Naš kruh svagdanji

Naš kruh svagdanji

XVII. nedjelja kroz godinu

Iv 6,1-15

Kroz pet sljedećih nedjelja slušat ćemo odlomke iz 6. poglavlja Ivanova evanđelja u kojem je središnja Isusova riječ da je on “kruh života”, “kruh koji je s neba sišao”. To je ispovijest vjere zajednice u kojoj Ivan Evanđelist živi, Kristove zajednice koja traži svoje mjesto u svijetu, i to u odnosu na židovstvo i u odnosu na helenističku okolinu. Riječ je o zajednici koja se ne može olako prilagoditi jer njezin Učitelj i Gospodin nije bez ostatka prilagodljiv. Ivan ističe da je Riječ tijelom postala, nasuprot onima koji su Božje uosobljenje u Isusu iz Nazareta smatrali ludošću, varkom i pričinom (doketi). Ivan ističe da se u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću ostvaruju Božja obećanja zapisana u Svetom pismu, on je očekivani Mesija, on je nova i konačna Pasha, on je životna hrana. I sve to smješta u vrijeme i prostor.

Tako Ivan bilježi da se Isus sa svojim učenicima povlači na drugu obalu Genezaretskoga jezera ali da ne može umaći silnom mnoštvu koje ga prati i hrli mu zbog “znamenja što ih je činio na bolesnicima”. Narod, kao i obično, traži samo čuda. Ivan naglašava da se čudesno nahranjivanje ljudi događa pred židovski blagdan Pashe koju želi povezati s euharistijom – spomen gozbom kršćana na kojoj oni u zahvalnom zajedništvu blaguju Krista kao riječ i kruh.

Nekoliko je momenata još važno sagledati u ovom tekstu. Ponajprije je tu Isusova briga za ljude, za sve ljude, posebno njegova samilost prema gladnim i siromašnima. Obraća se svome učeniku Filipu i to kušajući ga. Pita ga gdje da kupe kruha. U učeničkoj blagajni je bilo 200 denara, što nije nimalo mala svota za ono vrijeme, ali – Filip je izračunao – to je malo da se može kupiti dostatno kruha za toliko mnoštvo. Čini se da se u ovom Isusovu kušanju svoga učenika, a što se odnosi i na današnje učenike, želi naglasiti kako novca nikada dosta te kako se kupovanjem (trgovinom) ne može riješiti ljudska “glad”. Riječ je zapravo o drugoj vrsti gladi, drugoj vrsti hrane – o kruhu života, o orijentaciji i smislu postojanja.

I onda pristupa učenik Andrija, brat Šimunov; govori o dječaku s pet kruhova i dvije ribice, dakle, o još daleko neznatnijoj količini hrane od one koja se mogla kupiti iz učeničke blagajne. Ne znamo zašto dječak s kruhovima. Možda mu je otac imao pekaru pa ga poslao na “proštenište” da nešto zaradi. Ivan ne ulazi u detalje. Isus uzima ječmene kruhove pa zatim ribice, zahvaljuje Bogu i dijeli mnoštvu. Ivan, kao ni drugi evanđelisti, ne ulazi u sitnice što Isus radi. Nema govora o ikakvoj magiji. Naglasak je na drugoj hrani, na “ječmenim” kruhovima, na Isusu koji je hrana siromašnih. Od Isusove hrane nahranili su se svi i još je preteklo. Isus traži od učenika da ostatak skupe, jer ne smije biti rasipanja i da se skupljeno čuva, vjerojatno za “nove” ogladnjele.

Zacijelo nije riječ o pukoj materijalnoj hrani, ni o tome kako će nam Isus osigurati materijalni život, a mi ćemo se lješkariti u besposlici, nego o duhovnoj hrani, o temeljnom životnom uporištu s kojega poduzimamo sve druge svoje akcije, mišljenje i rad, hranjenje i odmor. Riječ je o Isusovoj nesebičnoj pažnji i zauzetosti za one koji traže životnu hranu, hranu za duh i dušu. Taj Isusov čin izmiče dvjema krajnostima. On nije magijski čin narcisoidnih čudotvoraca kojim bi podilazio mnoštvu i sebi stekao slavu, ali nije ni politički čin religiozno-socijalne revolucije kojom bi htio ljude odmaknuti od svakodnevnoga posla i napora za bližnje i privući ih k sebi u duhovno zajedništvo gdje se samo moli. Čudesnim hranjenjem Isus mnoštvo gladnih ne obmanjuje niti ponižava, on im se ne udvara niti s njima manipulira. Kad je mnoštvo, po tipičnoj reakciji punoga trbuha i nerazumijevanja, htjelo pograbiti ga i zakraljiti, Isus uzmiče. Povlači se u samoću. Prvaci naroda, svećenici i pismoznanci Isusa shvaćaju ali ne prihvaćaju. Narod, mnoštvo, “siromašni” ga prihvaćaju, jer ih je nahranio, ali ga ne shvaćaju.

Siromašnima, gladnima – očito je iz današnjeg evanđelja – nije unaprijed zagarantirano da ispravno vjeruju. Oni jesu u Bojim očima povlašteni, oni jesu Božja “pristrana opcija”, njima Isus prvima pomaže, ali time još nisu “otkupljeni”, jer siromaštvo, nemanje i glad još ne znače razumijevanje životne hrane, još ne znači ispravnu vjeru u Proroka. Dobivanjem kruha, blagovanjem Isusa Krista, gladni/siromašni/potrebiti još nisu izmakli zavodljivosti vlasti i konceptima moći ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva zavodljivih siromaha. Zato Isusovo povlačenje od nahranjenih i sitih ljudi, njegovo uklanjanje u samoću izraz je nesporazuma koji označava njegovu neprilagodljivost kriterijima i bogatih i siromašnih, i sitih i gladnih, svih onih koji traže znamenja i čuda, koji traže samo materijalnu sigurnost i zakraljivanje onoga koji ih je “nahranio”. Isusovo povlačenje u osamu je pitanje kršćanima svih vremena jesu li prepoznali stvarnu Isusovu veličinu, njegovu spasenjsku otajstvenost, činjenicu da je “kruh s Neba”, “naš kruh svagdanji” drukčiji od svih onih ljudi, duhovnika i svećenika, vođa i kraljeva koji pridobivaju ljude novcem, kupovanjem i zavodljivim kruhom kojega nikada dosta.

Fra Ivan Šarčević