Obrazložena nada i Branitelj Istine

Obrazložena nada i Branitelj Istine

VI. uskrsna nedjelja

1 Pt 3,15-18; Iv 17,1-11a

Još smo u uskrsnom vremenu. Nedjeljna čitanja govore o prvom kršćanstvu, o oblikovanju prvih crkvenih zajednica, o djelovanju prvih Isusovih učenika i o naviještanju Isusova evanđelja koje je – ako uopće možemo ikada dokraja sagledati – snažno privlačilo ljude i obuzimalo ih neopisivom snagom. Pritom treba imati na umu da im okolnosti nisu bile nimalo naklonjene.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih govori o učinkovitom nastupu đakona Filipa u Samariji kojemu iz Jeruzalema pridolaze Petar i Ivan, apostoli Isusovi, da njegovo krštenje ovjere darivanjem Duha Svetoga po polaganju ruku.

U drugom čitanju Petar se obraća prvim kršćanima koji nailaze na razne nevolje. Daje im dva važna načela djelovanja. Prvo je da kršćani uvijek trebaju biti otvoreni drugima i uvijek spremni odgovoriti onomu tko ih pita za smisao njihova života. Kršćani su živjeli među ljudima drugih vjera i svjetonazora. Dijelili su isto društvo, isti probleme, ali ne i nade. Petar im izrijekom kaže da trebaju dati “obrazloženje nade” koja je u njima. U ovoj izjavi utemeljuje se govor o Bogu (teologija), govor o Kristu (kristologija) i naravno govor o čovjeku (antropologija). Ne može se vjerovati ni nadati naslijepo. Ne može se ignorirati traženja drugoga i onda kada je riječ o znatiželji ili osudi s druge strane. Vjera u Isusa Krista treba biti razborito obrazložena i trijezno objašnjena. Pritom – kako se uvriježilo i danas – nije riječi da samo izabrani znaju i mogu govoriti o vjeri, ili da bi netko morao završavati velike škole kako bi govorio o Bogu i Kristu, kako bi drugome kazao zašto vjeruje i zašto je svoju nadu položio u Isusovo evanđelje. Svatko tko vjeruje treba biti kadar razložno objasniti – dakle, jednostavno, smisleno i povezano da drugi, ako hoće, može razumjeti zašto je kršćaninovo posljednje ufanje u Bogu, u Isusu Kristu.

Drugo važno načelo djelovanja koje Petar upućuje prvim kršćanima odnosi se na način kako se odgovara onima koji traže obrazloženje za njihovu nadu. Riječ je o već spomenutom kontekstu neprijateljstva, nepovjerenja i lažnih optužbi na kršćane. Veli im da razloge svoje nade drugima iznose “blago i s poštovanjem”. Vjera se ne “obrazlaže” galamom i nasiljem, bučnim molitvama, divljim riječima, ljeporječivošću ili magijom, nikada silom i oružjem, nikada bez uvažavanja druge strane i kada drugi “ozloglašuje”, govori neistine o kršćanima. Bez sumnje, to nije nimalo jednostavan način objašnjavanja vlastitoga puta. Petar nepopustljivo vjeruje da će oni koji tako rade baš u punom smislu nasljedovati Isusa, jer – navodi dalje – bolje je trpjeti nepravdu nego je nanositi, te da će se sami ozloglašivači postidjeti. A stid je prvi korak promjene odnosa, prva stepenica obraćenja. Petar se tako nepokolebljivo nada da snaga Isusova evanđelja, u konačnici, mijenja i same njegove protivnike.

I pred suvremenim kršćanima je neporeciva zadaća da se uče autentično obrazložiti svoj vjeru i nadu – svoj put. Kršćanin se ne smije zatvoriti u svoju samodovoljnost, u nedodirljivi put samo iz razloga da ga nitko ne dira, da ne stupi ni u kakav konflikt, da se ne zamjeri. I kršćanin ne može svoju nadu obrazlagati samo “prepisujući” službeni nauk Crkve ili ponavljajući tuđa uvjerenja. Vjera i nada su osobni odgovori.

I pred današnjim kršćanima je zadaća da svoj put vjere obrazlaže, kako Petar zaključuje, iz perspektive Isusova križa, iz načela da je bolje nepravdu podnositi nego nanositi, i to tako da kršćanin u tom svom djelovanju ne umišlja sebi kako je veći od drugih nego iz ljubavi prema  protivnicima i iz nade da je Božje milosrđe veće od nas vjeruje da Bog može sve promijeniti. Evanđelje – a u to najčešće posumnjamo – ima snagu mijenjati “nepromjenjivo”. I kada se svi naši razlozi i sva naša nastojanja po tko zna koji put razbiju o zidove nerazumijevanja i odbijanja, hladnoće, optužbi i prezira, posljednju riječ, posljednju mogućnost obraćenja, nenadano uskrsnuće odnosa, ima Bog. Kršćaninovo je da bude blag, da poštuje druge, da ni u kojem slučaju, i kada ima sve razloge da bude nepravedan, nego da se s poštivanjem i pravedno odnosi prema svojim protivnicima i neprijateljima. Nije riječ o slabosti i manjku karaktera, mazohizmu ili apoteozi lažnoga herojstva. Riječ je o postojanom nasljedovanju Isusa Krista i “nadi protiv svake nade”.

Kao i prošlih nedjelja, i današnji odlomak Ivanova evanđelja pripada Isusovu oproštajnom govoru s Posljednje večere. Uznemirenim pa i tjeskobnim učenicima prije svoga odlaska Isus ne ostavlja ništa materijalno nego im nastavlja govoriti pozivajući se na njihovu riječi, na njihovu ispovijest da ljube Isusa. Iz te ljubavi su obvezani vladati se prema Isusovim zapovijedima. Govori im zatim da će moliti Oca i Otac će im poslati drugoga Branitelja koji će s njima biti zauvijek. Prvi je branitelj sam Isus Krist. Drugi je Duh Sveti. Oba su nerazdvojivo povezani i imaju zajedničko poslanje zagovornika, pomoćnika, branitelja i tješitelja ljudi. Grčka riječ Paraklet dolazi iz pravnog konteksta i označava odvjetnika/branitelja na sudištima, a u kršćanskom jeziku znači i branitelja na sudištima i tješiteljima u krivim osudama. S pravom se govori o Duhu Tješitelju jer će na ljudskim sudištima i u ljudskim očima, poput Isusa, i njegovi učenici biti “neobranjivi”, dakle osuđeni. Božanska utjeha, pak, nadilazi ljudske osude.

Isus zatim govori učenicima da je riječ o Branitelju kao Duhu Istine.

Najteže sporenje među ljudima je sporenje oko istine. Isus govori da svijet ne može primiti toga Duha Istine. Od pamtivijeka većina nas ljudi uopće se i ne pitamo što je istina. Većina istinu uopće ne traži. Skloni smo čak istinu iskrivljivati, zloupotrebljavati. Istina je uvijek u manjini, osobna je i pojedinačna. Zato Isus i govori da će onima koji govore i čine istinu ostati često samo on i Duh Sveti kao branitelji i tješitelji. Zato se Isusovi učenici ne trebaju strašiti samoće i ostavljenosti poradi istine. I na drugim mjestima u evanđeljima Isus govori učenicima da se ne plaše što će govoriti ili kako će zastupati istinu na ljudskim sudištima i raspravama. Božji Duh će ih nadahnuti, dati im neočekivanu snagu i blagotvornu utjehu.

Ipak, nije riječ samo o našim manjim i većim istinama, nego i o istini pisanoj velikim slovom. Ivan Evanđelist govori se o Duhu Istine. Radi se o Istini-osobi, o Isusu Kristu koji je za sebe i kazao da je Istina, a koju svijet ne prima, ne vidi i ne poznaje. To je zadnja istina svih traženja i zastupanja “naših istina”, svih naših putova i odnosa, svih naših ljubavi i sukoba.

Posljednja poruka današnjega evanđelja je posve utješna: Kao ni ondašnje učenike, tako ni današnje kršćane – kako god vremena bila teška i nepovoljna – Isus ne ostavlja kao siročad. Ne napušta ih. Uz njih je ali uz uvjet da kršćani ljube Isusa Krista, gdje ljubav nije sentimentalni izljev površnih emocija niti sredstvo nekih drugih ciljeva, nego ljubav koja uvijek ima na pameti Isusove zapovijedi i njih sprovodi u život, u istinu i ondje gdje izgleda da su sve nade slomljene. Tu nadu treba svjedočiti, ustrajno obrazlagati, blago i s poštovanjem.

Fra Ivan Šarčević