje utjehe i pomoći i složenostima života.

Međusobni odnosi i kada su povezani s Bogom, i kada se svakodnevno prikazuju Gospodinu nisu bez nevolja. Nijedna naša obitelj, nijedna zajednica, manja ili veća nije bez potresa i konflikta, bolesti i patnja. Nijedna zajednica nije savršena, jer nitko nije rođen kao završen čovjek nego otvoren i projektiran za budućnost. I nijedan naš odnos nije jednom za sva vremena utvrđen. Imamo toliko iskustva kako su se i oni najbolji razvrgli kako se od zanosne početne ljubavi došlo do nepodnošljive mržnje i prezira. I kap što je Isus svojoj majci bio velikom tajnom, onako kako je – Šimun jasno nagovještava – osoba oko koje će se dijeliti ljudi, skandal (kamen spoticanja) mnogima, tako smo i mi jedni drugima osobe sporenja i spoticanja. Zato se zna i u najbližim odnosima roditi rivalstvo, zavisti i konkurencije prema dobrima, tako da muž ustaje na ženu i obratno, da brat ustaje na brata, da roditelj ogorčava život svome djetetu, da dijete živi nezahvalno prema svojim roditeljima, da se i u najbližim odnosim razvija sebičnost i isključivost.

Pomolimo se ove nedjelje za naše nove odnose, za sklad i razumijevanje, za ljubav i pomirenje u našim zajednicama, za odvažnost da odustanemo o slijepe tvrdoće u našim odnosima jer nema nikoga tko svoje odnose ne treba mijenjati i usmjeravati. Zahvalimo Gospodinu za dar obitelji, zahvalimo svima, posebno roditeljima, braći i sestrama koji su svojom često zatajnom ljubavlju satkali naše živote. Prikažimo sve svoje odnose Bogu i vratimo se u svoje zajednice, manje i veće s nakanom da ćemo s više delikatnosti, više otvorenosti, više povjerenja i pomnje izlaziti u susret svojim bližnjima i u njima prihvatiti Božju utjehu i Božji blagoslov.

Fra Ivan Šarčević

Vjerni učenik i postojani svjedok

Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Kršćanska predaja u jednoj osobi povezuje najmanje dvije osobe – Ivana Apostola i Ivana Evanđelista i pisca Ivanovi poslanica i Otkrivenja. Riječ je o ribaru iz Betsaide koji je zajedno sa svojim bratom Andrijom, kao mlađi Zebedejev sin (i majke Salome), ostavio svoga oca i ribarski posao te krenuo za Rabijem/Učiteljem iz Nazareta. Ivan je uvijek u najbližem krugu Isusovih učenika, uz Petra, Andriju i Jakova, posebno na Taboru – brdu preobraženja, na Maslinskoj gori – u Isusovim trenucima pred smrt. Njega se smatra Isusovim “ljubljenim učenikom”. Vjerojatno je on onaj koji se naslonio na Isusove grudi na Posljednjoj večeri.

Čini se da je bio slično bratu Jakovu, energičan i oštra temperamenta, jer ih se naziva sinovima groma, pa je zajedno s bratom bio ukoren od Isusa kad su htjeli sažeći negostoljubivo samarijsko selo i njegove stanovnike. Ivan je najvjerojatnije i onaj koji je zajedno sa ženama pokazao hrabrost da prati svog Učitelja po sudnicama i dvorima, od velikog svećenika do Pilata, a zatim na putu križa. Njemu je Isus s križa darovao majka a on je darovan majci kao sin, u čemu se ogleda rađanje Kristove učeničke zajednice, Crkve. Ivan je onaj koji je brže trčao od Petra na prazan grob a nije prvi ušao u njega. Kod čudesnoga ulova riba poslije uskrsnuća, Ivan je onaj koji prvi prepoznaje Gospodina Isusa. Zajedno s Petrom ozdravlja uzetoga pred hramskim vratima i hrabro s njime svjedoči vjeru u uskrsnuće Raspetoga pred Vijećem glavara i svećenika.

