SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Jao pastirima!

Dobri pastir (3/4. st. – Lateranska bazilika)

Jao pastirima!

IV. uskrsna nedjelja

Iv 10,27-30

Današnju uskrsnu nedjelju slavimo kao nedjelju Dobroga pastira i nedjelju molitve za duhovna zvanja. Vrlo kratki ulomak iz Ivanova evanđelja dio je veće tekstualne cjeline u kojoj Isus oštro raspravlja s vjerskim prvacima svoga naroda. U bitnom želi poručiti da oni nisu dobri pastiri, da su to samo najamnici po funkciji, jer su se izručili kompromisima političke moći, ugodnom životu te da nisu mjerodavni u vjeri. Jesu autoriteti “političke religije”, ali nisu istinski vjerski autoriteti. Osnovna razlika između Isusa i loših pastira, između ovaca koje pripadaju njemu i onih koje pripadaju lošim pastirima jest da Isusove ovce slušaju njega a on poznaje svoje ovce.

Bez obzira što Isus koristi onodobnu pastirsku sliku koja je današnjim ljudima strana pa i omalovažavajuća, jer tko hoće biti ovca, ipak nam je njezina poruka jasna. I mi se, kao pastiri i kao vjernici, možemo naći u Isusovim riječima. Odnos između vjernika/ovaca i današnjih pastira, odnos prema Isusu i mi možemo sagledati kroz Isusove najvažnije dvije riječi – slušati i poznavati. I odmah ćemo na prvu kazati da se u našoj Crkvi visoko cijeni poslušnost pastirima. Štoviše, to je često najvažnija oznaka da se nekoga proglasi vjernikom. U poslušnosti se sažima sva crkvenost, kao što se i vjera najčešće promatra kao poslušnost crkvenim poglavarima. To, po sebi, i ne bi bio neki problem ako bi pastiri doista slušali Isusa i ako bi poznavali svoje ovce.

Dvoličnost i oholost crkvenih pastira često, međutim, priječi učenički odnos prema Isusu, kao i izgradnju istinske Kristove zajednice, Crkve. Ponajviše iz razloga što pastiri ne slušaju Isusa, ne vode se evanđeljem, nego svojim prohtjevima. Slušaju sebe, svoje divlje, zavidno i požudno srce ili slušaju svjetovne vođe. Plašljivi su pred svjetovnim pastirima, malovjernici, zatajivači i izdajnici Isusova evanđelja. Ne resi ih strahopoštovanje pred milosrdnim Bogom nego vjeruju u boga svoje uskogrudnosti. Od početnog iskustva malenosti i zatečenosti izabranjem, pretvaraju se u prazne napuhane veličine i smatraju da su sebe sami odabrali te da imaju poziv posve u svojim rukama. I kada pogriješe, ustrajavaju u umišljenoj ispravnosti, bez stida i raskajanosti, bez samokritičnosti i provjere svoga djelovanja u svjetlu Isusove prakse. Mogu slušati evanđelje, mogu ga čak i sa svom pobožnom patetikom ili sofistički argumentirano propovijedati a da te iste evanđeoske riječi njih uopće ne dodiruju niti ih obraćaju.

Kriza suvremenoga kršćanstva, kao i kriza vjere u Isusovo vrijeme, možemo zaključiti, ne dolazi samo izvan kršćanstva, izvan vjere niti od neprijatelja Crkve, nego mnogo više iznutra, iz Crkve, od onih koji su dužni svjedočiti tu vjeru, dakle najprije od pastira koji u središte svoga života nisu stavili Boga i njegovu riječ. Kao i ondašnji tako i mnogi današnji pastiri postali su nadničari, kradljivci stada ili najamnici vlasti a ne dobri pastiri. Ne poznaju stvarno stanje svojih vjernika, nego zajedno sa svjetovnom vlašću jadikuju nad ugroženošću dok su sami dobro situirani, pomahnitali za novcem i podivljali u jagmi za pozicije.

Doista, ako je išta čovjeku teško, to je slušati drugoga, pogotovo slušati onoga tko nam ne dopušta da ostanemo na istom mjestu, koji od nas traži promjenu na bolje, koji nas uznemiruje u našim starim mislima i u našim naviknutim djelima. Doista, ako ima ljudi koji bi po svome zvanju trebali slušati, a to ne čine, to su vjerski pastiri i duhovne osobe. Slušaju oni, ali slušaju samo one koji im laskaju i koji im se dive, one s kojima se udružuju protiv istog protivnika. Svaki disonantni ton, svaki ton kritičnosti koji dolazi iz nadahnuća evanđeljem, odbija se od njihovih – udvorničkim pohvalama i mržnjom prema zajedničkom neprijatelju – zaglušenim ušima.

Dobri pastir (5. st. – Mauzolej Gale Placidije u Ravenni)

I dolaze pastiri u situaciju da smatraju kako se nema što više važno čuti, da nemaju potrebu biti učenici, učiti, saslušati drugi glas, obrazovati svoj duh i dušu s drugoga i protivničkog (neprijateljskog) motrišta. Izobrazba duha ne znači završavati škole i fakultete, kako neki misle pa to čine na brzinu ili služeći se sumnjivim sredstvima samo da stignu do diplome. Ne radi se dakle o diplomi, nego o stjecanju religiozne kompetencije, o strpljivo i moralnošću izgrađenoj vjerničkoj biografiji, o vjerodostojnom svjedočanstvu slušanja Isusa. Jer ako toga slušanja nema, ako nema moralnosti i poštenja, onda se događa da pastirska mjesta, od onih najviših do najnižih često zauzimaju ljudi koji nisu kompetentni ni u znanju (znanosti) ni u stručnosti koju to mjesto traži.

U našoj Crkvi gotovo je stereotipno i bezočno samorazumljivo prihvaćeno da ništa vjeri ne priječi toliko kao hladni intelektualizam. Velika je to i dijabolična zamka u koju padaju mnogi. Međutim, Isusu, Dobrom pastiru, nisu njegovi protivnici, glavari svećenički i starješine naroda zamjerili ni zavidjeli na njegovom intelektu, na njegovom nekom silnom znanju i obrazovanosti, nego na snazi i uvjerljivosti njegovih riječi koje su se poklapale s njegovim praktičnim životom. Isusa su prezirali i mrzili ne zbog toga što je bio politički lukav (Herod ga je prezreo vidjevši ga kako je poltički nesnalažljiv i nema njegovu ambiciju za vlašću) niti što je htio zauzeti poziciju vođe i pastira (bila je to klevetnička podvala velikih svećenika pred Pilatom), nego što je pastire, vođe i pismoznance (onodobne “intelektualce”) svoga naroda pozivao da u (intelektualnom) poštenju, moralno i prema Božjim zapovijedima vrše svoju službu, zato što ih je pozivao da doista služe a ne da svi njima služe.

Nije, dakle, Isus od svojih učenika tražio da moraju završavati škole da bi ga nasljedovali, nego da i školovani i neškolovani, učeni i neuki, otklone licemjerno ponašanje, da budu radosni i hrabri svjedoci Božje ljubavi, da ne budu populisti u narodu, da taj narod ne zavode kruhom i materijalnim, niti pobožnjaštvom, nego da budu nesebični u darivanju smisla koji dolazi iz vjere u milosrdnoga Oca. Za dvoličnost i malovjernost, za izdaje i zataje Isus nije tražio krivce u drugim ljudima, nikako u učenim ljudima (u intelektualcima i tobože neposlušnima vlasti), nego je vraćao učenike da se preispitaju koliko stvarno slušaju njega i njegovu riječ. Isus je tražio da njegovi učenici životom svjedoče: Gospodin je pastir moj, ni u čemu je ne oskudijevam!

U Isusovim riječima o pastirima odzvanja ona stara i uvijek živa proročka riječ: Jao pastirima koji ne pasu svoje ovce nego ih strigu za svoju korist, koji ne poznaju svoje ovce, koji su izgubili blizinu s narodom i prisni odnos sa svojim vjernicima pa za svoju zloću okrivljuju nedužne, koji ne razlikuju stvarno izgubljene ovce od oholih grešnika i bogataša, koji strašljivo slušaju ljude a ne Boga, koji bježe od preuzetih zadaća u zaštićenu privatnost, kojima je mrsko raditi baš ono što su sami prihvatili kao svoj životni izbor, koji ne nose teret odgovornosti za one kojima su poslani nego ovce/vjernike prepuštaju lošima i zlima da s njima rade što hoće, koji zavode i prodaju svoju braću i sestre za novu odjeću, za dobru hranu i status, koji se između sebe izjedaju za funkcije, koji troše ljude kao upotrebne predmete, koji obeščaćuju i svoje poslanje i onoga koji ih šalje.

Današnja nedjelja Dobroga pastira poziva nas da razmislimo o svojoj pastirskoj službi. Teolog Karl Rahner navodi neke oznake pastira koje i nama mogu poslužiti da se obratimo i iznova krenemo na put slušanja (nasljedovanja) Isusa Krista i prema boljem poznavanju (prisnosti i odgovornosti) za svoje vjernike. Dobri pastir je radostan, hrabar, nepotkupljiv, nesebičan, ponizan, trijezan, budan, pošten, ustrajan, radin, skroman, velikodušan…

* * * * * *

Nedjelja novih pastira

IV. uskrsna nedjelja

Iv 10,27-30

Poslije čitanjâ Ivanova evanđelja prošlih nedjelja, a koja su se odnosila na događaje poslije uskrsnuća, Ivan nas u današnjem odlomku ponovno vraća u Isusov zemaljski život, podsjeća nas na zgodu kad se Isus našao u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja hrama. Šetao je Salomonovim trijemom kad su ga opkolili Židovi i postavili mu pitanje: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Na ovo pitanje Isus odgovara da im je to on već kazao, ali da oni ne vjeruju, i da im to nije govorio samo riječima nego djelima koje je činio u ime svoga Oca, ali da oni u to ništa ne vjeruju jer ne pripadaju njegovim ovcama. Govor bez povjerenja je uzaludan. Uzaludni bi bili svi znakovi, i oni s neba.

Ovaj nam je uvod trebao da bismo bolje razumjeli današnji odlomak Ivanova evanđelja. On nas naime ubacuje usred spomenute rasprave između Isusa i Židova, a u njemu se reflektira sučeljavanje kršćanske zajednice Ivana Evanđelista sa židovskom sinagogom. Odatle i tako oštro Isusovo povlačenje razdjelnice između njegovih ovaca i židovske zajednice koja se protivila prvim kršćanima, Isusovim učenicima, optuženima kao krivotvoriteljima otačke vjere i Zakona.

Isus govori u slikama običnoga onodobnoga života, razumljivima svima: o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao dobrom pastiru. Njegove ovce slušaju njegov glas. On ih poznaje i one idu za njim.

Velika je i otkupljujuća istina povjerovati da nas Isus poznaje. Hoditi mirno zemljom u sigurnosti da nas netko neizmjerno dobar posve poznaje; zna naše postupke, naše riječi, svu našu nutrinu, sve, baš sve; nutrinu koja ne samo da nije otkrivena drugima nego je nepoznata i nama samima. Kako je utješno povjerenje u Isusa Prijatelja i Gospodina koji smiruje naše korake, koji nas odvraća od tolikih mukotrpnih i nepotrebnih putova samospoznavanja. Kako je utješno povjerenje da nas Učitelj razumije i smiruje našu nervozu dokazivanja drugima kakvi smo; koji nas razumije i povlači iz gotovo patoloških opterećivanja i sebe i drugih svojim problemima i jadikovkama da smo mislili ovako a ne onako, da nam je namjera bila ova a ne ona…

Slika dobroga pastira i ovaca, koju Ivan i u ovom odlomku razvija, za naše je uši opterećena pomišlju na zaostalost i neka bivša vremena. Ipak, ona u sebi nosi nadvremensku istinu. Riječ je o tome da je Isus takav pastir koji ne samo da poznaje svoje ovce, nego se i učinkovito brine za njih, štoviše on im daje puni, sretni, vječni život. Život koji ne može propasti.

Kad se govori u slici pastira i ovaca, ne smije se međutim zaboraviti da naglasak nije na tome da Isus oduzima dostojanstvo čovjeka, da ga osiromašuje za slobodu, a da bi čovjek bio slijepo poslušan i pokoran (kao stvarna ovca). Naprotiv, Isus trajno napominje da oni koji su ga upoznali i koji su se odlučili za njega, više ništa ne može skloniti s toga puta. I oni će se uvijek vraćati u Isusovu blizinu, čak i onda kada se nađu kao izgubljena ovca, kad se grešnički nađu na stranputici. Isus sam će se pobrinuti za onoga tko se nađe izgubljen, jer je i došao izgubljenima i grešnima. Onaj tko si prizna izgubljenost, on ima priliku da već učini prvi korak na povratku k Isusu i njegovu evanđelju.

Isusovi učenici nisu stoga stado, ni masa, podatna gomila nijednoj zemaljskoj instituciji ili čovjeku, ni u političkom ni u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jednom Učitelju. One se u slijeđenju svoga Pastira ne vode nikakvim strahom, nikakvom ugodom, profitom ili interesima sračunatih ciljeva, nego sigurnošću dobrote i spasiteljskom brigom svoga Pastira. Ako se uspostavi bezgranično povjerenje između Isusa i njegova učenika, njegove učenice, onda život bukti u snazi dobrote, onda su horizonti otvoreni, onda je zemlja gostoljubiva, onda su drugi ljudi sestre i braća. Isusovi učenici znaju razlikovati Pastira od tolikih “najamnika” koji samo “strižu” ovce; materijalno ih i duhovno osiromašuju, pljačkaju ili sluđuju Isusovu braću i sestre za svoju korist.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da je sve što je on činio dio Božjega plana kao i da su njegovi učenici posve u Božjoj, Očevoj ruci. U Isusu se Božja objava očituje u svome vrhuncu. Odatle sigurnost Ivana Evanđelista, odatle sigurnost vjernikâ njegove zajednice, prvih kršćana, da vjernički posvjedoče da su Otac i Isus njegov Sin jedno, zajednica ljubavi. Nije riječ o biološkom, tjelesnom sinovstvu, nego o duhovnom sinovstvu i očinstvu dobrote i milosrđa. Božja se ljubav na najuzvišeniji način utjelovila u čovjeka Isusa iz Nazareta. Nasljedovanjem njega, dobroga Pastira, kršćanin sigurno hodi zaštićen milosrdnom rukom nebeskoga Oca.

I dok danas molimo za duhovna zvanja u Crkvi, najprije bi trebalo moliti za što dosljednije nasljedovanje Isusa, Dobrog pastira, onih koji su već u Crkvi i predvode njegovu zajednicu; treba moliti za što manje polovičnih, licemjernih i lažnih svjedočanstva koja su zaglušila crkve, za što manje zvanja koja će biti puki bijeg od ljudi i samo sebična briga za sebe.

Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a današnje kršćanstvo je postalo građanska i nacionalna religija žrtvovanja drugih. Postala je vjera bez žrtve, religija koja ponajviše osigurava vlastitu egzistenciju i društvenu moć. Treba danas moliti za nove Kristove svjedoke u čijim ustima će riječ Bog, ime Isus Krist, Dobri Pastir, iznova značiti ime slobode i istine, ime pravde i ljubavi, ime sigurnosti i neustrašivosti za mnoge politički i religijski potlačene i obespravljene, a ne ime koje će biti lažno umirujuća, imunizirajuća parola intimne utjehe razmaženih i dobrostojećih pobožnjaka, parola kojom će se ušutkati ili kazniti svaki glas nužne promjene, nužnog obraćenja.

Dobri pastir “ne ugoni” niti “zavodi” u tor u kojem je religija opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita. Njegov ovčinjak nema ograda. On je na granicama Crkve i društva, ondje gdje ne dolaze oni koji se sami nazivaju njegovim “namjesnicima” na zemlji kao ni oni koji trgaju s tim namjesničkim najamnicima. On je na rubovima posvađanih i “razvaljenih” obitelji, s otpisanim radnicima, s omalovaženim osobama, od djece i žena, do hendikepiranih i staraca. Njegove su ovce na marginama zbivanja. Ondje Isus čeka ima li novih pastira koji će spriječiti vukovima u ovčjem runu da razgone i dijele njegovo stado. Koji će uspostaviti evanđeosku zajednicu njegovih učenika. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2021.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA