Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Sveti Ivan na Patmosu (Diego Velázquez, oko 1618.)

Ljubljeni učenik i pouzdani prijatelj

SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST

Kršćanska tradicija u jednoj osobi veže Isusova najmilijeg, ljubljenog učenika i pisca novozavjetnih spisa: četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i zadnje knjige Novoga zavjeta (Otkrivenje/Apokalipsa). Podrijetlom je iz ribarskoga grada Betsaide, s Genezaretskoga jezera, i sa svojim bratom Jakovom, zajedno s dvojicom druge braće, Petrom i Andrijom, ostavlja ribarsku mrežu, oca Zebedeja, te među prvima polazi za Isusom. Neki pretpostavljaju da je bio učenik i suradnik Proroka Ivana, Krstitelja, ali se od njega odvojio.

Ivan je uvijek u najužem krugu Isusovih učenika, uz Petra i Andriju i svoga brata Jakova, a evanđelja navode da je opet od svih njih u najprisnijem odnosu s Gospodinom. Među izabranima je na Taboru, na Posljednjoj večeri, u Getsmeniju; pokazao je hrabrost da je s Isusovom majkom Marijom i nekim drugim ženama ostao uz Isusov križ. Njemu je kao slika odnosa Isusa i Crkve, povjerena majka Marija, a on njoj kao sin. Nakon uskrsnuća trči s Petrom na grob ali ne ulazi u grob. Kod čudesnoga ulova nakon uskrsnuća, prvi prepoznaje Gospodina. Ljubav prva prepoznaje Ljubljenog i ono bitno. Bio je s Petrom odmah nakon Pedesetnice pri čudesnom ozdravljenju uzetoga, pa onda na ispitivanju pri Velikom vijeću, pred glavarima, pismoznancima i svećenicima.

Ivan je bio energična i jaka temperamenta, kao i njegov brat Jakov. Evanđelje ih naziva “sinovima groma” (Boanerges). Tražili su od Isusa da im dopusti da spale samarijsko selo čiji su se stanovnici pokazali negostoljubivima prema Isusu i njima. Isus ih strogo upozorava da ne smiju silom rješavaju stvari, jer propovijedanje se vrši samo u milosrdnoj ponudi, evanđelje je nenasilna radosna vijest. Navukli su na sebe bijes drugih učenika onda kada je njihova majka (pretpostavlja se da se zvala Saloma) tražila od Isusa za svoje sinove posebna mjesta u njegovom budućem kraljevstvu. Mislila je kao i njezini sinovi da je Isus zemaljski kralj, politički Mesija, i da bi im u njegovoj administraciji trebalo pripasti kakvo ministarsko mjesto. Isus ih ukorava kao i sve učenika i vraća ih na služenje – na temeljno načelo izgradnje Božjega kraljevstva i Isusove bratske zajednice: Tko hoće biti prvi, mora biti sluga svima. Dȁ, legitimno je biti prvi, ali prvi mora najviše služiti. Posebno mjesto se ne mjeri po hijerarhijskom rangiranju, nego po htijenju i sposobnosti služenja. Isusov učenik može i ne mora imati nikakvu poziciju, ali time po sebi nije odmah Isusov učenik. S funkcijom ili bez funkcije, s pozicijom ili bez pozicije, svejedno, ali samo onaj tko služi, nasljeduje Isusa.

Ivan je bio i na Prvom apostolskom saboru/koncilu u Jeruzalemu (50. god.) kao jedan od stupova prve crkve kada se raspravljalo o odnosu sa židovstvom, treba li se obrezati, treba li postati židovom da bi se bilo Isusovim učenikom. To je iznimna prekretnica u počecima kršćanstva i Crkve. Da se nije dogodio taj raskid, u kojem je posebnu ulogu imao Pavao, apostol narodā, kršćanstvo bi nestalo ili bi se univerzalna Isusova poruka utopila u partikularizam ili svela na neku židovsku sljedbu.

