SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Vjerovati i sumnjati u zajednici

Vjerovati i sumnjati u zajednici

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Nitko nije vidio Isusovo uskrsnuće, pa se kršćanska vjera ne temelji na praznom grobu nego na svjedočanstvu njegovih učenika da su susreli živoga Isusa. Kršćani vjeruju u istinitost njihovih riječi. Nakon uskrsnuća Isus dolazi među svoje učenike, neometan zidovima, ali nije anđeo ni duh, nego prepoznatljiv po ranama svoga razapinjanja na rukama i boku. Učenici svjedoče da im je Isus stigao kao živa osoba. Je li ovo dio obrane vlastite vjere pred onima koji su nijekali Isusovo razapinjanje i smrt na križu smatrajući da je riječ samo od duhu?

Isusovi učenici su vjerovali da je Isus tjelesno razapet, da je umro, da je stvarno pokopan, da ga je Bog uskrisio, te da je živ. Bog se nije igrao ni Isusom ni s njima. Nikoga nije zavaravao nekakvim Isusovim duhovnim obličjem, tako da bi Isusovo ljudsko tijelo tu bilo kao jedna vrsta “radnog” odijela, ili “glumačke haljine” koju je Isus usput nosio na križ, pa kad je obavio svoj posao i odigrao rolu pridružio se božanskoj slavi u kojoj je stalno boravio. Isus je tjelesan umro, novim ali prepoznatljivim tijelom živ, tijelom sa ranama koje se mogu opipati. To je vjera žena na grobu i Isusovih učenika, svjedoka uskrsnuća.

Ivan Evanđelist navodi da uskrsli Isus svojim učenicima istoga dana uskrsnuća, navečer, dok su se oni u strahu sakrili da ne prođu slično Isusu, dolazi i dariva im mir i poslanje. Dariva im ono što oni sebi ne mogu dati, što ne mogu dati jedni drugima a što im – ako i dalje žele biti njegovi učenici – ne može dati ni čitav svijet, nijedna institucija, stranka, ideologija: mir i poslanje koje se sastoji u opraštanju i zadržavanju grijeha.

Doista, čovjeku je prije svega potreban mir, prije hrane i odjeće, novca i časti, prije svake akcije. Jedinstveni mir koji ima izvor izvan čovjeka i svijeta. Mir koji nije puka mirnoća i zaspalost nego mir koji proizlazi iz odnosa s Bogom, s Isusom. Mir, usporediv s hridinom, s nečim najmoćnijim a što se ne mora uvijek vidjeti na vani. Riječ je o unutarnjem miru koji usred straha i panike, vreve i nepravdi nesalomljivo ustrajava u vjeri, ne gubi glavu, djeluje odlučno. To je hrabri mir koji se ne temelji na vlastitim snagama nego na vjeri u Krista. Mir iz kojega ne proizlazi izdaja ni zataja Isusa ni njegova evanđelja, nego odvažno svjedočanstvo nasljedovanja njegova životnoga puta, mir koji je pokretan nadom da nešto ne mora po svaku cijenu imati uspjeha, nego je nešto smisleno po sebi i to jedino treba činiti.

Mir koji Isus dariva jest unutarnja sigurnost da je Isus s vjernikom i kada vjerniku djeluje da je sam. On “zna u vjeri” da je Isus sa svojom riječi, sa svojim križem i uskrsnućem njegov pratitelj i oslonac. Isusov mir je kao štit pred klevetama, kao utjeha u žalostima, kao nada u situacijama dvoumljenja, kao put na raskrižjima odluka. Isusov mir nije pasivno čekanje, nije slijepo izručivanje situaciji kao da će dobro samo od sebe doći, nego je Isusov mir aktivno stanje koje se povezuje s poslanjem. Isus učenicima dariva Duha. I kao što je Bog Otac poslao Isusa tako Isus šalje svoje učenike među ljude da se u njegovu duhu zalažu za dobro, za istinu, za pravednost, za mir.

Sadržaj Isusova poslanja učenika je otpuštanje grijeha i zadržavanje grijeha. Ondje gdje se ne mogu otpustiti grijesi, nema mira, nema života, nema odnosa. Smijemo kazati da nam je jasnije značenje otpuštanja grijeha, makar to u praksi jedva mogli ostvarivati. Zadržavanje grijeha, međutim, nije nam toliko jasno, premda se u praksi češće zadržavaju nego otpuštaju grijesi. No, zar ovdje nije prisutno određeno proturječje: s jedne strane Isusovi učenici imaju zadaću opraštati grijehe a s druge zadržavati ih?

Čini se da ima razloga da se grijesi drugoga “zadržavaju” u slučajevima gdje se grešnik ne kaje, odnosno gdje mi ljudi uopće ne priznajemo svoj konkretni grijeh, nego živimo u svijesti ispravnosti i bezgrešnosti. Ako na primjer svoj konkretni grijeh, od bogohuljenja, nepoštivanja starijih, pohlepa i požuda, krađe, kriminala, ubojstava, do klevete i laži smatramo dobrim djelom, otpuštenje grijeha se ne može dogoditi. Otpuštenje grijeha jest bezuvjetno. I ono je važno za onoga tko oprašta, ali punoga značenja nema ako grešnik ne uviđa svoj grijeh i ako opraštanje svoga grijeha uopće ne primjećuje. Imamo iskustvo da nije rijedak slučaj da grešan čovjek ne prihvaća oproštenje, da pred opraštanjem još više izopači, još gore ustaje na onoga tko mu oprašta i iskazuje milosrđe. I sami smo takvi. Ohole, općenito grešne i umišljeno bezgrešne ljude, one dakle ljude koji ne žele biti svjesni svoga konkretnoga grijeha, kao vatra raspaljuje i tjera na bijes mirnoća i opraštajući pogled milosrdna čovjeka.

Isusov učenik otpušta grijehe i ondje gdje to otpuštenje ne prihvaća. To je zadržavanje grijeha. Tu se grijeh ne priznaje, ne kaje se za grijehe i ne popravlja nanesenu štetu. Ne radi se dakle o tome da učenik ne oprašta, nego njegovo opraštanje nailazi na nesavladivu prepreku ako drugi neće primiti oproštenje, ako ne priznaje da mu se ima išta oprostiti. I kao što je ljubav prema protivnicima i neprijateljima nenadmašna osobina Isusova evanđelja i njegove prakse, najvažniji specifikum kršćanstva, tako je opraštanje sastavni dio odnosa prema onima koji Isusove učenike mrze i progone. Ljudi koji opraštaju grijehe drugima jedini su vjerodostojni Isusovi nasljedovatelji. Bez opraštanja grijeha i bez priznanja vlastite konkretne grešnosti ne može se biti Isusov učenik. Bez priznanja grešnosti i bez opraštanja grijeha bližnjima nitko se ne može zvati kršćaninom. Nema tada ni mira među ljudima, nema novih odnosa, nema istinskoga života. I dalje se nastavljaju sukobi, međusobna izjedanja i ratovi.

U drugom dijelu evanđelja nastavlja se izvještaj o Tomi, Isusovu učeniku sumnje. Naglašavamo Isusovu učeniku koji želi provjeru, dokaze u vjeri. Tomu zovu Blizanac. On je blizanac svakome čovjeku. I meni i tebi. Njegova iskrena sumnja, pa i nevjera nerazdvojna je pratilja svake vjere. Toma, dakle, nije bio onoga dana kad je Isus dolazio. On ne može, krajnje iskreno ne može povjerovati u svjedočanstvo svojih prijatelja da je Isus živ. Iako im ne vjeruje, on je s njima u zajednici, s njima dijeli svoje mišljenje, sumnje i dileme. Nitko se u zajednici ne odnosi superiorno ni prezrivo prema “nevjernom” Tomi. I zajednica ga ne isključuje jer vjera nije vlasništvo nikoga od njih i nitko od njih ne može biti sudac tuđe vjere. Učenici svjedoče Tomi da je Isus živ. Do Tome je hoće li u to slobodno povjerovati, a ako i ne može, on je i dalje član zajednice.

U konačnici vjera se događa u osobnom susretu s uskrslim Isusom. Toma to želi i hoće. Postavlja uvjet za svoju vjeru da susretne Isusa i dotakne njegove rane. Njemu bi bila “prejeftina” vjera ako bi vidio samo proslavljenoga Isusa, kao nekoga duha ili anđela, Isusa bez rana, Isusa bez križa. I onda se događa ono što je tražio. Isus opet dolazi. Opet svima nudi mir. A Tomi prilazi da se uvjeri u njegove rane. Uskrsloga Isusa, svoga Gospodina, Toma prepoznaje u ranama njegova križa, u biljezima njegove otkupiteljske patnje i ljubavi prema svima, i prema neprijateljima. Božja ljubav sažeta u Isusovim ranama s križa potvrda je samoga uskrsnuća. Uskrsnuća i novoga života nema bez ljubavi koja se daruje, koja se žrtvuje do smrti. Toma svoje sumnje razrješava u Isusovu križu. I vjera i sumnja slijevaju se u osobni susret s raspetom ljubavlju. Vjeruje se u uskrsnuće koje se ne vidi vidljivim znacima osobne ljubavi.

********

Isusov mir i Tomina vjera

II. uskrsna nedjelja

Iv 20,19-31

Ponekada nas iznenada obuzme neki nemir. Neočekivano se uvuče u nas. Nekad je uzrokovan lošom viješću o bolesti, patnji, smrti bližnjeg ili prijateljske osobe. Nekada nas uznemiri glasina o nama, skovana u laži. Nekada nas salijeće nemir zbog lošeg socijalnog stanja, vanjskih okolnosti, nepravedne društvene situacije. Nekada nemir nosimo iz nezadovoljstva kojemu ne dosižemo zadnje razloge, nekad iz zavisti i ljubomore, ili nas porazi i gubici čine tjeskobno nervoznima. Nemir je vezan i uz strah, a strahovi su opet razni. Čest je strah od budućnosti. Nemir je vezan i uz manjak vremena, uz nedovršene poslove, uz dodijavanja ljudi. Nemir nam izazivaju i nepotrebni obziri, nametanje osjećaja dužništva bez stvarnog duga, ili emocionalne ucjene kojima uvjetujemo jedni druge.

Nemir izazivaju i slomljena očekivanja i izjalovljene nade. Tako je bilo i s Isusovim učenicima nakon njegova smaknuća. Nadali su se da će s Isusom proći drukčije nego što je prošlo. A onda im se u kratko vremena sve srušilo. I baš takve, nemirne i uplašene – izvještava Ivan Evanđelist – koji su se poslije Isusova stradanja u strahu zaključali, Isus iznenađuje svojim posjetom. Dolazi među njih nespriječen prostornim uvjetovanostima i pozdravlja ih pozdravom Mir vama. Pri tome im pokazuje svoje rane da ne pomisle da je utvara. Pozdravom mira unosi hrabrost u njihova slomljena srca i postavlja razdjelnicu između svoga mira i mira kojeg svijet, kojega ljudi, jedni drugima daju.

Utemeljivanje mira na Isusovu djelovanju i njegovu evanđelju pouzdan je oslonac za ljudske strahove, rješavanje životnih dilema, tjeskoba i sukoba. Tko hoće mir sa sobom i bližnjima, svijetom i Bogom, Isus mu nudi taj mir. Ali ne kao praznu parolu nego kao određenje života prema Isusovu životu. Taj mir nije pasivno čekanje, niti odsutnost konflikta, nego odricanje od svakog nasilja, te odlučna zauzetost u ljubavi za istinu i pravdu.

Kad su se učenici obradovali Gospodinovim dolaskom, on ih u radosnom ozračju podsjeća na njihovo poslanje. Poslanje nije ništa specijalno ni preteško u smislu shvatljivosti. Nije riječ ni o nekom posebnom mandatu, nego o običnom životu u svijetu, pretvaranje običnoga, pa i banalno svakodnevnoga u jedinstveni put nasljedovanja, u blagoslov, u novi život. Težina Isusova poslanja, težina kršćanskoga života, ne leži tek i prvotno u vrsti posla ili profesiji koji se obavljaju, nego u načinu kako se poslanje onoga koji želi biti Isusov učenik ostvaruje među ljudima. Isus postavlja visoki cilj: učeničko poslanje treba slijediti Isusovo poslanje.

To se poslanje bitno sastoji u opraštanju i nezadržavanju grijeha. Tako se stječe mir u sebi i u svijetu. No, kad je riječ o opraštanju grijeha, redovito i odmah mislimo na svećenike i njihovu ovlast opraštanja grijeha u ispovijedi. Međutim, Isusovo poslanje opraštanja grijeha je mnogo šire od redovitoga puta u ispovijedi. Opraštanje se odnosi na sve ljude i treba se činiti u svakodnevici. Opraštanjem grijeha se običnost i “normalnost” života pretvara u izvanrednost, u svetkovinu zajedništva, u nove mogućnosti, u novi odnos. A to je vrlo teško, možda i najteže u nasljedovanju Isusa. Isus poziva da se mjerimo po njegovu poslanju, a ono je iskaz prebogata Očeva milosrđa za sve grešnike. Došao je na svijet za grešnike, da ih ljubi i uskršava na novi život. Do nas je hoćemo li opraštati ili zadržavati svoje grijehe i grijehe bližnjih, hoćemo li Očevim milosrđem izlaziti iz svoga grijeha i opraštati bližnjima ili ćemo robovati svome i tuđem zlu. Zakovanost za svoje ili tuđe grijehe, zakovanost je za unesrećujući nemir.

Dakle, opraštanje grijeha je najuže povezano s Isusovim mirom. Opraštanje je ostavljanje – ne zaborav – svoje i tuđe uznemirujuće prošlosti te ulazak u novu budućnost, novi, uskrsli suživot s ljudima i s Bogom, u novi odnos. To je Isusov mir koji uspijeva sačuvati se u dostojanstvu i ljubavi unatoč svim izvanjskim nemirima i bučnim silama. To je zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike.

Drugi dio današnjega evanđelja izvještava kako pri Isusovu dolasku nije bilo njegova učenika Tome. Njegova oznaka, sumnjivi ili nevjerni Toma, govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se uputio svojim putom. Toma želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je povjerovao, kojemu je već jednom izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.

Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato on i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, i čeka Gospodina u zajednici. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađeno. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti – s ranama. Isus odgovara njegovoj iskrenosti.

Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja.

U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja. Sumnju valja izdržati. Ona nije posjed, nije trajno stanje, nije ni kraj puta. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga.

Na koncu današnjeg čitanja Isus blaženima naziva one koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ne odnosi se to na raznovrsna “viđenja” kojima obiluje naš svijet i Crkva, za kojima i neki “nemirni” Isusovi učenici uznemiruju i straše bližnje oko sebe mračnim prijetnjama o neoprostivosti grijeha. Riječ je o tome da se povjeruje da je Raspeti Isus i danas živ, sa svom svojom biografijom, od rođenja do praznoga groba, osobito da se povjeruje u evanđelje kao radosnu vijest oslobođenja od grijeha, u mir bez zemaljskoga uspjeha i nagrada koje “svijet” daje. Riječ je o tome da se Isusa prepozna u licima bližnjih, da im se daruje najveća milost – novi život, opraštanjem grijeha i nepravdi. Da ih se prima, s njima živi i otpušta u miru.

********

Nevjerni Toma (Đuro Seder)

Toma učenik – suvremeni čovjek

Crtica uz Sederove slike učenika Tome

Sederove slike s religioznim motivima, dominantno onim iz evanđelja, nisu puko odslikvanje, pogotovo nikakav zaslađeni koloritni refleks zapisane riječi, nego smiona osobna aktualizacija ispripovijedanoga događaja. Tako je i sa slikom “Gospodin moj i Bog moj”. Riječ je o pouskrsnom susretu Isusa i njegova učenika Tome koga je kršćanska tradicija prozvala “nevjernim” a i sam ga Seder na jednoj drugoj slici također tako imenuje. Dvije Sederove slike iz iste godine (2003), a opet tako različite, dvije sekvence istoga događaja, dvije mogućnosti susreta s tajnom raspetoga Pravednika koga je Bog čudesno uskrisio.

Prva slika, s dosta uzavrelosti, s početka je susreta Isusa sa sumnjivim učenikom, s Tominim nemirnim prstom usmjerenim prema Isusovoj rani (Nevjerni Toma). Druga slika koloristički je i u pokretima stišanija, Toma je mirniji, u ispovjednom povlačenju ruke i priznanju objave Boga u tjelesno Raspetom – Gospodin moj i Bog moj.

Riječ je o ranama, o izranjenom tijelu iako uskrslom. Riječ je o Bogu koji se ne može odgurnuti u pobjednički mit uskrsnuća, o Bogu kojega nema bez apsurda ljubavi, križa i besmisla patnje, bez totalnoga gubitka, sveopće ostavljenosti i one najtjeskobnije, odsutnosti Boga u nagloj i nepravednoj smrti, o Bogu kojega nema bez mraka i duge šutnje Velike subote kojeg samo ljubav može izdržati. Kojeg se prepoznaje i dodiruje u nebrojenim izranjenima ovoga svijeta.

Riječ je, dakle, Tomi u nama, o autoportretiranom slikaru kao čovjeku uopće koji traži Boga u

Gospodin moj i Bog moj (Đuro Seder)

ranama, u protestu protiv lakomislene vjere. Riječ je o ranama Drugoga kao “dokaznom materijalu” vjere, o ranama na tijelu čovjeka i ljudi, Božje djece kao privilegiranom mjestu susreta s Bogom. I misao kreće u daleku prošlost, k svetom Martinu Tourskom, prvom zaštitniku Francuske, čovjeku koji je živio u vremenu arijanskih sukoba oko Isusova čovještva i božanstva, u 4. stoljeće, u vrijeme opijenosti konstantinovskom slobodom kada se, kako piše Martinov životopisac Sulpicije Sever, izvanjski slobodni kršćani nalaze pred novim iskušenjima, pred onim najvećim, pred samorazumljivošću i trijumfalizmom vjere, kada čak Isusa, i onoga na križu, krune zlatnim krunama svjetovnih careva. Tako se, piše Sever u 24. poglavlju svečeva životopisa, i Martin našao na teškoj kušnji. Ukazao mu se jednom zgodom nitko drugi nego sam Nečastivi; i to u zasljepljujućem svjetlu i predivnom liku samoga Krista, obučena u sjajnu odjeću, na nogama sa zlatnim sandalama i s dijademom, carskom krunom od najdragocjenijeg kamenja na glavi. Martin se izgubio. “Martine, priznaj ono što vidiš: ja sam Krist. Na povratku na zemlju htio sam se prije svega objaviti tebi” – zavodljiv je đavao. Martin je samo šutio. “Dakle, Martine, zašto se ustežeš povjerovati u onoga koga vidiš? Ja sam Krist” – uvjeravao je đavao. “Gospodin Isus nije navijestio da će doći obučen u purpur, niti sa sjajnom dijademom. Neću vjerovati u Kristov dolazak ako ne bude imao izgled i oznake dana svoje muke, ako ne donese rane s križa” – rezolutno je, slično učeniku Tomi, Martin odbio velikoga napsnika.

Sederov Toma jest čovjek, čovjek svih vremena, a ne samo “moralno izopačeni” suvremeni ateist i materijalist koji se eto želi osigurati, koji želi opipati i posjedovati. Toma, zvani Blizanac, je svevremeni čovjek, vjernik nužne sumnje. On je blizanac svakome od nas. Jer, bilo bi prebrzo i lakovjerno odmah povjerovati u uskrsnuće. Uskrsnuće bez rana otklizalo bi u pobjednički mit, u sretni završetak, u jeftini Happy End (T. Halík) kojim bi se obeskrijepio ne samo Isusov križ nego bi se čitav život ispraznio i opustošio od smisla. Bila bi to vjera u Svemogućega kojemu je svemoć vladanje i dominacija, a ne vjera u Boga otvorenih očiju za patnju i nevolje svojih stvorenja (J. B. Metz). Bio bi to bezosjećajni i nesolidaran Bog, Bog koji se oglušuje na ljudske muke, na traženja, na sumnje i grijehe, na tolike nepravedne patnje i nezacijeljene rane svoje djece. Bio bi to Bog koji potvrđuje ubijanje nedužnih i legitimira sveti teror u vlastito ime. Bio bi to trijumf zaborava i otuđenja samoga čovjeka. Sederov Toma prepoznaje u Kristovu tijelu brata čovjeka, svoga gospodina koji pati, Boga koji mu se objavljuje u ranama podnesenim za prijatelje, za ljude. Toma ne može ostati nedodirnut ni ravnodušan da u patničkim ranama ne prepozna samoga Boga. Sederov Toma trebao bi biti vjerna slika vjernika.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA