IVAN KRSTITELJ

Obratite se i poravnite staze

Ivan Krstitelj

Svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja, kada se spominjemo života čovjeka za kojega je Isus kazao da je najveći rođen od žene, prigoda je da zastanemo nad vlastitim poslanjem. Ivanovo rođenje je čudesno, njegovo ime je novo u njegovoj obitelji (Ivan znači Bog je milostiv, Bog pokazuje svoju milost i ondje gdje djeluje da su svi putovi novoga života zatvoreni, da nema perspektive). Ivan se rađa od vjernika Elizabete i Zaharije, iz majčine neplodnosti i očeve sumnje, iz majčine gorljive molitve i očeve tajanstvene šutnje, iz vapaja i nijemosti. Ivan se zapravo rađa iz Božje milosti. Rodbina i susjedi, kako je to običaj, dolaze u posjet, raduju se s Elizabetom i Zaharijom, ali postavljaju ono isto pitanje koje stoji pred svakim novim čovjekom, koje postavljaju svi brižni roditelji: Što li će biti od ovoga djeteta? Evanđelist, međutim, jasno odgovara: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime!

Ruka Gospodnja je bila s Ivanom. Bog ga je vodio “za ruku”. Kako god i mi stajali pred budućnošću sebe i svoje djece, povjerujemo da Božja ruka vodi svakoga od nas. Svatko je od nas poseban i pred svojim životnim putem, u iznimnim pa i čudesnim okolnostima. Zar i mi nemamo iskustvo najtežih, najvažnijih i najodgovornijih trenutaka svoga života? I zar nismo bili vođeni nevidljivom Božjom rukom? Na primjer, kroz rat, poslije rata, u našim važnim odlukama, za zvanje, za ulazak u brak, u trenucima odluke za dobro, za prijatelje. Nismo se odlučivali sami. Bili smo u sumnjama, u šutnji, ali i u žarkim molitvama.

Znali smo i znamo, međutim, posumnjati u Božju ruku voditeljicu jer je ona često tako nevidljiva. Išli smo i idemo za drugim rukama, drugim putovima, nekim stazama. Često i bez razmišljanja, stihijski, često i zlim putovima. I danas, mnogi sumnjaju u Božju ruku voditeljicu, pa su neodlučni, pa kalkuliraju, pa kao “ovce” prave lažne kompromise sa “slanim rukama” ljudi koji im nude privid sreće i blagostanja.

Ivan je dosljedno shvatio svoj život kao originalan, osobni i samostalni život, život vođen Božjim naumom. I pred nama je, koliko god godina imali, još uvijek važno pitanje što će biti od nas. Kako ćemo provesti ostatak života, koje je naše poslanje, kamo nas to vodi nevidljiva Božja ruka u ovom našem jedinom vremenu i našim okolnostima? Ivan nam u tome može biti uzor. Tri su osnovne oznake u ispunjenju njegova dosljedna puta s Bogom. Ivan je pokornik, prorok i preteča Gospodinov.

Pokornik označava da je odricanje Ivanov stil života. U pokori Ivan se priprema za djelovanje. Povukao se u pustinju, pojednostavio je život u hrani i odjeći, pojednostavio do “čudaštva”. Povukao se u osamu da se očeliči kako bi mogao izdržati težinu poziva, povukao se u samoću s Bogom koja je potrebna da se nešto ostvari. Ivan djeluje strano za nas i naš svijet. Djeluje izvan vremena u kulturi površnosti i brzine, u kojoj se misli da se lako može postići sve, u kultura površnog i brzog dokazivanja i pokazivanja čak i molitvi, u kulturi u kojoj se ne cijeni rad na sebi. Ivan se jačao u samoći, u tihom razgovoru s Bogom.

U kulturi u kojoj svaka želja mora biti odmah ispunjena, Ivan svojim životom zagovara odricanje, ne odricanje zbog odricanja, ne smanjenje hrane zbog dijete i zdravlja, nego zbog formiranja karaktera, zbog jasnog razlikovanja bitnoga od nebitnoga. Ivanov jednostavni život u kulturi nezajažljivih potreba i nagomilavanja materijalnoga. Koliko je samo nezgodno u našem vremenu živjeti poput Ivana u kojem je toliko prohtjeva, čak i teroriziranja drugih da nam ispune ono što tražimo. U toj jurnjavi za uvijek novim, gdje se lagano gubi istinska životna orijentacija, ne samo pojedinca nego čitavih zajednica i naroda. Pokora, molitva, dobra djela su tu da se ostvari poslanje. Koliko nam treba takvih ljudi koji su kako kažemo ispekli svoj zanat, koji su radini, koji su svoje talente iskoristili. Nema danas stručnjaka, nema karakternih ljudi. Zato su na mnoga mjesta posvuda zasjeli nestručnjaci, nekompetentni, i nemoralni ljudi.

Ivan ne ostaje samo na pokorničkom životu, nego je on i prorok. On se dopušta voditi Božjom rukom da bude prorok. A prorok je, jednom riječju kazano, onaj koji govori istinu, istinu koja se ogleda u Božjoj riječi, istinu koja oslobađa. On je onaj koji govori Božju riječ, koji govori na koga se osloniti u svim vremenima. I to ne lažno, ne samo riječima. Zato ustaje protiv najgorega licemjerja, licemjerja u vjeri kada se ljudi samo vanjski pokazuju da su vjernici. Ivan svojim suvremenicima kaže da nije dovoljno reći da su rod Abrahamov, nego da Abrahamovu vjeru, bezpridržajno pouzdanje u Boga doista svjedoče u životu. Ivan prorok kritizira umišljenost i oholu samorazumljivost, ruši sve ideologije koje odvraćaju ljude od Boga. Zato je njegov temeljni poziv obratite se i poravnite staze. Ivan je prorok istine. Zato govori svećenicima i prvacima naroda da su leglo gujinje, zmijsko leglo, leglo poskoka i otrovnica, jer iz političkih i religijskih središta dolazi otrov, siju se strahovi i mržnje, nepravde i nesreće.

Ivan se ne susteže upozoriti i Heroda na njegovo ponašanje, na njegovu tiraniju, nezajažljivo bogaćenje i samovolju da može raditi što hoće; čak uzeti ženu brata svoga. On koji je svoj život utemeljio na Božjoj riječi, nema straha od vlasti, on ne kalkulira sa zlom i opakima. I smaknut je zbog istine. Ali i danas Ivanova riječ odzvanja ovom ravnicom i priziva ljude da se obrate i čine dobro. I danas njegova riječ ustaje protiv grešnih struktura koje su nastale na krvi, ubijanju, paležu, na genocidu i kriminalu. I danas njegova riječ odzvanja protiv onih koji izrabljuju radnike, koji svoj narod vode u propast, koji se bogate na siromašnima, koji su po obiteljima i drugim mjestima u našim zajednicama lijeni i nekorisni, koji iskorištavaju rad i dobrotu drugih, koji potkupljuju i varaju, koji ne govore istinu nego zavode, koji unesrećuju druge i skrivaju se iza vjere i Božje riječi. Ivan je prorok čistoće vjere i društvene pravde.

I treća važna oznaka, najvažnija, jest da je Ivan preteča nekoga daleko većega od sebe. On je preteča Mesije, glas u pustinji, glas za Spasitelja. On nije podlegao kušnji mnogih svećenika, vjerskih vođa i poglavara, mnogih duhovnjaka koji rade za sebe, koji će doduše reći kako rade za Krista ali ustvari rade za sebe ili rade kao mizerne sluge zemaljskih poglavara i vođa, koji nikada nisu preteče nego samo lakeji i služinčad, koji su i Krista spremni upregnuti u svoj duhovni i materijalni biznis. Ivan ostaje ponizan, onaj koji je mogao pobrati slavu mesijanstva, ali je se odrekao, koji je kazao da nije on dostojan ni remenje svezati na obući onome koji dolazi, on je onaj koji je ukazao tko je Jaganjac Božji i tko u konačnici oslobađa od zla i demona, od grijeha svijeta. Ivan se nije uznosio, nije bio bahat. Do konca je izvojevao svoju bitku, jer nije podlegao toj posljednjoj kušnji veličane samoga sebe, dobio je bitku da bude pozivatelj na obraćenje Bogu i Kristu, da bude preteča ljubavi, utjelovljenje Božje ljubavi u Isusu Kristu.

Ivanov je život alternativa nama suvremenim ljudima, nezajažljivim i podivljalim ljudima u silnim materijalnim i duhovnim prohtjevima. On je alternativa svima nama koji se zatvaramo u svoju sebičnost i strašimo da nas netko ne bi iskoristio, koji nikada ne bismo izašli iz svoga licemjerja, iz svoga strašljiva legla zloće. Ivan je svjedok da se kroz život treba voditi poslanjem koje nam je Bog namijenio, da se vodimo Božjom rukom, da se oslobodimo materijalne ovisnosti, da nam je materijalno samo pomoć. Ivan nas poziva da govorimo istinu, da se zalažemo za socijalnu pravdu, da se ostavimo dvoličnosti, da se izgrađujemo kao ljudi i vjernici. Da budemo originali pred Bogom – osobni i slobodni u svom jedinstvenom poslanju.

Fra Ivan Šarčević