Milosrđe – program za novu godinu

Otajstvo slobode (Kuzma Kovačić)

Milosrđe – program za novu godinu

Marija Bogorodica – Nova Godina

Prošlo je slavlje Nove Godine. Netko je “ludovao”, do krajnosti se odao veselju, netko je u društvu obitelji ili prijatelja opušteno slavio, netko na radnom mjestu, netko u bolesti i patnji, netko u molitvi, netko je prespavao taj kalendarski prijelaz… Evo nas danas pred novim računanjem vremena, pred dogovorenim novim početkom. A što započeti, i odakle? Ostalo nam je dosta toga nedovršena iz prošle godine, prenijeli smo stotinu stvari, uostalom prenijeli smo sebe same, možda i zasićene, preumorne, tjeskobne. Ipak, kalendarski počeci mogu nam biti poticaj. Jedan se poticaj ove godine dariva kao iznimna prilika da se ne bavimo svim i svačim, nego svojim središtem, centrom svoje osobnosti i svoje vjere. Papa Franjo nas potiče da slavimo i ostvarimo godinu milosrđa. Neka milosrđe bude naš godišnji, naš životni program.

Ponajprije program milosrdne prakse koja se, kako to papa kaže, temelji na vjeri da se Bog nikada ne umara biti milosrdan prema nama ljudima, kako, za razliku od nas, koji se umaramo tražiti oproštenje i opraštati, nikada ne posustaje u praštanju. Kada velimo da smo pozvani ostvarivati milosrdnu praksu, onda to podrazumijeva sva ona djela tjelesnoga i duhovnoga milosrđa koja smo katekizamski naučili napamet od gladna nahrani, prognana ugosti, grešnika pokaraj, umrla počasti… Odnosno, da se počnemo ponašati onako kako se Isus iz Nazareta, utjelovljena Riječ Božja odnosio prema Bogu Ocu i ljudima.

Milosrđe također znači, ponajprije u Crkvi, ostavljanje one žučljive preosjetljivosti, onog tako često nemilosrdnoga razgraničavanja, komu, kako i koliko puta biti milosrdan. Naime, suvremeni kršćani, pogotovo biskupi i svećenici, slično starješinama naroda, pismoznancima i svećenicima Isusova vremena najviše svoje energije troše na pitanje razgraničenja odnosa: tko se s nama slaže a tko ne slaže; tko dijeli naše mišljenje i naše stavove a tko ne. Po tome se onda dijeli i raspoređuje milosrđe. Zar ne čujemo toliko puta, zar toliko puta sami ne kažemo: Ne može tako, ne smije se s milosrđem pretjerivati! Već smo mu toliko puta oprostili… A on, a oni ništa…

Neki su biskupi, svećenici i vjernici toliko zabrinuti pravovjerjem i doktrinom, opasnošću od relativizacije vjere (njezinih obrednih praksi…), slično farizejima, saducejima i herodovcima Isusova vremena, a zaboravljaju pritom da je milosrđe središte vjere, da je doktrina sredstvo milosrđa, i da se kroz milosrđe ovjerava vjera, da po milosrđu najviše sličimo Bogu Ocu, da po milosrđu prepoznajemo samoga Spasitelja Krista u bližnjima i da ga po milosrđu najvjernije nasljedujemo.

Milosrđe ne relativizira doktrinu, nego je osnažuje. Milosrđe ne potamnjuje istinu, jer nema istine gdje nema ljubavi. Milosrđe ne poništava kritiku, jer najbolja kritika sadrži uživljavanje u stranu drugoga, sadrži pogled empatije i suosjećanja. Milosrđe ne isključuje pravdu, kako nam se redovito čini, niti milosrđe počinje ondje gdje završava pravda. Pravda i milosrđe ne konkuriraju jedno drugome, nego rastu zajedno (S. Morra). Ako ne rastu zajedno, onda ćemo – kako se često i događa – tobože biti pravedni i ne uviđajući da se naša pravda pretvorila u diktaturu i tiraniju, samovlašće i samovolju. Ako pravda ne raste s milosrđem, izgubit ćemo i osjećaj za pravdu, postat ćemo, istjerivači pravde, čangrizavi i ogorčeni ljudi. Pravda je apel humanosti, ljudskih prava, apel ljudskoga dostojanstva, a milosrđe je apel koji dolazi iz vjere, od Boga (S. Morra). I ne samo Boga za kojega kršćani kažu da je milosrdan i koji je svoje milosrdno lice očitovao u Isus Kristu, nego i Boga, istoga našega Boga za kojega židovi kažu da je pun ljubavi i milosrđa, i istoga Boga za kojega muslimani kažu da je svemilosni i samilosni. Boga, za kojega je punina ljudskosti u milosrđu.

Je li nam možda milosrđe malo za godišnji program našega života? Je li milosrđe nešto neodređeno? I je li to samo za slabiće?

Ne, naprotiv. Najčešće, nažalost, smatramo da s milosrđem ne smijemo pretjerivati, da ga je uvijek previše, i da je ono stvar slabih ljudi, a Bog u kojeg vjerujemo čini upravo drukčije od nas, on ne posustaje u milosrđu. Isus nas opominje i riječima i svojim djelima da se prestanemo smatrati milosrdnima kao “pravednici” njegova vremena, kao oni koji nemaju potrebu ničega. Jer ako i za čim imamo nasušnu potrebu, onda su to ljubav, praštanje, jednom riječju – milosrđe. Nema ljepšeg, boljeg i uzvišenijeg iskustva nego ako nam je netko oprostio ondje gdje mi to sebi sami ne bismo oprostili, ako nam je netko bio milosrdan ondje gdje to sami sebi ne bismo bili, ako nas je netko podigao odande odakle smo mislili da nema pomaka. Bog je upravo takav, on nas voli više od nas samih, on se nije razočarao u nas ma kakav grijeh mi počinili; on nam milosrđem pokazuje posve novi životni početak i od nas očekuje da tako svjedočimo i činimo braći i sestrama.

Papa Franjo nas pozivom na milosrđe iznenađuje, pozitivno provocira na temelju Isusova evanđelja. U govoru i postupcima inzistira da slijedimo milosrdnog Isusa koji ne niječe istinu, ni pravdu, ne pretvara se u nekritičnog i bolećivog supatnika. U posjetima zatvorenicima, papa si postavlja pitanje: Kako to da ja nisam u zatvoru? Kao da hoće kazati pa u meni samome postoji sličan potencijal zla. Moram biti zahvalan jer sam išao drugim putem, jer mi je taj put darovan, jer sam dotaknut Božjim, Isusovim, ljudskim milosrđem. Moram biti zahvalan i staviti se u situaciju grešnika, biti prema njemu milosrdan što ne isključuje istinu i pravdu, ali dariva novi početak, doista početak novog, obraćeničkoga života.

Milosrđe je bez sumnje najizvrsniji program za vjernika, ali i za Crkvu, za novu duhovnost koja će imati “otvorene oči i hitre noge” (W. Kasper) poput milosrdnoga Samarijanca, koji nije, kao levit i svećenik, u slučajnom prolazu, okrenuo glavu i zaobišao unesrećenoga i potrebitoga čovjeka, nego mu je ukazao odmah i svu pomoć.

Milosrđe traži novo ponašanje svakoga od nas osobno i čitave Crkve. Time će se obnoviti naša vjerodostojnost. Kršćani i naša vjernička zajednica, postat će znak i sredstvo Božjeg milosrđa (W. Kasper). Ostvarit će se spasenjski izlazak iz đavolskoga kruga osvete i gorčine prošlosti, iz zakovanosti zlopamćenjem. Bez milosrđa nema ljudskosti, nema vjere. Bez milosrđa nema budućnosti ni pojedincu ni obitelji ni zajednici ni Crkvi ni čovječanstvu. Vrijedno je i krajnje smisleno uputiti se na put milosrđa. Program je to za godinu novu, za čitav život.

Sretna vam nova 2016. godina!

Fra Ivan Šarčević