Zahtjevi uskrslog Gospodina

Glava Krista (Ivo Dulčić)

Zahtjevi uskrslog Gospodina

II. uskrsna nedjelja

Dj  4,32-35; Iv 20,19-31

S Biblijom i evanđeljem, osobito nekim njihovim tekstovima, bilo bi možda najbolje za vrijeme nedjeljne mise da ih svatko od nas čita sam u tišini. Da ih zatim pusti da odzvanjaju u svakodnevnici i da ih pokuša primijeniti u životu među ljudima. Jer doista kakvo tumačenje treba današnji odlomak iz Djela apostolskih u kojem se govori da su prvi Isusovi učenici, prvi kršćani bili “jedno srce i jedna duša” te da “nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko”. Stižu li ove riječi do nas ljudi agresivne sebičnosti i nezajažljiva srebroljublja?

Može li se išta od ovih riječi o najuzornijem zajedništvu primijeniti na tolike unesrećene ljude i opustošene krajeve naše domovine iz kojih je ljudska nezajažljivost i sumanuta zloća protjerala tolike nedužne s njihovih ognjišta i zavičaja? I to se zlodjelo nastavlja i danas potpomognuto narodnim i religijskim poglavarima i službenicima.

Može li se prvo kršćansko zajedništvo primijeniti imalo na današnje kršćanske i katoličke zajednice naše domovine koje su što sudjelujući aktivno što šutke pripomogle antikršćanskom (i protuljudskom) pljačkanju svojih susjeda? Ima li svetopisamska riječ stvarno značenje za nas danas, pogotovo za bogate čelnike i pobočnike, ili je to stvar samo onih “drugih”? Izazivaju li nas ove riječi i na kakvu promjenu da budemo solidarni i milosrdni prema obespravljenima u našoj blizini ili nam je bitno da na koncu čitanja na ono Riječ Gospodnja naviknuto “odkantamo” svoju licemjernu potvrdu: Bogu hvala?

A tek koliko je temama bogat današnji odlomak Ivanova evanđelja! Najbolje je možda i ne upuštati se u njega i nastaviti svojim uhodanim putom. Ili?

Uskrsli Isus – piše Ivan Evanđelist – onoga istoga dana kada je uskrsnuo dolazi svojim učenicima koji su se u strahu od racije zatvorili. Ako je suditi po Isusovim gestama i riječima, dalo bi se zaključiti da Isus dolazi svojim učenicima da im “ostavi” najvažnije za njihov život kada ostanu bez njega. Pozdravlja ih i donosi im mir, jer strah je osnovno čovjekovo stanje. I strahova i mirova je svakovrsnih. On im donosi svoj mir, bez obzira na tjeskobe, strahove, nasilja i konflikte. I taj mir veže uz sebe, uz svoju osobu te uz svoje rane, znakove svoga života i smrti. Nema Isusa bez mira i bez rana.

Odmah zatim, zacijelo još zbunjenima, Isus im drugi put govori: Mir vama! Jer zna da baš učenicima treba stalno ponavljati jedno te isto, jer strah zatvara uši, podsijeca noge. I govori da ih onako kako je njega Otac poslao, on sada šalje njih u svijet. I – prema Ivanu Evanđelistu – učenici ne trebaju čekati Pedesetnicu/Duhove da se “obuku u silu odozgor” nego im istoga toga uskrsnoga dana udahnjuje svoj dah, dariva Duha Svetoga. A uz Duha se veže otpuštanje ili neotpuštanje grijehe ljudima.

Mir i rane, Duh Sveti i opraštanje grijehe – darovi su i oporuka koju Isusovi učenici primaju od uskrslog Gospodina. Njih trebaju nositi kroz život u susretu s ljudima. Preveliki darovi, nema nikakve sumnje. Ne zna se koji je veći i zahtjevniji i kojega je potrebniji ovaj naš uplašeni i nemirni svijet, svaka naša zemlja, narod, obitelj i zajednica. I ne zna se kojeg su od darova kršćani više zloupotrebljavali kroz svoju povijest i kojega više danas zloupotrebljavaju. Može se loše proći, kao i kod prvoga čitanja u vezi sa solidarnošću i prvim komunizmom, ako se slučajno nas kršćane imalo pozove na to što nam je ostavio i naložio Gospodin Isus da i mi moramo nastaviti činiti. Jer živimo kao da među nama kršćanima nema majstora pomutnje i nemira, i onog nasilja obučenoga u duhovnu laž i poniznost, u ljeporječivost i u svete riječi. Zlo ionako pripisujemo drugima. Jer kao da među nama kršćanima nema sijača strahova i zadavanja rana nedužnima pod maskom lažne ugroženosti; kao da među kršćanima nema onih koji se umišljaju da su vlasnici Duha Svetoga; ili onih koji su gospodari opraštanja i zadržavanja grijeha ne samo pojedincima nego čitavim zajednicama i kolektivima.

Iz naših govora i propovijedi, iz našega ponašanja i djelovanja prilično je odsutan mir, Isusov mir koji nije mir groba i neutralnosti; odsutno je suosjećanje za rane drugih, odsutna je mogućnost da Božji Duh djeluje i drugdje, izvan naših kantona i entiteta, izvan naših kružoka i zajednica.

Ma nismo mi tako loši, reći ćemo. Zar ne? Nešto smo od Isusa izgleda ipak razumjeli, budimo iskreni. Naravno u krajnje krivom smislu: govor o tuđim grijesima, zadržavanje tuđih grijeha, pamćenje i nabrajanje grijeha naših protivnika, neprijatelja, zadržavanje grijeha nevjernika, naša je najbolja osobina, bez obzira što ćemo moliti Očenaš u kojem je postavljen uvjet opraštanja da bi i nama Bog oprostio; bez obzira što na koncu Vjerovanja – prije vjere u “uskrsnuća tijela” i “život vječni” – ispovijedamo vjeru u “oproštenje grijeha”. A pitamo li se komu i kada se treba oprostiti: Je li to samo oproštenje svojih grijeha? I je li to Isus poslao učenike, i nas danas, u nebeska prostranstva da opraštamo ili da to činimo nigdje drugdje nego ovdje, na tvrdoj zemlji među “tvrdim”, svakodnevnim ljudima?

Nimalo lagani Isusovi zahtjevi stoje pred nama. Posebno opraštanje tuđih grijeha. Biti Isusov učenik, biti kršćanin, izvršiti Isusovo poslanje u svijetu, među konkretnim ljudima – ništa ne treba uljepšavati – put je koji prolazi između oholosti i očaja. Oholosti kako smo već sve razumjeli i kako sve to već samorazumljivo činimo. A očaja, ako mislimo kako je sve to nemoguće i nedostižno za ostvariti. Oholima je teško išta pomoći, jer neopraštanje se veže uz neoprostivi grijeh protiv Duha Svetoga. A s očajem je nešto drukčije, jer Isus kaže da je to moguće. Štoviše, on je to ostvario. Očekuje da mu povjerujemo.

Nevjerni Toma (Đuro Seder)

Ovdje bi možda trebalo završiti s našim govorom, iako ima i drugi dio današnjega evanđelja na koji se rado vežemo, onaj o “nevjernom” Tomi. Ustvari, to što se događalo s Isusovim učenikom Tomom dolazi poslije, ne samo poslije sedmicu dana, nego poslije makar kakvog-takvog nasljedovanja Isusa. I nije riječ o nekom dokazivanju vjere a nikako o tračanju za viđenjima. Riječ je o jednom od najtežih zahtjeva koji stoje pred kršćaninom: što s onima koji sumnjaju ili ne vjeruju? Jer, prije nego se mogne kazati: Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju, kako svoju lakomislenu vjeru opravdavaju neki kršćani, trebaju se ostvariti određeni uvjeti. Znamo da Ivan piše svoje evanđelje zajednici u kojoj sve više ima onih koji nisu bili s Isusom, teško im je povjerovati ljudima, svjedocima. Toma je njihovo zajedničko ime.

Točno je, naime, da Toma sumnja. Toma nema povjerenja u ono što mu njegovi drugovi kažu. Ali Toma dolazi u zajednicu onih koji su povjerovali. Razgovara s njima. Sluša ih. Još je važnije da zajednica ne isključuje nego prima i uvažava “nevjernika” i tražitelja Tomu. Onaj koji ima čisto srce, rekao je Isus, on je blažen jer će Boga gledati. Zajednica ne odbacuje Tomu zato što sumnja i što hoće osobni susret s Isusom. Naprotiv. Njegovi prijatelji imaju strpljenja s njime. Dijele njegove dileme i kad su vjerni i odlučni u svome uvjerenju. Oni su gostoljubivi prema njemu. Ostavljaju otvorenim da i Bog nešto uradi s “nevjernikom”, da uskrsli Gospodin sam stigne svome sumnjivom učeniku. Jer nikoga se ne može utjerati u vjeru. Uostalom ne može Toma tuđom glavom i tuđim ustima kazati: Gospodin moj i Bog moj!

Fra Ivan Šarčević