SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Darivanja i darivanje – suvišak i žitak

Darivanja i darivanje – suvišak i žitak

XXXII. nedjelja kroz godinu

Mk 12,38-44

Ove liturgijske godine, da ponovimo, nedjeljama čitamo Markovo evanđelje. Ono je u osnovi podijeljeno na Isusovo djelovanje u Galileji, zatim na Isusove govore i djela na putu prema Jeruzalemu i konačno na događaje za vrijeme njegova kratkog boravka i stradanja u religijskom i političkom središtu svoga naroda. U tri poglavlja (11–13) Marko opisuje Isusovo djelovanje u Jeruzalemu pred blagdan Pashe i pred njegovo uhićenje i pogubljenje na križu. Od svečanoga ulaska u Jeruzalem, preko govora o neplodnoj smokvi, zatim nakon izgona trgovaca iz Hrama, Isus najviše vremena provodi u hramskome predvorju raspravljajući sa svojim protivnicima: farizejima, herodovcima, saducejima i pismoznancima. Oni ga ispituju, iskušavaju ga u osjetljivim temama: o porezu, o uskrsnuću mrtvih, o Zakonu i najvećoj zapovijedi, o Božjem sudu, kraju svijeta i sličnome.

Danas se evanđelje otvara Isusovim jasnim upozorenjem mnoštvu koje ga je slijedilo da se čuvaju pismoznanaca. Tumači ovoga mjesta govore da se radilo o konkretnim pismoznancima, jer se u grčkom koristi određeni član. Nasuprot onoj paušalnoj i često samoopravdavajućoj rečenici da Isus osuđuje grijeh a ne grešnike, ovdje je posve bjelodano kako Isus upozorava svoje slušatelje da se čuvaju pismoznanaca, konkretnih ljudi, konkretnih poznavatelja i tumača Zakona, rekli bismo da budu oprezni pred znanjem i vlašću posve određenih moćnih ljudi.

Isus opisuje kojih se pismoznanaca treba čuvati: onih koji se oblače u duge haljine, koji svojim uniformama (odijelima i habitima), svojom vanjštinom privlače pozornost, kojima je odijelo ili nešto izvanjsko znak društvene moći. Treba se čuvati onih koji vole pozdrave na trgovima, koji se, rekli bismo današnjim slikama, uokolo javno šepire i razbacuju pratnjom i sirenama, koji vole da im se prilazi i da ih se prve pozdravlja. Treba se čuvati onih koji uvijek imaju prva sjedala u sinagogama, u molitvenim mjestima i svetištima, koji su na čelu gozbenih stolova. I na koncu Isus poentira o onodobnim, a zapravo svevremenim moćnicima koji su bili tobožnji odvjetnici udovica, a u stvarnosti su oni te udovice posve osiromašivali, uzimali bi im i kuće i bogatili se sve pod maskom njihove obrane i dugih molitava. Bili su to politički predstavnici i pravni zastupnici siromašnih, tako da su svoje branjenike iskorištavali. Pritom su se licemjerno skrivali iza pohađanja sinagoga, pojavljivanje na javnim molitvama i javnim pobožnostima.

Ovo evanđelje nema potreba uopće tumačiti. Valja ga samo primijeniti na našu situaciju. Dosta je, na primjer, u zadnju četvrt stoljeća, od kada se naš svijet radikalno promijenio, sagledati naša oblačenja, naše javne pozdrave, naša molitvena mjesta, naše mise, svečanosti i priredbe, obljetnice, “pečate” i gozbe. Dostatno je tek malo osvrnuti se gdje, u čemu i kako tko od nas živi, koga tko brani i za koga se zalaže pa da se uvidi kako se Isusove riječi odnose na današnje pismoznance, političke i religijske predstavnike, tumače prava i navodne odvjetnike ugrožena i osiromašena naroda. Nažalost, naša je osobna i kolektivna tragedija da se ovakva evanđeoska mjesta ignoriraju, preskaču ili ublažuju kao da se ne odnose na današnje vrijeme – ni na nas pismoznance i intelektualce, političare i svećenike!

U nastavku evanđelja Marko opet opisuje uvijek neobičnoga i za sva vremena neprilagodljiva i neugodnoga Isusa. Onoga Isusa koji objavljuje Boga koji nam također ne potvrđuje naša mjerila i poglede, jer ne gleda kako mi ljudi gledamo niti cijeni ljude kako ih mi naviknuto cijenimo. Isus, naime, sjeda nasuprot hramske riznice gdje su se ubacivali milodari za Hram, za obnovu Božje kuće i uzdržavanje svećenika i hramskoga osoblja. Isus promatra kako i što tko daje od milodara. Nadolaze bogati, i ubacuju mnogo. I dolazi udovica i ubaci tek dva novčića.

Isus tada doziva svoje učenike. I hvali onu praksu i ono ljudsko djelo koje ljudi najčešće ne zamjećuju, ono od čega uobičajeno, osobito oni iz prvoga dijela evanđelja, umni i moćni, kao i većina svećenika okreće glavu. Isus hvali gestu uboge udovice koja daje neznatni dar i govori da je ona ubacila daleko više, da je darovala od svoje sirotinje sve što ima, dok su bogataši ubacili malo, samo dio od svoga suviška.

Zanimljivo je – a netko bi mogao krivo zaključiti – da Isus ne kritizira praksu darivanja, praksu milodara za Hram kojim svećenici upravljaju. Isus nije rušitelj institucionaliziranih praksi dobrote i milostinje. On želi – a Marko evanđelist to prenosi svojoj zajednici – da njegovi učenici ne daruju milostinju, nego da ne oslijepe od bogataškog suvišaka, da poput njega primjećuju darežljivost i žrtvu siromašnih i malenih te da budu zahvalni upravo onima kojima je milostinja životna odluka a ne oholo samodokazivanje iz preobilja.

Ako bismo u svjetlu ove zgode promotrili našu praksu, našu darežljivost, humanost i humanitarnost, ako bismo kroz “udovički novčić” promotrili naše davanje milodara u gradnji i obnovi crkava, samostana i župskih kuća, teško bismo prošli na Isusovom ispitu. U nas ne samo što neki nisu davali od svoga suviška, nego su zakidali od zajedničkoga, uzimajući sebi dobar postotak. Raspolažući zajedničkim, zamaskirano su to predstavljali kao svoje i pokazivali se na misama i svečanostima kao najveći dobročinitelji. Time su nerijetko kupovali i ucjenjivali i svećenike i biskupe oduzimajući im kritičku riječ i vjerodostojnost evanđeoskoga svjedočanstva. Uz to, na takav su se način iz zajedničkih pothvata i akcija isključivali oni koji i crkve i sveta mjesta doživljavaju doista kao zajednička sveta mjesta susreta s Bogom, u poniznosti i skromnosti, a ne kao mjesta ljudskog taštog nadmetanja i trgovine, kao mjesta privilegirana za bogate i moćne.

Isus saziva svoje učenike i zahtijeva od njih da jasno razlikuju darivanje od darivanja. Drukčije je darivanje od suviška a posve drukčije “otkinuti” od sebe i darovati sav svoj žitak. I uvijek – u oba slučaja – prema onoj Isusovoj: da ti ne zna ljevica što čini desnica. Zacijelo, valja mijenjati životnu praksu darivanja i dobrih djela, jer nitko se ne može zanositi da je dao od svoga života, da je dao svoje zadnje; kao što se ni onaj koji upravlja zajedničkim ne može hvaliti da se nije pretvarao u dvolična darovatelja i hinio kao da daje svoje. Isus ne dopušta da se uljuljamo u svoju dobrotu niti da od sitnih darova od svoga suviška ili dobrih djela koje smo bili dužni učiniti pravimo tobožnje velike žrtve i životne podvige. Valja stalno darivati slobodno i puno, bez straha i radosno.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA