Otvorene uši i razgovijetan govor

Otvorene uši i razgovijetan govor

XXIII. nedjelja kroz godinu

Mk 7,31-37

Isusovo izlječenje gluhog mucavca, slušamo danas u Markovu evanđelju, događa se u krajevima pogana, u multikulturalnoj i multireligijskoj sredini Dekapolisa (deset gradova) na istočnoj strani Genezaretskoga jezera, na istočnoj granici Rimskoga Carstva. Marko Evanđelist ne piše kojem narodu ni kojoj vjerskoj zajednici je pripadao “bolesnik”, nego kaže da su ga neki ljudi “donijeli” i zamolili Isusa da ga izliječi. Čini se dakle da je posrijedi određena vrsta primoravanja bolesnoga čovjeka, jer je on donesen, a ne spominje se pritom da je bio hendikepiran u nogama, nego u sluhu i govoru. Možda je riječ o njegovim bližnjima i prijateljima koji su ga, uvjereni u Isusovu moć ozdravljenja, “prisilili” da se susretne s Isusom.

I Isus uslišava molitelje. Uzima gluhog mucavca nasamo. Izvlači ga iz mnoštva koje je zacijelo željno senzacijskih čuda. Isus hoće da mu se vjeruje na najjednostavniji način, da ga se nasljeduje u njegovom ljudskom poslanju i njegovoj životnoj praksi. Isus čini geste koje neki razumijevaju magijski: utiskuje svoje prste u njegove uši, svojom pljuvačkom (u pučkoj medicini i danas se pljuvačka stavlja na bolno mjesto) dotiče njegov jezik, upravlja pogled prema nebu (prostoru Božjeg obitavanja) i izgovara riječ: Effata – otvori se. I Marko kratko konstatira da mu se “odmah otvoriše uši i razriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno”.

Možda bi ovdje trebalo prekinuti naš govor i zašutjeti nad tajnom vjere. Jer ne odnosi li se i na nas današnje kršćane Isusova zabrana da ne govorimo o tom njegovom čudu, kao i o drugim čudesima. Isus naime stalno zabranjuje da se priča o njegovim “silnim znakovima”. U zaključku današnjega evanđeoskog teksta stoji da su sudionici događaja govorili da je Isus “sve dobro učinio: gluhima daje čuti, nijemima govoriti”. Upravo na tragu toga mnogi današnji ljudi koji imaju nekoga bližnjega sa sličnim poteškoćama donose i mole Isusa za fizičko ozdravljenje svojih bližnjih. I što sve neće učiniti, kamo sve neće ići i od koga sve ne tražiti pomoć za njihovo ozdravljenje.

U skromnosti vjere, svjesni Isusove zabrane da njegovo čudo ne smijemo razvodnjavati svojim brbljanjem, možemo na temelju današnjega evanđelja razmišljati i o drugoj vrsti bolesti – o našoj duhovnoj gluhoći i njemoći. Živimo u dobu posvemašnje komunikacije, živimo u uvjerenju kako znamo slušati i govoriti. Ipak bismo trebali iznova provjeriti svoju otvorenost za Božju riječ, ispitati svoje slušne senzorije i provjeriti primjerenost naših riječi a i šutnje o Bogu i Kristu, naše slušanje bližnjih i naš govor o njima. Možda smo previše naučili na samo jedan Božji govor, na samo onaj koji nam godi i paše ušima. Možda smo svojim govorom, pa i molitvama učinili da ni Bog ni naši bližnji ne mogu doći do riječi. Možda smo prestali njegovati slušanje i brinuti se o svome govoru, o količini i značenju riječi koje izgovaramo. Uistinu, posvuda se, u obiteljima, preko ureda i šaltera, s oltara i u crkvama čuju prigovori da rijetko tko zna slušati. Posvuda se čuju primjedbe o puno praznog, neistinitog i lažnog govora, s puno trača ili s neprimjereno malo riječi i nesuvisla govora o onima i s onima kojima smo dužni jasnu i lijepu riječ. I o Bogu i o bližnjima najčešće se informiramo iz “druge ruke”, preko posrednika, a ne iz neposredna susreta i razgovora.

