Bez maske crkvenog jedinstva
Bez maske crkvenog jedinstva
VI. uskrsna nedjelja
Dj 15,1-2.22-29
Današnji odlomak iz 15. poglavlja Djela apostolskih izvještava o jednom od najvažnijih događaja prvoga kršćanstva i prve Crkve – o prvom saboru, poznatom kao Jeruzalemski sabor (oko 50. godine). Ovaj se sabor smatra prekretnicom u razumijevanju univerzalnosti kršćanske vjere i Crkve – svjetske Kristove zajednice svih rasa i naroda, kultura i jezika. I od tada će se zaključci ovoga sabora navoditi kroz čitavu povijest kršćanstva jer će gotovo iste raspre trajati kroz čitavu povijest Kristove zajednice, sve do “zgorenja” svijeta.
O čemu se radilo? U Antiohiji, gradu u kojem se odmah nakon Jeruzalema oblikovala snažna zajednica Isusovih učenika i u kojem su se Isusovi učenici prvi put prozvali kršćanima (od imena Krist), dakle Kristovim nasljedovateljima, nastala je, kako izvještava Evanđelist Luka, pisac i Djela apostolskih, “prepirka i raspra nemalena”. Spor i podjele su zametnuli neki Isusovi učenici, Židovi, koji siđoše u Antiohiju iz Judeje, glavne židovske pokrajine. Oni su počeli učiti druge: “Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.” Kao uvjet da netko postane kršćanin, štoviše da se spasi, najprije je morao prihvatiti židovske običaje. Kratko kazano: moralo se postati Židovom, obrezati se i prihvatiti druge židovske odredbe, kao ulaznicu da se postane kršćaninom, štoviše da se spasi.
Onda su Pavao i Barnaba, već poznati kao apostoli nežidova, pogana, kako se to tada zvalo, poslani od antiohijske zajednice, otišli posavjetovati se s braćom u glavnoj crkvenoj zajednici, u Jeruzalem. Ondje su bili apostolski autoriteti, Šimun (Petar) i Jakov. Na Jeruzalemskom saboru, izvještava Luka, prvi su se usprotivili Pavlu i Barnabi oni kršćani koji “iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru”, dakle židovi-kršćani. Skoro uvijek se najglasnije i prvi za riječ u dilemama vjere javljaju oni koji imaju već stečenu moć i stečeno pravo, često baš oni koji su u krivu. To su bili obrezani farizeji kršćani. Oni su za one koji su pristupali Kristovoj zajednici iz poganstva tražili: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.”
“Nakon duge raspre”, piše dalje Luka, za riječ se javio Petar da odgovori farizejima-kršćanima. Isti onaj koji će kao i kroz čitav Novi zavjet sam često odstupati od onoga što je prvo rekao i u što se kleo, ovisno od toga gdje se osjećao sigurnim ili gdje je bila većina. Znamo, naime, kako će se Pavao u lice usprotiviti istom Petru kada ovaj bude porekao ono što je na saboru tako jasno kazao. A kazao je da Bog u svom pozivanju ljudi ne pravi nikakve razlike, nego Bog vjerom čisti ljudska srca, pa nije potrebno obrezanje. “Što dakle sada” – nastavio je jasno prvak apostolski – “iskušavate Boga stavljajući učenicima jaram kojega ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni.”
Nakon Petra javljali su se i drugi za riječ, posebno Barnaba i Pavao. Oni su davali svoja svjedočanstva o od Boga blagoslovljenom djelovanju među poganima. Javio se i Jakov, starješina Jeruzalemske zajednice koji od pogana nije tražio obrezanje nego da se svi, i obrezani i neobrezani, klone idolatrije, da se uzdržavaju od mesa koje se prinosi drugim božanstvima, te od bludnoga života i od krvi. Kršćani dakle trebaju izbjegavati za njih tada tri najteža grijeha: idolopoklonstvo (blagovanje hrane žrtvovane idolima), bludništvo i ubojstvo.
Saborske raspre i oštre prepirke završile su tako da se nežidovima-kršćanima ne nameće obrezanje ni ikoji specifični židovski običaj. Rekli bismo, nije potrebno postati Židovom da bi se bilo kršćaninom. Pritom se ne niječe značenje židovstva, biblijske vjere, židovskih otaca vjere, od Abrahama i Jakova, pa sve do Spasitelja Isusa koji je i sam bio Židov. Osim Pavla i Barnabe sabor šalje još dvojicu prokušanih kršćana, Judu i Silu u nežidovske (“poganske”), kršćanima sve brojnije Antiohiju, Siriju i Ciliciju. Po njima se šalje i obvezujuće saborsko pismo, zaključci braće braći u kojem Jeruzalemska crkva puna uviđavnosti razumije teško doživljeno uznemiravanje koje su antiohijskim kršanima proizveli neki njezini članovi bez dopuštenja. Ovi su se naime oholo smatrali pravim tumačima i gospodarima tuđe vjere. Nikome sabor ne nameće nikakav teret osim opomene da se čuvaju gore spomenutih triju grijeha. Luka izvještava kakva je samo radost bila antiohijskih kršćana kada su stigli poslanici i pismo, kada su bili oslobođeni nesnosna tereta licemjernih kršćana.
Nesagledivi su dosezi i aktualnost Jeruzalemskoga sabora. Kao i onda, tako se i danas u Crkvi, kako općoj tako i krajevnim i mjesnim, pojavljuju samozvani crkvenjaci, vrlo odani ljudskim (eurocentrističkim, nacionalnim, lokalnim i sl.) običajima i obredima. I danas ima ljudi farizejski pobožni koji drugima nameću teške terete, zapreke i uvjete za vjeru tako da im u konačnici priječe osobni susret s Isusom Kristom. Priječe izgradnju istinske Kristove crkve.
I danas se, ali iz posve suprotnih razloga od jeruzalemskih sabornika, iz sebičnosti i uskoće, kršćani-farizeji pozivaju na Duha Svetoga, zaklinju na križ, pozivaju na duh jedinstva. Oni stalno omeđuju crkveni prostor i sužavaju slobodu mnogim stvarnim i mogućim Kristovim učenicima. Umjesto da ljude pozivaju na živi susret s Kristom, oni postavljaju bezbrojne hladne uvjete svojim moralističkim, pravnim i obrednim propisima. Oni Crkvu razumijevaju samo kao hijerarhizirani, birokratski aparat u kojem se već unaprijed zna tko je pravi vjernik, tko crkven, tko zapovijeda a tko sluša. I sve to pod teškim licemjerjem služenja Bogu i hinjenjem bratske ljubavi. A služenja je doista vrlo malo i ljubavi puno samo na jeziku.
Poput sapozvanih čuvara vjere koji silaze iz Judeje u Antiohiju i suvremeni moćni crkvenjaci (nerijetko iz uz pomoć svjetovne politike) uvlače se u crkvene zajednice i rastaču ih sve pod maskom religioznih običaja i propisa, sve pod maskom unutarnjega pomirenja i zajedništva. Njih se najbolje prepoznaje po tome što se pokazuju jedinim zabrinutim za narodno i crkveno pomirenje i jedinstvo. Prepoznaje ih se po tome što su sebi sami dali ulogu pomiritelja i djelitelja mira. Nikada se ne shvaćaju da su upravo on razarači jedinstva i unesrećitelji pravednih tražitelja.
Takvi zapravo više zagovaraju nacionalno (političko) ili neko drugo svjetovno (interesno) jedinstvo i unutar Crkve nego jedinstvo u vjeri u Krista. Oni pozivaju više na poslušnost moćnicima ovoga svijeta nego na kritiku prema njima iz jedinoga nužnoga posluha – posluha Bogu. Čak onom najzavodljivijom maskom, maskom jedinstva vjere u Krista, čuvaju svoju moć, podjarmljuju i pljačkaju malene i obespravljene. Bog, međutim, hoće razlike, Bog hoće pogane, Bog hoće neposluh zbog dobra drugih, ljudi hoće unitarizam u svoju korist. Bog hoće jedinstvo u poštivanju razlika i u služenju jedni drugima, ljudi hoće jedinstvo da vladaju ljudima.
Dijabolična kušnja i patologija unitarizma nikada ne napušta nijednu zajednicu, ni obiteljsku ni narodnu, ni onu vjersku, pa tako ni kršćanstvo ni našu Crkvu. Teške razdore, raspre i podjele unutar kršćana i Crkve, vidljivo je to iz današnjega čitanja, ne proizvode tzv. pogani, nego upravo oni koji se smatraju pravim vjernicima, oni koji zagovaraju kršćansko i crkveno jedinstvo po njihovom naumu, njihovom stečenom (osvojenom) pravu i moći i po njihovim partikularnim običajima. Zato su nam i danas potrebni slični jeruzalemski sabori, i na njima neki suvremeni Isusovi apostoli pogana, poput Pavla i Barnabe, Šimuna-Petara i Jakova, Jude i Sile da obesnaže farizeje-kršćane, moćnike i pobožnjake s maskom lažnog crkvenog jedinstva. Potrebni su nam ljudi evanđelja, poslušni Isusovoj riječi i Božjem nesputanom Duhu.
* * * * * *
Ljubav i riječi
VI. uskrsna nedjelja
Iv 14,23-29
Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:
– Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.
Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.
– Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.
– Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.
Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.
I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Studentska tribina: Religija i kulturni modeli
U utorak, 26. travnja 2016., s početkom u 19 sati
u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku
u okviru studentskih tribina predavanje
RELIGIJA I KULTURNI MODELI
imat će prof. dr. Sulejman Bosto,
profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
* * * * * * *
PUSTITE BOGA DA ODE
Na jednom kongresu[1] govorio sam o nužnosti da se iznova i radikalnije izložimo Božjoj tajni, da se mnoge poznate predodžbe o Bogu „stave u zagradu“ i u današnjoj kulturi, kao nekoć Pavao na Areopagu, pronađe „oltar nepoznatom bogu“. Kratko nakon toga poslala mi je jedna sudionica kongresa kratki tekst suvremenog francuskog teologa Josepha Moingta s mislima koje su se znatno podudarale s mojima i inspirirale me da o ovoj temi dalje razmišljam.
Moingt si postavlja odvažno pitanje: kako se može doći do spoznaje Boga, naime „kako je on sam u sebi“. Bog postoji za nas, u našem jeziku, u našem svijetu nikako drukčije nego onako kako mi dopuštamo da postoji kao „naš“ Bog. Ali: on postoji sam za sebe – i mi imamo pristup njemu, k onome što je on sam u sebi, samo u onoj mjeri koliko smo spremni osloboditi se nastojanja napraviti od njega „našega“ Boga, svoje vlasništvo, Boga prema našoj slici, čuvara naše prošlosti koji je važan za potvrdu našeg društvenog identiteta, – samo, dakle, u onoj mjeri imamo pristup k njemu u kojoj dopuštamo da bude „drukčiji“ i da postoji za druge.[2]
Pozivajući se na Isusovu riječ „bolje je za vas da ja odem“ (Iv 16,7), Moingt nas poziva: Pustite Boga da ode! Naime: Pustite ga da ode drugima! Otkrijmo da „Bog naših otaca“ nije samo naše naslijeđeno blago, već da je on također „Bog drugih“. Tek time otkrivamo da je on univerzalan, jedan Bog, a ne neki partikularni idol između mnogih idola kaldejskoga carstva. Upravo zbog toga, jer je on univerzalni, jedan Bog, on nije Bog na kojeg imamo monopol.
I u slučaju da se u vremenu između gubitka „Boga naših otaca“ i otkrivanja vjere sinova (ne više „naslijeđene religije“ nego slobodnog odgovora na dah Duha danas) pojavi ateizam, poručuje nam Moingt, nećemo se ni toga rizika strašiti: „Ovo vrijeme ispražnjenosti, ovo vrijeme razmjene sa strancima može postati vrijeme bez Boga; ali to vrijeme odsutnosti ipak je nužno da se Bogu omogući da nam se daruje onakav kakav on jest. Moramo ga pustiti da dođe u svojoj novini, i onda kada možda nećemo biti u stanju u Onome koji nam dolazi odnekud drugdje prepoznati Boga naših otaca.“
U tome smislu promatram radikalni pluralizam Josepha Moingta kao istu poruku – izrečenu drugim riječima i viđenu samo iz jednog drukčijeg kuta – oko koje se kreću i naša razmišljanja o Zakeju. Ne prepuštajmo Boga samo onima koji su „u vjerskim stvarima sigurni“! Bog je uvijek jedan viši Bog, semper maior, kako nas uči ignacijevska mistika. Nitko nema isključivo pravo na njega. Naš Bog je istovremeno Bog drugih – onih koji traže kao i onih koji ga ne poznaju. Da, Bog je prije svega Bog onih koji traže, ljudi koji su na putu.
Ako ispovijedamo Boga Abrahamova – a ne apstraktni filozofski koncept nekog nebuloznog „najvišeg bića“ koje bi se svima moglo dopasti –, nećemo mu iskazati vjernost priključenjem nekoj određenoj tradiciji prošlosti, nego tako da poput Abrahama stupimo u nove prostore. „Naš“ Bog je Bog putujući, Bog nikada okončanoga egzodusa, on nas izvodi iz svih domova i zemalja u kojima bismo se htjeli trajno nastaniti i ugnijezditi, pa i njega zatvoriti unutar naših granica u uskoću vlastitih predodžbi i pojmova, tradicija i konfesija.
Bog ostaje radikalnom tajnom – stoga su pokušaji „uzeti ga pod svoju režiju“ tako smiješni i blasfemični. Bog je u svakom slučaju kako onaj skriveni tako i onaj koji proviruje – dopušta da ga se prepozna, on sâm traži one koji njega traže, kako to kaže Pismo o Božjoj mudrosti.
Koncilski aggiornamento trebao bi, dakle, za Crkvu značiti reviziju tema kojima bi ona morala posvetiti posebnu pozornost kao i inventarizaciju sredstava koja joj za taj posao stoje na raspolaganju.
Uostalom, jednu takvu reviziju zahtijevao je Isus u jednoj od svojih prispodoba: on govori o graditelju koji, ako želi podići kulu, mora unaprijed dobro promisliti raspolaže li s dovoljno građevnog materijala kako ne bi kasnije bio izložen ruglu, kao i o kralju koji namjerava krenuti u boj; ovaj bi morao dobro ocijeniti svoje snage – i ako one nisu dovoljne, onda radije treba tražiti mir nego da se bori. Aggiornamento sigurno ne bi trebao značiti preuranjeno „pomirenje s modernim svijetom“ koje bi Crkva mogla i brzo isposlovati s obzirom na prilično realistične spoznaje da ona u već dugo vođenom ratu protiv moderne, zacijelo jedva više ima izgleda za trijumfalnu pobjedu. (Neki oduševljeni pobornici koncilskih reformi razumjeli su na žalost aggiornamento upravo na takav površan način i time pojačali sumnjičavost i otpor protiv reformi u redovima tradicionalista.) Usput rečeno: Isusova prispodoba o graditelju koji bi trebao proračunati materijal i kralju koji bi trebao procijeniti svoju ratničku snagu, dakle o ljudima koji bi se trebali ponašati racionalno, završava s pozivom na jednu sasvim drugu racionalnost, na paradoksalnu mudrost kraljevstva Božjeg, mudrost koja kaže da odricanje znači dobitak: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.[3] Kada bi ovu prispodobu promislili do kraja, mnogi se ljudi u Crkvi ne bi možda prestrašili „gubitaka“ koje je Crkvi – protivno očekivanjima većine – donio razvitak nakon Koncila. Neki gubici – uči nas Krist – znače dobitak. Neke krize – kazao je C. G. Jung – znače šansu.
Što je novo u novoj zapovijedi ljubavi?
Što je novo u novoj zapovijedi ljubavi?
V. uskrsna nedjelja
Iv 13,31-33a. 34-35
Današnji nas odlomak Ivanova evanđelja vraća u dvoranu Posljednje večere, u trenutke posljednjega Isusova ovozemaljskoga zajedništva sa svojim učenicima prije nego će poći u smrt. Nakon pranja nogu i nagovještaja izdaje, Ivan piše da Juda napušta blagovalište a Isus uzima riječ. Isus govori da je Sin Čovječji, dakle da je on proslavljen i da je Bog proslavljen u njemu te da će se ta obostrana proslava nastaviti i u događajima koje slijede. Zatim im u oproštajnoj nježnosti govori “dječice” i ostavlja oporuku: novu zapovijed – da se međusobno ljube onako kako ih on ljubi. I da će ih samo po toj ljubavi ljudi prepoznavati da su njegovi učenici.
Ivan kao prekretnicu ovoga događaja navodi Judin odlazak iz blagovališta, dakle Judinu izdaju. Možemo zaključiti kako do zadnjega trenutka Isus čeka da se njegov učenik Juda ostavi svoga izdajničkoga puta. Nažalost, Juda to ne uspijeva. Odlazi od Isusa, napušta Učitelja i Prijatelja, upućuje se na svoju stranu. Isključuje se iz zajednice ljubavi i odlazi Isusovim protivnicima. Razlozi do kraja nikada nisu izneseni. Je li razlog Judino razočaranje zbog izostale revolucije koju je, kao radikalni “desničar”, zelot, očekivao od Isusa? Naime, Isus jest bi oštar na riječi, prorok, ali nije želio mijenjati društvo i ljudske odnose nasiljem kako su mnogi zagovornici revolucionarnih promjena očekivali. Vjerojatno i Juda među njima. Je li razlog Judine izdaje njegova pohlepa za novcem, kako većinom izvještavaju evanđelja i kako se uvriježilo i u kršćanskoj predaji?
U svakom slučaju Judin se put razišao s Isusovim. Juda je prezreo i napustio Isusa jer ga je smatrao slabićem i nedoraslim u usporedbi s moćnim glavarima svećeničkima i starješinama naroda ili stoga što je sve koristio, pa i svoje druženje s Isusom, za osobnu zaradu. Ili je u njemu bilo prisutno oboje. Bilo kako bilo Juda se na prekretnici svoga životnoga puta odlučuje na izdaju. Odlazi u noć mešetarenja i prodaje, a Isus će na drugu stranu, u tešku getsemansku noć molitve i dileme pred Bogom. Juda će u konačnici oduzeti sebi život, a Isus će svoj predati/žrtvovati za prijatelje i protivnike. Dva različita gubitka života.
