Molitva – početak ljubavi prema neprijatelju

Molitva – početak ljubavi prema neprijatelju

VII. nedjelja kroz godinu

Mt 5,38-48

Današnji odlomak Matejeva evanđelja nastavak je Isusova govora o većoj pravednosti. Njegovo nadopunjavanje otačkog zakona i predaje kulminira zabranom svake osvete i onim najtežim zahtjevom: ljubavlju prema neprijateljima. Praksa Isusovih učenika svoj posljednji razlog ima u Božjem odnosu prema ljudima, u njegovom milosrđu prema dobrima i zlima, što Isus zaključuje riječima: Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.

Isus dovodi u pitanje našu prirodnu kriteriologiju i redovna ljudska mjerila. Kaže nam: Onako kako se Bog ponaša prema vama, tako se vi trebate ponašati jedni prema drugima. Taj nas zahtjev izbacuje iz naših navika. Najradije ne bismo ni mislili o tom. Preteško je. I vraćamo se na naše uhodane prosudbe i mjerkanja, na našu staru duhovnu šizofreniju po kojoj je jedno život a drugo evanđelje. Jer to što Isus traži da se ne osvećujemo i da ljubimo neprijatelje, neostvarivo je. Doista, kako se ne oprijeti Zlu istom mjerom, kako okrenuti drugi obraz, kako onome tko nas pljačka (ponižava) dati i ono jedino – košulju dostojanstva, kako onome tko nas izrabljuje još se više izložiti njegovoj bezočnosti?

Pružanje drugoga obraza, davanje košulje, pristajanje na izrabljivanje ipak nisu samo slike. Isus ne traži od svojih učenika naivnost, nikakvo pasivno prihvaćanje nepravdi i zla, nikakav mazohizam ili slijepi idealizam, nikakvo oboljelo pobožnjačko usavršavanje da se drugome pokaže da smo savršeniji od njega. U korijenu ovakvoga ponašanja stoji svjesna i slobodna odluka za dobro i kriterij Božjeg odnosa prema ljudima. Ako u kršćanskom nenasilju nema onoga što Isus traži da se bude savršen kao dobri Otac, ako u nenasilju nema ljubavi prema onome tko nanosi zlo i nepravdu, onda tu i nema nasljedovanja Isusa. Nema dvojbe: ovo nije lako provedivo u život, ali je ostvarivo. Činio je to mirotvorac sv. Franjo u vatri križarskoga rata kada se pojavio pred egipatskim sultanom nenaoružan. Činio je to fra Anđeo Zvizdović kad se nenaoružan susreo sa sultanom Osvajačem Bosne. Činili su to i čine mnogi, ne samo velikani nego i mnogi nepoznati ljudi. Evo jednog primjera kako pažnja i ljubav ublažavaju oganj sile i mržnje.

Kada su srpski vojnici u lipnju 1992. zauzeli zgradu Franjevačke teologije u Sarajevu, stjerali su 20-tak profesora i sestara franjevki u jednu podrumsku prostoriju. Čuvao ih je posve mlad i nadobudan vojnik kojemu je puška bila glavna sigurnost. Sav nervozan držao ju je stalno u njih uperenu. Tajac i neizvjesnost vladali su prostorijom. U jednom trenutku s. Izidora (sada pokojna) kazala je mladiću: “Braco, poderane su ti pantale, hoćeš da ti ih ušijem?” Mladić se izgubio. Nije znao što odgovoriti. Nestao je na vrata. Vjerojatno bi se kudikamo bolje snašao da mu se netko usprotivio ili uzvratio silom, nego neočekivanim dobrom.

Moguće je dakle dobrom odgovoriti na zlo. I ne samo u iznimnim situacijama nego u običnostima života. Samo još nismo sišli u dno sebe. Još se nismo sreli u svom najboljem izdanju. Najmanje ostvarujemo potencijal dobra koji je u svakom od nas, a tako se zavodljivo okrećemo onom najlakšem ali najnižem i posljedicama najopasnijem u nama – zlu i nasilju. Moguće je ostvarivati Isusov zahtjev neosvećivanja ako ne dopustimo da nas zlo fascinira, ako vjerujemo da je Bog dobrote jači od svakoga zla. Nužno je, dakle, izići iz mračnog kruga kalkulacije da postoji “pravedna osveta” kako to, posve suprotno evanđelju i Gospodinu Isusu, većina nas zagovara, pa i neki kršćanski propovjednici. Sa zlom i nasiljem nema pregovora. Nema pravedne osvete. Treba se voditi samo dobrim.

Osim zahtjeva da se samo dobrom uzvraća na zlo, Isus od svojih učenika traži da ljube ne samo one koji njih ljube nego i svoje neprijatelje, te da mole za one koji ih ne podnose i progone. Toj ljubavi početak je molitva.

A tko su neprijatelji? Zar ih ne zatičemo posvuda, još od malena? Gotovo se rađamo u atmosferi neprijateljstava. Uvijek imamo više neprijatelja od prijatelja. Neprijatelji su nam neki iz rodbine, oni tamo susjedi, onaj narod, vjera, kultura. Nasljeđujemo neprijatelje u obitelji, o njima se govori u udžbenicima (o povijesnim neprijateljima), o njima izravno ili neizravno govore naši učitelji i vjeroučitelji, duhovnici i propovjednici, intelektualci i političari; neprijatelje nam stalno predstavljaju naši omiljeni mediji. Ne trebamo se dakle brinuti za neprijatelje, oni su već tu, oni su nam besplatno “darovani”. I u obilnim količinama.

Ima i ona druga vrsta neprijatelja koji su to postali od takozvanih “naših”, od naših bližnjih, sunarodnjaka, od “bivših” prijatelja koji su nas, tako kažemo, “izdali”, “iznevjerili”. I oni koji prijateljuju s našim neprijateljima, koji žive evanđelje bez ustručavanja i koji Isusovu najtežu zapovijed ne preudešavaju prema svojim interesima. Kako je samo tragično kad se dobri odnosi između najbližih u obitelji, u braku, ili kolegijalni i prijateljski odnosi izrode u teška nepodnošenja i mržnje, u laži i intrige, u ropstvo gorčine, izolacije, mržnje, u smišljanje uvijek novih osveta. Mnogo se više vremena troši kako odgovoriti neprijateljima nego u ljubavi za prijatelje.

Nema nikakve sumnje da je ljubav prema neprijateljima kako je Isus činio i tražio od svojih učenika najveća novost u povijesti ljudskih odnosa. Najgori pad kršćanstva i najgore krize kršćana nisu u doktrinarnim i zakonskim cjepidlačenjima oko molitve i bogoštovnih propisa, seksualnoga morala i sličnih “cijeđenja komaraca”, nego u praktičnom nepravovjerju po kojem i mnogi današnji kršćani žive. Žive, naime, kao da je Isus kazao kako je posve normalno imati neprijatelje, mrziti ih, osvećivati im se, progoniti ih. To olako krivotvorenje evanđelja, to hladnokrvno pravljenje duhovnih smicalica da se obeskrijepi Isusov zahtjev ljubavi prema neprijatelju, čini karikaturu od mnogih kršćanina, a od kršćanske vjere patološku laž i zabludu. To je najveća izdaja Isusa.

Kršćanin je blagovjesnik univerzalne ljubavi a ne izvještačeno biće koje osloboditeljsku istinu evanđelja krivotvori i pretvara u svjetovna ropstva. Kršćanin ne raspiruje sukobe među ljudima i narodima. Kršćanin nije kršćanin zato što je savršen, što je već ostvario evanđelje, nego što priznaje kako ga Isusov poziv daleko nadilazi ali ne odustaje. Zna da je nemjerljivo pogubnije izdati Isusa nego sve državne, nacionalne ili neke druge sebične interese. Zna da s Isusom, unatoč svoj svojoj grešnosti i nedosljednosti, na putu ljubavi uvijek dobiva i on i njegovi, i njegova obitelj i njegov narod i njegovi neprijatelji.

Početak ljubavi prema neprijatelju je molitva. Ne molitva brbljanja kako bismo sakrili svoju izopačenost i grijeh, svoje prirodno osvetničko stanje. Molitva je ponizni i skromni stav pred savršenim i milosrdnim Bogom koji našu zapaljivu mržnju i užarenu osvetu hladi na kiši milosti novoga dobra. To je molitva koja ne mijenja Boga nego nas i razoružava zlo naših protivnika. Širi prostor nastanjivosti na ovoj zemlji te poput sunca iznova zagrijava zaleđene odnose. Molitva za neprijatelja početak je ljubavi prema njemu. Početak pravednosti i iznimne ljudskosti.

Fra Ivan Šarčević