Petar i Pavao (El Greco)

Vjernici i apostoli sa slabostima

PETAR I PAVAO

Uvijek kad se nađemo na slavljima apostola i svetaca, prilika je u njima i kao uzorima vjernika preispitati vlastitu vjeru pred Božjim licem u našem vlastitom vremenu i okolnostima. I ovi trenuci su da se od sporednoga vratimo bitnom, vrijeme da se misli na Boga. U našem vremenu se i nama, svakom osobno, postavlja pitanje kako nasljedovati Isusa Krista na apostolski način, jer u konačnici i ispovijedamo: Vjerujem u apostolsku Crkvu.

Slavljenje ove svetkovine starije je od Božića, jer su Petar i Pavao bili mučenici. Oni su dva različita čovjeka, po podrijetlu, po naobrazbi. Dva Isusova apostola i učenika, prvi i posljednji među pozvanima, među poslanima. Jedan se susreo i živio sa zemaljskim Isusom, drugi je susreo uskrslog Krista. Jedan oženjeni ribar, drugi neženja i teolog, farizejski učitelj i rabin. Slijede istoga Gospodina i Učitelja, slično su nastradali, živjeli u nenaklonjenim okolnostima. Jedan se često kolebao ali i vjerovao, uvijek se vraćao raskajan; drugi se od progonitelja kršćana obratio i bio vjeran ali je, i kako sam svjedoči, imao “trn” u svome tijelu koji ga je stalno sputavao u nasljedovanju Isusa.

ŠIMUN-PETAR je zajedno sa svojim bratom Andrijom podrijetlom iz Betsaide, ribarskog mjesta uz Genezaretsko jezero. Čovjek jednostavan, neiskvaren, ponekad “prijek” i plah, pošten, vjernik sa slabostima. Ribar koji je odmah pošao za Isusom, prvi na listi Isusovih učenika, apostol apostolâ. Čitavom se osobom stavio kao prvi uz Isusa i Isus ga za takvoga izbrao i prihvatio. Čini se da nije bio posebno obrazovan, ali je bio glavni organizator, predstavnik i vođa učenika i Isusove učeničke zajednice. Prvi je Isusa nazvao Mesijom, Kristom. Plamtio je žarom, istodobno odlučan i nježan.

Prvi u ispovijedanju vjere u Isusa. Petar (STIJENA), kako slušamo u događaju kraj Cezareje Filipove, prvi se dao nadahnuti od Boga da prepozna Isusa kao Mesiju, ali ga onda povukao na stranu da mu kaže da se njemu ne smije dogoditi da bude mučen i raspet. Petar očekuje trijumf, zemaljsku pobjedu, jer, mislio je, nije moguće da će Isusa, Božjeg Pomazanika, Krista, starješine, poglavari i vođe naroda odbaciti i osuditi. Isus mu govori da nije dobro razumio njegov identitet, čak mu kaže da je s tim mislima sotona i da ide za njim, da nasljeduje Isusa a ne da se stavlja ispred njega, da ljudske naume pretpostavlja Božjem putu.

Petar je uvijek među trojicom učenika u najvažnijim Isusovim događajima. I zaspao je s drugima u Isusovom sudbonosnom času u Getsemaniju. A onda kad se u najdramatičnijim događajima svatko “osamostaljuje”, Petar biva prisiljen ići svojim putem i definitivno se postaviti prema Isusu. Slijedi Petrovo zatajivanje. Petar se, naime, uvijek junačio da će uvijek biti uz Isusa. I u onoj zgodi kada mu Isus govori kako se sotona sprema da ih prorešeta kao pšenicu, Petar veli da će s njime kamo god treba (Lukino evanđelje) i u tamnicu i u smrt. Isus mu veli da se pijetao neće treći put oglasiti a on će ga triput zatajiti. Zatajivanje Učitelja i svoga identiteta, jezika i podrijetla, događa se pred sluškinjom. Na pijetlov znak Petar je gorko zaplakao. Zastidio se s kajanjem.

Od tada Petar biva skromniji, a odlučniji. Od tada do kraja života nije se više uspoređivao s Isusom. Od tada mu snaga nije dolazila od njegove jačine nego iz nasljedovanja Isusa. To pokazuje i ona pouskrsno ispitivanje: Šimune Ivanov, voliš li mi više nego ovi. Jer Petar je uvijek smatrao da najviše vjeruje, da najviše ljubi, da sve zna… Ostao je zastiđen ali i ohrabren. Nije više išao oponašati Isusa, nego ga nasljedovati. Nije išao ispred ni pored, nego iza Gospodina. Poslušao je napokon onaj prvi poziv: Pođi za mnom – Slijedi me! Nije više shvaćao svoje prvenstvo kao vlast nego kao služenje.

Petar je i prvi od učenika, u uskrsnoj vjeri, u jeruzalemskoj zajednici. Krsti poganina Kornelija. Još jedan događaj može nam oslikati kako je Petar postao velik. U Samariji Petar i Ivan imaju muku sa Simonom Magom, imaju muku sa “simonijom”, trgovanjem sa svetim stvarima, korištenjem sakralne moći unutar kršćanske zajednice. Imaju muku s trgovanjem crkvenim službama. Petar snažno ustaje protiv toga i zagovara obraćenje i samoga Simona, jer se ne može ni prodavati ni kupovati svetinja; dar Božji ne može se kupiti novcem, niti se svete službe smiju dostići potkupljivanjem i nepotizmom. To je najteža izopačenost u vjeri.

Petar umire u Rimu kao Isusov mučenik. Predaja kaže da je okrenut naopako raspet na križu, jer se stidio sebe da je slab vjernik. Nije htio da bude raspet kao njegov Učitelj i Gospodin. Nije mogao biti isti Isus, mogao ga je samo nasljedovati.