Tradicija govori da je Ivan bio najmlađi Isusov učenik. Da je odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju, ali je čudesno izbavljen iz nevolje. Onda je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu, gdje je u pećini napisao Otkrivenje. Sv. Irenej, učenik Polikarpa, a ovaj je učenik Ivana Evanđelista, piše da se Ivan nakon Petrova i Pavlova mučeništva 60-tih godina povlači u Efez, u Malu Aziju, s majkom Marijom, i ondje osniva kršćanske zajednice.

Između ostalog Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva… Kršćanstvo je vjera u osobu, u Isus Krista, a na drugom, ali ne nebitnom mjestu, i vjera knjige, svete knjige koja piše o toj osobi i Božjem očitovanju u njoj. Ivanovo evanđelje je najteološkije evanđelje u kojem je proslov o Riječi jedan od vrhunca vjerničkog svjedočenja o Božjoj objavi u Isusu Kristu. Za Ivana Isus je uvijek kod Boga i s njime je nerastavljivo povezan, kao preegzistentini i utjelovljeni Logos/Riječ Božja i Sin Božji, Svjetlo od Svjetla, Sin Čovječji koji silazi s neba, Jaganjac Božji, kao jedini Put, Istina i Život koji može odgovoriti tami i zloći “svijeta”. Zbog uzvišenosti evanđelja Ivanov je simbol orao. Temeljna tema njegovih poslanica, osobito prve, je ljubav, Bog je ljubav. A knjiga Otkrivenja je proročka knjiga koja, uslijed progona i teških nedaća, od kršćana traži postojanost u vjeri u Isusa Gospodina.

Za razliku od drugih učenika, posebno od Jude, Ivan je ostao stalno uz Isusa. Ivan ga nije iznevjerio, nije ga ni zatajio ni izdao. Postojanost je oznaka učeništva i prijateljstva. Sve je naše ljudsko krhko i promjenjivo, pa je pouzdan prijatelj uvijek iznimna rijetkost. Kako smo mi ljudi nestabilni i varljivi, govori i ona priča kako je veliki slikar Leonardo da Vinci četiri pune godina slikao svoju Posljednju večeru, od 1494. do 1498. Slika je u refektoriju (blagovaonici) dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Trebale su umjetniku tolike godine, vjerojatno iz razloga što je za svoje apostole tražio žive ljude. Svoju je sliku, kompozicijski nimalo lagan posao, koncentrirao na najdramatičniji trenutak Isusove posljednje večere, na iznimnu teološko-učeničku i prijateljsku temu, u konačnici na temu vjere i vjernosti, naime na odgovore i reakcije učenika na sudbonosnu Isusovo tvrdnju: Jedan će me od vas izdati.

Posljednja večera (Leonardo da Vinci)

I svaki učenik drukčije reagira, prema karakteristikama iz evanđelja.  Petar nije uz Isusa. Treći je s desne Isusove  i na Isusovu riječ poteže za nož. On nožem želi rješavati stvar. Ivan, Isusov miljenik, lijep i mlad, pada nemoćan prema Petru. S lijeva uz Isusa, učenik Toma, upire svojim prstom u vis kako bi sve pozvao da se malo razmisli. Izdajnik Juda, Petru s lijeva, Ivanu s desna, sav u tami, bradato lice mu se ne vidi, skriven u svojim naumima, kao da ga se ništa ne tiče što Učitelj i Prijatelj pita. Zaokrenut, oslonjen na ruku u kojoj drži kesu, samo čeka priliku da se izmakne od Isusa i kruga kojem definitivno ne pripada.

Da se vratimo dugom slikanju. Leonardo je među milanskim stanovnicima tražio tipove koji bi odgovarali Isusovim učenicima. Najduže je – priča se – tražio Judu. Napokon ga je našao u jednoj kavani. Čovjek koga je izabrao, odmah mu je kazao da zna zašto je došao. Leonardo se iznenadio. – Prije nekoliko godina pozirao sam ti za Ivana, odgovorio je. Isti čovjek u nekoliko godina, izmijenjene vanjštine, možda i karaktera.

Ostati vjeran u svim nedaćama života, biti prijatelj unatoč svim preprekama, jedna je od poruka blagdana Ivana Apostola i Evanđelista i za naše dane i za naše odnose.

Fra Ivan Šarčević