Putovanje uz bosanske rijeke

Oba dana sunčana…

BANJALUKO, BAJNA LUKO!

U subotu i nedjelju, 9. i 10. svibnja, studenti i mladi koji se okupljaju na tribine na Bistriku putovali su dolinom rijeke Bosne, pa dolinom Lašve kroz srednju Bosnu, pa kanjonom i dolinom Vrbasa preko Jajca i Plivskih jezera do Banje Luke, pa onda uz rijeku Vrbanju do Kotor Varoša, pa preko Borja i Teslića,u Tešanj uz Usoru i opet uzvodno Bosnom preko Zenice do Sarajeva. Ovdje donosimo dva kratka osvrta

… i dosta nasmijana

dvoje studenata s ovog putovanja: Danijel Rajić i Marlena Brkić.

Posjet Banjoj Luci

Danijel Rajić

Franjevci s Bistrika organiziraju putovanje namijenjeno studentima i mladima koji posjećuju studentske tribine utorkom tijekom akademske godine. U zadnje tri godine svakoga semestra su ih organizirali u različite dijelove BiH, od juga do sjevera, od istoka do zapada. Ovogodišnja dvodnevni izlet, za zadnju lokaciju imao je Banju Luku. A uz to posjetili su Jajce, poslije Banje Luke, Kotor Varoš, Tešanj, Usoru i Zenicu.

Vođa puta je bio fra Marinko Pejić, a pridružili su nam se i fra Ivan

Pogledi se traže…

Šarčević (gvardijan bistričkog samostana) i po prvi put fra Niko Josić (vikar). Putovanje je započelo skupljanjem i polaskom u 7 sati s Bistrika. Krenuli smo preko srednje Bosne, prvu pauzu smo napravili u Ovačarevu, pri tome smo doručkovali i popili jutarnju kavu.

Putom prema Jajcu, Franjo Leovac, student arheologije nam je održao “predavanje” o povijesti Jajca. Kad smo došli u Jajce, prvo smo posjetili Samostan sv. Luke i vidjeli posmrtne ostatke posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koje čuvaju jajački fratri. Posmrtne ostatke Stjepana Tomaševića je pronašao Ćiro Truhelka. Postojala je i ideja da se izgradi spomenik i park u Jajcu, ali se odustalo od toga.

Crkva sv. Marije i Toranj sv. Luke

Dalje smo, uz vodiča Tvrtka Zrilu, nastavili prema džamiji Esme Sultanije, inače je jedine džamije koja nosi ime po ženi, nacionalni je spomenik. U Jajcu se ukupno nalazi 28 nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Daljnja šetnja nas je odvela k nekadašnjoj crkvi Sv. Marije, koja je najstarija crkva u Bosni, a srušena je od strane Tatara. Ona je kasnije obnovljena i uz nju je sagrađen zvonik sv. Luke. Dolaskom Osmanlija je pretvorena u džamiju, a 1882. je nastradala od strane Arnauta (izgorjela nemarom), koje je sultan poslao da uguše bunu Huseina kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne). U Jajcu se nalaze i ostaci hrama boga Mitre. Jajce je u prošlosti imalo i relativno brojnu židovsku zajednicu, a danas je živ samo jedan Židov. Tu se nalazi i vodopad u centru grada, što je veliki raritet, jer nigdje ne možete pronaći vodopad u centru nekog grada.

Pred Hrvojevom katakombom

Dolaskom Austro-Ugarske Jajce postaje jedan od industrijskih središta u Bosni i Hercegovini. Tijekom Drugog svjetskog rata se održalo drugo zasjedanje AVNOJ-a, kojim su uspostavljenje granice buduće Jugoslavije i njenih republika, što je bilo od enormne važnosti za referendum i priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države 1992.

U doba socijalističke Jugoslavije Jajce je brojilo 13.000 radnika, a sad toliko nema ni SBK (Srednjobosanski kanton), 1984. je proglašen najuređenijim turističkim mjestom u Jugoslaviji. U Jajcu se nalaze i katakombe koje je dao izgraditi Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a mi smo ih posjetili, grad je bogat i stećcima, broji ih čak 357. Također smo posjetili i vodenice na Plivi, tu smo zapazili i brojne izletnike koji su uživali u čarima prirode. Nakon obilaska krenuli smo na ručak. Nakon ručka smo se zaputili preko Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa) k Banjoj Luci. Vozeći se ka Banja Luci, prošli smo kroz Mrkonjić grad.

Radnici se vraćaju s mlina…

Došavši u Banju Luku smjestili smo se u hostel Hertz i uputili se u trapistički samostan Marija Zvijezda. Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji služi Bogu i braći ljudima šutnjom, molitvom i tjelesnim radom. Trapisti dolaze u Banju Luku 1869. godine. Dolaskom trapista izgrađena je pilana, tvornica bezalkoholnih pića, pivara (danas su tu proizvodi Nektar pivo po originalnoj recepturi), most koji je spojio obale Vrbasa, a 1899. godine nedaleko od samostana izgrađena je na rijeci Vrbas prva hidroelektrana.

Brat Franjo priča o nasilno prekinutom velikom industrijskom i kulturnom poduhvatu trapista u modernizaciji Banje Luke i BiH

U crkvi Marija Zvijezda se nalaze i prve električne orgulje na Balkanu. Paralelno s izgradnjom prvih industrijskih postrojenja, u kojima je uz redovnike radilo i lokalno stanovništvo, trapisti su uz intenzivno radili i na prosvjećivanju stanovništva. Sve do okončanja Drugog svjetskog rata u okviru samostana postojala je osnovna škola. U srednjoj obrtničkoj školi izučavalo se 27 zanata, a djelovali su kao gimnazija i teološko učilište.

Uz to trapisti će ostati trajno upamćeni i po činjenici da su se tokom niza godina brinuli za više tisuća djece svih nacionalnosti koja su u prihvatilište dovođena iz siromašnih porodica. Sa svim ovim stvarima nas je upoznao Pater Franjo. Trapisti su poznati i po proizvodnji sira, a proizvodnja je započela 1882. godine. To je jedinstveni sir i njegova proizvodnja je tajna, a receptura se u pravilu čuva u glavi i nikada nije napisana na papir.

Kasnije smo se uputili u katoličku katedralu Sv. Bonaventure, a nakon toga u hram Hrista

Kancelar biskupije, vlč. Ivan Grgić govori o katedrali, o Dulčićevim vitrajima, drugim umjetninama kao i banjolučkoj biskupiji kroz povijest i danas

Spasitelja (nekada hram sv. Trojice) koji je obnovljen unazad šest godina. Hram je obložen kamenon travetinom, a granit koji se upotrebljavao potječe sa Sicilije, iz Indije, Brazila. U obilasku grada smo prošli i pored crkve u kojoj je kršten bl. Ivan Merz.

U centru grada se nalazi i tzv. „krivi sat“ na kojem je vrijeme 09:11h, tada se dogodio i razorni zemljotres u Banja Luci 1969. godine. Zanimljiva je i Ferhat pašina džamija (Ferhadija), koja je pri kraju s obnovom i gradnjom, jer u zadnjem ratu je uništena, a kamenje od kojeg je građena je bacano u Vrbas, a prema nekim informacijama je odvezeno u Švedsku. Stil gradnje džamije je bosansko-osmanski, tlocrt je kvadrat po uzoru na Aja Sofiju u Istambulu.

Pred katedralom sv. Bonaventure

Završavajući obilazak uputili smo se ka Kastelu, tvrđavi iz VII. st. I onda smo otišli na piće na banjolučki splav, te nakon toga na večeru u restoran „Stara Ada“. Večeravši, uputili smo se u hostel, pa su studenti ostalo vrijeme i noć iskoristili za upoznavanje noćnog života u Banjoj Luci.

Ujutro smo nakon doručka krenuli smo na bogoslužje na Petrićevac. Misu je predvodio fra Josip Božić i pozvao na otvorenost i širinu kakva je Isusova ljubav. Pod misom je pjevanje animirao sastav BisSAnto. Nakon mise se upoznali s poviješću crkve, koja je najprije nastradala u potresu, pa onda nova posve srušena u prošlom ratu bez rata, i sada stasa nova (arh. Ivan Štraus).

Poslije Banje Luke zaputili smo se u Kotor Varoši, te tamo posjetili crkvu koja se nakon teškog

Kotorvaroška crkva u obnovi (arh. Marko Mušič)

oštećenja u ratu bez rata ipak polako obnavlja. Djelo je slovenskog arhitekta Marka Mušiča. Iz Kotor Varoša je pokojni fra Josip Markušić, nekadašnji provincijal Bosne Srebrene i učesnik drugog zasjedanja AVNOJ-a. Blizu Kotor Varoša se nalazi i župa Sokoline, koja nema nijednog vjernika.

Sljedeća lokacija je bila Tešanj, koji je najpoželjnija općina za život u BiH. Tešanj se prvi put spominje 1461. godine, spominje se i crkva sv. Jurja u Tešnju, ali nikad nije pronađena. Kasnije smo se uputili na tešanjsku tvrđavu, gdje smo za vrijeme proljetnog pljuska saznali dosta o tešanjskoj povijesti.

Pogled sa Sivše na dio pitome Usore

Sljedeća lokacija nam je bila Usora, jedna od najmanjih općina u BiH koja broji 7000 stanovnika. U Usori smo se zaputili u župu Sivšu koja broji oko 3000 vjernika, gdje nas je čekao dobar ručak i predivan pogled. Vjeruje se da je arhitekt crkve sv. Ante u Sivši Karel Paržik, ali nikada nisu pronađeni originalni nacrti.

Naredna destinacija nam je bila Zenica, posjet crkvi sv. Ilije, a zatim šetnja gradom do Bosanskoga pozorišta (arh. Zlatko Ugljen) kraj židovske sinagoge i obnovljene Ahmed pašine džamije. Dok smo se vraćali u Sarajevo fra Ivan je održao kratak govor o suživotu, studentskim obavezama, međusobnom poštovanju i nužnosti zahvalnosti, a fra Marinko je zahvalio svim studentima na suradnji i primjerenom ponašanju; najavio je naše nove tribine, koncerte i druženja, i neko novo putovanje sljedećega semestra.

*******************

Banjolučki Banski dvor

Radosnim koracima u susret divnim iskustvima života

Marlena Brkić

„Ljubav nikada ne prestaje.“ (l Kor 13,9)

Ljubav nije prestala nego se nastavila širiti i kroz dva svibanjska dana s pedesetak studenata i mladih koji se okupljaju na studentskim tribinama u samostanu svetog Ante na Bistriku u Sarajevu predvođeni fra Marinkom Pejićem i fra Ivanom Šarčevićem, koji su prošli dolinom drage nam Bosne. Krenuvši iz Sarajeva prema Travniku do Jajca a onda nastavljajući do Banja Luke te vraćajući se kroz Kotor Varoš i Tešanj sve do usorske župe Sivša pa dalje do Zenice i povratka u Sarajevo svjedočilo je energiji zajedništva, ljubavi i stvaranja prijateljstava.

Prema hramu Hrista Spasitelja

Brzim koracima ali radosno, na tom putu sazrijevanja, što je i ovogodišnja tema susreta, prošli su ta mjesta od kojih je svako imalo svoju priču i ostavilo na svoj pečat. Glavno odredište bio je grad koji leži s obje strane rijeke Vrbas, zvan i grad zelenila- Banja Luka. Na početku sve se činilo istim i znatiželjna lica mladih i ulice i zgrade pa i ljudi koje smo sretali dok naša prijateljica, Banjolučanka Ivana Lukenda nije upoznala s poviješću grada, njegovim znamenitostima te životu i suživotu ljudi u njemu. Na to nismo ostali ravnodušni. Došli smo u grad koji je opstao nakon 1969. godine kada je snažan zemljoteres devastirao ga i kada je mnogo ljudi ozlijeđeno, o čemu i danas pokazuje sat na glavnome trgu čije kazaljke su se tad zaustavile na 9:15 sati, ali u srcima Banjolučana koji su imali snage, volje i vjere nastaviti dalje s životom na tim prostorima, i dalje kuca.

Prva rečenica koja nas je dočekala u Banja Luci jest »Ora et labora« (moli i radi), pri posjeti trapistima u njihovom samostanu Marija Zvijezda čije pravilo pokazuje da čovjek može stvarati čuda primjerenim radom i molitvom u zajednici što je temeljni put k ostvarenju postavljenih životnih ciljeva svakoga od nas.

Dalje se pozivajući na misli Ivana Merza, dok smo razgledali katedralu Sv. Bonaventure: „Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“ Pokušavali smo shvatiti smisao života u mjestu gdje Sveti Otac Ivan Pavao II ostavio svoj trag pozivajući na pomirenje, mir ali i afirmaciju čovjeka u Bosni i Hercegovini te gdje su uslišane molitve.

Pred Ferhadijom u obnovi

Fra Marko Bandalo priča o povijesti kotorvaroškoga kraja i crkvi u obnovi

Naš obilazak nastavljao se prema Hramu Hrista Spasitelja, najvišem vjerskom objektu u Banjoj Luci, sa zvonikom visokim 47 metara i kupolom od 22,5 metra. Ljepota i bogatstvo uređenosti interijera a opet neka jednostavnost nisu mogli zasjeniti priču jednog svećenika o želji za življenjem u miru i zajedništvu prevladavajući sve barijere a posebno mržnju. Na pitanje: Kako? Odgovor smo dobili: Kroz ljubav i poštivanje jedni drugih. S tim u mislima posjetili smo i jedno od najvećih dostignuća islamske kulture 16. stoljeća koje je uvršteno u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine ali i svjetsku baštinu, Ferhat-pašinu džamiju poznatu kao Ferhadija. Čuvši o njenom stvaranju, rušenju i ponovnoj obnovi kao i prethodno navedenih vjerskih objekata, što govore o borbi svih naroda za opstanak i napredak u našoj domovini kroz povijest. Međutim, ono što se danas događa sasvim je drugačije što će nam pokazati i drugi dan naše posjete Banjoj Luci.