SAVAO-PAVAO dolazi iz trgovačkoga grada Tarza u Maloj Aziji. Iako je imao zanat šatordžije, bio je vrlo obrazovan čovjek. Rekli bismo da ga resilo ono što bi svaki čovjek Europe trebao posjedovati: grčko mišljenje i svijest čovjeka pojedinca, rimsku organiziranost i poštivanje zakona, a od židovstva slobodu i ljubav, žar i revnost za tradiciju i vjeru otaca, i konačno od vjere u Isusa Krista univerzalnost Božje poruke spasenja, slobodu od svake navezanosti i solidarnost s nemoćnima.

Iskustvo da je ljubljen, iako je činio zlo, da je spašen od grijeha, da su mu grijesi oprošteni, slično kao i kod Petra (unatoč malovjernosti i zatajivanju), temelj je Pavlove osobnosti. Zahvalnost za Božju milost, vraćala mu je povjerenje u sebe sama, tako da je slab i grešan čovjek zadobio neizmjernu snagu, hrabrost najvećega kršćanskoga svjedoka.

Pavao je posljednji od apostola, nedonošče. Njegov, preokret, obraćenje nastaje na putu za Damask gdje je trebao proganjati kršćane, židovsku sektu. Unosio je strah i trepet kršćanskim zajednicama. Njegovo je obraćenje jedinstveno u povijesti. Najvažnije u tom obraćenju je u činjenici da nije zamrzio one s kojima je bio prije, s kojima se družio; istim žarom kojim je proganjao kršćane, sada je – bez nasilja – naviještao Isusa Krista, Spasitelja svih ljudi. Osnivao je zajednice, pomagao im i  materijalno, radio svojim rukama i propovijedao. Skupljao ljude, nove apostole i učenike oko sebe. Skupljao je milostinju za jeruzalemsku crkvu, zajednicu u glavnom gradu, i za one koji su bili slabe proganjani.

Žestoko se protivio podjelama u zajednici.  Poznata su njegova oštra sukobljavanja na dvije razine: u području socijalnog stanja – žestoko se protivi podjeli na bogate i siromašni; u području religioznosti – žestoko ustaje protiv podjele na pobožnije, duhovnije, na ono pogubno pitanje tko je “veći” vjernik, dakle protiv podjele koja nastaje iz opake religiozne taštine: tko je čiji učenik, koji su najvažniji učitelji, jer su jedni govorili da su Apolonovi, jedni Kefini (Petrovi), drugi pak da su njegovi – Pavlovi, jedni opet da su Kristovi kao da je Krist razdijeljen. Sam Pavao je dakle bio proglašavan djeliteljem zajednice, ali je ostao uporan da sve treba činiti u ime Isusa Krista.

Petar i Pavao (De Ribera)

Pavao je iznimno važan i za pitanje razumijevanja slobode od (židovskoga) zakona, od agresivne ograničenosti i istjerivanja slova zakona, od juridičkog mešetarenja oko toga tko je pravi vjernik i tko to može biti gledajući samo na vanjsko obdržavanje propisa. Pavao se čak usprotivio prvaku apostola Kefi/Petru u lice i njegovome licemjerju. Apsolutna vjera u zahvalnost za Božju milost koja ga je oslobodila njega samoga, i učinila apostolom pogana.  Pavao se usprotivio pogubnom izjednačvanju ncionalnoga i religioznoga (da bi netko morao postati prvo židov da bi bio kršćanin). Pavao je ljubitelj svi ljudi, naroda i jezika. Čovjek koji nije imao straha susretati različite ljude, koji je doživljavao i teške neuspjehe, ali ga oni nisu pokolebali, nego je iz nevolja izrastao samo još jači.

On je “izvukao” kršćanstvo iz židovstva, skinuo mu nacionalne okove. Ne negirajući svoj narod i njegovu odgovornost za svijet, Isusovu poruku Božjega kraljevstva učinio univerzalnom za sve ljude. I on je svoj život završio kao Isusov mučenik, u Rimu, kod Tri fontane, danas Crkva sv. Pavla izvan zidina.

Pred nama su dva moćna kršćanska uzora kako nasljedovati Gospodina Isusa – apostoli Petar i Pavao. I mi smo pozvani živjeti iz ZAHVALNOSTI i OPROŠTENJA, a ne iz povreda i starih zlopamćenja, ne iz umišljaja kako smo dosegli istinu i postali najvjerniji vjernici. I pred nama je pitanje koje je to naše zadnje uporište. Obojica Isusovih učenika koje danas spominjemo i častimo doživjeli su veličinu Isusove ljubavi. Isus Krist je njihovo bogatstvo, i to su bogatstvo svjedočili bez računice. Nisu uzmicali, nisu pazili kad je zgodno a kad nezgodno vrijeme da budu njegovi autentični svjedoci i da dokraja založe svoje živote.

Fra Ivan Šarčević

Gospodin pun ljubavi i vjernosti

SVETO TROJSTVO

Izl 34,4b-6.8-9; 2 Kor 13,11-13; Iv 3,16-18

U pozadini svih naših nastojanja, naših dobrota i nevaljalosti, na koncu svih doumljivanja i napora stižemo do tajne postojanja. Sustiže nas ono staro i uvijek novo pitanje: Zašto smo na svijetu? Rođeni smo u tajni, umiremo u njoj. Tu tajnu nekada nastojimo razotkriti, imenovati je. Kažemo da je to tajna samoga Boga koji je opet viši i drukčiji od svih naših zamišljaja o tajni.

A o Bogu mislimo i govorimo uvijek s nekim iskustvom. I šutimo o njemu, i šutimo s njim ali uvijek s nekim osobnim predodžbama i slikama o njemu. Netko mu niječe postojanje ali također iz iskustva, vlastitoga ili iskustva drugih ljudi. U svakom slučaju Bog je uvijek prije nas. Zatičemo ga ili nas on sustiže u pitanjima i odgovorima drugih. Bog je neodvojiv od tajne svemira, tajne sveopćeg postojanja, zagonetnog pitanja o razlogu nas samih.

Tajna kršćanskoga Trojstva nije zato da provjeravamo jedni drugima pravovjerje, da preispitujemo hoće li netko koga smo pribrojili sumnjivcima ili slabim vjernicima znati obrazložiti dogmu o Presvetom Trojstvu. Nije ta tajna ni za to da podignemo bedeme prema židovima, muslimanima ili nekim drugim vjernicima i ljudima koji ne vjeruju u svetu Trojicu kao mi. Ako ova uzvišena istina ostaje samo verbalno brbljanje bez posljedica za konkretni život, ona nije ništa drugo nego ohola konstrukcija, “dogmatski malj” kojim druge trebamo odagnati od sebe, štoviše dijabolična rabota kojom ljudima zaprječujemo pristup dobrom i milosrdnom Bogu svih ljudi.

U konačnici tajna Boga, tajna Trojstva, tajna je konkretnog ljudskoga postojanja i života na zemlji, iskustvo bogate različitosti Božje objave ljudima. Bog se – vjeruju kršćani – u punini objavljuje u Isusu iz Nazareta. Isus Krist je ključ razumijevanja Boga. U Isusu prepoznajemo da se Bog objavljuje kao milosrdni Otac, kao Mesija u ljudskom tijelu, kao Duh životvorac i pratitelj, kao sveprisutna nevidljiva ali snažna Božja prisutnost. Pavao Apostol je sažeo tu istinu u pozdravu zajednici u Korintu a što naša liturgija preuzima na početku euharistije kao pozdrav i navještaj zašto se kršćani skupljaju zajedno: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama! I kršćanski znak križa najkraći je sažetak vjere u Trojstvo. On ne proizlazi iz spekulacija, nego iz iskustva, ponajprije životnoga iskustva učenika s Isusom, napose u smrti i uskrsnuću.

U tom svjetlu valja čitati i današnja biblijska čitanja. Mojsije ispovijeda svoje iskustvo Boga na brdu Sinaju. Ono postaje baština izabranoga naroda ali i čovječanstva. U konačnici Mojsijev je Bog Isusov Bog. Riječ je o Bogu Gospodinu, koji je – unatoč tolikim ljudskim zastranjenjima u izmicanju od Boga, unatoč i strašnom grijehu podizanju idola, zlatnoga teleta – uvijek milosrdan, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Ne možemo ne primijetiti da su, nasuprot Mojsijevu iskustvu, prevladavajuće ljudske predodžbe o Bogu posve drukčije, čak suprotne. Bog je većini ljudi suparnik, neprijatelj ili netko i nešto beznačajno. Mnogim vjernicima Bog je nemilosrdan, srdit, nezainteresiran za čovjeka i svijet, ne onaj koji ljubi nego zahtijeva žrtve i nije vjeran nego mrzovoljan i hirovito promjenjiv. Bog je ne samo za ateiste nego i za mnoge vjernike nevidljivi moćnik kojega treba kupovati i ucjenjivati, ili kojega jednostavno valja taktički mimoilaziti pa i ignorirati.

Kratki odlomak iz Ivanova evanđelja do vrhunca pojačava tajnu objave Boga ali i tajnu postojanja. U noćnom razgovoru s Nikodemom, piše Ivan, Isus govori svom sugovorniku da Bog iz ljubavi prema svijetu šalje svoga Sina, postaje čovjekom, i da se u toj vjeri ne propada nego nalazi smisao života, smisao postojanja, život vječni, kako to biblijski pisci naglašavaju. Ivan je izričit da Sin nije došao osuditi svijet, čemu smo tako skloni misliti i govoriti u našim sukobljenim stranama – Crkva-svijet, u našim porivima da ovladamo drugima i osiguramo moć. No, Božja moć i vladanje drugoga je karaktera, i njegovo “osuđivanje” nije ljudska osuda.

Spoznavanje Boga, spoznavanje tajne triju osoba u jednom Bogu nije puko ponavljanje ostarjelih predodžbi, nego ponovno stupanje u savez s Bogom kako je to Mojsije učinio za sebe i za svoj narod, u novi savez ljubavi i vjernosti kako nam se predočuje i nudi u Isusu Kristu. Izići i starih slika konkurencije s Bogom u novi odnos ljubavi i vjernosti, početak je ne samo oslobađajuće spoznaje, nego i novoga uređenja života na nikada dosegnutoj ljubavi. Međutim, nama ljudima je uvijek malo svega, pa nam je uvijek malo i spoznaje i ljubavi. A bilo bi dobro otpočeti s onim što već jesmo, što smo primili, jer je to dostatno da se uputimo prema smislu postojanja, prema odgovoru za kojim čezne naša duša. Bog je već tu, pokazao se. U Isus Kristu povrh svega. On je već u mome životu prisutan kao milosrdni Otac, kao Učitelj i Prijatelj, kao Duh novog početka (Životvorac) i ondje gdje sve umire, kao Tješitelj.

Bog je na početku kao i na izmaku svih naših domišljanja, on je Gospodin koji ljubi i ostaje vjeran. Uz nas je kao prisutnost Duha, i kada tajna našega postojanja udara u zid nejasnoća i kada naša pitanja bivaju raspeta na križ osude, samoće i patnje. Put do njega je put ljubavi kojim je u Isusu iz Nazareta stigao našim očevima sve do nas danas. Valja nam poput Mojsija zapodjenuti novi zagovor, novi savez s njim, ili poput Nikodema iznova započeti “tajni” razgovor s Isusom.