Tek nakon što je Juda otišao, Isus govori o svojoj proslavi i Božjoj proslavi u njemu. Jer onome tko se vodi svjetovnom moći i snagom ljudskog politikantstva, uzaludno je zboriti o Božjoj proslavi. Nije Juda nevjernik, nego smatra da ima samo “zemaljska” slava, i sam se Bog proslavlja u ljudskoj snalažljivosti, snazi i nasilju. Što je netko svjetovno moćniji, zacijelo smatra izdajnik s moćnicima ovoga svijeta, i Bog je na njegovoj strani.
Tek nakon što je Juda napustio zajedništvo, svojim učenicima Isus nalaže novu zapovijedi ljubavi. Prebrzo prelazimo preko ove zapovijedi. Inače, kad je god riječ o ljubavi mislimo da nam je sve već poznato. Naši ušni senzori omlitave u samorazumljivosti. Važno je uvidjeti naočigled malu razliku, ali je ona ustvari ogromna razlika. Doista nam je poznata dvostruka zapovijed ljubavi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, dušom, umom svojim… i Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ovdje Isus čini i zahtijeva od učenika nešto posve novo. U međusobnoj ljubav nije kriterij ljubav prema sebi. Isus ne govori učenicima da bližnjega treba ljubiti kao sebe samoga, nego je mjerilo međusobne ljubavi Isusova ljubav prema svakome. To je izvorište i doseg nasljedovanja Isusa, to je uporište na kojem počiva sva kršćaninova teorija i praksa, Arhimedova točka s koje se pokreće čitav svijet, to je specifikum kršćanstva.
Ni najuzvišenija naša ljubav nije, dakle, mjerilo ljubavi. Kad-tad pretvorit će se u trgovinu i računanje, izdaju i zataju. Ljubiti ljude onako kako Isus nas i druge ljubi, znači uputiti se na radosni put nevezanja za novac i bogatstvo, na silu i vlast. To je radosni put, jer vjerujemo da smo od Boga ljubljeni i kada posjedujemo malo ili ništa, kada nismo moćni i jaki, kada smo bolesni i grešni, kada smo neshvaćeni, prezreni, odbačeni. Radosni smo jer smo sigurni da se jedino Isusovom ljubavlju prema ljudima, i prema protivnicima i neprijateljima, mijenjaju ljudi i svijet. Uputiti se u život s mjerilom Isusove ljubavi prema ljudima znači gledati ljude Isusovim očima ponude mogućnosti nove ljubavi, novih odnosa. Postaviti si mjerilo Isusove ljubavi za naše ljubavi znači uvijek biti više nezadovoljan sa sobom nego s drugima; uvijek iznova ostavljati strah od gubitka sebe, stalno izlaziti iz skrovišta svoje nevjernom i zaradom skopčane ljubavi. Ljubiti onako kako nas Isus ljubi, najistinitija je korekcija svakog ljudskoga zajedništva i ideal smisla ljudskoga postojanja.
* * * * * * *
Ljubav u istini
V. uskrsna nedjelja
Iv 13,31-33a. 34-35
Evanđeoskim tekstovima koje nedjeljama čitamo u uskrsnom vremenu želi se sugerirati najbitnije iz Isusova života i njegove poruke. Prošle nedjelje razmišljali smo o nužnosti prihvaćanja Isusa kao onoga koji nas najbolje poznaje te o poslušnosti njemu i njegovim riječima kao uvjetu da se bude njegov učenik.
Današnji kratki odlomak iz Ivanova evanđelja vraća nas u Isusov život s učenicima; i to u onu večer kad je Isus s njima slavio posljednju zemaljsku gozbu. Na njoj je izrekao bît svoga poslanja. Naime, nakon što je učenik Juda, ipak, odlučio izdati svoga prijatelja i Učitelja, te nakon što je napustio blagovalište i zajedništvo, za Isusa je bilo jasno da se mora ići dokraja, da se Božje očitovanje u njemu mora ostvariti i u najradikalnijoj optužbi za bogohulstvo te u najsramotnijoj političkoj smrti, smrti na križu. Drama neshvaćene i neuzvraćene ljubavi se morala okončati. Evanđelist Ivan piše kao da je Isus čekao što će Juda učiniti. I kao da nije imalo razloga, da je bilo beskorisno u Judinoj prisutnosti govoriti o ljubavi, o kojoj će govoriti ostalima.
Izričući učenicima da je još malo s njima, na rastanku im ostavlja svoju oporuku: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!
Ljubav! Ništa novo što nismo znali. Pa, naravno, da je ljubav najbitnija. Čak ćemo se pozvati i na stereotipnu usporedbu s drugima i kazati da je židovstvo vjera očekivanja, vjera nade; islam, vjera pokorne vjere i pravde; a kršćanstvo, najuzvišenija vjera koja je sva prožeta ljubavlju. No, time nismo ništa kazali, osim da se i dalje umišljamo kako je “naš” Bog najbolji, a mi najbolji vjernici jer je ljubav najvažnija u ljudskom životu.
Ovdje i nastaje problem. Kršćanstvo se ne svodi na spoznaju, pa makar to bila i spoznaja i najuzvišenije zbilje, ljubavi. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo, naravno, ne isključuje znanje, jer bi bilo slijepo, iracionalno i fanatično, ali je povrh znanja, pogotovo onih mitiziranih i tabuiziranih znanja koje si o vjeri i ljubavi prisvajaju “elitistički” kršćani. Kršćanstvo je praktično nasljedovanje Isusa Krista. I to u svakodnevnici, a ne jedino u izuzetnim vremenima i prostorima. Zato ovdje nije riječ o bilo kojoj ljubavi niti znanju o njoj, nego o onoj ljubavi koju je Isus pokazao prema svojim učenicima, prema ljudima uopće. Nije riječ o našim čvrsto uređenim misaonim konstrukcijama i zamišljajima ljubavi, nego o onoj ljubavi koja se očituje prema nama, Božjoj milosrdnoj i bezgraničnoj ljubavi koja se u Isusu konkretizirala i koja je od njegova zemaljskoga života postala kriterije ljudskih ljubavi.
Evo još nekoliko oznaka Isusove ljubavi, nekoliko, jer ju je nemoguće iscrpsti. Ona je uosobljena, ona je živi kontakt s Isusom, ona je nasljedovanje Isusa. Ljubav na Isusov način ima posebne oči. Prepoznaje malene, siromašne, grešne. Ta ljubav je svjesno pristrana za prikraćene, slabe, isključene iz ljudske komunikacije. Isusova se ljubav ne vodi principom vanjskoga sviđanja i ugode života, niti podilazi ljudskoj nemoći i siromaštvu koji u sebi sami uživaju, nego uključuje istinu koja oslobađa. Ta ljubav nije slijepa, jer ljubi oslobađajućom istinom i čovjeku kojega se voli otvara novu perspektivu.
Isusu je posebno stalo do istine u ljubavi. Zato je snažno razobličavao izvanjske pobožnosti, prividne svetosti, svaku vrstu religioznoga licemjerja, sve one koji usnama ljube a srce im je daleko od ljudi, sve one obučene u “ovčje runo” a iznutra su “vuci grabežljivci”. Kod nas, današnjih kršćana, toliko je ljubavi u mislima pa i na jeziku, ali malo istine. Toliko je lažnih, “judinskih” odnosa, toliko je prešutnog prezira pa i mržnje ispod uljuđenosti i iza maske ljubavi. Toliko je ponašanja: “Sa svima fino, ni s kim iskreno!” (Julijana Matanović). Toliko je računica i lukavstva da je ljubavi u istini vrlo malo.
Zaboravljamo da Isusa nisu svi voljeli, ni njegovi. Cilj njegova života i nije bio da ga svi vole i veličaju. To bi ga učinilo udvaračem i oportunistom, ljigavcem ili bjeguncem pred ljudima, čovjekom lažnoga, beskonfliktnog mira. Uostalom, da je želio da ga svi vole, ne bismo danas za njega uopće ni znali, ne bi bilo ni križa za kojega kažemo da je vrhunac ljubavi. On je preokrenuo načelo: od želje da ga svi vole, u načelo da on ljubi u istini. Ovo je dobro znati za situacije kada se kao argument za denuncijaciju i rušenje nedužnih ljudi koriste “judini poljupci”, kada se istina obara lažima a za laž se kao argument navodi većina, većina strašljivih, potkupljivih, licemjernih pristalica, pokvarenjaka i lažljivaca. Uz Isusa je ostalo vrlo malo ljudi i njegov argument nikada nije bila gomila slijepih poslušnika. On se od mase, od “većine” uklanjao. Nije poradi ugleda i profita pristajao na laž niti žrtvovao ljude.
Iznimno je važno uočiti da Isus za mjerilo ljubavi učenicima ne postavlja njihovu ljubav prema njemu, niti njihovu ljubav jednih prema drugima. Ne postavlja nijednog čovjeka (ni sveca ni vođu) da bude uzor za ljubav. A znamo kako se među kršćanima stalno raspravlja tko bolje zna i tko bolje ljubi Isusa, tko je viši u duhovnosti. Poglavari i njihove sluge idu dotle u svome bezobrazluku da svojom pozicijom i moću čak posvajaju Isusa, njegovu istinu i ljubav. Isus, međutim, svojim učenicima i nama danas kao mjerilo ljubavi postavlja svoju ljubav prema nama. A ta ljubav upravo ne dopušta da zastajemo, da si umišljamo kako smo dosegnuli ljubav. Ljubav na Isusov način ne znači kompromiserstvo i prihvaćanje svega, pogotovo neistina i laži svojih bližnjih, nego ljubav u istini. Nije Isusova ljubav ostavljala ljude u istom stanju, nije odobravala zlo, nije to ljubav koja bi zbog lažnog mira i “političkog” jedinstva prešućivala istinu. Ljubav na Isusov način je vrlo zahtjevna. S tom ljubavlju čovjek izlazi iz staroga života, iz grešnosti, u novi život. S tom ljubavlju, kako svjedoče i Pavao i Barnaba, otvaraju se (religijski i nacionalni) torovi, ljube se i “pogani”. Stvara se novi Jeruzalem.
Današnjim umornim i licemjernim kršćanima valjalo bi početi doista iznova, korjenito iznova, ako ne žele ostati umišljeni vjernici i izopačeni svjedoci najuzvišenije poruke na zemlji: Isusove ljubavi. Valja početi ljubiti na Isusov način. To je snaga koja mijenja svijet, čak i one odnose koji su neprijateljski prekinuti. Isus ne isključuje nikoga, ni svoga Judu, ni svoje protivnike. On moli za njih, ne mrzi ih, i opet pri tome ne prešućuje niti iskrivljuje istinu, niti poništava pravdu. Ljubav prema protivnicima i neprijateljima najteže je u nasljedovanju Isusa. To je najveća novost, ne spoznajna, nego praktična, životna novost, društvena novost; i po tome se najviše prepoznaju Isusovi učenici. Ta ljubav uključuje križ i nerazumijevanje. Jer i danas vlada izdaja evanđelja ako se tobože vjeruje u Isusa Krista i ljubi ga se, a prezire i mrzi one koji nisu s nama.
Današnjim kršćanima, svima nama, od uvredljivih crkvenih poglavara, preuzetnih duhovnika do ustrašenih i unesrećenih vjernika, koji mašu Božjom i Isusovom ljubavlju, valjalo bi se sastati sa sobom, vidjeti koga se to doista ljubi, i zašto, i koliko se ljubi. Zar ne izgleda da su se mnogi kršćani onesposobili za ljubav. Važan pokazatelj nesposobnosti za ljubav jest u nepriznavanju grešnosti, nedostojnosti Isusove ljubavi kao i u nepriznanju “Božjega traga u drugosti drugoga” (J. B. Metz). Čitave obitelji, zajednice prijatelja, redovničke zajednice, čitave nacionalne i lokalne crkve žive bez ikakva priznanja krivnje, bez priznanja da su iznevjerili Isusovu ljubav u istini. Dostatno je pogledati prošli rat i ulogu manjih i većih religijskih institucija u njemu. Ondje gdje nema krivnje pred Isusovom ljubavlju, ondje nema odgovornosti, ondje nema osobe, nema subjekta, nema kršćanina, nego se slijede političke vođe i varalice, oslanja se na ljudsku moć i obzire, izopačuje evanđelje.
Čovjek se može čak hvaliti svojom silnom pobožnošću, na usnama stalno imati Isusovo ime, a da ga ta ljubav ne čini boljim ni odgovornijim u ljubavi prema bližnjima, prema potlačenima, prema obespravljenom Isusovom braćom i sestrama. Ta farizejska ljubav čak ne uviđa da je svojom sebičnošću pripomogla još većem unesrećenju bližnjih. Ne uviđa da se splela u đavolskim projektima uništenja čitavih krajeva i ljudi. I sve s tobožnjom velikom vjerom i ljubavlju prema Isusu. Licemjerna ljubav je slijepa, ona je negacija ljubavi. Ta ljubav, nažalost, s katastrofalnim posljedicama, vlada u našoj crkvi, i među kršćanima našeg područja.
Samo ako je Božja, Isusova ljubav prema nama mjerilo života, uvidjet ćemo svoju krivnju i zakazivanje u ljubavi prema drugima. Bit ćemo budni pred ispraznim, polovičnim i licemjernim ljubavima i nećemo dopustiti da naša ljubav završi kao judin zagrljaj. Pazit ćemo da u zajednici Isusovih učenika, od obitelji do Crkve, ne ostajemo kao kradljivci ljubavi, da smo na mjesto Isusa stavili zemaljske veličine: naciju, crkveni aparat, novac… Postat ćemo odgovorni ljudi i početi ljubiti onako kako Isus nas ljubi. Izići ćemo iz prostora sužavanja ljubavi, iz stanja prezira prema onima koje mislimo da uopće ne treba voljeti. Počet ćemo ljubiti istinom, drukčije ispovijedati svoju vjeru, iskrenije dijeliti “poljupce” i vjerodostojno izgovarati: Isuse, volim te! I uopće: Volim te! (2013)
Fra Ivan Šarčević
Studentska tribina: Crkva u socijalističkoj Jugoslaviji
STUDENTSKA TRIBINA
U utorak, 19. travnja, s početkom u 19 sati,
predavanje na studentskoj tribini imat će mr. Pero Brajko. Tema predavanja je:
CRKVA U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI
* * * * * *
Crkva u post/komunističkom vremenu
Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao „eksperti pomirenja“, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo od kratkovidna i lakomislena „zaborava“ ili „presvlačenja kaputa“.
Dok je iz konfrontacije s nacionalsocijalizmom nastala znamenita kršćanska i židovska „teologija nakon Auschwitza“, a iz konfrontacije s bijedom „Trećeg svijeta“ latinoamerička teologija oslobođenja, iz iskustva Crkve sa sekularnim zapadnim svijetom proistekle su „teologija sekularizacije“ i „teologija mrtvoga Boga“ ili „politička teologija“. Iskustva stečena iz konfrontacije s komunizmom i iz „anonimne“ nazočnosti svećenika u svijetu konsekventnog potiskivanja religije, nisu do danas teološki dovoljno reflektirana i iskorištena. Određena iskustva iz konfrontacije s komunizmom jako su utjecala na pontifikat Ivana Pavla II., ne samo u njegovom akcentuiranju ljudskih prava i europskog ujedinjenja nego i u obračunavanju s vlastitom prošlošću; želio je da se Crkva prema toj prošlosti postavi pokajnički; bio je nošen brigom za zacjeljivanje rana koje je Crkva nanijela; ovo nije bio samo odgovor na zahtjev evanđelja za „promjenom mišljenja i stava“, za pokajanjem i pokorom nego i na trajnu kritiku onih koji su Crkvu i uopće kršćanstvo odbacivali upravo zbog tog tereta prošlosti. Imam, međutim, nešto drugo na umu, što obično nastaje samo ondje gdje je Crkva bila oborena na koljena (u Poljskoj se to, zahvaljujući snažnoj vezi katolicizma s nacionalnim identitetom, nije nikada dogodilo u potpunosti) i bila prisiljena postavljati ovakva radikalna pitanja: Nije li ovdje došlo vrijeme da Crkva – barem u svome dosadašnjem povijesnom obliku – leži na umoru? I što iz riznice svoga iskustva ona može ostaviti u baštinu onima koji će se možda jednom iznova navezati na nju?
Da, duboko sam uvjeren u to da će upravo ondje gdje je Crkva smrvljena kao zrno i zgažena do poda, to zrno na koncu uroditi plodom. Ne izgleda da bi s tim plodom bio skopčan vanjski razvitak Crkve, ako pod tim podrazumijevamo pune crkve i sjemeništa, niti po svaku cijenu to mora biti svijetli plamen nove teološke misli. Ono što bi iz toga moglo ili trebalo proizaći, možda je odvažnost da se na jedan drukčiji način pristupi drugima, hrabrost koja bi pomogla onome što je po mome uvjerenju danas prijeko potrebno našemu cjelokupnom u jednakoj mjeri „postkršćanskom“ kao i „postsekularnom“ euroatlantskom društvu. (…)
Kada sam poslanicima u češkom Parlamentu ispričao zgodu o Zakeju, imao sam na umu i to da Crkva u našoj zemlji duguje društvu još nešto drugo osim „približiti se Zakeju“. Osjećao sam da smo zakazali u nečemu što pripada najvažnijim zadaćama kršćanina – što konačno stoji u vezi i sa zgodom o Zakeju –, naime da budemo eksperti na području opraštanja i pomirenja.
U ono vrijeme, u vrijeme progona i neslobode, bio sam mišljenja da je jedna od najtežih moralnih zadaća – a istovremeno jedna od najboljih prilika za postizanje moralne zrelosti – sačuvati vlastiti obraz. Kasnije sam spoznao da je vrijeme neposredno nakon ponovnog stjecanja slobode još zahtjevnije. Nakon pada bilo kojeg totalitarnog režima, slično kao nakon okončanja nekog građanskog rata, žrtve i počinitelji zločina žive i dalje jedni pored drugih. U jednom te istome društvu žive nekadašnji junaci pored kolaboracionista, onih koji na duši nose krivicu kao i onih – priznali oni to ili ne – koji su pravili kompromise kako bi „preživjeli“. Nakon što se uklone ruševine i barikade – i one u čovjekovoj nutrini – čitavo društvo je još uprljano uskovitlanom prašinom. Nakon boja, naime, nitko obično ne ostaje čist – ni pobjednici ni pobijeđeni; potrebno je jedno cjelovito i temeljito čišćenje. Treba se, međutim, čuvati onih koji se takve zahtjevne zadaće prihvaćaju prebrzo i žestoko!
Između ljudi koji su bili oslonac diktature nikada nije jednostavno razlikovati one koji su radili iz iskrenog uvjerenja – premda s našeg stajališta sasvim krivog – od onih koji su cinično i isključivo imali u vidu samo vlastitu korist, kao također između onih koji su druge zavodili i onih koji su se samo dali naivno zavesti. Teško je, također, utvrditi razliku između onih koji su se postupno odvratili od vlasti, jer su spoznali svoju zabludu i jer se u njima probudila savjest, i onih koji su na koncu prešli u oporbu, jer su ih vlastodršci, kojima nisu više bili potrebni, odbacili. Osim toga često se tek nakon više godina otkrivaju dokumenti koji svjedoče o tome kako su se ljudi krivo ponašali i zakazali, i to su svoje ponašanje često brižno krili ne samo pred drugima nego ponekad i pred vlastitom savješću. Ovo se tiče jednako onih koje se do tada smatralo „poštenim“ i „besprijekornim“ kao i onih koji su čak važili kao borci u pokretu otpora. Nakon pada neke diktature vrlo često se među najradikalnijim sucima i osvetnicima nađu osobe koje su same sramotno zakazale pa se onda iz petnih žila trude da se opravdaju pred samima sobom i pred drugima, te da si naknadno priskrbe alibi.
Prijelaz iz diktature u demokraciju u našoj zemlji nije imao revolucionarnog obračuna s čuvarima prijašnjeg režima, nije bilo „jakobinske faze“, nije bilo „nürnberškog procesa“, nikome nije ni dlaka s glave spala, nije prolivena ni kap krvi. Svijet je s priznanjem govorio o „baršunastoj revoluciji“ koja je protekla kao kratka pučka veselica. Bez sumnje je dobro da se nije stvorio „duh osvete“ niti razbuktao „lov na vještice“. No, jesu li na djelu uistinu bili oproštenje i pomirenje? Nije li – za razliku od krvavog obračuna – nastupio samo drugi ekstrem, naime bagateliziranje krivice? Krilatica „Podvucimo debelu crtu ispod prošlosti!“ izrečena je sigurno s dobrom namjerom: Ne osvećujmo se, ne uzvraćajmo zlom za zlo, „ne budimo poput njih“! Međutim, to je drukčije shvaćeno i ostvareno – naime: Nemojmo o tome više govoriti, dajte da to što prije i što temeljitije zaboravimo!
Praktično se nešto slično dogodilo u svim postkomunističkim zemljama. To da smo izbjegli bolni proces pomirenja i ozdravljenja društva, imalo je za posljedicu njegovo moralno slabljenje. Rane nisu zacijeljene, samo su pokrivene – i počele su se gnojiti, trovanje se lagano proširilo po čitavom organizmu. Polutama koja je omogućila stvaranje iluzije prividnog jedinstva u kom je brzo nestalo razlike između disidenata i čuvara režima, skupo nas je stajala: polutama je postajala sve mračnijom i svjetlo istine se postupno ugasilo.
U takvoj polutami nekadašnje elite na vlasti tiho su prešle iz svijeta političke i policijske u sferu ekonomske moći, odakle su zahvaljujući nagomilanome kapitalu novca, veza i informacija počeli iznova vladati društvom.
U sebi sigurno ispravno uvjerenje da nitko nije bio „ni posve bijel ni posve crn“, umjesto ljudskom razumijevanju vodilo je samo k širenju guste sive magle u kojoj se granica između istine i laži sve više brisala. Strah od odveć jednostavnih sudova oslabio je moć rasuđivanja i vodio do nesretnog relativiziranja svih moralnih vrednota. Bez sumnje je dobro da namjesto prevlasti jedne ideologije nije stupila neka druga netolerantna zatvorena ideologija; ali moto „anything goes“, „sve je dopušteno“, otvorio je vrata onim snagama koje su slobodu počele lagano pretvarati u kaos, pa time neprijateljima demokracije i otvorenog društva ponovno pružati argumente. Oni koji su upozoravali na takav razvoj i njegove rizike, obasipani su s mnogih strana mržnjom i izrugivani kao naivni idealistički moralisti te sumnjičeni da žele ugroziti i suziti slobodu – najglasnije su pak vikali upravo oni koji su slobodu stvarno ugrožavali i zloupotrebljavali.
Mnogi su vjerovali i još uvijek vjeruju da će u Češkoj uvijek biti aktivan određeni ostatak demokratske kulture koji će spriječiti razvoj događaja prisutan u nekim susjednim državama, posebno u Rusiji i nizu nekadašnjih sovjetskih republika. Ali zar nas nije već jednom, odmah nakon Drugog svjetskog rata, zahvatio val strašnog, razarajućeg događanja iz Rusije, za koji su tada bili gotovo svi uvjereni da će sve to kod nas teći drukčije, umjerenije, kulturnije, da će ovdje uspjeti demokratskije i ljudskije lice komunizma? U izvjesnom pogledu – posebno s obzirom na Crkvu i religiju – komunizam je u našoj zemlji djelovao još neljudskije nego u svim susjednim zemljama.
Drugi upozoravaju da skandali i korupcija prate demokraciju ne samo u njezinim mucavim počecima nego su danas posebno rašireni i u „starim i razvijenim“ demokracijama, te da nas stoga zbivanja koja susrećemo u postkomunističkim zemljama ne bi trebala previše uznemirivati. Može se poći od toga da su se mnoge negativnosti događale ne samo s one strane neprobojnih zidova totalitarnih režima nego i u otvorenom prostoru slobodnih društava; to što mi takve negativne pojave danas bolje i jasnije zapažamo i da one mnogo više izlaze u javnost, treba prije svega zahvaliti medijima.
Osim toga sve više i više bivamo uvučeni u globalno društvo, u kojem klasična demokracija samorazumljivo dospijeva u krizu. Demokratske mehanizme lakše je primjenjivati u okviru nacionalnih država, ali i tu njihovo značenje sve više slabi, htjeli mi to ili ne. Odlučujuću moć u ekonomiji, pa i u politici, imaju i sve više će imati globalni koncerni koji djeluju na područjima do kojih ne dosežu mehanizmi klasične demokracije. Posebno građani manjih država postaju sve više svjesniji činjenice da njihovi izabrani predstavnici raspolažu sa sve ograničenijom moći. Stoga – osobito kod mlađe generacije – slabi interes i spremnost uopće izaći na izbore i barem na taj način sudjelovati u političkom životu. Politika postaje sastavni dio „zabavljačke industrije“ i sve je više onih građana koji je prate u zrcalu medija s odmakom, dosadom i prezasićenošću. Ili je tek komentiraju podrugljivo, ironično ili s ogorčenjem, kao kod prijenosa sportskih igara na televiziji: nemaju osjećaj da su i sâmi suigrači. Osjećaju da nisu uključeni u igru, ne osjećaju nikakvu suodgovornost. Osjećaju da nisu „prozvani svojim imenom“. Dok diktature i totalitarni režimi u znatnoj mjeri žive od političke pasivnosti najvećeg dijela građana, dotle demokracija stoji i pada s činjenicom da li broj „slijepih putnika“ koji nisu voljni uložiti svoje energije u javni život, ne prelazi jedan određeni postotak.
Pobjeda diktaturā nad demokracijama – Bogu hvala uvijek samo privremeno – počinjala je uvijek tako da konkretni oblici demokracije većini nisu više izgledali vjerodostojnima. U vjerodostojnost mladih demokracija u postkomunističkom svijetu pripada, dakako, činjenica koliko su se uspjele „obračunati s prošlošću“, s moralnim nasljeđem totalitarnog režima, u kojoj mjeri su uspjele podijeljeno društvo ujediniti kako bez krvavog obračuna tako i bez ciničnog bagateliziranja krivice. (…)
Da, mi kršćani morali bismo se potvrditi kao „eksperti pomirenja“, najprije u vlastitim crkvenim redovima, te u praksi pokazati da su oproštenje i pomirenje nešto sasvim drugo od kratkovidna i lakomislena „zaborava“ ili „presvlačenja kaputa“. Naprotiv, riječ je o jednom dugoročnom procesu promjene koja može biti zahtjevna, teška i bolna poput porođaja. Tu spada spoznaja i priznanje krivice te pokajanje – na kraju čega nekadašnji grešnik može postati mnogo jačim i istinskijim čovjekom nego onaj koji se ranije svugdje lako provlačio i nikada nije „uprljao ruke“, koji se nikada nije „kompromitirao“. I ovdje vrijedi riječ Evanđelja o ženi porodilji koja pati kada joj dođe vrijeme, ali zaboravi bolove od radosti da je na svijet došao novi čovjek. Sigurno nije lako prebrzo i lakomisleno zaboraviti taj trenutak boli – jer bi se, naime, moglo dogoditi da nada u novi život, u novi početak, završi pobačajem.
Vjerujemo da je Božje oproštenje dar milosti, dobiven badava i bez zasluga, i da je za to potrebno jedino u povjerenju izručiti svoje srce. Međutim, opraštanje i pomirenje kao međuljudski i društveni proces jesu zahtjevna stvar. Nama kršćanima je oproštenje zadano kao jedna od osnovnih moralnih obveza – no treba kazati da to u stanovitim okolnostima može biti vrlo teška dužnost. „Ozdravljenje pamćenja“ – izraz koji je rado koristio Ivan Pavao II. u sklopu pokajničkog čina Crkve prije ulaska u novi milenij – pretpostavlja spremnost da se mnoge traume i bolna sjećanja na doživljenu nepravdu ne žele jednostavno zauvijek potisnuti u podsvijest. Ovo vrijedi kako za individualno tako i za „kolektivno pamćenje“ koje je bitno za kulturu društva, za oblikovanje i očuvanje njegova identiteta.
Ondje gdje nakon dramatičnih preobražaja društva nije došlo do javne rasprave o prošlosti, uključujući njezine bolne, tamne, krivicom opterećene strane, gdje nije došlo do verbaliziranja prešućenoga koje bi dovelo do katarze i pomirenja, tu ostaje „rascijepljeno pamćenje“. Nastavljaju se stoga duboke podjele društva, i onda ako se na vani prekrivaju „zaboravom“ i „pomirbenim prenemaganjem“. Narod je – slično kao i Crkva – „zajednica sjećanja“. Prošlost se na određeni način mora reflektirati i preraditi – na primjer putem umjetnosti, javnog diskursa, povijesnog istraživanja, čuvanjem „zajednicā sjećanja“ i tome slično – kako bi ta prošlost mogla postati sastavnim dijelom kolektivnog pamćenja. Ukoliko se društvo na takav način ne suočava sa svojom prošlošću, dolazi do fragmentiranja pamćenja. Jer, svaka je grupacija doživjela prošlost drukčije, iz različite perspektive, pa je i njezino sjećanje na to vrijeme drukčije. Ako u društvu nema dijaloga, onda dugotrajno fragmentiranje pamćenja neće omogućiti stvarno ozdravljenje niti dovesti do srastanja tog društva.
Postoji stara krivica koja se ne može jednostavno izbrisati niti popraviti, ostaju nezacijeljene rane koje se ne daju tako lako izliječiti – zločini totalitarnih režima su bez sumnje takvi. Postoji nepravda iz prošlosti koja se teško dade „zaboraviti“, a u stanovitom smislu i ne smije zaboraviti niti po kratkom postupku rješavati običnim pravnim, sudskim i kaznenim mehanizmima. Postoji „u nebo vapijuća nepravda“. I prije svega ovdje – nakon što se u javnoj raspravi iscrpe svi ljudski instrumenti prava i društvene terapije – ostaje nezamjenjivo djelo duhovne naravi: opraštanje. U tom slučaju ne možemo tako jednostavno „zaboraviti“, ali se možemo svjesno odreći presude – i čitavu stvar iznijeti pred onoga koji nije od „ovoga svijeta“ i povjeriti je njegovoj pravednosti i milosrđu.
Teolog Johann Baptist Metz podsjeća da je biblijski Izrael, u vrijeme dok su okolni narodi imali svoje utješne mitove kojima su na različite načine tumačili užase povijesti, ostao „krajolik od krika“. Psalmi kao i proroci ne nude nikakve umirujuće, racionalizirajuće teorije o onome što se dogodilo i što se događa, nego izručuju krik patničkog naroda onomu koji će doći. Ono što nijedna ljudska moć i pravda nije u stanju popraviti niti iscijeliti, mora se prepustiti Bogu do časa sudnjega dana.
[Iz knjige: Tomáš Halík, Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas, Svjetlo riječi, Sarajevo 2015.]
Jao pastirima!
Dobri pastir (3/4. st. – Lateranska bazilika)
Jao pastirima!
IV. uskrsna nedjelja
Iv 10,27-30
Današnju uskrsnu nedjelju slavimo kao nedjelju Dobroga pastira i nedjelju molitve za duhovna zvanja. Vrlo kratki ulomak iz Ivanova evanđelja dio je veće tekstualne cjeline u kojoj Isus oštro raspravlja s vjerskim prvacima svoga naroda. U bitnom želi poručiti da oni nisu dobri pastiri, da su to samo najamnici po funkciji, jer su se izručili kompromisima političke moći, ugodnom životu te da nisu mjerodavni u vjeri. Jesu autoriteti “političke religije”, ali nisu istinski vjerski autoriteti. Osnovna razlika između Isusa i loših pastira, između ovaca koje pripadaju njemu i onih koje pripadaju lošim pastirima jest da Isusove ovce slušaju njega a on poznaje svoje ovce.
Bez obzira što Isus koristi onodobnu pastirsku sliku koja je današnjim ljudima strana pa i omalovažavajuća, jer tko hoće biti ovca, ipak nam je njezina poruka jasna. I mi se, kao pastiri i kao vjernici, možemo naći u Isusovim riječima. Odnos između vjernika/ovaca i današnjih pastira, odnos prema Isusu i mi možemo sagledati kroz Isusove najvažnije dvije riječi – slušati i poznavati. I odmah ćemo na prvu kazati da se u našoj Crkvi visoko cijeni poslušnost pastirima. Štoviše, to je često najvažnija oznaka da se nekoga proglasi vjernikom. U poslušnosti se sažima sva crkvenost, kao što se i vjera najčešće promatra kao poslušnost crkvenim poglavarima. To, po sebi, i ne bi bio neki problem ako bi pastiri doista slušali Isusa i ako bi poznavali svoje ovce.
Dvoličnost i oholost crkvenih pastira često, međutim, priječi učenički odnos prema Isusu, kao i izgradnju istinske Kristove zajednice, Crkve. Ponajviše iz razloga što pastiri ne slušaju Isusa, ne vode se evanđeljem, nego svojim prohtjevima. Slušaju sebe, svoje divlje, zavidno i požudno srce ili slušaju svjetovne vođe. Plašljivi su pred svjetovnim pastirima, malovjernici, zatajivači i izdajnici Isusova evanđelja. Ne resi ih strahopoštovanje pred milosrdnim Bogom nego vjeruju u boga svoje uskogrudnosti. Od početnog iskustva malenosti i zatečenosti izabranjem, pretvaraju se u prazne napuhane veličine i smatraju da su sebe sami odabrali te da imaju poziv posve u svojim rukama. I kada pogriješe, ustrajavaju u umišljenoj ispravnosti, bez stida i raskajanosti, bez samokritičnosti i provjere svoga djelovanja u svjetlu Isusove prakse. Mogu slušati evanđelje, mogu ga čak i sa svom pobožnom patetikom ili sofistički argumentirano propovijedati a da te iste evanđeoske riječi njih uopće ne dodiruju niti ih obraćaju.
Kriza suvremenoga kršćanstva, kao i kriza vjere u Isusovo vrijeme, možemo zaključiti, ne dolazi samo izvan kršćanstva, izvan vjere niti od neprijatelja Crkve, nego mnogo više iznutra, iz Crkve, od onih koji su dužni svjedočiti tu vjeru, dakle najprije od pastira koji u središte svoga života nisu stavili Boga i njegovu riječ. Kao i ondašnji tako i mnogi današnji pastiri postali su nadničari, kradljivci stada ili najamnici vlasti a ne dobri pastiri. Ne poznaju stvarno stanje svojih vjernika, nego zajedno sa svjetovnom vlašću jadikuju nad ugroženošću dok su sami dobro situirani, pomahnitali za novcem i podivljali u jagmi za pozicije.
Doista, ako je išta čovjeku teško, to je slušati drugoga, pogotovo slušati onoga tko nam ne dopušta da ostanemo na istom mjestu, koji od nas traži promjenu na bolje, koji nas uznemiruje u našim starim mislima i u našim naviknutim djelima. Doista, ako ima ljudi koji bi po svome zvanju trebali slušati, a to ne čine, to su vjerski pastiri i duhovne osobe. Slušaju oni, ali slušaju samo one koji im laskaju i koji im se dive, one s kojima se udružuju protiv istog protivnika. Svaki disonantni ton, svaki ton kritičnosti koji dolazi iz nadahnuća evanđeljem, odbija se od njihovih – udvorničkim pohvalama i mržnjom prema zajedničkom neprijatelju – zaglušenim ušima.
Dobri pastir (5. st. – Mauzolej Gale Placidije u Ravenni)
I dolaze pastiri u situaciju da smatraju kako se nema što više važno čuti, da nemaju potrebu biti učenici, učiti, saslušati drugi glas, obrazovati svoj duh i dušu s drugoga i protivničkog (neprijateljskog) motrišta. Izobrazba duha ne znači završavati škole i fakultete, kako neki misle pa to čine na brzinu ili služeći se sumnjivim sredstvima samo da stignu do diplome. Ne radi se dakle o diplomi, nego o stjecanju religiozne kompetencije, o strpljivo i moralnošću izgrađenoj vjerničkoj biografiji, o vjerodostojnom svjedočanstvu slušanja Isusa. Jer ako toga slušanja nema, ako nema moralnosti i poštenja, onda se događa da pastirska mjesta, od onih najviših do najnižih često zauzimaju ljudi koji nisu kompetentni ni u znanju (znanosti) ni u stručnosti koju to mjesto traži.
U našoj Crkvi gotovo je stereotipno i bezočno samorazumljivo prihvaćeno da ništa vjeri ne priječi toliko kao hladni intelektualizam. Velika je to i dijabolična zamka u koju padaju mnogi. Međutim, Isusu, Dobrom pastiru, nisu njegovi protivnici, glavari svećenički i starješine naroda zamjerili ni zavidjeli na njegovom intelektu, na njegovom nekom silnom znanju i obrazovanosti, nego na snazi i uvjerljivosti njegovih riječi koje su se poklapale s njegovim praktičnim životom. Isusa su prezirali i mrzili ne zbog toga što je bio politički lukav (Herod ga je prezreo vidjevši ga kako je poltički nesnalažljiv i nema njegovu ambiciju za vlašću) niti što je htio zauzeti poziciju vođe i pastira (bila je to klevetnička podvala velikih svećenika pred Pilatom), nego što je pastire, vođe i pismoznance (onodobne “intelektualce”) svoga naroda pozivao da u (intelektualnom) poštenju, moralno i prema Božjim zapovijedima vrše svoju službu, zato što ih je pozivao da doista služe a ne da svi njima služe.
Nije, dakle, Isus od svojih učenika tražio da moraju završavati škole da bi ga nasljedovali, nego da i školovani i neškolovani, učeni i neuki, otklone licemjerno ponašanje, da budu radosni i hrabri svjedoci Božje ljubavi, da ne budu populisti u narodu, da taj narod ne zavode kruhom i materijalnim, niti pobožnjaštvom, nego da budu nesebični u darivanju smisla koji dolazi iz vjere u milosrdnoga Oca. Za dvoličnost i malovjernost, za izdaje i zataje Isus nije tražio krivce u drugim ljudima, nikako u učenim ljudima (u intelektualcima i tobože neposlušnima vlasti), nego je vraćao učenike da se preispitaju koliko stvarno slušaju njega i njegovu riječ. Isus je tražio da njegovi učenici životom svjedoče: Gospodin je pastir moj, ni u čemu je ne oskudijevam!
U Isusovim riječima o pastirima odzvanja ona stara i uvijek živa proročka riječ: Jao pastirima koji ne pasu svoje ovce nego ih strigu za svoju korist, koji ne poznaju svoje ovce, koji su izgubili blizinu s narodom i prisni odnos sa svojim vjernicima pa za svoju zloću okrivljuju nedužne, koji ne razlikuju stvarno izgubljene ovce od oholih grešnika i bogataša, koji strašljivo slušaju ljude a ne Boga, koji bježe od preuzetih zadaća u zaštićenu privatnost, kojima je mrsko raditi baš ono što su sami prihvatili kao svoj životni izbor, koji ne nose teret odgovornosti za one kojima su poslani nego ovce/vjernike prepuštaju lošima i zlima da s njima rade što hoće, koji zavode i prodaju svoju braću i sestre za novu odjeću, za dobru hranu i status, koji se između sebe izjedaju za funkcije, koji troše ljude kao upotrebne predmete, koji obeščaćuju i svoje poslanje i onoga koji ih šalje.
Današnja nedjelja Dobroga pastira poziva nas da razmislimo o svojoj pastirskoj službi. Teolog Karl Rahner navodi neke oznake pastira koje i nama mogu poslužiti da se obratimo i iznova krenemo na put slušanja (nasljedovanja) Isusa Krista i prema boljem poznavanju (prisnosti i odgovornosti) za svoje vjernike. Dobri pastir je radostan, hrabar, nepotkupljiv, nesebičan, ponizan, trijezan, budan, pošten, ustrajan, radin, skroman, velikodušan…
* * * * * *
Nedjelja novih pastira
IV. uskrsna nedjelja
Iv 10,27-30
Poslije čitanjâ Ivanova evanđelja prošlih nedjelja, a koja su se odnosila na događaje poslije uskrsnuća, Ivan nas u današnjem odlomku ponovno vraća u Isusov zemaljski život, podsjeća nas na zgodu kad se Isus našao u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja hrama. Šetao je Salomonovim trijemom kad su ga opkolili Židovi i postavili mu pitanje: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Na ovo pitanje Isus odgovara da im je to on već kazao, ali da oni ne vjeruju, i da im to nije govorio samo riječima nego djelima koje je činio u ime svoga Oca, ali da oni u to ništa ne vjeruju jer ne pripadaju njegovim ovcama. Govor bez povjerenja je uzaludan. Uzaludni bi bili svi znakovi, i oni s neba.
Ovaj nam je uvod trebao da bismo bolje razumjeli današnji odlomak Ivanova evanđelja. On nas naime ubacuje usred spomenute rasprave između Isusa i Židova, a u njemu se reflektira sučeljavanje kršćanske zajednice Ivana Evanđelista sa židovskom sinagogom. Odatle i tako oštro Isusovo povlačenje razdjelnice između njegovih ovaca i židovske zajednice koja se protivila prvim kršćanima, Isusovim učenicima, optuženima kao krivotvoriteljima otačke vjere i Zakona.
Isus govori u slikama običnoga onodobnoga života, razumljivima svima: o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao dobrom pastiru. Njegove ovce slušaju njegov glas. On ih poznaje i one idu za njim.
Velika je i otkupljujuća istina povjerovati da nas Isus poznaje. Hoditi mirno zemljom u sigurnosti da nas netko neizmjerno dobar posve poznaje; zna naše postupke, naše riječi, svu našu nutrinu, sve, baš sve; nutrinu koja ne samo da nije otkrivena drugima nego je nepoznata i nama samima. Kako je utješno povjerenje u Isusa Prijatelja i Gospodina koji smiruje naše korake, koji nas odvraća od tolikih mukotrpnih i nepotrebnih putova samospoznavanja. Kako je utješno povjerenje da nas Učitelj razumije i smiruje našu nervozu dokazivanja drugima kakvi smo; koji nas razumije i povlači iz gotovo patoloških opterećivanja i sebe i drugih svojim problemima i jadikovkama da smo mislili ovako a ne onako, da nam je namjera bila ova a ne ona…
Slika dobroga pastira i ovaca, koju Ivan i u ovom odlomku razvija, za naše je uši opterećena pomišlju na zaostalost i neka bivša vremena. Ipak, ona u sebi nosi nadvremensku istinu. Riječ je o tome da je Isus takav pastir koji ne samo da poznaje svoje ovce, nego se i učinkovito brine za njih, štoviše on im daje puni, sretni, vječni život. Život koji ne može propasti.
Kad se govori u slici pastira i ovaca, ne smije se međutim zaboraviti da naglasak nije na tome da Isus oduzima dostojanstvo čovjeka, da ga osiromašuje za slobodu, a da bi čovjek bio slijepo poslušan i pokoran (kao stvarna ovca). Naprotiv, Isus trajno napominje da oni koji su ga upoznali i koji su se odlučili za njega, više ništa ne može skloniti s toga puta. I oni će se uvijek vraćati u Isusovu blizinu, čak i onda kada se nađu kao izgubljena ovca, kad se grešnički nađu na stranputici. Isus sam će se pobrinuti za onoga tko se nađe izgubljen, jer je i došao izgubljenima i grešnima. Onaj tko si prizna izgubljenost, on ima priliku da već učini prvi korak na povratku k Isusu i njegovu evanđelju.
Isusovi učenici nisu stoga stado, ni masa, podatna gomila nijednoj zemaljskoj instituciji ili čovjeku, ni u političkom ni u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jednom Učitelju. One se u slijeđenju svoga Pastira ne vode nikakvim strahom, nikakvom ugodom, profitom ili interesima sračunatih ciljeva, nego sigurnošću dobrote i spasiteljskom brigom svoga Pastira. Ako se uspostavi bezgranično povjerenje između Isusa i njegova učenika, njegove učenice, onda život bukti u snazi dobrote, onda su horizonti otvoreni, onda je zemlja gostoljubiva, onda su drugi ljudi sestre i braća. Isusovi učenici znaju razlikovati Pastira od tolikih “najamnika” koji samo “strižu” ovce; materijalno ih i duhovno osiromašuju, pljačkaju ili sluđuju Isusovu braću i sestre za svoju korist.
Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da je sve što je on činio dio Božjega plana kao i da su njegovi učenici posve u Božjoj, Očevoj ruci. U Isusu se Božja objava očituje u svome vrhuncu. Odatle sigurnost Ivana Evanđelista, odatle sigurnost vjernikâ njegove zajednice, prvih kršćana, da vjernički posvjedoče da su Otac i Isus njegov Sin jedno, zajednica ljubavi. Nije riječ o biološkom, tjelesnom sinovstvu, nego o duhovnom sinovstvu i očinstvu dobrote i milosrđa. Božja se ljubav na najuzvišeniji način utjelovila u čovjeka Isusa iz Nazareta. Nasljedovanjem njega, dobroga Pastira, kršćanin sigurno hodi zaštićen milosrdnom rukom nebeskoga Oca.
I dok danas molimo za duhovna zvanja u Crkvi, najprije bi trebalo moliti za što dosljednije nasljedovanje Isusa, Dobrog pastira, onih koji su već u Crkvi i predvode njegovu zajednicu; treba moliti za što manje polovičnih, licemjernih i lažnih svjedočanstva koja su zaglušila crkve, za što manje zvanja koja će biti puki bijeg od ljudi i samo sebična briga za sebe.
Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a današnje kršćanstvo je postalo građanska i nacionalna religija žrtvovanja drugih. Postala je vjera bez žrtve, religija koja ponajviše osigurava vlastitu egzistenciju i društvenu moć. Treba danas moliti za nove Kristove svjedoke u čijim ustima će riječ Bog, ime Isus Krist, Dobri Pastir, iznova značiti ime slobode i istine, ime pravde i ljubavi, ime sigurnosti i neustrašivosti za mnoge politički i religijski potlačene i obespravljene, a ne ime koje će biti lažno umirujuća, imunizirajuća parola intimne utjehe razmaženih i dobrostojećih pobožnjaka, parola kojom će se ušutkati ili kazniti svaki glas nužne promjene, nužnog obraćenja.
Dobri pastir “ne ugoni” niti “zavodi” u tor u kojem je religija opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita. Njegov ovčinjak nema ograda. On je na granicama Crkve i društva, ondje gdje ne dolaze oni koji se sami nazivaju njegovim “namjesnicima” na zemlji kao ni oni koji trgaju s tim namjesničkim najamnicima. On je na rubovima posvađanih i “razvaljenih” obitelji, s otpisanim radnicima, s omalovaženim osobama, od djece i žena, do hendikepiranih i staraca. Njegove su ovce na marginama zbivanja. Ondje Isus čeka ima li novih pastira koji će spriječiti vukovima u ovčjem runu da razgone i dijele njegovo stado. Koji će uspostaviti evanđeosku zajednicu njegovih učenika. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Studentska tribina: Obrazovanje: nužnost ili sredstvo?
U utorak, 12. travnja 2016., u 19 sati
u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku bit će studentska tribina. Predavanje na temu
Obrazovanje: nužnost ili sredstvo?
imat će prof. dr. Nerzuk Ćurak, profesor poltiologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
* * * *
OMBANE I LAŽI OBRAZOVNIH REFORMI
Konrad Paul Liessmann
Obrazovanje je moć. Ovom rečenicom Francisa Bacona započinje projekt moderne. Znanstveno znanje i pridružene mu tehnologije nadomještaju od tada na svim razinama tradicionalne instancije tumačenja i svladavanja svijeta: religije, kultove, misterije, mitove, magije i ideologije. Počevši od razvitka modernih društava, ni u jedno se područje života nije polagalo toliko nade kao u područje obrazovanja. Obrazovanje je bilo utopija malograđanina koji je mislio da bi između plaćenog rada i kapitala mogao postojati još i neki treći oblik egzistencije; obrazovanje je bilo nada radničke klase da će znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili pak izostale revolucije; obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati niže slojeve, žene, migrante, osobenjake, osobe s invaliditetom i potlačene manjine; obrazovanje slovi kao žuđeni resurs u borbi za odredišta informacijskog društva: obrazovanje je sredstvo kojim treba sprečavati predrasude, diskriminacije, nezaposlenost, glad, sidu, nehumanost i genocid, sredstvo kojim treba svladavati izazove budućnosti te onako usput usrećiti djecu i učiniti odrasle sposobnima za zaposlenje. I upravo zato što to ne polazi za rukom, ni u jednom se području nije toliko lagalo kao što se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike.
Obrazovanje je postalo ideologijom sekularnih društava koja se ne mogu osloniti ni na religijsku transcendenciju ni na revolucionarnu imanenciju; obrazovanje je tako od samog početka bilo motor za modernizacijske pomake, istodobno, međutim, i utjeha za modernizacijske gubitnike, kako ih se bestidno naziva, koji su, budući su bili bez obrazovanja, na taj način skrivali i svoju sudbinu; obrazovanje djeluje kao stimulans i sredstvo za umirenje u jednom; ono čovjeka mobilizira, ali ga kao trajno obećanje za bolja vremena, što djeluje kao prijeteći imperativ, istodobno i priječi da se mobilizira; obrazovanje uopće ne smije uspjeti, jer bi tada postala jasna i njegova ograničenost: ono nije dostatno za kompenzaciju izgubljenih utopija, a nije baš nikakav jamac za besprijekorno funkcioniranje ekonomija usmjerenih na efikasnost. Zbog toga su i obrazovne ustanove permanentno u krizi, u pravilnim razmacima moraju se proglašavati prijeteće obrazovne katastrofe, pa tako upravo zbog permanentne reforme raste reformni pritisak na obrazovne sustave.
Kaže se da stare obrazovne pojmove i obrazovne institucije valja zamijeniti novima. Zadaci škola i sveučilištâ kao da su se promijenili. Postupa se tako kao da se na početku 21. stoljeća moramo boriti protiv prašnjavih prosvjetnih ideala 19. stoljeća. Nema nijednog gospodarstvu bliskog sveučilišnog reformatora koji se ne bi lišio Humboldta, koji iz škole ne bi protjerao faktično znanje, zahtijevajući umjesto obrazovno-građanske umnosti blizinu prakse i fleksibilnost. Premda neskloni neoliberalnom diskursu, i posljednji romantički reformni pedagozi rado pristaju uz ovu kritiku, samo što bi umjesto učinka i konkurentnosti radije htjeli integraciju, emocionalnost i ukidanje školskih ocjena. Postupno se širi viđenje da za sadašnje slabosti obrazovnog sustava nisu odgovorni Humboldtovi obrazovni ideali nego obrazovne reforme koje su u brzom slijedu inicirane počevši od 60-tih godina.
Situacija je protuslovna. Dok s jedne strane već iznova nesuvremeni reformski pedagozi od “stoljeća djeteta” brzo pokušavaju spasiti ono što se još spasiti dade, dotle moderni obrazovni reformatori pod natuknicom “blizina prakse” rade na ponovnom uključivanju poluodrasle mladeži u radni proces; dok je s jedne strane još uvijek riječ o socijalnom učenju, motivaciji, ciljanoj koedukaciji i stručno specifičnom razdvajanju spolova radi podupiranja djevojaka, drugi propagiraju globalne, spolno neutralne i neumoljive testove znanja kako bi se razjasnilo pitanje obrazovnih ciljeva; dok jedni još uvijek sanjaju o školi kao idili solidarnog zajedništva i nekonfliktne integracije, drugima nikad dosta nadmetanja, konkurencije, testova, međunarodnih rankinga, evaluacija, mjera za osiguranje kakvoće i tečajeva usmjerenih na efikasnost; dok jedni još govore o unapređivanju, drugi već odavno iziskuju zahtijevanje. Jasno je da se sve neće moći dobiti. Obrazovne debate sadašnjosti obilježene su široko zacrtanim manevrima samoobmane.
Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna. Obrazovani bi, naime, radije bili sve drugo samo ne fleksibilni, mobilni i za timski rad sposobni klonovi koji besprijekorno funkcioniraju, a mnogi bi upravo to rado vidjeli kao rezultat obrazovanja.
Onaj tko zamišlja da je u vremenskom zenitu, danas stoga više ne govori o obrazovanju koje se uvijek ravnalo prema pojedincu i razvitku njegovih potencijala, nego o “managementu znanja”. Ne radi se o obrazovanju, nego o znanju koje se poput neke sirovine treba proizvoditi, prodavati i kupovati, kojim treba upravljati i odlagati ga; radi se – zanemarimo li posebne programe za znanstvene elite – o letimičnom fragmentarnom znanju koje upravo dostaje za to da ljude održava fleksibilnima za radni proces i raspoloživima za zabavnu industriju. Razlika između avansiranih oblika znanstvenih spoznaja i općeg stanja u obrazovanju ne bi se stoga smjela smanjiti, nego bi se prije morala povećati.
Redovito proglašavanim obrazovnim katastrofama na taj se način suprotstavljaju velike obrazovne laži i obmane. One nas velikim riječima obmanjuju glede pravih mogućnosti i svrhâ obrazovanja. Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti koji se munjevito povećava, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada tempom koji nas ostavlja bez daha. Rupe u obrazovanju takozvanih političkih elita u vezi s najjednostavnijim povijesnim ili kulturno-povijesnim pitanjima eklatantne su, a trijumf žurnalizma temeljenog na mišljenjima tamna je strana činjenice da više nitko ništa ne zna. Vjera u hrpe podataka pohranjenih na tvrdim računalnim diskovima nadomješta mišljenje, sveprisutnost informacija u mrežama podataka sugerira demokratizaciju znanja, premda bi njegovo globalno rasprostiranje valjalo samo konstatirati. “Ono što svi znaju” – pisao je Nietzsche – “svi zaboravljaju”, a onda je dodao: “[…] kad ne bi bilo noći, tko bi još znao što bi bilo svjetlo.” Ako je znanje moć, onda ga nećemo naći tamo gdje su svi. A ako je tamo, ono tada više neće biti nikakav moć.
(Iz knjige: Konrad Paul LIESSMANN, Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2009, 43-46.)
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