Mogli bismo kazati da u naše vrijeme, s jedne strane, ima preveć pobožnog zaglupljivanja, previše praznih riječi koje umjesto da otvaraju uši one ih začepljuju, puno je “uzvišenih” riječi koje ne diraju našu zloću, naše nemare da Božja nadahnuća, koje ne razotkrivaju naša lukavstva i prijevare, puno je govor koji ne potiče ne promjenu, koji ne probuđuje našu savjest, koji ne poziva na obraćenje. S druge strane, puno je onih koji o Bogu ne žele ništa čuti. U današnjem svijetu postoje ne samo ljudi kao estradni megafoni koji stvaraju od Božjega prostora brbljaonicu, nego i oni koji od ovoga svijeta čine krajolik od šutnje o najsvetijim stvarima čovjekova postojanja, postoje “inkvizitori političke korektnosti” (T. Halík) koji su nametnuli zabranu govora o Bogu, nametnuli šutnju i Boga gurnuli izvan čovjekove budne svijesti.

Vratimo se današnjem tekstu evanđelja. Uočavamo da u ovom Isusovom čudu ozdravljenja gluhoga mucavca nerazdruživo su povezani slušanje i govor. Nije, dakle, dovoljno samo čuti, nije dovoljno samo saslušati, potrebno je i govoriti, govoriti razgovijetno. Riječ je prije slušanja. Riječ je i prije šutnje. Ona je početak svega. Ona otvara (effata) uši i razvezuje jezik. Razgovijetno govoriti ovdje ne podrazumijeva samo jasnoću nego i uvjerljivost, istinoljubivost i životni stav da se naše riječi utjelovljuju u našim djelima. Slušanje bez riječi može biti šutnja koja se slaže, ali i šutnja koja se slaže sa neistinama i lažima. Šutnja (neutralnost) je često sudjelovanje i potvrda zlu. Nije dovoljno ni samo govoriti, potrebno je pozorno slušati, slušati iz konteksta drugoga, iz konteksta i onoga drugoga koji ne govori ono što se nama sviđa, koji o nama govori istinu ili koji nas kleveće i mrzi. Povrh svega valja slušati iz perspektive opominjuće, utješujuće i ozdravljujuće Božje riječi i Isusovo prakse. Valja svoje riječi odmjeravati s riječima evanđelja.

Uočavamo da se danas mnogo i na mnogim mjestima sluša evanđelje, govori se mnogo i posvuda o Isusovoj riječ i njegovoj praksi. Mnogi selektivno i prema vlastitom nahođenju citiraju sveti tekst. No slabo se što mijenja. Isusova riječ ne ozdravlja, ne oslobađa, ne vrši obraćenje, jer se izabiru najčešće one riječi koje podržavaju našu dvoličnu ili malovjernu praksu, jer se Isusova riječi i geste utapaju u kontekst babilonskoga brbljanja, jer se Isusovim riječima već unesrećene i bolesne ljude još više razbolijeva, jer se njegove riječi pripitomljavaju vlastitim potrebama, otupljuje njihov zahtjev za korjenitom promjenom životne prakse, instrumentalizira ih se za individualne i kolektivne (nacionalne i religijske) sebičnosti kao da Isus nije ozdravljao one “druge”, kao da je djelovao samo u religijski i nacionalno “čistoj” sredini, kao da nije djelovao u poganskom Tiru, Sidonu i Dekapolisu, nego bio samo za “vlastite (domaće) potrebe”.

Ako išta, danas bi nama kršćanima bilo svakako potrebno da shvatimo da smo s obzirom na slušanje Božje riječi, na slušanje Isusa Krista i njegova evanđelja također gluhi mucavci. Ako sami to ne uviđamo, saslušajmo druge ljude oko sebe, i one dobronamjerne i one nedobronamjerne, oni nam to kažu. Jer naši suvremenici upozoravaju nas kršćane, posebno biskupe, svećenike i propovjednike, da nedovoljno slušamo Isusa, da svoje riječi predstavljamo kao njegove, da nerazgovijetno govorimo o Bogu. Valjalo bi početi iznova učiti slušati i sricati riječi vjere, valjalo bi iznova susresti Isusa, dopustiti da i nas “donesu” k njemu, dopustiti da nas Isus ozdravi za pozornije slušanje i razgovjetniji govor.

Fra Ivan Šarčević