Fra Ivan Šarčević

Pedesetnica (El Greco)

Zajedništvo otpuštenih grijeha

DUHOVI – Božji Duh mira i opraštanja

Dj 2,11; Iv 20,19-23

Ne događa li se često da što kršćani praktično manje nasljeduju Isusa i njegovo evanđelje, to se više pozivaju na “nejasnu” Božju volju, to više prizivaju i skrivaju se iza Duha Svetoga kao da je Božji Duh onaj koji – gotovo “fizički” prisutno – opravdava naše loše riječi i samovoljna ponašanja. Bog jest Duh a što najprije znači da ga se ne može obuhvatiti; njime se ne može upravljati; njegovu se prisutnost i djelovanje ne može određivati. On je poput vjetra, orkana koji odnosi sve naše utvrđene konstrukcije, i poput lahora koji se ne primjećuje a premješta nam nemire pameti; on je poput vatre koja sažiže unutarnje zablude i poput male i gotovo nevidljive iskre u duši koja traži obraćenje. On nije materija ali nije ni raspoloživa duhovna nejasnoća. On je sam nevidljivi ali djelatni Bog u posvemašnjoj slobodi i ljubavi. Božjim Duhom ne možemo ovladati, možemo mu se otvoriti u poniznoj molitvi, izručiti mu se jedino ispravno ako nasljedujemo Isusa koji s Ocem daruje istoga Duha.

Svetkovina Duhova proistječe iz židovske svetkovine žetve koja je opet prerasla u svetkovinu sjećanja na Sinajski savez, a slavila se pedeset dana nakon Pashe – spomena na nenadmašni osloboditeljski izlazak iz kuće ropstva. Kršćanska svetkovina Duhova je svetkovina novoga saveza Boga i ljudi iz svakoga plemena, jezika i naroda u Isusu i po njegovu evanđelju, savez po Isusovim učenicima i svjedocima njegova evanđelja. Nasuprot svevremenoj nezajažljivoj želji malih ili velikih oholih tvoraca babilonskih kula (lokalnih i svjetskih poredaka!) da dosegnu samo Nebo, da zagospodare ljudima, da se svojim “čistim” i “bez-dušnim” jezikom odvoje od drugih, kako se ne bi “onečistili”, stoji – piše Luka u Djelima apostolskim – skromna jeruzalemska zajednica Isusovih učenika raznih jezika i narodā, otvorena Božjem nadahnuću i Božjoj snazi. I svi se oni u Božjem Duhu razumiju te unatoč svim devijacijama kršćanstva njihova će poruka stići do nakraj svijeta i do nas danas.

Luka govori o novom savezu s Bogom, o novom ljudskom zajedništvu u Isusu Kristu koji nije gradio nikakve kuće, a kamoli kule, nego očitovao Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima i narodima. Svetkovina Duhova stoga ne dopušta nikakvo strančarenje, nikakva duhovna robovanja i uskogrudne oaze spiritualnosti, nego otvaranje prema svim ljudima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja konkretizira tko je taj Božji Duh koji Isus “udahnjuje” u svoje učenike. Ivan ne piše o događaju duhova u plamenim jezicima, nego kaže da Isus “puše” svoj dah u svoje prijatelje. Oni trebaju disati poput Isusa. Ivan, naime, najprije govori da je Duh Božji neodvojiv od povijesnoga i uskrsloga Isusa. Isus – piše dalje Ivan – onoga istoga prvoga dana u tjednu (prvoga dana u novom vremenu), dana uskrsnuća, dolazi uplašenim učenicima koji su se u strahu zatvorili. Isus u njihov nemir donosi svoj mir. I pokazuje im rane. To je svjedočanstvo za njihovu vjeru. Bez mira koji je dolazi od Isusa i bez Isusova križa ne može se vjerovati. Bez ljubavi koja uključuje križ sve postaje fantazma, duhovnjaštvo, lebdenje po oblacima. Mir dolazi s Isusom. I radost učenika dolazi s uskrslim Isusom koji nosi rane patnje iz ljubavi.

I onda im Isus nalaže da iziđu iz svoga straha, svoga “zatvora”. Radost dosegnutoga susreta mora se naviještati i svjedočiti u svijetu, izvan dvorane posljednje večere, i izvan svetih prostora, posvuda, do nakraj zemlje, na svim jezicima i u svim narodima. Veli im izričito Isus: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” I dahom svojim, opisuje Ivan, Isus učenicima daruje svoga Duha. Tako nadahnuti učenici su poslani u svijet da otpuštaju grijehe.

Učili smo o darovima Duha Svetoga: o mudrosti, razboritosti, jakosti…, o raznim karizmama i plodovima Duha o kojima Pavao piše: o daru prorokovanja, upravljanja, poučavanja, o daru jezika, čudotvorstvu… Prema Ivanu, međutim, najveći dar Božjega, Očeva i Isusova Duha jest otpuštanje grijeha. I doista nema ništa tako neočekivano snažno, ljudskoj logici najčešće i neshvatljivo, a ipak tako moćno da mijenja i vlastito tijelo kao – otpuštanje grijeha. Zar spontano i ne kažemo za nekoga tko je oprostio grijeh drugoga da se ponio božanski, kao Bog? I zar ovaj svijet i mi u njemu nismo nabrekli od često zatomljene ali neugasive čežnje za jednim novim svijetom, za novim ljudskim zajedništvom, zajedništvom otpuštenih grijeha? Zar ne čeznemo za Isusovom zajednicom, Crkvom koja će biti utočište grešnim ljudima, svima onima koji su slomljeni pod teretom svojih i tuđih zala?

Silazak Duha Svetoga (Emil Nolde)

Ne, ne radi ni u kojem slučaju o umanjivanju čovjekove grešnosti ili nijekanju grijeha i zločina čemu smo svjedoci u našim većim i manjim babilonskim zajedništvima. Upravo je riječ o suprotnom, o senzibilnosti za grijeh, u priznanju svoje grešnosti ali i o još većoj vjeri da se na ovoj zemlji može obitavati jedino u miru i s otpuštenim grijesima. Otpuštanje grijeha ne znači njihovo mehaničko brisanje, nego priznanje i izlazak u nov život, nezatvaranje u staru grešnost. Božji Duh otpuštanja grijeha stvara novu zemlju i novo nebo, zapravo nove ljude i nove odnose.

Ako pažljivo slušamo evanđelje vidimo da Isus ne daje svojim učenicima tek “vlast” da otpuštaju grijehe, nego im nalaže, gotovo zapovijeda da to čine uvijek i svima. Svi su Isusovi učenici obvezani na opraštanje grijeha. Jer i Isus je poslan od Oca grešnicima da im otpusti grijehe, da ih izvede na slobodu od grijeha i iznova u njima probudi sposobnost za praštanje kako sebi tako i drugima u vjeri da Bog oprašta. Isus je poslan da grešnike (a kojih drugih ljudi ima na zemlji!) nadahne za milosrdnu ljubav.

Ne postoji veća sličnost s Bogom od praštanja, od otpuštanja grijeha. Zar to nije najveće čudo koje čovjek može učiniti? Opraštanjem, tom bezgraničnom Božjom ljubavlju koja se objavila u Isusu Kristu, produhovljuje se ovaj svijet, naše obitelji, zajednice, narodi i države, ovaj svijet. Preobražavaju se u neslućenu radost ljudskoga zajedništva u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim. Ako pak grijehe svoje ne priznamo, ako svoje grijehe i grijehe drugih zadržavamo, ako ih uskratimo Božjem osloboditeljskom Duhu, i dalje ćemo graditi svoje tašte kule i unesrećujuće fantazme, i dalje ćemo se zatvarati u svoje strahove, ratničke utvrde, depresije i paranoje. Svetkovina Duhova je radosna svetkovina zajedništva oproštenih grijeha. Onaj tko vjeruje da je mu je Bog oprostio i ono što sebi ne bi, ili što mu drugi ne mogu oprostiti, onaj tko vjeruje da su ljudi u stanju opraštati, taj je u stanju graditi duhovsko zajedništvo, Kristovu Crkvu.

Fra Ivan Šarčević

Kršćaninov život – proslava Boga

VII. uskrsna nedjelja

Dj 1,12-14; Iv 17,1-11a

Ovom nedjeljom započinjemo posljednji, sedmi uskrsni tjedan. Sljedeće nedjelje slavimo Duhove. U kratkom odlomku iz Lukinih Djela apostolskih čuli smo da je Isus s Maslinske gore uzet od učenika, da se tu dogodilo uzašašće (za razliku od Mateja koji govori da se uzašašće dogodilo u Galileji). Nakon uzašašća učenici odlaze u Jeruzalem, vjerojatno u dvoranu posljednje večere i ondje s Marijom, majkom Isusovom i drugim ženama mole. U  molitvi se pripremaju za Božje nadahnuće, za oblačenje u “silu odozgo”, za primanje Očeva i Isusova Duha da bi mogli krenuti u svijet da naviještaju Isusovu poruku. Luka piše kako su bili “jednodušno postojani u molitvi”. Naglasak je jasan, Isusov učenik ne može samo sam moliti. On je postojan u zajedničkoj molitvi. U zajedničkoj proslavi Boga i zahvali za Isusa Krista, učitelja i spasitelja, oblikuje se kršćanska zajednica.

Odlomak Ivanova evanđelja početak je Isusove molitve Bogu Ocu, molitve koja se naziva velikosvećeničkom molitvom. Prema Ivanu Isus upućuje molitvu Bogu u Maslinskom vrtu, na završetku svoga javnoga djelovanja, u tjeskobnim trenucima netom prije nego što će biti uhićen, suđen i raspet na križ.

Kao i svaki evanđelist i biblijski pisac, tako i Ivan donosi Isusovu molitvu ne samo da pokaže tko je Isus nego da i Isusovim učenicima, nama danas, prenese poruku što mi trebamo biti i kako i mi trebamo moliti. Iz Isusove molitve očito biva vidljivo jedinstvena povezanost Boga i njegova Sina Isusa Krista. Sve što je Isus govorio i radio svoj posljednji razlog ima u tom odnosu. I doista kako god se pokušalo razumjeti Isusa, kad god se čovjek upusti i krene preispitivati Isusove riječi, analizirati njegove postupke, posebno njegovu muku, smrt i uskrsnuće, mora doći do zaključka da Isus stoji u posebnoj vezi, posebnom odnosu s Bogom. I usprkos svim pokušajima da se Isusov život svede na uobičajeni ljudski život, razbijaju se u nemoć i nejasnoću. Da, Isus jest pravi čovjek, poput jednoga od nas, a ipak i posve drukčiji, iznenađujuće drukčiji – on dolazi od posve drugdje, od Boga.

U tom prvom momentu i za nas je važno da sve svoje riječi i djela sumjerujemo u odnosu prema Bogu. I naša je zadaća ovdje na zemlji, naše poslanje, da se preko nas, kako Isus i moli Oca, on sam proslavi. A najteže je da se Bog preko nas proslavi u našim tjeskobama, patnjama, krivim optužbama, u našim križevima i smrtima.

Daljnji sadržaj Isusove molitve jest molitva za učenike. Isus moli Oca da one koji mu je darovao upoznaju Boga kao Oca. U upoznavanju Boga, kaže Isus, nalazi se život vječni, rekli bismo današnjim rječnikom, u upoznavanju Boga nalazi se smisao i sreća ljudskoga života. Ovo nam je tako daleko, jer i Boga razumijevamo da je daleko, da je nedostupan, štoviše i da su Bog i čovjek u nekom konkurentskom odnosu, kao da je Bog smetnja čovjekovoj sreće, neki protivnički pa i neprijateljski suparnik. U ovom leži sudbonosno pitanje i muka svakoga čovjeka. Upoznati Boga kao vjerna Prijatelja i Spasitelja, vrhunac je svake spoznaje. Pritom, naravno, nije dovoljno reći vjerujem u Boga, nego poput svakog i našeg ljudskog odnosa, tako i odnos s Bogom nema završena puta. Što Boga više spoznajemo – upravo je to jedna od temeljnih poruka Isusa Krista prema Ivanovu evanđelju – to osjećamo da ga više trebamo ljubiti, i što ga više ljubimo, u nama se rađa sve veća čežnja da ga bolje upoznamo.

