Sve po zakonu i pismima
III. uskrsna nedjelja
Dj 3,13-15. 17-19; Lk 24,35-48
Evanđelist Luka ima nešto drukčije naglaske u opisu događaja oko Isusova uskrsnuća od Evanđelista Ivana kojeg smo slušali prošlih dana. Prema njemu središnji događaj jest onaj na putu iz Jeruzalema u Emaus dvojice Isusovih učenika koji – u krajnjem razočaranju nad Isusovim raspećem i smrću te polomljenih nada u Božji spasonosni zahvat u život pravednika, očajni napuštaju Jeruzalem. Uto im se Isusu pridružuje u liku zanimljiva stranca, navodno neupućena u Isusovo razapinjanje i smrt. A radi se zapravo o nepoznavanju učenika, o bezumnosti, sporosti mišljenja i tvrdoći njihova srca da iz Božje objave zapisane u pismima otkriju kako se sve ono što se dogodilo Isusu, dogodilo po pismima, zapravo dogodilo se krajnje čistom logikom ljudskoga zlog djelovanja ili djelovanja iz neznanja, korsitoljublja, oportunizma i gluposti.
I Luka kao i ostali evanđelisti ističu da učenici odmah ne prepoznaju uskrsloga Krista.
Lomljenje kruha (kasnije euharistijska gozba) za Luku je vrhunac u kojem spomen na Isusa postaje aktualna blizina učenika s čitavim njegovim životom. Oni ga po kruhu prepoznaju. Lomljenje kruha, darivanje kruha označava darivanje sebe – sažetak značenja Isusova poslanja. Istodobno je to ključ kojim se čita i razumijeva Sveto pismo. Učenici – piše Luka – tek poslije lomljenja kruha otkrivaju i značenje svetopisamskih riječi koje im je Stranac (Isus) putem govorio, razrješuju smisao ushićenosti (zar nam nije gorjelo srce) dok im je tumačio pisma koja govore što će se dogoditi Isusu. Riječi bez djela su tek vatra oko srca, poznavanje Pisma bez lomljenja kruha, bez darivanja života je nepotpuna vjernička egzistencija.
Današnji odlomak Lukina evanđelja nastavak je na izvještaj o putu u Emaus. Počinje povratkom dvojicu emauskih učenika u Jeruzalem k okupljenoj zajednici. Oni svjedoče da su susreli Isusa i prepoznali ga u lomljenju kruha. I dok su oni to govorili, dolazi Isus, među njih – i opet ono isto – oni ga opet ne prepoznaju. Slijedi gotovo ista shema pouskrsnih događja. Uslijed neprepoznavanja i prepadnutosti, zbunjenosti i sumnji, Isus ih pozdravlja s Mir vama. Unosi mir u njihov nemir. Pokazuje im se tjelesan, s ranama da vide da nije duh ni utvara, i da ga ne odvajaju od križa. Zatim uzima hranu i jede. Onda im tumači pisma. I na koncu im obećava da će se za svoje svjedočenje, za propovijedanje evanđelja po svem svijetu obući u Silu odozgor. Bit će im darovan obećani Božji i Isusov Duh, Božja snaga u nasljedovanju Isusa.
I prvo čitanje iz Djela apostolskih i odlomak Lukina evanđelja žele naglasiti da je Isus živio, umro i uskrsnuo posve u skladu s objavljenom i zapisanom vjerom otaca. Petar Apostol pred okupljenim sunarodnjacima izlaže istinu da je Isusa uskrišenjem proslavio Bog otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. On je Božji Sluga, Svetac i Pravednik kojega su odgovorni predali Pilatu a narod se u času Pilatova dvoumljenja ipak odlučio za ubojicu a za Isusa tražio da se razapne. Petar dakle pripovijeda fakte, uskrsnuće veže za konkretne ljude i događaje, te skupljenima priziva u pamet proročke riječi da će Božji Pomazanik (Mesija/Krist) trpjeti. A kao svjedok Isusova uskrsnuća, posve na tragu Isusova postupanja, ispričava njihova grešna djela neznanjem, i otvara im mogućnost novoga života pozivom na pokajanje i obraćenje.
Uskrsnuće se dakle ne može promatrati izdvojeno iz povijesti objave, iz povijesti vjernika izraelskoga naroda, pogotovo ne odvojeno od patnji i nepravdi, križa i groba, niti može ostati u magli nebeskih i mitski sfera, nego zahtijeva konkretnu i radikalnu promjenu mišljenja i života – pokajanje i obraćenje. U odlomku Lukina evanđelja, nakon što je Isus na čuđenje svojih učenika pojeo pečenu ribu, nakon što je potvrdio materijalnost, tjelesnost svoga novoga života, da se učenici ne bi vezali za njega samo duhovnim sponama, Isus ih – piše Luka – podsjeća na ono što im je stalno govorio dok su bili zajedno: na njegovu duboku ukorijenjenost u židovstvo i otačku vjeru. U Isusu se ispunja vjera i život po vjeri koji su iskazani, najavljeni i zapisani u najvažnijim židovskim spisima: u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i u Psalmima. Punina moralnosti i obrednosti koju propisuje zakon ostvaruje se u Isusu Kristu; punina čistoće vjere, socijalne pravde i oslobođenja od idolatrije koju su zahtijevali proroci događa se u Isusu; punina svih molitava i pjesama, od prošnji, zahvala do himana Bogu događa se u životu, smrti i Uskrsnuću Isusovu. Kršćanstvo je vjera u osobu i nasljedovanje osobe a ne najprije knjiga ni kao zakon, ni kao proroštva i ni kao molitve.
Isus svoj identitet učenicima predstavlja kroz nekoliko riječi i gesta: on je stranac, njegova stranost izaziva strah i zbunjenost, čak pomisao da je duh, jer Isusom se ne može ovladati, u njega se vjeruje; on se prepoznaje zatim po raspetom tijelu, po ranama, po križu što znači da uskrsnuća nema bez zemaljskoga tijela, bez rana, križa i smrti, inače se uskrsnuće pretvara u pobjednički ili vulgarni mit; zatim se Isus predstavlja kroz hranu, kroz lomljenje, dijeljenje kruha. Iznad svega Isusovi učenici, evanđelisti, Petar i kasnije Pavao sve što se dogodilo Isusu vežu uz Pismo, uz zapisanu povijest vjere. Isus je sukladno pismima kako i ispovijedamo u Vjerovanju treći dan uskrsnuo (uskrsnuo treći dan po Svetom pismu). On ne dokida nego ispunja vjeru svojih otaca.
I dok Isus otkriva učenicima svoj identitet, na identitet učenika se veže njegov darovani mir. U sabranosti i strpljivosti, u miru se čovjek odlučuje na vjeru u Isusov život, u miru nastavlja svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista. Učenike pokreće potvrda susreta s uskrslim Isusom. Oni iz uskrsne vjere žive i djeluju. I jer su doživjeli da je Bog otaca potvrdio svoga patničkoga Slugu, svoga Pomazanika, sadržaj njihova propovijedanja, odnosno bit učeničkog identiteta je vrlo konkretan: poziv na obraćanje i otpuštanje grijeha. To je ujedno temeljni sadržaj čitavoga Pisma, sve objave, sažetak svega onoga što Bog zahtijeva od nas ljudi: promijeniti život i opraštati.
Isus svojim učenicima ne nalaže dakle da hodaju svijetom i tumače sam događaj uskrsnuća, da se zapliću oko mita i zbilje, kako se i Pavlu dogodilo na atenskome Areopagu, nego da zahvaćeni obnovljenom nadom od strane nikada dokraja spoznatljivoga Boga (“Nepoznatoga Boga”) propovijedaju konkretno obraćenje od grijeha kako se nikome ne bi dogodio petak i križ, te da onima koji – iz neznanja – razapinju i ubijaju nedužne Božje sluge opraštaju grijehe i otvaraju im mogućnost novoga početka. Uskrs nije samo Božji ničim uvjetovani čin uskrišenja Isusa nego zalog novoga čovjeka po mjeri Isusa iz Nazareta. Doista badava je naša vjera bez uskrsnuća, bez novoga čovjeka.
Fra Ivan Šarčević