Ivan se ubraja u stupove Crkve, jeruzalemske, zajedno s Petrom i Jakovom. Bio je sudionik apostolskoga koncila oko 50. godine u Jeruzalemu kada su Isusovi učenici kroz bratsku raspravu odlučivali što s onima koji nisu Židovi, nego “pogani” a hoće biti Kristovi učenici. Tradicija govori da je Ivan otišao u Efez s Marijom, Majkom Isusovom, i da je ondje osnovana zajednica kršćana u kojoj je posebnu ulogu imala Marija Magdalena. Tradicija također govori da je poput Petra i Pavla bio odveden u Rim, za vrijeme cara Domicijana, da bude ubijen, ali čudesno biva spašen od mučeništva te da je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu gdje je napisao Otkrivenje. Po nekim informacijama najmlađi Isusov učenik umro je na Patmosu a po drugim vratio se u Efez i ondje kao jedini od Isusovih apostola umro prirodnom smrću.

Ivanovo evanđelje, nastalo oko 100. godine poslije Isusova rođenja, napisano je za kršćane koji svi nisu bili Židovi. U uzvišenom teološkom stilu (simbol orao) ističe Isusovo mesijansko i božansko podrijetlo. Naglašava, osobito u svojim poslanicama, ljubav i stalno inzistira na najkraćoj i najsažetijoj “definiciji” Boga: Bog je ljubav. Ivanovo Otkrivenje je složena knjiga apokaliptičkoga tona, koja opisuje teško vrijeme progona prvih kršćana i prvih kršćanskih zajednica, stalno naglašava pobjedu vjere u Isusa Krista nad svim protivnim silama.

Još više od poznavanja Ivanove biografije, važno je čitanje njegova evanđelja i drugih njegovih spisa. Nakon spomendana Stjepana Prvomučenika važno je u Ivanu Apostolu i Evanđelistu također otkrivati uzornoga svjedoka za nasljedovanje Isusa Krista. Ivan je u Kristovoj Crkvi zaštitnik teologa, onih koji svoju vjeru svjedoče čestitošću uma i mišljenja. Ivan je zaštitnik svih onih koji se na bilo koji način bave knjigom (izdavači, knjižari, novinari) ili svojim pisanjem i slikanjem svjedoče neizmjernu Božju ljubav koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Ivan, ljubljeni Isusov učenik, zaštitnik je prijateljstva, uzor vjernosti iako nije podnio mučeništvo.

Možda za ovu priliku – prepuštajući Bogu posljednji sud – valja razumjeti da u učeničkoj zajednici Ivan stoji na suprotnoj strani od Isusova nesretnoga učenika Jude. Ivan živi od vjernosti, iskrenosti i ljubavi, Juda se kvari vlašću i novcem, postaje prijetvoran, lažljivac i varalica. Svatko od nas može biti i Ivan i Juda. Jedna priča vraća nas u naše živote, na misao da smo svi mi u nekom svome periodu života bili Ivani, ali da se možemo izobličiti, pokvariti, pretvoriti čak u izdajnike prijatelja i učitelja. Priča se, naime, da je veliki slikar Leonardo da Vinci za svoje najpoznatije djelo Posljednju večeru (Milano, 1495-98) tražio za potretiranje apostola žive ljude, dakle svoje suvremenike. I sve je relativno lagano našao, ali dugo vremena je tražio model za Judu. Nakon godina potrage ipak je u jednoj krčmi našao nekog čovjeka koji mu se učinio prikladnim za Judu. Na upit bi li mu mogao biti modelom za sliku koji slika, upitani je odgovorio: Već sam ti pozirao za Ivana.

Fra Ivan Šarčević

Mučenici i opraštanje

Stjepan Prvomučenik

Dj 6,8-10; 7,54-60

Nije potrebno trošiti mnogo riječi opravdavajući kako je ispravno odmah nakon Božića, najradosnijeg kršćanskoga blagdana, slaviti preozbiljni blagdan mučeništva sv. Stjepana. Većina naime smatra da Božić samorazumljivo uključuje mučeništvo, i jer je Isusovo rođenje vremenski prije Stjepanova mučeništva, onda ih tim redom treba i slaviti. Stvar, međutim, stoji drukčije. Kršćani su najprije slavili mučenike, baš onako kako su najprije slavili Isusovo uskrsnuće (nedjelju), pobjedu nad smrću i križem, slavili su najprije Božju veličinu što je uskrisio Raspetoga Isusa a tek onda Božić, Isusov rođendan. Kršćani su dakle prije slavili spomendan prvomučenika Stjepana nego što su svetkovali Božić.

Onako kako dolazi do promjene naglaska u svetkovinama, slično dolazi i do promjene naglaska, a nerijetko i do iskrivljenja sadržaja u razumijevanju kršćanskih mučenika. Svako malo u povijesti kršćanstva, u povijesti pojedinog naroda, dolazi do nabujalosti martirološkoga, proizvodnje mučenika, čak do proglašavanja vlastitoga naroda “mučeničkim”. I danas mnogi licemjerni duhovnjaci i crkveni profiteri, često sljubljeni s nacionalističkom dnevnom politikom, profitiraju na patnji i stradanju svojih predšasnika. Dolazi i do opasnog izjednačavanja Isusove muke i križa čak i s onim ljudima ili strukturama koji su ogrezli u zlu ili su podržavali zločin i zločinačke režime. Neki pojedine osobe koje su bile sastavni dio zločinačkog aparata poistovjećuju s Isusom patnikom, Isusov put križa s ljudskim “križnim putom”, podižu križeve koji su u stvari križevi bez Isusa, koji nisu Kristov nego svjetovni/poganski znak.

Slično se događa i sa Stjepanom /pravoslavno Stafanom/ Prvomučenikom. Kao što nemali broj kršćana ne uspijeva izdržati skandal Isusova križa i smisao njegove smrti, pa od njih pravi svjetovne znakove, ideologije, političke pobjede, slično se događa i s Prvomučenikom Stjepanom i nekim drugim mučenicima. I u naše vrijeme došlo je do promjene naglaska i ispražnjivanja pa i iskrivljivanja sadržaja mučeništva. Ponajprije mučenike (i žrtve) se časti ne uvijek zbog proslave Boga u njihovom životu, niti zbog veličine mučenika nego za vlastite potrebe, za prekrivanje ili popravljanje grešne i zle prošlosti. Uostalom, u praksi se više veličaju heroji-zločinci nego istinski mučenici. Mučenike i stvarne žrtve često se smatra čak “naivnima” jer se nisu znali suprotstaviti neprijateljima, i ne dopušta se misao da su mučeništvo podnijeli u ime Boga i pravednosti, zato da na svijetu bude manje mržnje a više praštanja i ljubavi. I danas nitko toliko rado ne obilazi mučenička mjesta i slavi mučenike i žrtve kao za ta mjesta nedostojni silnici, političari i profiteri, koji bavljenjem mučenicima skrivaju svoju ljudsku mizeriju i vjersku hipokriziju.

I u naše vrijeme, u svako vrijeme, baš onako kako Isus prigovara svome naraštaju da slavi mučenike koje su njihovi očevi ubijali a ne primjećuju da oni ubijaju svoje proroke, dolazi do isticanja novih mučenika, prema dnevnim potrebama, a ne zamjećuju se nepravde koje se u najbližoj okolini čine nedužnima. Na mučenicima i žrtvama dobro se može zarađivati. I što je veći broj žrtava, što ih je više bez imena i lica, zarada je veća. Vidljiva je izopačenost u razumijevanju mučeništva i u činjenici što na ljestvici svetaca mučenicima se svako malo mijenja redoslijed i važnost. Stare zamjenjuju neki novi. I u naše vrijeme slave se drugi mučenici i na drukčiji način od recimo prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u povijest. I vjernici se upućuju drugim “svetištima” i “stratištima”, drugim grobovima i spomenicima nego su činili pokoljenja prija nas. Neki su više “političke”, svjetovne žrtve nego mučenici iz vjere, a svima se želi pripisati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (odium fidei) ili da su poginuli na Božjem (Allahovu) putu.

Slično je i s pitanjem koga se to i čega više ljudi spominju u mučeničkom obredoslovlju. Nema sumnje da se pri isticanju mučenika često više inzistira na zlu njihovih protivnika, odnosno “naših” aktualnih “povijesnih” neprijatelja nego na kreposti, snazi vjere i duhovnoj veličini tih ljudi. Više je naglasak na onom mračnom i smrtnom nego na onome što je vezano za Boga pravednosti, za opraštanje, za Boga pomirenja i novoga života među ljudima. U mučenicima neki poklisari tame i zla negiraju samu bit vjere, jer načelo da je bolje biti ubijen nego ubijati pervertiraju u njegovu suprotnost, jer kršćanstvo kao vjeru utemeljenu na Isusovu križu, vjeru ljubavi i praštanja pretvaraju u vjeru prevara, mržnje i nasilja. Time mučenici, žrtve i spomenici ne bivaju opomena da se zlo ne ponovi nego znak opravdanja neke buduće osvete.

Posebno iskrivljenje u kontekstu mučeništva događa se u zaboravu da su neki ljudi nastradali od tzv. “svojih”. I Isus i njegov đakon Stjepan nisu ubijeni od stranaca i bezbožnika (ateista), nego od svojih – od glavara svojih sunarodnjaka i svećenika svojih suvjernika, od ljudi tvrdih ušiju i neobrezana srca. Mnogi su se i danas upeli da sebe i svoj narod pretvore u mučenike, u konačnici da sve oslobode budnosti i odgovornosti za zlo koje se činilo i čini onima vlastitima u vjeri, da se kako je to već traženo s vrha Crkve, od papa Ivana Pavla II. i od nekih teologa izvrši “čišćenje pamćenja”, susretne sa svojom grešnom prošlošću. Mnogi se i danas začepljenih ušiju i zamrle savjesti bacaju kamenjem na nevine među sobom.

U svakom slučaju sastavnica slavlja Božića jest spomendan Stjepana Prvomučenika. On bez straha svjedoči svoju vjeru. Nije kolebljiv pred svojim ispitivačima, suvereno svjedoči svoju vjeru. On ne juri u smrt, nego mu je stalo do života. Svjedok je Božje ljubavi prema ljudima pa i u trenutku smrti, poput Gospodina Isusa s križa, moli Boga za oprost svojim ubojicama. Isusova muka i smrt je vrhunaca puta od Betlehema i jaslica. U opraštanju je punina otajstva Božjega postajanja čovjekom, svjedoči nam Prvomučenik Stjepan.

Fra Ivan Šarčević

Uvod u tajnu Riječi

Božić – danja misa

Iv 1,1-18

Noć ima svoju čarobnost. Božićna noć posebno. Sinoć smo bili ili nastojali biti opušteni, vedri i radosni. Čak i oni koji su se osjećali usamljenima, ta božićna samoća imala je svoju posebnost. Usamljenost za svetkovina može biti intenzivnija i “dublja” nego uobičajena, a zna opet biti blagotvorna. I božićna može primiti obasjanje iz skrovitosti betlehemske tajne. Sinoć smo se – potaknuti Lukinim evanđeljem – uživljavali u Isusovo rođenje među pastirima i životinjama, dolazili smo k jaslicama, pratili tu božićnu sagu, vraćali se izvorima svoje djetinje duše, otvarali horizontima svoje zvijezde, s čežnjom poglédali onamo odakle očekujemo ispunjenje svoji nada, tražili kako se primaknuti tajni koja utješuje – tajni veličine biti čovjek.

Danas je pak dan. A dan nosi svoje svjetlo; kao da nas otrježnjuje, vraća neumitnosti našega svakodnevnoga života, s brigama i obvezama. Pri danjem svjetlu božićni noćni ugođaj traži svoje novo sagledavanje. I odlomak Ivanova evanđelja koji se čita na danjoj misi, početak o Riječi koja postaje tijelom, drukčiji je od Lukinih prizora betlehemskoga događaja. Kod Ivana (kao i kod najstarijeg evanđelja, onog Markova) nema ni Marije ni Josipa, ni maloga djeteta, nema Betlehema, ni cezara Augusta, ni popisa stanovništva; nema jaslica, ni pastira, nema ni Heroda, ni životinja, ni anđela, ni zvijezde, ni onih koloritnih maga i kraljeva s Istoka, nema bijega u Egipat. Ima jedan uzvišeni i vrlo ozbiljni govor o Riječi, o Božjoj Riječi koja se utjelovila, o Svjetlu koje je došlo obasjati ljudske tame, i o Ivanu Krstitelju koji svjedoči za svjetlo, za utjelovljenu Riječ, za Jedinorođenca koji je punina objave otajstvenoga Boga, i o tome kako ta Riječ-Osoba, to Svjetlo-Osoba dolazi među svoje, a njegovi ga ne primaju.

Kao što Matej i Luka svojim pripovijestima o rođenju Isusovu sve vežu za povijest izraelskoga naroda, za Mesijino, Spasiteljevo rođenje iz kuće Davidova i roda Abrahamova, kao što – za razliku od priča o rađanju božanskoga djeteta u starom svijetu – Isusovo rođenje stavljaju u povijest, oslobađaju ga mitoloških ideja (teogeneze) da je Bog /Duh Sveti/ biološki otac Isusov (ispovijedamo: rođen po Duhu Svetom od/iz Marije Djevice), tako i Ivan Evanđelist početak svoga Evanđelja veže uz helenistički Logos ali još više za vjeru biblijskih ljudi, svojih predšasnika. Ivan proslov o Riječi, uvod u Isusov “životopis”, teološki prerađuje s prvim stranicama Svetoga pisma, sa samim stvaranjem svijeta. Onamo stoji: U početku stvori Bog nebo i zemlju i to po svojoj riječi: I reče Bog: Neka bude to i to – i to bude… sve do šestoga dana, do stvaranja čovjeka, muška i ženska, i sve i uvijek po riječi. Ivan Evanđelist, nekoliko stoljeća poslije toga drugoga izvještaja (a u Bibliji prvoga po redu izvještaja o stvaranju, drugi je onaj o Božjem lončarskom stvaranju čovjeka od zemlje i svoga daha), dakle, Ivan preriče svoju vjeru u Boga stvoritelja, te piše: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj…”