Daljnja Isusova molitva za učenike jest da se Bog proslavi preko učenika. Isus ne moli Oca da njegovi učenici imaju dobro zdravlje, da budu bogati, uspješni, da izgrade kuće, da namaknu puno prijatelja… Isus moli Oca da osnaži njegove prijatelje/učenike koje mu je dao da i oni u svojim životima, dakle što god budu činili, proslave Boga. I kao što je Isus objavio Božje ime ljudima, da tako i njegovi učenici objavljuju Božje ime dalje po svijetu.

Važna tema Ivanova evanđelja je odnos Isusovih učenika i svijeta. Ivan svijet razumijeva kao ljude koji su neprijateljski raspoloženi prema Isusu i njegovoj poruci. Isus – u tjeskobi Maslinskoga vrta – sprema se umrijeti za poruku koju je donio svijetu, sprema se položiti život za odnos s Bogom Ocem i iz ljubavi prema prijateljima. On odlazi iz svijeta, a učenici ostaju u svijetu. Isus moli za njih da se ne pokolebaju. Biva nam jasnije što je svijet ako imamo na umu drugo mjesto u istoj molitvi gdje Isus moli Oca da ne uzima učenika iz svijeta, ali da oni, iako ostaju u svijetu, ne budu od svijeta, da ne djeluju kako svijet djeluje. Svijet bi u nekom smislu bili indolentni i ravnodušni ljudi za Božje dobro, oni koji su slijepi i gluhi za ono što nadilazi njihovo samoljublje, negostoljubivi, protivni pa i opaki ljudi koje ne dopuštaju širenje radosne vijesti, evanđelja. Isus ovim jasno govori da Isusov učenik mora računati na poteškoće. Ne može se biti Isusovim svjedokom bez muke.

Iako je Isusov učenik živi u stalnom stanju protivljenja Isusovu evanđelju, naglasak nije na tome da se kršćanin, Isusov učenik bavi kako pobijediti svijet, kako uništiti svoje protivnike, kako im “nasilu” nametnuti vjeru ili ih silom popraviti. Isus tako nije činio niti to traži od svojih učenika. Pobjeda nad svijetom o kojoj Isus govori u konačnici je ipak njegov poraz, krajnji neuspjeh, gledano očima tog istog svijeta. I tu leži najveća snaga evanđelja. I najgori poraz koji je pun ljubavi, nije poraz one vrste od kojega stalno bježimo, nego istinska proslava Boga, neočekivano milosno uskrsnuće na novi život.

Ima još jedan bitni sadržaj Isusove molitve. Isus u molitvi stalno govori kako mu je Otac dao, darovao učenike, učenike koji nisu od svijeta, koji nisu protivni ni njemu ni njegovo poruci o Bogu kao Ocu. Razumijevati druge ljude, graditi naše odnose u svijesti darovanosti izniman je zadatak i pred današnjim Isusovim učenicima. Redovito mislimo kako nam drugi nisu dar nego trajna smetnja, pa i protivnici i neprijatelji, ne blagoslov i naše poslanje, nego prokletstvo. I koga sve ne bismo uklonili od sebe i iz svoje sredine jer ga ne smatramo darom nego “samim zlom”. S druge strane, izlazak iz atmosfere takmaca, svakovrsnih suprotstavljanja i neprijateljstava, neka nejasna ljubav koja bi grlila sve ljude, ne znači uklanjanja protivljenja niti postajanje boljim vjernikom. Naprotiv, Isusov učenik nailazi na neprijateljstva i kada ih uopće ne traži, jer ljudi svijeta – ravnodušni, oportunisti, koristoljupci, opaki ljudi svih vrsta – žive od konflikta i sukoba, a Isusov učenik živi za proslavu Boga i za konkretizaciju ljubavi prema bližnjima. I time nije lišen ni patnje ni smrti. Nošen je jedino primjerom da je tako činio njegov Učitelj i Gospodin i da je u tome smisao života.

Fra Ivan Šarčević

Uzašašće Gospodinovo (Ivo Dulčić) – Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?

Ne vladanje nego poslanje

Uzašašće Gospodinovo

Dj 1,1-11; Mt 28,16-20

Završetak Matejeva evanđelja koga čitamo ove godine na svetkovinu Uzašašća, ne govori o samom tom događaju. O njemu piše Evanđelist Luka na početku Djela apostolskih. Kaže da se poslije svoga uskrsnuća Isus ukazivao svojim učenicima četrdeset dana i govorio im je o Božjem kraljevstvu. Jedne zgode, za gozbom, rekao im je da ne napuštaju Jeruzalema dok na njih ne siđe Obećanje Očevo – Duh Sveti. Više je nego zanimljivo da ga sabrani pitaju o dolasku nečega drugoga: o vremenu kada će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo. Pokazuje se uvijek iznova kako “sabrani” razumijevaju Isusa kao političkoga Mesiju. On im govori o duhovnoj stvarnosti koja preobražava svijet, a on traže zemaljske tvorevine i vlast kojom bi se vladalo. Oni bi htjeli teritorijalnu i uopće zemaljsku sigurnost, a on im govori kako će snagom Duha Božjega biti njegovi svjedoci sve do nakraj svijeta.

Iako Matej ne govori o samom događaju uzašašća, završetak njegova evanđelja također govori o tome kako Isus šalje svoje učenike. Nakon uskrsnuća, piše Matej, učenici su po Isusovoj naredbi otišli u Galileju, na goru (prema Mateju sve se najvažnije između Isusa i učenika događalo na gori). Ondje im dolazi Isus i vrlo kratko im priopćava da idu po svem svijetu, da budi navjestitelji njegove poruke, da od sve narode učine njegovim učenicima krsteći ih u ime božanske zajednice svete Trojice.

U razumijevanju i tumačenju i ovoga kratkoga odlomka dolazilo je u povijesti a i danas do zabuna i pogrešaka. Učenici ne dobivaju vlast nad svijetom, ni nad ljudima. Isus izrijekom govori da je on dobio svu vlast na nebu i na zemlji. A učenici ne dobivaju vlast nego poslanje da budu svjedoci i misionari Isusove vlasti. Ta Isusova vlast, međutim, nama ljudima je teško razumljiva i kroz povijest su se događale i danas događaju mnoge loše i opake stvari. Isusova vlast nad ljudima, Božje kraljevstvo nije svjetovno, političko vladanje nad ljudima. U njemu nema nikakve prisile, nikakva nasilja, zavođenja ni obmanjivanja. Ni fizičkoga ni duhovnoga. Božje kraljevstvo ne označava nikakve strukture vladanja i moći, nikakve hijerarhije, nego nove odnose među ljudima, djecom jednoga Oca. U svjedočenju i poslanju Isusovih učenika, u krštavanju ljudi, svi pristupaju slobodno i osobno. U životu i poruci Isusovih učenika nikome ne smije biti tijesno, ljudi trebaju iskusiti širinu i gostoljubivost Božje dobrote i milosrđa. Njihovo svjedočenje vjere u Isusa Krista takva je ponuda koja donosi nečuveno novi smisao postojanja i osloboditeljsku, spasonosnu snagu u međuljudske odnose. Misionarsko djelovanje učenika je Božji milosni dar za sreću svih ljudi, a ne sredstvo ikakva prljava dobitka, sredstvo zarobljavanja ljudi ili sredstvo vladanja nad njima. Isusovi učenici nisu vladari Božjega kraljevstva nego njegovi rednici, poslanici.

Snaga Duha Branitelja/Tješitelja koji dolazi od Boga odvraća pogled uznemirenih učenika koji su uprli pogled u nebo, tjeskobni i uplašeni s Isusova odlaska. Nebeski svjedoci Isusova uzašašća govore okupljenim Galilejcima da prestanu “zuriti” u nebo, nego da svatko krene u život svjedočenja za Isusa. Snaga Duha vraća Isusove učenike u konkretne životne situacije, vraća ih na pouzdanje u Isusovo obećanje da će biti s njima do svršetka svijeta. Samoća Isusovih učenika preobraća se tako u strpljivo i postojano nasljedovanje svoga Učitelja i Gospodina u svim okolnostima. I mi današnji kršćani smo pozvani smo da svojim životom i naviještanjem vratimo privlačnu snagu vjere u Isusa Krista, da njegovu poruku o Božjem kraljevstvu iznesemo iz uskih ograda naših religijskih i nacionalnih ograda, da je darivamo svojim suvremenicima bez računice i koristoljublja, bez ikakve primjese ovladavanja nad ljudima.

Fra Ivan Šarčević

Obrazložena nada i Branitelj Istine

VI. uskrsna nedjelja

1 Pt 3,15-18; Iv 17,1-11a

Još smo u uskrsnom vremenu. Nedjeljna čitanja govore o prvom kršćanstvu, o oblikovanju prvih crkvenih zajednica, o djelovanju prvih Isusovih učenika i o naviještanju Isusova evanđelja koje je – ako uopće možemo ikada dokraja sagledati – snažno privlačilo ljude i obuzimalo ih neopisivom snagom. Pritom treba imati na umu da im okolnosti nisu bile nimalo naklonjene.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih govori o učinkovitom nastupu đakona Filipa u Samariji kojemu iz Jeruzalema pridolaze Petar i Ivan, apostoli Isusovi, da njegovo krštenje ovjere darivanjem Duha Svetoga po polaganju ruku.

U drugom čitanju Petar se obraća prvim kršćanima koji nailaze na razne nevolje. Daje im dva važna načela djelovanja. Prvo je da kršćani uvijek trebaju biti otvoreni drugima i uvijek spremni odgovoriti onomu tko ih pita za smisao njihova života. Kršćani su živjeli među ljudima drugih vjera i svjetonazora. Dijelili su isto društvo, isti probleme, ali ne i nade. Petar im izrijekom kaže da trebaju dati “obrazloženje nade” koja je u njima. U ovoj izjavi utemeljuje se govor o Bogu (teologija), govor o Kristu (kristologija) i naravno govor o čovjeku (antropologija). Ne može se vjerovati ni nadati naslijepo. Ne može se ignorirati traženja drugoga i onda kada je riječ o znatiželji ili osudi s druge strane. Vjera u Isusa Krista treba biti razborito obrazložena i trijezno objašnjena. Pritom – kako se uvriježilo i danas – nije riječi da samo izabrani znaju i mogu govoriti o vjeri, ili da bi netko morao završavati velike škole kako bi govorio o Bogu i Kristu, kako bi drugome kazao zašto vjeruje i zašto je svoju nadu položio u Isusovo evanđelje. Svatko tko vjeruje treba biti kadar razložno objasniti – dakle, jednostavno, smisleno i povezano da drugi, ako hoće, može razumjeti zašto je kršćaninovo posljednje ufanje u Bogu, u Isusu Kristu.