Miralem Alić pojašnjava muzej na Tešanjskom gradu

Mladi s Bistrika dali su si i oduška zajedničkim druženjima, šetnjama, uzimanjem predaha uz kavu na rijeci Vrbas ali i “slažući“ utiske o onom što su čuli i vidjeli.

„Mi današnji franjevci smo svjesni toga i mi duboko vjerujemo da

Na starom gradu Tešnju

nam je biti ovdje u Bosni, ovdje nositi svoj križ, ovdje za Boga svjedočiti i ovdje Boga slaviti. Providnost to hoće i to od nas traži! Destrukcija i rušenje su sotonska djela, i uvijek su znak mržnje grijeha i smrti, dok su obnova, rad, stvaranje, znakovi ljubavi i života, zapravo slika Boga Stvoritelja, koji neprestano stvara i radi i „obnavlja lice zemlje“! Mi vjerujemo da je ljubav veća i jača od mržnje i osvete, i samo se ona može nadati sretnoj budućnosti!“

Fra Željko Nikolić govori o crkvi Sv. Ante na Sivši i usorskom kraju

Riječi su župnika župe Sv. Ante Padovanskog i Franjevačkog

Zenička crkva sv. Ilije Proroka na Bilinom Polju

samostana na Petrićevcu kojeg smo posjetili drugi dan našeg boravka u Banjoj Luci, gdje smo slavili svetu misu. Upravo tu je bila druga posjeta pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini 22. lipnja 2003. godine kada je posjetio Banja Luku. I tom prilikom je pozvao na pomirenje, mir i afirmaciju čovjeka u BiH. Na misi u Franjevačkom samostanu Petrićevac u Banjoj Luci papa Ivan Pavle II proglasio je blaženim Ivana Merza. Na misnom slavlju bilo je oko 40.000 hodočasnika, 360 svećenika i 40 kardinala, nadbiskupa i biskupa iz cijele Evrope. Pastoralni pohod Svetog oca Banjoj Luci bio je njegovo 101. putovanje izvan Italije, a za njega su bh. biskupi izabrali geslo “Blaženi čista srca”.

Poruka koju smo ponijeli s Petrićevca jest upravo ova da širimo ljubav jer ona nikada ne

Fra Zdravko Anđić govori o rudarskoj Zenici i katolicima u njoj od Kulina bana do naših dana…

prestaje i jedino ona nam može dati snage za opstanak na našoj rodnoj grudi. Suočeni s teškim činjenica prethodnog vremena, isprepletene povijesti i događanja moramo znati kako dalje. To možemo jedino mi, mladi, stvarajući novi početak, ohrabrujući jedni druge, ne kloneći duhom nego da se borimo, radimo i živimo za bolje sutra. Današnje stanje u našoj zemlji rezultat je egzodusa i mobilizacije ljudi jer mladi ne vide perspektivu ostanka i opstanka na svome. To smo vidjeli i u Banjoj Luci. Nevjerojatne činjenice o sve većem odlasku i malom broju vjernika vraćale su nas na početak svake priče koja ima svoju poruku.

Nova crkva na Petrićevcu (arh. Ivan Štraus)

U nekom vremenu nešto je postojalo, srušeno je i nestajalo ali ponovno uz svu snagu u stalnom je procesu obnove. I ta obnova i proces traju. I zato ovaj naš put k sazrijevanju otkriva nam smisao tog procesa, našeg postojanja i mjesta gdje smo rođeni, smisao našeg rada i djelovanja da postanemo čovjekom koji će biti otvoren prema svemu, svemu dati taj smisao i širiti ljubav na što smo pozvani bez obzira na ime i prezime i granice koje postoje.

„Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više“ (Ivan Merz). Upravo smo mi mladi pozvani na to „nešto više.“ Pozvani smo na stvaranje dijaloga i otvorenosti jedni prema drugima kroz rad, djelovanje i ostvarivanje naših životnih ciljeva dajući podršku k zajedničkom uspjehu i opstanku.

Obojite svoje snove – reklamiraju Markeri na jednom zidu u Zenici. Koje snove i kojom bojom/smislom?

Stoga, zahvaljujući bistričkim franjevcima i mnogima još koji su omogućili, nama mladima, da radosno napravimo korake k novim životnim iskustvima, pozivamo i ostale mlade ljude na širenje ljubavi i otvaranju novog puta – puta k sazrijevanju i zrelosti.

Nema sumnje naši se prostori iskustva sudaraju, isprepliću i stapaju s horizontima očekivanja. Očekivanja nas nadilaze, prostori nas nekada uveseljevaju a nekada traumatiziraju, jer čovjek čovjeku nanosi i radost i tugu.