Iskušavani Isus

Iskušavani Isus

I. korizmena nedjelja

Mt 4,1-11

Započeli smo korizmu. Vjerojatno smo se odlučili na barem neku promjenu u životu, makar na neko “malo” obraćenje. I vjerojatno smo, onako ljudski, ubrzo udarili u zidove svoje slabosti i grešnosti i možda pred prvom kušnjom opet pali na svoj stari put. Ipak, ne treba posustajati. Valja iznova ustati i s Isusom krenuti dalje. Vlastita malodušnost je veći neprijatelj vjere od ateizma drugih. Postojanost je najbolja osobina vjere. Strpljivost sa sobom odražava nepokolebljivo pouzdanje u Boga koji i u našim najtežim zastranjenjima i grijesima ne odustaje od nas. Sveti Augustin je molio da ga kraj života zatekne ako ne kao pobjednika a onda barem kao borca.

Na prvu korizmenu nedjelju slušamo o tri teške/glavne đavolske kušnje kojima je bio izložen sam Isus. Zli dolazi sa zavodljivim ponudama u kojima bi Isus trebao “pokazati” samoga sebe, svoju bit – Božje sinovstvo, svoje božanstvo. Đavao nikada ne kuša nečim stranim čovjeku, nego onim čovjeku najvlastitijim, i u onom gdje podrazumijevamo da smo najjači, gdje ne griješimo i ne možemo pogriješiti. U Isusovu primjeru pokazuje se također da nema kušnje koju čovjek ne bi mogao svladati ili odagnati od sebe. Ima, naime, ljudi koji smatraju da je đavao uvijek jači od ljudi. Ima onih koji izopačeno niječu svoju krivnje i odbacuju svaku odgovornost pa poput Adama i Eve (= svakog čovjeka) okrivljuju “zmiju”, tamne zle sile, samoga đavla za vlastite grijehe i zla. Ima ljudi koji smatraju da je zlo jače od dobra, pa svugdje više vide đavla nego Boga.

Po objavi, po Svetom pismu, čovjek je uzvišeniji od đavla. A Bog je gospodar svega, i dobra i zla, i čovjeka i đavla. Štoviše, ni đavolske kušnje se ne događaju bez Boga i njegove volje. Sjetimo se Joba. Bog dopušta/pripušta zlome/sotoni da kuša Joba. I za Isusa se kaže da ga je sam Božji Duh odveo u pustinju da ga đavao iskuša. Bog dakle izlaže Isusa na provjeru. Ako nam je teško povjerovati da je Isus i čovjek, prihvatimo barem njegove kušnje kao pouku nama. I u Gospodnjoj molitvi, u Očenašu, molimo također da nas Bog Otac ne uvode u kušnje, da nas ne izlaže napasti, da bude s nama, jer smo slabi.

Dakle, kušnje su tu, neotklonjivo. Ove tri koje su zadesile Isusa ne mimoilaze ni nas ljude. Niti ih se možemo riješiti jednom za svagda. Dio su našega ljudskoga stanja, pripadaju samoj našoj konstitutivnosti i svakodnevno nas posjećuju. Isus na njih odgovara pozivajući se na Sveto pismo. Svaki put odgovara napasniku riječima: “Pisano je…” I mi trebamo odgovarati na svoje kušnje Božjom riječju. Imamo uzor u Isusovim odgovorima i ponašanju.

Prva se kušnja odnosi na glad, na hranu i materijalnu sigurnost. [Ivan Evanđelist bi kazao da je riječ o “požudi očiju”, o gladnim očima.] Mogli bismo, ostavljajući otvorenim bogatstvo drugih značenja, ovu kušnju razumjeti i kao napast korisnoga. Ima puno situacija kada smo u panici da ne ogladnimo, da ne osiromašimo, kada sve promatramo kroz optiku koristoljublja i zarade: i vrijeme i ljude, i svoj narod i vjernike, svoje najbliže i prijatelje, pa i samoga Boga.

Isus ne pristaje na tu đavolsku kušnju da egoistično živi samo sebe i svoju korist, za utaženje svoje gladi, nego ne umanjujući značenje materijalnoga, traži da se najprije živi od svake Božje riječi i na korist drugima. S Božjom riječi čovjeku dolazi ne samo ono potrebno, nego biva izobilno obdaren nužnim, a onda to svoje izobilje dijeli s potrebitima. Najteža glad je glad Božje riječi na koju najčešće i ne mislimo, ili mislimo da ćemo je zadovoljiti materijalnim i tjelesnim bogatstvom. Božja riječ je, međutim, najveće bogatstvo.

Nakon što je Isus odbio kušnju, njegov iskušavatelj ne odustaje. Vodi Isusa na sveto mjesto, na vrh Hrama. Druga kušnja se zbiva u svetom, i u najvećim svetinjama, ondje gdje je ne bismo ni u snu očekivali. I u molitvi i u crkvi salijeću nas napasti. I najsvetiji ljudi nisu lišeni teškog đavolskog zavođenja. Štoviše, đavao se rado služi svetinjama, misama i oltarima. Dolazi u licu najsvetijega (Svetom Martinu Turskom đavao se ukazao u liku Gospodina Isusa.) Đavao Isusa nagovara da se baci s Hrama i potvrdi da je Božji Sin. I nevjerojatno je da se pri tome služi čak Isusovim načinom, navodi Sveto pismo, služi se Božjom riječju: da će mu, kako je pisano, anđeli priskočiti i ništa mu se neće dogoditi.

I ovdje, ne zanoseći se da možemo iscrpiti sve bogatstvo značenja, usuđujemo se primijetiti i onu prikrivenu ljudsku potrebu da se tijelo “baca” (odbacuje), da tijelo pretvorimo u duh, da od Boga stvaramo svemoćnog slugu, magijskog čarobnjaka. [Ivan Evanđelist bi to možda nazvao “požuda tijela”.] U prostoru svetoga, u prostoru vjere i Crkve, mnogi danas očekuju čuda, mnogi zloupotrebljavaju vjeru i Božje ime da bi ovladali svojim i tijelima drugih. Štoviše, mnogi bezglavo jure za “svetim spektaklima” (G. Ravasi), misle da se tjelesna ozdravljenja događaju čarobnim štapićima, te da bi njihovo zemaljsko tijelo trebalo postati bez kušnji, bez boli i patnje, neko duhovno, anđeosko tijelo.

Isus, koji potrebitim ljudima u vjeri čini Božje spasenjske znake (čudesa), opet nema drugoga odgovora doli pozivanje na Pismo. Mi bismo možda očekivali da zabrani ili onemogući magiju i eksperimente s tijelom i Bogom. On ulazi u raspravu sa zlim, u konflikt pozivanja na Božju riječ ali posve jednostavno kaže: “Pisano je: Ne  iskušavaj Gospodina Boga svoga.” Kao i u njegovo vrijeme, tako i u naše ljudi će iskušavati Boga, tražiti samo tjelesna čuda. I danas će se više ljudi slijevati čarobnjacima nego onima koji će zbog neiskušavanja svoga Gospodina završiti na križu osude i srama, koji će poslušati Isusovu riječ.

Napasnik se ne smiruje. Iskušava treći put, tri je broj bezbrojnosti. Vodi Isusa na goru visoku i iskušava ga vlašću, nad svim dokle pogled seže, uz uvjet da mu se pokloni. Mi ljudi volimo vlast, i onu najmanju. I hlepimo uvijek za većim posjedom i većom moću nad drugima. I zlopatimo se za društveno značenje. Zauzeti smo planovima i konstrukcijama kako ovladati drugima, kako drugoga pobijediti. Kušnju dominacije najmanje smatramo kušnjom, nego nečim prirodnim, normalnim i ne primjećujući da svaka dominacija nad drugim rađa robovanjem.

Ovo je također kušnja političkog (nacionalističkog i fundamentalističkog) mesijanizma. Mnogi su, poput đavla u pustinji, od Isusa tražili da bude politički Mesija, nacionalni vođa. Ne samo Isusovi suvremenici, nego i današnji kršćani od Isusa često prave zemaljskog vladara, a od njegova križa politički pobjedni znak. Ne vide da im se zlo uvuklo u najsvetije, da izjednačavaju zemaljske vođe (knezove svijeta i poglavare naroda) s Bogom. Misle da služe Bogu služeći vlastodršcima i mrzeći druge.

Treća kušnja je kušnja slavohleplja i vlastohleplja. [Kušnja koju bismo mogli nazvati i riječima Ivana Evanđelista – “ohološću života”.] Doista, ima li što zavodljivije od vladanja nad drugima, od kušnje moći u kojoj se dostojanstvo prodaje u udvaranju, klanjanju i služenju zemaljskim bogovima. Iskušavani Isus se i ovaj put odupire. Jasno i izričito odbija zlog napasnika govoreći: “Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi.”

Fra Ivan Šarčević