Drugo važno načelo djelovanja koje Petar upućuje prvim kršćanima odnosi se na način kako se odgovara onima koji traže obrazloženje za njihovu nadu. Riječ je o već spomenutom kontekstu neprijateljstva, nepovjerenja i lažnih optužbi na kršćane. Veli im da razloge svoje nade drugima iznose “blago i s poštovanjem”. Vjera se ne “obrazlaže” galamom i nasiljem, bučnim molitvama, divljim riječima, ljeporječivošću ili magijom, nikada silom i oružjem, nikada bez uvažavanja druge strane i kada drugi “ozloglašuje”, govori neistine o kršćanima. Bez sumnje, to nije nimalo jednostavan način objašnjavanja vlastitoga puta. Petar nepopustljivo vjeruje da će oni koji tako rade baš u punom smislu nasljedovati Isusa, jer – navodi dalje – bolje je trpjeti nepravdu nego je nanositi, te da će se sami ozloglašivači postidjeti. A stid je prvi korak promjene odnosa, prva stepenica obraćenja. Petar se tako nepokolebljivo nada da snaga Isusova evanđelja, u konačnici, mijenja i same njegove protivnike.

I pred suvremenim kršćanima je neporeciva zadaća da se uče autentično obrazložiti svoj vjeru i nadu – svoj put. Kršćanin se ne smije zatvoriti u svoju samodovoljnost, u nedodirljivi put samo iz razloga da ga nitko ne dira, da ne stupi ni u kakav konflikt, da se ne zamjeri. I kršćanin ne može svoju nadu obrazlagati samo “prepisujući” službeni nauk Crkve ili ponavljajući tuđa uvjerenja. Vjera i nada su osobni odgovori.

I pred današnjim kršćanima je zadaća da svoj put vjere obrazlaže, kako Petar zaključuje, iz perspektive Isusova križa, iz načela da je bolje nepravdu podnositi nego nanositi, i to tako da kršćanin u tom svom djelovanju ne umišlja sebi kako je veći od drugih nego iz ljubavi prema  protivnicima i iz nade da je Božje milosrđe veće od nas vjeruje da Bog može sve promijeniti. Evanđelje – a u to najčešće posumnjamo – ima snagu mijenjati “nepromjenjivo”. I kada se svi naši razlozi i sva naša nastojanja po tko zna koji put razbiju o zidove nerazumijevanja i odbijanja, hladnoće, optužbi i prezira, posljednju riječ, posljednju mogućnost obraćenja, nenadano uskrsnuće odnosa, ima Bog. Kršćaninovo je da bude blag, da poštuje druge, da ni u kojem slučaju, i kada ima sve razloge da bude nepravedan, nego da se s poštivanjem i pravedno odnosi prema svojim protivnicima i neprijateljima. Nije riječ o slabosti i manjku karaktera, mazohizmu ili apoteozi lažnoga herojstva. Riječ je o postojanom nasljedovanju Isusa Krista i “nadi protiv svake nade”.

Kao i prošlih nedjelja, i današnji odlomak Ivanova evanđelja pripada Isusovu oproštajnom govoru s Posljednje večere. Uznemirenim pa i tjeskobnim učenicima prije svoga odlaska Isus ne ostavlja ništa materijalno nego im nastavlja govoriti pozivajući se na njihovu riječi, na njihovu ispovijest da ljube Isusa. Iz te ljubavi su obvezani vladati se prema Isusovim zapovijedima. Govori im zatim da će moliti Oca i Otac će im poslati drugoga Branitelja koji će s njima biti zauvijek. Prvi je branitelj sam Isus Krist. Drugi je Duh Sveti. Oba su nerazdvojivo povezani i imaju zajedničko poslanje zagovornika, pomoćnika, branitelja i tješitelja ljudi. Grčka riječ Paraklet dolazi iz pravnog konteksta i označava odvjetnika/branitelja na sudištima, a u kršćanskom jeziku znači i branitelja na sudištima i tješiteljima u krivim osudama. S pravom se govori o Duhu Tješitelju jer će na ljudskim sudištima i u ljudskim očima, poput Isusa, i njegovi učenici biti “neobranjivi”, dakle osuđeni. Božanska utjeha, pak, nadilazi ljudske osude.

Isus zatim govori učenicima da je riječ o Branitelju kao Duhu Istine.

Najteže sporenje među ljudima je sporenje oko istine. Isus govori da svijet ne može primiti toga Duha Istine. Od pamtivijeka većina nas ljudi uopće se i ne pitamo što je istina. Većina istinu uopće ne traži. Skloni smo čak istinu iskrivljivati, zloupotrebljavati. Istina je uvijek u manjini, osobna je i pojedinačna. Zato Isus i govori da će onima koji govore i čine istinu ostati često samo on i Duh Sveti kao branitelji i tješitelji. Zato se Isusovi učenici ne trebaju strašiti samoće i ostavljenosti poradi istine. I na drugim mjestima u evanđeljima Isus govori učenicima da se ne plaše što će govoriti ili kako će zastupati istinu na ljudskim sudištima i raspravama. Božji Duh će ih nadahnuti, dati im neočekivanu snagu i blagotvornu utjehu.

Ipak, nije riječ samo o našim manjim i većim istinama, nego i o istini pisanoj velikim slovom. Ivan Evanđelist govori se o Duhu Istine. Radi se o Istini-osobi, o Isusu Kristu koji je za sebe i kazao da je Istina, a koju svijet ne prima, ne vidi i ne poznaje. To je zadnja istina svih traženja i zastupanja “naših istina”, svih naših putova i odnosa, svih naših ljubavi i sukoba.

Posljednja poruka današnjega evanđelja je posve utješna: Kao ni ondašnje učenike, tako ni današnje kršćane – kako god vremena bila teška i nepovoljna – Isus ne ostavlja kao siročad. Ne napušta ih. Uz njih je ali uz uvjet da kršćani ljube Isusa Krista, gdje ljubav nije sentimentalni izljev površnih emocija niti sredstvo nekih drugih ciljeva, nego ljubav koja uvijek ima na pameti Isusove zapovijedi i njih sprovodi u život, u istinu i ondje gdje izgleda da su sve nade slomljene. Tu nadu treba svjedočiti, ustrajno obrazlagati, blago i s poštovanjem.

Fra Ivan Šarčević