Euharistija: kruh za život svijeta

XX. nedjelja kroz godinu

Iv 6,51-58

I ove smo nedjelje u društvu s Isusom kako ga opisuje Ivan Evanđelist u šestom poglavlju svoga evanđelja. Prošle nedjelje bilo je govora o mrmljanju Isusovih sunarodnjaka na njegove riječi da je on kruh s neba, kruh života. I kao što obično biva, poslije mrmljanja slijede sporovi, prepirke i sukobi. I upravo u današnjem evanđelju to i čitamo: Židovi su se međusobno prepirali, govoreći: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ I za nas današnje kršćane ta Isusova riječ je kamen spoticanja, i mi se pitamo kako to Isus i njegovo tijelo mogu biti hrana.

Potrebno je, međutim, uvijek iznova imati na umu u kojem vremenu Ivan piše svoje evanđelje. Nije Ivan išao za Isusom i odmah zapisivao što je Isus rekao. Znamo da je Ivanovo evanđelje nastajalo barem 70 godina nakon Isusove smrti na križu. Ivan zapisuje Isusove riječi koje se već nekoliko desetljeća nalaze zapisane u drugim evanđeljima ali se i usmeno prenose u kršćanskoj zajednici. U toj zajednici ima i problema koje Ivan iznosi u svome tekstu. Veliki problem prvoga kršćanstva jest s onom strujom, s onom skupinom kršćana vjernika nazvanom doketi koji nisu mogli prihvatiti da je Isus – kao Božji Sin – stvarno, tjelesno bio raspet i umro na križu. [Doketi su gnostici koji su nijekali materijalnu realnost Kristova tijela i smatrali su da je njegov ljudski život bio samo privid, pričin. grč. dokein=priviđati se.] Oni su smatrali da je to Bog samo prividno učinio – ili da je netko drugi umjesto Isusa umro na križu. Odjeke ovoga shvaćanja nalazimo i danas u nekim religioznim skupinama i mišljenjima, nalazimo i u islamu, u Kur’anu: Odatle nije isključeno, kako neki tumači i kažu, da je skupina doketa možda bila i prognana ili živjela u onom prostoru, na arapskom poluotoku, na kojem će kasnije niknuti islam.

Drugi problem, a povezan s tom nemogućnošću da je Isus bio posve tjelesan, jest i pitanje kršćanske žrtve, euharistije, svete mise kako mi to uobičajeno kažemo. U sukobu sa Židovima Ivan i njegova zajednica naglašavaju da je Isus novi Mojsije, novi Sin Čovječji, štoviše potpuna Božja objava, Božje očitovanje u ljudskom tijelu. Zato je euharistijska gozba, blagovanje kruha i vina, tijela i krvi, novi savez Boga i ljudi u Isusu Kristu. Bog u Isusu Kristu, za razliku i od one, također nebeske hrane, kao što je bila mana u pustinji, nudi potpunu osobu – osobu Isusa iz Nazareta, osobu od krvi i mesa.

Ovaj, za nas teški odlomak Četvrtog evanđelja, kao što je inače poteško Ivanovo evanđelje, želi nam dakle kazati da je Isus Krist punina Božje objave, da je on bio posve zemaljski čovjek, s tijelom (mesom) i svim ljudskim osobinama osim grešnosti. U njemu se događa objava Boga koji nudi odgovor na pitanje smisla, na pitanje ne samo smrti i uskrsnuća, nego i kako uopće proživjeti ovaj život smisleno da bi život bio vječan, ispunjen, sretan.

Ivan naglašava kako nam je za ovaj život potrebna hrana i da je ta hrana sami život, kruh života, štoviše kruh za život svijeta Isus Krist – utjelovljena Božja riječ. Tu leži temeljni naglasak Ivana Evanđelista i prvih kršćana: Isus je kruh za život svijeta. Stoga kada mi današnji kršćani tražimo smisao života ili želimo taj smisao ponuditi svojim suvremenicima, onda to nije ništa drugo i nitko drugi do Isus iz Nazareta. Time ne isključujemo niti niječemo druge putove do Boga, nego svjedočimo da se po našem uvjerenju punina ljudskoga života, punina vjere i ljudskoga zajedništva, ispunjenje svih ljudskih traženja i čežnji ostvaruje u Isusu Kristu.

Euharistija je žrtva i gozba, ona je spomen-čin Isusova darivanja za prijatelje, za sve ljude, za život svijeta kako on to kaže. Odatle nije dobro svoditi euharistiju samo na obrednu dimenziju, samo na kruh i vino, nego je ona sažimanje čitave povijesti spasenja, osobito Božje ponude spasenja u Isusu iz Nazareta.

Istodobno euharistija nije neki individualni i privatistički čin, pobožna vježba čovjeka pojedinca, nego zahvalno slavlje zajednice vjernika koja nikoga ne isključuje osim ako se čovjek sam ne isključi. Euharistija odatle ima snažnu socijalnu, društvenu dimenziju. Ona je sakrament, vidljivo događanje dobrote i milosrđa nevidljivoga Boga. Zato se od nas kršćana, Isusovih nasljedovatelja, traži da dostojno pristupamo euharistiji, svetoj misi, Božjim riječima, Isusovim riječima i njegovu tijelu, dakle pričesti, odnosno čitavoj povijesti spasenja koja svpj vrhunac ima u Isusu. Zato se euharistija veže uz sakrament pomirenja s Bogom i ljudima. Zato se traži da s teškim grijehom ne pristupamo euharistiji, zato se na početku mise sabiremo u šutnji da u Božjoj nazočnosti priznamo konkretne grijehe (mišlju, riječju, djelom i propustom) i molimo i Boga i bližnje da nam oproste.

Nažalost, događa se da tako bezobzirno od susreta s Isusom, od euharistije, pravimo folklor, političke ili druge manifestacije, da smo duboko upleteni u zlo, u kriminal, korupciju ili da s nekim ne pričamo a bez imalo odgovornosti za druge a kamoli grižnje savjesti dolazimo na susret s Isusom i braćom ljudima.

Događa se da euharistiji pristupamo nezainteresirano, iz reda, običaja, onako kako smrknuta lica i namršteni nekada sjedimo za stolom jedni s drugima, a rado bismo izbjegli taj dosadni susret, ili kada bezvoljno jedemo hranu koju ne volimo, pa hrana, ta ružna atmosfera jede nas. Od svih nas, kako od svećenika tako i od svakoga od nas ovisi naš susret s Isusom na nedjeljnoj euharistiji, i uopće susret u životu.

Isus je kruh života, kruh za život svakoga od nas i kruh za život svijeta. Važno je stoga da pristupamo euharistiji ne kao nekom okamenjenom obredu, nekom spektaklu ili prizoru iz davnih vremena, niti kao nekom individualnom činu izvan zajednice koja se događa samo na afektivnoj razini između mene i Isusa, nego da svaki susret s Isusom bude susret zrelih osoba u zajedništvu s drugima, u zajedništvu ljudi s Bogom. Trebalo bi da naš život postane doista gozba zajedništva s Bogom koji nam u Isusu nudi puninu smisla i onda kada život ne ide po našem htijenju, kada nas sapinju brige, bolesti, nerazumijevanja, prekinuti odnosi. I onda kada život postaje lakoća ljubavi. Život uvijek treba prerasti u euharistiju, u zahvalnost za sve što je darovano. Isus je i proživio život kao potpuna zahvalnost Bogu za postojanje i dijelio je svoj život kao što se lomi, dijeli i blaguje kruh i kao što se vino toči, nazdravlja i pije u radosti postojanja i ljudskoga napora, u vedrini ljudskoga zajedništva.

Fra Ivan Šarčević

Uznesenje BD Marije (Vlatko Blažanović)

Službenica obitelji Božje

Velika Gospa – Uznesenje Marijino

2015.

Kršćani, među njima posebno katolici štuju Blaženu Djevicu Mariju, majku Isusovu. U ranija vremena nije bilo obitelji a da netko ne nosi njezino ime, ni kuće u kojoj uz križ ne bi bila njezina slika. Sličice bi se njezine zaticale za druge slike, stavljale u novčanike, knjige. Krunica je i danas sastavni dio molitava mnogih vjernika. U različitim iskušenjima i bolestima, u dilemama i na putovanjima, u patnjama i progonima vjernici zazivaju Djevicu Mariju. Utječu joj se kao majci od milosti, kao zagovornici. Marija predstavlja vidljivi znak Božje ljubavi prema čovjeku, bezgraničnoga milosrđa prema ljudima, prema čovječanstvu. Marija, naravno, nije bog ni božanstvo, nego čovjek-žena, “sredstvo” spasenja. Ona je, kako sama za sebe kaže, “neznatna službenica Božja”, službenica Božjega nauma spasenja. Neodvojiva je od Isusa Krista, jer je od te se žene Židovke, kćeri sionske, rodio sam Mesija, Spasitelj.

Današnja najsvečanija misna himnička molitva (predslovlje) kaže da je Marija početak i slika konačnoga savršenstva Crkve, dakle primjer kako se pojedinačno i kao Crkva, zajednica Kristovih vjernika, vjeruje u Boga i kako se prolazi ovom zemljom. Marija je, kaže ista molitva, putokaz nade i utjeha svome putničkom narodu.

Upravo bi i u naše vrijeme sa svim njegovim iskušenjima i skretanjima, problemima i mukama, valjalo sagledati kako je to Marija početak i slika konačnoga savršenstva vjernika pojedinca i crkvene zajednice. I danas bi valjalo razmisliti o Mariji kao putokazu nade i utjesi nas putnika na zemlji. Ne čini li se da su se u nas dogodile velike promjene i u pogledu te najjednostavnije vjere, naše pučke duhovnosti u kojoj je štovanje Majke Marije središnji dio. Kroz stoljeća naši su predšasnici štovali neznatnu službenicu Božju koja i sama nije razumjela sav Božji naum s njome, od rađanja, preko Isusova javnog djelovanja do njegova križa, ali je imala pouzdanja u Boga. To je početak vjere: sigurnost da je Bog jači od svih nedaća, da će Bog providjeti, da će se konačno sve smiriti u Bogu. Naše je vjernike vodila otajstvena Božja providnost i sigurno povjerenje da će na koncu sve dobro završiti, da nad životom pojedinca, obitelji, naroda, nad poviješću neće trijumfirati zlo ni smrt, nego Božje dobro obećanje i njegova konačna nagrada, blizina s njime kako je i Marija nagrađena uznesenjem u nebo, u Božju blizinu.

Ne bismo li u tome mogli prepoznati koliko smo se promijenili, kako smo prilično izgubili dimenziju posvemašnjega pouzdanja i predanja Bogu? Kao da smo izgubili i taj početak a i putokaz nade, čak i onu najveću nadu u vječni život s Bogom. Mnogi ljudi sumnjaju u svoj najbolji put, u Božje obećanje pratnje jer prolaze kroz teške situacije, u društvu i zemlji gdje su nade porušene ili ukradene od političkih moćnika i religijski preprodavača lake duhovne robe. Mnogi se brzo umaraju na putu dobra jer s Bogom nije lako ići. Mnogi odustaju, jer evanđelje nije lagano nasljedovati, jer traži mnogo strpljenja i odricanja. Mnogi znaju što je dobro ali teži put zamjenjuju prečacima, čak stazama zastranjenja i grijeha. Mnogi su zaboravili i one početne Božje riječi na kojima su Marija i Josip gradili svoje odluke i život: Ne boj se, Marijo! Ne boj se, Josipe! Samo vjeruj u Boga i živi pošteno. Mnogi su odustali jer su se spleli u svoju nemoć, a posumnjali u Božju providnost.

Osim oslonca na Božju providnost, važna dimenzija u marijanskoj duhovnosti – koja je u temelju naše obične vjere, najjednostavnije pučke duhovnosti – jest darivanje života za druge. Mnogi od nas čine grozničavi napor da se ostvare, da povećaju svoje imanje i značenje, ugled i moć. Marija je posve posvetila, žrtvovala život za poslanje svoga sina. Ona iza sebe nije ostavila ni kuće, ni bankovni račun, ni baštine, ostavila je samo primjer služenja. Koliko se samo promijenilo naša životna praksa u zadnjih dvadesetak godina vidljivo je i po tome što se tako bespoštedno juri za posjedovanjem, za čašću, za moću. Tako se živi – kako bi naš stari svijet govorio – kao da se nikada neće umrijeti. I ne samo u društvu nego i u Crkvi. Odatle toliko nervoze i prijetvornosti, glumljenja i nasilja po obiteljima, po zajednicama, u Crkvi, narodu i društvu. Današnjem čovjeku nemir ne unosi ona najsvetija misao jesam li se pokazao čovjekom, jesam li ostao na visini svoje vjere i služenja svojim bližnjima, da nisam možda prekršio Božje zapovijedi, kakav sam pred Bogom, nego nemir stvara izvanjsko pitanje: kakav sam izišao pred drugima; mračni nemir izaziva ako se nisam pokazao uljepšan, onakav kakav nisam, ako se nisam dokazao moćnijim od drugih, ako nisam barem istom mjerom uzvratio drugom, ako nisam prevario drugoga, ako nisam bogatiji od drugoga. Ne mali broj nas ljudi kao da smo opsjednuti lažima o sebi i prevarama, zakovani za ovu zemlju i ovaj život.

Zar ne uviđamo da su se smjerovi i orijentiri naših života izmijenili? Vjera kaže da je cilj ovozemaljskoga života ljubav prema Bogu i drugima, žrtva za druge, samozatajnost i promoviranje drugoga, a danas: što manje zauzimanje za drugoga, što veće samousavršavanje, štoviše slobodnoga vremena i ugode. Umjesto onoga Marijinoga poniznoga žrtvovanja života za druge dominira grozničava potreba dokazivanja svoje bezgrešnosti, obrane sebe, neke tobožnje svoje pojedinačnosti i veličine, opsesivna briga za zdravlje, strah da se neće moći dovoljno uživati na ovom svijetu ako se posvetimo drugima.

Umjesto blagoslova predanja i ljubavi, zavladalo je kod mnogih prokletstvo novca i jagme, kao da se sve može kupiti. Što su duh i duša prazniji, ljudi se grčevitije drže moći, vlasti i novca. Zavladala je histerična obrana svojih prava da nas ne bi tko oštetio, da se ni slučajno ne bismo žrtvovali za druge, da slučajno ne bismo prvo misli na sebe. Zato i umjesto načela i zapovijedi ljubavi, umjesto stvaranja života i činjenja radosti drugima, zavladalo je distanciranje, sveprisutno zaštićivanje i ograđivanje od drugih i ono stalno jadikovanje kako nam drugi u životu nisu ništa pomogli, štoviše, drugi su krivi za sve nesreće u mome životu. Umjesto izgradnje osobe, došlo je do zatvaranja i sumnje u ljude. Nalazimo se teškoj krizi, krizi s dvostrukim licem. Krizi licemjerne vjere, jer Boga samo usnama priznajemo a tu vjera ne potvrđujemo praktičnim životom. Nalazimo se i u krizi povjerenja u čovjeka, u smisao da put ostvarenja i smisla života ide samo preko zalaganja i darivanja života za bližnje.

Štovanje Blažene Djevice Marije je nedvojbeno ostalo snažno prisutno u našem narodu, ali kod mnogih najčešće samo kao običaj, kao nacionalni folklor ili kao neka privatistička utjeha za vlastitu ranjenu dušu. Marija kao da nije majka svih ljudi, nego majka jednoga (hrvatskoga) naroda, ili samo jedne nacionalne (hrvatske) vjere. Zato se njezine svetkovine pretvaraju često u demonstracije masa, i što je najgore, nerijetko se s oltara za njezine blagdane, osobito za Veliku Gospu, crkveni ljudi ispražnjene duhovnosti i s poricanjem istinske tradicije marijanske duhovnosti, često obračunavaju sa svojim protivnicima, starim ili izmišljenim neprijateljima, ili s ljudima različitih uvjerenja i pripadnosti. To Blažena Djevica Marija ne samo da ne zaslužuje nego je krajnje protivno i njezinom životu i vjeri u Krista. To je protivno evanđelju. Marija i njezine svetkovine ne mogu služiti nikakvim političkim ni magijskim skrivanjima. Marija nije maska da se zaštiti licemjerje i laž u vjeri. Ni njezina tolika ukazanja ili viđenja ne mogu ostati lažno pokrivalo za tolike nepravde u društvu i Crkvi, toliko sljepilo za potrebite. Ne može se samo hodočašćima u marijanska svetišta i krunicama promijeniti život ako doista ne priznamo u svoj svojoj poniznosti da smo stvarno, konkretno grešni, ako ne priznamo potrebu korjenitoga obraćenja, ako ne priznamo da smo izgubili orijentir u životu, ako zatvaramo oči pred nepravdama, ako ne postanemo služitelji Isusova zahtjeva za većom pravednošću.

Marija nije tu da se trijumfalistički počiva u tobožnjoj sigurnosti pravovjerja nego je uzor vjere kao ispit savjesti svima nama koji se dičimo da smo vjernici i ako smo zaboravili da s Bogom gradimo svoj život, da svatko od nas, poput Marije ima svoje osobno poslanje na ovoj zemlji, ono poslanje koje je Marija izrekla u Kani Galilejskoj da slušamo Isusa, da tako živimo kako bi iz našega života ljudi prepoznali onoga u koga vjerujemo – Isusa Krista, a ne najprije neke ovozemaljske borbe i borce, nacionalne heroje ili novčane projekte, kako bi se stranački svrstali i proširili polje mržnje prema drugima.

Našim je predšasnicima Marija bila zagovornica i uzor da se čak i u siromaštvu može biti radostan, da se poput nje u pouzdanju u Boga može radosno pjevati i moliti, da se poput nje može imati vremena, pohoditi i pomagati bližnjima u potrebi, žrtvovati svoje vrijeme i snage kako je ona činila Elizabeti. Marija i danas potvrđuje da čovjek nikada ne može biti ponižen ako s Bogom planira svoj život i ako s Bogom ostvaruje svoje poslanje koje mu je Bog namijenio te da mu je najveće blago dobar odnos s Bogom i s bližnjima.

U sadašnjem vremenu, u vremenu slobode kako kažemo, a zapravo u vremenu tolikih podjela, tolikih opterećenja koje jedni drugima činimo, u vremenu tolikih samoća, osamljeničkih udesa, u lijepoj zemlji unesrećenih ljudi, u zavičaju tužnoga obilja ali i stalnoga okrivljivanja drugih, potrebno bi bilo vratiti se k sebi, preispitati svoje osnovno poslanje ovdje na zemlji. Marija nam može biti uzor vjere, putokaz nade i utjeha – ona, službenica Božja. Njezin nam život u vjeri postavlja pitanje: jesmo li mi ikome uzor vjere, jesmo li ikome nada, utjeha, jesmo li ikome služitelji? Ili mi iskrivljujemo svoju vjeru, pa umjesto Boga postavljamo ljude za bogove; umjesto nade dovodimo svoje bližnje u razočaranje nad životom i na rub očaja; umjesto utjehe i sigurnosti mi svojim bližnjima proizvodimo lažna obećanja ili ih čak unesrećujemo svojim riječima i ponašanjima.

Evanđelja govore da je Marija sva u služenju Bogu, ona je službenica Božjem naumu da Bog u Isusu ostvari ponudu spasenja svim ljudima, da od svih ljudi učini djecu Božju, jednu obitelj. U evanđeljima stoji kako Isus govori da sve treba služiti promociji ljudskoga dostojanstva i onda čak kada Isusova majka i rodbina ne razumiju Isusovo poslanje, kada pokušavaju Isusa vratiti kući, na obiteljski, na pravi put. Znamo i kako ona žena nakon što je čula Isusa iz mnoštva viče i veliča utrobu koja ga je rodila, veliča njegovu majku. Blisko nam je to i današnjim svakovrsnim povicima na raznim skupovima kako se hvale i izvikuju imena raznih tipova koje zapravo ne treba hvaliti ni veličati, jer su ustvari unesrećili mnoge. Isus je izričit da su njegova majka i braća oni koji slušaju Božju riječ, da su blaženiji od utrobe njegove majke oni koji Božju riječ slušaju i po njoj se ponašaju.

Nije zato dovoljno samo hvaliti Mariju, nego slušati i djelovati po Isusovoj riječi. Isus stvara novu obitelj, nove odnose među ljudima. To je zadatak i Majke Marije i svih Isusovih učenika. Promjena povijesti događa se ako čovjek stvara život, ako izlazi iz sebe i žrtvuje se za druge, ako proširuje odnose ljubavi, ako stvara novu obitelj. Marija majka nam poručuje da slušamo Isusa, da se pojedinac ne zatvara u sebičnoj brizi za sebe, da se naša obitelj ne zatvara u sebe, da se naša Crkva ne brine samo o sebi, da se sve više postaje brat i sestra drugima, da postaje obiteljski, familijaran s drugima, da ovaj svijet postaje jedna obitelj Božje djece. Zar i povijesna veličina bosanskih franjevaca najviše ne leži u tome to su postali obiteljski, familijarni, da su u teškim vremenima, uza sve svoje nesavršenosti, uza sve klevete i neutemeljene objede sa strane bili “ujaci” svome narodu, braća svojim vjernicima i ljudima drugih naroda u ovoj zemlji, da su svoje poslanje shvatili kao širenje obitelji Božje djece. Zar Marijina veličina nije u tome što je služenjem Bogu da bude Isusova Majka, majka Božjem Mesiji, postala majkom svih ljudi.

Najveće bogatstvo čovjeka na zemlji jest da izgradi dobre i otvorene, ne lažne i licemjerne, ne strašljive, udvorničke i potkupljive odnose s Bogom i ljudima. Smisao je da se nastavi stvarati obitelj, nova prijateljstva, da otvori svoju kuću. Najvažnije je za jednu obitelj da njezini članovi ne budu sebični, nego da šire radost žrtvovanja, služenja drugima. To je bila Marijina osnovna zadaća i poslanje na zemlji. Ona je to ostvarila, postala slika savršena vjernika, putokaz nade i utjeha ljudima na putu ovom zemljom. Koje li iznimno poslanje na koje smo i mi pozvani!

Fra Ivan Šarčević

Neotuđivanje Boga

XIX. nedjelja kroz godinu

Iv 6,41-51

Treću nedjelju zaredom nastavljamo slušati ulomke iz Ivanova evanđelja u kojima Isus govori: Ja sam kruh koji je s neba sišao. Ja sam kruh života. Ne možemo se uobraziti i tvrditi kako nam je jednostavno proniknuti u konačno značenje tih Isusovih riječi, pa i značenje čitavoga 6. poglavlja ovoga evanđelja koje povezuje židovsku tradiciju svetkovanja Pashe, čudesnu manu na putu kroz pustinju s Isusovom posljednjom večerom, s blagovanjem Isusova tijela i krvi, dakle sa sakramentom euharistije prvih kršćana. Ivanovo evanđelje je inače vrlo zahtjevno evanđelje. I dobro se razlikuje od druga tri evanđelja. U njemu se tako na dosta mjesta pojavljuju Isusove riječi Ja sam / Ja Jesam, bilo same, iste one riječi kojima se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu (kad mu je kazao da mu je ime Jahve=Ja Jesam), bilo uz neke slike iz svakodnevnoga života kao što su: Ja sam svjetlo svijeta, Ja sam pastir dobri, Ja sam vrata ovcama, Ja sam pravi trs, Ja sam put, istina i život, Ja sam uskrsnuće i život, Ja sam kruh života…

Riječi Ja sam u starini su značile da poslanik postaje “drugo ja” (alter ego) onoga tko ga šalje (J. Gnilka). To se odnosi i na Isusa. Isus govori Ja sam kao zastupnik Boga na zemlji. On je, povjerovat će Isusovi učenici poslije uskrsnuća, Božji poslanik, obećani Mesija, Krist, Gospodin. Ivan Evanđelist će napisati: Isus je Riječ tijelom postala, utjelovljena Riječ, Riječ kojom je sve stvoreno i koja se uvremenila; on je Svjetlo svijeta, Sin Božji, Kruh vječnoga života.

Isusovi su suvremenici – naš evanđelist piše da su to Židovi – stali mrmljati na te Isuove riječi, na to što je tvrdio za sebe da je “kruh koji je s neba sišao”, da je samo “Božje ja”. Kada Ivan spominje Isusovu raspravu sa Židovima, nije riječ o nikakvom nacionalnom pitanju, nikako o rasno-nacionalnoj mržnji kako su mnogi kršćani kroz povijest pogrešno smatrali a neki i danas to misle u svom bezbožnom antižidovstvu. Isus je potpuni Židov pa je riječ o konfliktu i raspravi s vjernicima, dakle o temeljnom pitanju vjere ili nevjere je li Isus uosobljena/utjelovljena Božja riječ, je li on Krist. Isus ne raspravlja sa strancima, ne raspravlja s ateistima, nego upravo sa svojim sunarodnjacima, Židov sa Židovima, s ljudima iste tradicije i vjere.

Ivanov govor o Isusu kao kruhu života u konačnici je zapravo govor o vjeri ili nevjeri u Božje očitovanje, Božje utjelovljenje u čovjeku Isusu iz Nazareta. Upravo to nisu mogli prihvatiti njegovi suvjernici, jer kako netko – mislili su oni – komu znaju podrijetlo, roditelje i rodbinu može sebe smatrati Božjim Mesijom. Usprkos svim prorocima i svetopisamskim najavama, prema njihovom uvjerenju Mesija treba doći iz krajnje nepoznatosti, tako da nitko za njega ne zna, negdje s nesagledivih božanskih visina i pritom se posve razlikovati od ljudi. A ovaj Isus dolazi iz poznate obitelji, jede i pije, krajnje je čovjek…

Ima nešto tako naše ljudsko da Boga zamišljamo ili kao ispunjavatelja materijalnih potreba i želja ili ga odgurujemo od sebe, od svakodnevnice, odgurujemo ga od zemlje i svijeta u daleke predjele. Tako Isusa njegovi suvremenici ili hoće za kralja, jer ih je nahranio ali ne prihvaćaju da je on od Boga, da je Božji poslanik. Ima u prosječnom ljudskom ponašanju skoro uvijek isti način “očaravanja”. Ili očaravanje materijalnim ili očaravanje nepoznatim. Naime, većina ljudi daleko više voli ono opipljivo ili krajnje nepoznato. I u svojim izborima ljudi se vode korišću ili zamagljivanjem, pa se radije odlučuje ili za ljude gole pragme od kojih će imati koristi ili za one koje ne poznaju, koji im izgledaju božanski nepristupačni i otajstveni.

U vjeri se postupa na sličan način. Ima nešto zavodljivo u vjeri, a na to igraju mnogi površni, prepredeni i sebeljubivi duhovnici, tako da vjeru pretvaraju u novac ili je potiskuju u premističnost, u tabue i nedostižne tajne. Tumače ljudima vjeru kao neku neuhvatljivu zbilju i kao stvar samo onih ljudi koji su “posebni”, od Boga privilegirani, koje je Duh Sveti u svom “samovoljnom” pohodu izabrao i obasjao. A zapravo takvim načinom ti duhovni opsjenari zatvaraju prostor Božje milosti, staju na vrata Božjega kraljevstva, postavljaju Bogu ljudske uvjete; ponižavaju ljude, čine ih nestabilnima i ovisnima o sebi i tako njima vladaju. Kao da je lakše vjerovati da je Bog dalek, stran i otuđen nego da je Bog blizak svakom čovjeku, da se Božji Duh nudi svakome i da je bezuvjetno za svakoga čovjeka.

Upravo ono specifično kršćansko, o čemu i današnje evanđelje govori, jest obrtanje te zavodljive perspektive unovčavanja ili otuđivanja Boga od ljudi i svijeta. Bog na krajnje običan način prilazi čovjeku i to u čovjeku Isusu dobrom kao kruh. Ono specifično kršćansko jest dakle da Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, iz svoje onostranosti (transcendentnosti) i postaje čovjekom ali tako da tajna postaje koliko bliskijom toliko svetijom. Toliko je toga ljudskoga u Božjoj objavi da je Isusovim suvremenicima, pa i samim njegovim učenicima posve teško povjerovati da se Bog pokazuje u čovjeku Isusu, s poznatim tijelom, poznatim podrijetlom, s krajnje ljudskim riječima i ponašanjem; u čovjeku koji se ne nameće nikakvim nasiljem, ni onim duhovnim, ni silom božanskih tajni, čudima izlječenja i nahranjivanja mnoštva, zastrašujućim ili očaravajućim činima, nego uvijek ostavlja gotovo izbezumljujuću slobodu da mu se vjeruje ili ne vjeruje. Jer najteže je sveto prepoznati u onome što je obično.

Ivan Evanđelist piše da Isus nastavlja govoriti svojima u vjeri a oni ne mogu povjerovati da je Bog Otac prisutan u njegovu djelovanju. Spoznavanje Isusa stvar je darovane vjere od Boga Oca i čovjekove slobodne otvorenosti. Nije vjera stvar koju ljudi jedni drugima daju ili pozajmljuju. Bog je darivatelj vjere. Ljudi omogućuju ili zaprječuju ono što Bog svakome dariva. Evanđelja koja nastaju u kontekstu židovstva naglašavaju da je vjera u Boga Oca neizostavno povezana s vjerom, povjerenjem u obećanoga Mesiju, u čovjeka Isusa.

Odatle treba razumjeti to radikalno izjednačavanje vjere u Boga s vjerom u Isusa iz Nazareta. Zato i govor o Isusu kao kruhu života nije govor tek o fizičkom kruhu, biološkom životu i smrti. Riječ je o višoj dimenziji postojanja. Onaj tko bude jeo od živoga kruha, dakle onaj tko povjeruje u Božje utjelovljenje u Isusu iz Nazareta i nasljedovao ga, imat će puninu života.

Fra Ivan Šarčević

Ne Mojsijev nego Očev kruh

XVIII. nedjelja kroz godinu

Iv 6,24-35

Barem sedamdesetak godina nakon Isusove smrti, Ivan Evanđelist piše svoje evanđelje. Događaje o Isusu Kristu, od kojih su neki već zapisani u Markovom, Matejevom i Lukinom evanđelju, a neki se još usmeno prepričavaju, Ivan uobličuje kroz svoju vjeru i vjeru svoje zajednice i zapisuje ih u svoj spis. Današnji odlomak nastavak je na prošlonedjeljno čitanje o Isusovom čudesnom nahranjivanju mnoštva i o njegovom povlačenju u osamu pred istim ljudima koji ga nisu razumjeli nego su ga htjeli “zakraljiti”. Riječ je o tome da mnoštvo ne pušta Isusa, da ga želi za svoga zemaljskoga vladara jer ih je on nahranio. Žele ga kao vladara-čudotvorca. Isus govori tim ljudima da ga ne traže zato što su povjerovali u Božji spasenjski znak koji se pokazuje po njemu, nego samo zato što su jeli i nasitili se.

U tim je riječima sadržana jedna od osnovnih istina našega ljudskoga postojanja i ponašanja. Postoje dvije vrste hrane: materijalna i duhovna; kažimo riječima evanđelja: kruh nebeski i kruh tvarni. Mi ljudi pretvaramo svoj život u rad i brigu za tvarni kruh, za osiguranje materijalnoga života tako da ostavljamo po strani duhovnu dimenziju svoga postojanja. Rekli bi naši stari: u gladi i trci za imanjem, gubimo dušu. Štoviše, događa se, slično mnoštvu iz evanđelja, da tražimo ne samo ljude nego i Boga radi materijalnoga kruha a zavaravamo i sebe i druge kako tražimo duhovnu hranu. Molimo se Bogu, činimo raznovrsna pobožna djela, jurimo za Isusom, izvikujemo njegovo ime, tražimo neke ljude i prijateljujemo s njima jer su navodno duhovni, a u dnu nas stoji često puki interes, sebična potreba za novcem, pohlepa za nagomilavanjem materijalne ili društvene sigurnosti.

Od postanka svijeta ljudi će uvijek radije tražiti one koji su materijalno moćni nego vjernički dosljedni. Koliko samo ljudi iznevjeruje svoje bližnje a i sebe same, poriču svoju ljudskost zbog novca, zbog uvećanja materijalnog blagostanja, za kakvu bolju poziciju ili veći društveni utjecaj. I tzv. duhovni ljudi, crkveni ljudi, svećenici čine to često još smišljenije i izopačenije: koristeći se svetinjama, nemilice se bogate. I u crkvi mnogi problemi najčešće nastaju zbog novca. Novcem, obredom i politikantstvom mnogi stječu moć a ustvari samo pokrivaju svoju duhovnu prazninu. Nebrojeno nas i gore od Ezava prodajemo prvenstvo duha zbog uvećanja blaga, služimo se lopovlucima, upadamo u kriminal i pljačku siromašnih i nemoćnih samo da bismo se obogatili.

Isus, međutim, ima posve obrnutu perspektivu. Govori ljudima, govori nama kršćanima da trebamo raditi za hranu nepropadljivu, vječnu. To je duhovna hrana, hrana temeljnoga smisla postojanja, hrana ljudskosti u zauzimanju za pravdu i ljubav. Isus ne niječe potrebu materijalnoga kruha, nego nepopustljivo naglašava da čovjek nije samo biće zemlje i materije, nego i biće neba i duha. Čovjek je određen za život s Bogom i po Božjoj riječi. Za kršćane je to sam Isus Krist. Nasljedovanje Isusa je temeljna kršćaninova hrana. Nije specifično kršćansko da kršćani izgrade velike crkve, da imaju najbolje kuće, najrazvijeniju kulturu, tradiciju i ekonomiju, da napišu najbolje knjige, razviju najsvečanije obrede, nikako da nadjačaju i ovladaju drugima, nego da budu vjerodostojni sljedbenici Isusa Krista, da se njime hrane jer je on kruh i voda života, temeljna hrana kojom sve druge gladi i žeđi bivaju utažene. Specifično kršćansko je da drugi ljudi u kršćanima prepoznaju Isusa Krista na djelu.

Isus nije došao da bude čudotvorac a pogotovo ne da spašava ljudsku lijenost, da potvrđuje narcisoidnu kulturu i sebičnu ekonomiju maloga broja ljudi u politici i crkvi koji vrlo dobro žive; Isus nije došao ni da potvrdi ovisnost, zavist ili mržnju siromašnih prema bogatima. Svima, i bogatim i siromašnim tražiteljima materijalne sigurnosti Isus se daruje kao drukčiji Spasitelj. Traži da se ljudi posvete izgradnji svoga vjerničkoga identiteta prije svakog materijalnoga osiguranja.

Još je nešto važno u današnjem evanđelju: Isus ruši onu tako prisutnu ljudsku zabludu koja od moćnih ljudi stvara kumire. Naime, kada u današnjem evanđelju čujemo kako Isus govori ljudima da nije Mojsije nahranio narod u pustinji nego sam Bog Otac, on ne umanjuje ulogu velikoga i nesebičnog vođe Mojsija, nego govori da je Bog onaj od koga sve dolazi. Znamo, međutim, kako se u nas ljude, pogotovo političke moćnike koji upravljaju društvenim dobrima, koji dijele novac i radna mjesta po svojoj volji, pretvara u spasitelje, suvremene Mojsije i očeve nacije, premda oni ne daju ništa od svoga, nego dijele zajedničko.

Evanđelje, jasno, ne govori u sociološkim kategorijama “zajedničkoga dobra”, nego vjerničkom kategorijom da su hrana i voda. život i svemir, da su ljudi, da je sve od Boga i Bogu će se vratiti. No, poput Izraelaca u pustinji koji nisu razumjeli ni povjerovali da je sve što imaju, i hrana i sloboda, ne od Mojsija nego od Boga, poput Isusovih suvremenika koji su jurili Isusa da ih nahrani a ne da ga nasljeduju, tako i mi današnji kršćani još nismo povjerovali da sve dolazi od Boga i Bogu se vraća. Zato toliko nasilja i ubijanja, zato toliko otimanja tuđe zemlje, kuća, tuđeg zavičaja, zato toliko krađe, zato toliko nervoze i jagme oko zemaljskoga imanja, zato toliko stvaranja zemaljskih bogova od bogatih i moćnih ljudi, zato u konačnici i nezajažljiva potraga za Isusom i korištenje Isusa za profit, zato tako malo nasljedovanja Isusa. Isus nas danas poziva da preispitamo za koju hranu radimo, propadljivu ili nepropadljivu, i je li nam on kruh života, osnovna hrana postojanja i životnoga smisla.

Fra Ivan Šarčević

Naš kruh svagdanji

XVII. nedjelja kroz godinu

Iv 6,1-15

Kroz pet sljedećih nedjelja slušat ćemo odlomke iz 6. poglavlja Ivanova evanđelja u kojem je središnja Isusova riječ da je on “kruh života”, “kruh koji je s neba sišao”. To je ispovijest vjere zajednice u kojoj Ivan Evanđelist živi, Kristove zajednice koja traži svoje mjesto u svijetu, i to u odnosu na židovstvo i u odnosu na helenističku okolinu. Riječ je o zajednici koja se ne može olako prilagoditi jer njezin Učitelj i Gospodin nije bez ostatka prilagodljiv. Ivan ističe da je Riječ tijelom postala, nasuprot onima koji su Božje uosobljenje u Isusu iz Nazareta smatrali ludošću, varkom i pričinom (doketi). Ivan ističe da se u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću ostvaruju Božja obećanja zapisana u Svetom pismu, on je očekivani Mesija, on je nova i konačna Pasha, on je životna hrana. I sve to smješta u vrijeme i prostor.

Tako Ivan bilježi da se Isus sa svojim učenicima povlači na drugu obalu Genezaretskoga jezera ali da ne može umaći silnom mnoštvu koje ga prati i hrli mu zbog “znamenja što ih je činio na bolesnicima”. Narod, kao i obično, traži samo čuda. Ivan naglašava da se čudesno nahranjivanje ljudi događa pred židovski blagdan Pashe koju želi povezati s euharistijom – spomen gozbom kršćana na kojoj oni u zahvalnom zajedništvu blaguju Krista kao riječ i kruh.

Nekoliko je momenata još važno sagledati u ovom tekstu. Ponajprije je tu Isusova briga za ljude, za sve ljude, posebno njegova samilost prema gladnim i siromašnima. Obraća se svome učeniku Filipu i to kušajući ga. Pita ga gdje da kupe kruha. U učeničkoj blagajni je bilo 200 denara, što nije nimalo mala svota za ono vrijeme, ali – Filip je izračunao – to je malo da se može kupiti dostatno kruha za toliko mnoštvo. Čini se da se u ovom Isusovu kušanju svoga učenika, a što se odnosi i na današnje učenike, želi naglasiti kako novca nikada dosta te kako se kupovanjem (trgovinom) ne može riješiti ljudska “glad”. Riječ je zapravo o drugoj vrsti gladi, drugoj vrsti hrane – o kruhu života, o orijentaciji i smislu postojanja.

I onda pristupa učenik Andrija, brat Šimunov; govori o dječaku s pet kruhova i dvije ribice, dakle, o još daleko neznatnijoj količini hrane od one koja se mogla kupiti iz učeničke blagajne. Ne znamo zašto dječak s kruhovima. Možda mu je otac imao pekaru pa ga poslao na “proštenište” da nešto zaradi. Ivan ne ulazi u detalje. Isus uzima ječmene kruhove pa zatim ribice, zahvaljuje Bogu i dijeli mnoštvu. Ivan, kao ni drugi evanđelisti, ne ulazi u sitnice što Isus radi. Nema govora o ikakvoj magiji. Naglasak je na drugoj hrani, na “ječmenim” kruhovima, na Isusu koji je hrana siromašnih. Od Isusove hrane nahranili su se svi i još je preteklo. Isus traži od učenika da ostatak skupe, jer ne smije biti rasipanja i da se skupljeno čuva, vjerojatno za “nove” ogladnjele.

Zacijelo nije riječ o pukoj materijalnoj hrani, ni o tome kako će nam Isus osigurati materijalni život, a mi ćemo se lješkariti u besposlici, nego o duhovnoj hrani, o temeljnom životnom uporištu s kojega poduzimamo sve druge svoje akcije, mišljenje i rad, hranjenje i odmor. Riječ je o Isusovoj nesebičnoj pažnji i zauzetosti za one koji traže životnu hranu, hranu za duh i dušu. Taj Isusov čin izmiče dvjema krajnostima. On nije magijski čin narcisoidnih čudotvoraca kojim bi podilazio mnoštvu i sebi stekao slavu, ali nije ni politički čin religiozno-socijalne revolucije kojom bi htio ljude odmaknuti od svakodnevnoga posla i napora za bližnje i privući ih k sebi u duhovno zajedništvo gdje se samo moli. Čudesnim hranjenjem Isus mnoštvo gladnih ne obmanjuje niti ponižava, on im se ne udvara niti s njima manipulira. Kad je mnoštvo, po tipičnoj reakciji punoga trbuha i nerazumijevanja, htjelo pograbiti ga i zakraljiti, Isus uzmiče. Povlači se u samoću. Prvaci naroda, svećenici i pismoznanci Isusa shvaćaju ali ne prihvaćaju. Narod, mnoštvo, “siromašni” ga prihvaćaju, jer ih je nahranio, ali ga ne shvaćaju.

Siromašnima, gladnima – očito je iz današnjeg evanđelja – nije unaprijed zagarantirano da ispravno vjeruju. Oni jesu u Bojim očima povlašteni, oni jesu Božja “pristrana opcija”, njima Isus prvima pomaže, ali time još nisu “otkupljeni”, jer siromaštvo, nemanje i glad još ne znače razumijevanje životne hrane, još ne znači ispravnu vjeru u Proroka. Dobivanjem kruha, blagovanjem Isusa Krista, gladni/siromašni/potrebiti još nisu izmakli zavodljivosti vlasti i konceptima moći ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva zavodljivih siromaha. Zato Isusovo povlačenje od nahranjenih i sitih ljudi, njegovo uklanjanje u samoću izraz je nesporazuma koji označava njegovu neprilagodljivost kriterijima i bogatih i siromašnih, i sitih i gladnih, svih onih koji traže znamenja i čuda, koji traže samo materijalnu sigurnost i zakraljivanje onoga koji ih je “nahranio”. Isusovo povlačenje u osamu je pitanje kršćanima svih vremena jesu li prepoznali stvarnu Isusovu veličinu, njegovu spasenjsku otajstvenost, činjenicu da je “kruh s Neba”, “naš kruh svagdanji” drukčiji od svih onih ljudi, duhovnika i svećenika, vođa i kraljeva koji pridobivaju ljude novcem, kupovanjem i zavodljivim kruhom kojega nikada dosta.

Fra Ivan Šarčević