Živjeti na periferiji, na rubu, nije poželjno. Periferija sugerira beznačajnost i nesudjelovanje u glavnim tokovima moći. Pa ipak je to stanje koje u životu vjere uopće nije beznačajno niti lišeno potencijala. Kakvi su tonovi sadržani u religijskoj, kulturnoj, društveno-političkoj periferiji? Je li to nužno izraz inferiorne marginalizacije ili sadrži snagu nade? Je li razlog za depresiju ili mogućnost perspektive? Kakvu periferiju ne smijemo izabrati? Smijemo li govoriti o dostojanstvu periferije?