I kao što Matej i Luka imaju pred očima rađanje Mojsija, okrutnost faraona ili priče o rađanju božanskih ljudi u okolnih naroda, kao što vjeruju da se mesijansko obećanje ispunja u Isusu, slično Ivan Evanđelist govori o novom početku, o novom i neponovljivom događaju, o novom stvaranju. Bog je, stoji na prvoj stranici Pisma, stvarao po svojoj riječi i riječ se obistinila (o-stvarila=dabar); prema Ivanu Božja Riječ postaje tijelom – živim, konkretnim, povijesnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. Prije je Bog izgovarao svoju riječ kao s neke distance, a sada se ta riječ uosobljuje, Riječ/Bog se učovječuje, postaje čovjekovim tijelom. Ivan govori o novom rođenju, i to ne voljom tijela, ne voljom čovjeka, nego vjerom. Ivan inzistira na novom stvaranju/rođenju iz vjere.

Na Božić, dakle, razmišljamo da s Isusom počinje jedna nova povijest, jedan novi odnos Boga i čovjeka, Boga i ljudi te ljudi međusobno. U Isusu, u utjelovljenoj Riječi, imamo izravni susret s Bogom. Možda onda suvišnim izgledaju ljudska naprezanja da se Boga dosegne svojim naporima, da se doumimo i dovinemo do temelja postojanja i smisla života. Jer u Isusu Galilejcu to nam je ponuđeno kao dar svjetla i istine, dar riječi i ljubavi. Do nas je hoćemo li čuti Riječ, prepoznati Isusa kao Božju Riječ, hoćemo li ga ugostiti, hoćemo li dopustiti da nas obasja Svjetlo o kojem svjedoči Ivan Preteča. Iako nije za božićnu atmosferu, kako stvari stoje, redovito se to i ne događa: Riječ se ne čuje, Svjetlo se ne prima, baš onako kako i Matej i Luka, svojim naracijama, govore da se Isus rađa u nimalo gostoljubivim i dražesnim okolnostima.

I kao što su Matej i Luka s Isusovim rođenjem napravili mali uvod u povijest jednoga čovjeka u kojem je Bog ušao u našu povijest na ljudski način, tako Ivan pravi teološki uvod o Riječi za “životopis” čovjeka u kojem Bog postaje ljudska/božanska osloboditeljska Riječ, Svjetlo na prosvjetljenje naših života i odnosa, naroda i čovječanstva. Uvod o Riječi, uvod je za milosrdnu ljubav koja se počela darivati od svjedočanstva Ivanova s Jordana o onome Neprimjetnom među nama zatim preko Galileje i svih govora, čudesa i rasprava s protivnicima i s malovjernim učenicima, pa sve do konačnoga obračuna u Jeruzalemu s prvacima svoga naroda i rimskom vlašću, do poraza i smrti, sve do iznenađujuće uskrsne poruke kazane ženama da nije mrtav, da ga se ne traži u grobu, da živi s njima u njihovim životima kao živa Riječ.

No, kao što betlehemskim pričama Mateja i Luke nije objašnjena sva tajna Boga i njegova utjelovljenja, tako je i Ivanov proslov o Riječi tek uvertira u tajnu Božjega postajanja čovjekom, u konačnici milosni dar povjeren ljudskoj slobodi na odgovor, kao milost na milost. Tajnom Božića čovjek odlučuje hoće li krenuti na put nasljedovanja Božje utjelovljene Riječi, odlučuje hoće li se izložiti Božjem svjetlu koje ga obasjava iz života Isusa Nazarećanina. Jer put od rođena do smrti, od Betlehema do Jeruzalema, od Riječi do Tijela, od riječi do djela je dug i neizvjestan, ali upravo i zato radostan, smislen i ispunjavajući.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević