Dobri ljudi izvan nas

Dobri ljudi izvan nas

XXVI. nedjelja kroz godinu

Br 11,25-29; Jak 5,1-6; Mk 9,38-43.45.47-48

Oko dviju tema usredotočuju se današnja misna čitanja. Drugo čitanje iz Jakovljeve poslanice za temu ima oštru kritiku bogataša i nepravednih poslodavaca koji izrabljuju siromahe, ne plaćaju svoje radnike. Nepravda, međutim, ima svoga adresata – Boga. Jakov je tako plastično kritičan da kaže da uskraćivanje plaće “viče” Bogu, da “vapaji” iskorištenih a neisplaćenih radnika dopiru do Boga. Zato bogate izrabljivače, siguran je Jakov u svojoj vjeri, čeka neotklonjiva kazna na Božjem sudu.

U našem vremenu bešćutnoga kapitalizma i izopačenih politika koje predstavljaju da nema drugoga puta do izrabljivačko-tržišnoga, i vjernici su posumnjali u posvemašnju relativnost i prolaznost ljudskoga bogatstva kao i u neumitni pravedni Božji sud. Kao da nema ni zagrobnoga života i kao da neće biti posljednjega svođenja računa. Jakovljeva kritika bogataša ne ide za tim da lažno utješi siromašne i obespravljene time da će biti povlašteni kada umru, te da se pasivno predaju očekivanju susreta s Bogom s onu stranu života. Naprotiv! On inzistira na tome da Bog u kojega se vjeruje nije slijep na nepravde ni gluh na vapaje tolikih ljudi koje bogataši tlače i orobljuju. Njegov govor o Božjoj osjetljivosti za siromašne i obespravljene je urgentan poziv da bogataši i poslodavci ne odgađaju obraćenje i da prestanu osuđivati i ubijati pravednika koji ih na to opominje. Zacijelo se tu najprije misli na Isusa, božanskoga odvjetnika siromašnih i orobljenih kao i na sve one koji slijede Isusov put zalaganja za ugrožene.

Prvo i treće (evanđelje) čitanje bave se temom može li netko izvan naše grupe i klana, strukture ili institucije djelovati po Božjem Duhu, kao i mogu li oni koji ne pripadaju “nama” činiti dobro. Naši odnosi, naime, funkcioniraju po prirodnom nagonu grupe, redovito na biološkoj zaštiti i sebičnim interesima, po logici sviđanja i laskanja, kupovanja i ucjenjivanja, laganja i klevetanje onih koji nisu kao mi. Grupe se često formiraju na strahu i neprijateljstvu prema drugima a ne po zauzimanju za zajedničko dobro i ispunjenju viših vrednota. Zato su skupni ili kolektivni identiteti (religijski, crkveni, nacionalni, klasni…) najčešće identiteti isključivosti i nepodnošenja, identiteti kolektivne sebičnosti.

Kolektivnoga egoizma nije bila lišena ni Isusova zajednica. Slušamo u evanđelju kako se učenik Ivan, u ime ostalih učenika obraća Isusu jer je tamo neki “lik” u Isusovo ime izgonio zloduhe, pa bi Isus takvome trebao odmah zabraniti jer nije član njihove zajednice, odnosno, kako Marko piše “jer ne ide s nama”. Isus, međutim, ne zatvara usta dobrom čovjeku makar on ne slijedio njegove učenike, niti se dopušta zaposjesti od bilo koga. Bog nije ničije vlasništvo nego dobri Otac koji je milosrdan svima. Isus nije došao spasiti samo neke i samo naše, nego sav svijet.

Slično se dogodilo i za Mojsijeva vremena. Naime, neka su dvojica, imenom Eldad i Medad, prorokovali darom Duha Božjega, iako nisu bili u šatoru kada se s Mojsija prelijevao Božji Duh na starješine. I Jozua, prvi suradnik Mojsijev, traži od Mojsija da ih smjesta ušutka. Mojsije prozire Jozuin stav i prigovara mu za zavist što misli da će tako njegov značaj i uloga oslabiti, te izražava prekoravajuću i sjetnu molitvenu želju da bi bio najsretniji kada bi sav njegov narod prorokovao, kada bi Gospodin na sve izlio svoga Duha.

Uočljiva je još jedna činjenica: Od sedamdesetorice starješina narodnih – nimalo malen broj – koji su preko Mojsija “redovnim” putem primili dar Duha prorokovanja, svi su to samo jednom učinili i zašutjeli se, umuknuli su. No, umišljenom mladom doušniku i Mojsijevom prvom suradniku Jozui nije zasmetalo što su toliki “izabrani” utrnuli svoj duh prorokovanja, nego što su tamo neki Eldad i Medad, koji se nisu našli u privilegiranom šatoru, prorokovali. Slično biva u mnogim vjerničkim zajednicama u kojima zamukne ili se ugasi duh prorokovanja, pa Božji duh djeluje izvan njih. Više smeta dobro djelovanje drugih nego grešna pasivnost nas i naših.

Vratimo se iznova odlomku Markova evanđelja. Važno je primijetiti da pred Isusa u ime učenika ovaj put ne nastupa uobičajeni glasnogovornik zajednice, Petar, nego Ivan. Nitko drugi nego Isusov “ljubljeni” učenik, onaj Isusovu srcu najbliži, onaj koji mu se i na posljednjoj večeri privio uz grudi kako bi od njega saznao tajnu  izdajstva. Nije Ivan slučajno zatražio od Isusa da tamo nekom zabrani činiti ono što je prema Ivanovom a i mišljenju sudrugova pridržano Isusu i zajednici koju je on okupio. Ivan ljubomorno voli Isusa. Ivan posesivno voli Isusa. A ljubav koja je posesivna osljepljuje za istinu i dobro drugih koji nisu u našoj skupini. Ta ljubav smatra da izvan vlastite skupine gotovo i nema dobrih ljudi.

Na Ivanov način djelujemo u našim grupama i kolektivima, strankama i narodima, crkvenim zajednicama i državama. Zatvaramo se i isključujemo do mjere zabrane i ušutkavanja drugih, do omalovažavanja dobra drugih ljudi sve do stigmatiziranja i omalovažavanja da drugi nisu vrijedni ni spomena. Mi smo dobri – oni su loši, najčešće je načelo odnosa. Zato su ljudske grupe, klanovi i strukture često nalik na ratoborne zvjerinjake iz kojih sikće otrov, laž i prezir onih koji su izvan tih grupa. Čujemo stalno od nacionalnih vođa kako oni drugi nisu kao mi, ni pametni, ni dobri, ni kulturni, ni crkveni… Čujemo od religijskih vođa i duhovnika kako moralni mogu biti samo vjernici, kako pravi vjernici možemo biti samo mi, dok su oni tamo ili krivovjerci ili praznovjerci ili bezbošci. A u zbilji to nije nikakva univerzalna ljudskost niti univerzalni moral, nego kolektivna zabluda i opijum. To je moral koji prestaje na granici grupe (V. Bajsić). To je u konačnici bezbožnički pokušaj da se ovlada samim Bogom.

Isus dokida takav “prirodni” način ljudskoga djelovanja i krivo razumijevanje vjere i ljubavi. Ne može netko učiniti dobro djelo pa odmah pogrđivati Isusa, odgovara Isus Ivanu i nadodaje: “Tko nije protiv nas, za nas je.” Ako nema izravnog protivljenja Isusu i Isusovoj zajednici, on ne može biti protivnik Isusa. Time Isus jasno kaže da i izvan formalne zajednice Isusovih vjernika, izvan probranih učenika i prijatelja, postoje dobri ljudi. Na ovo Isus nadovezuje da obična čaša vode, kao neznatna gesta dobrote onima koji su Kristovi, označava iznimno veliko djelo, kao i da sablažnjavanje najmanjih znači zatvaranje dobra i prikraćivanje ljubavi samo za istomišljenike i članove vlastite grupe. Nažalost, čaša vode, mala gesta dobrote je obezvrijeđena, uvijek se hoće samo “ogromna” djela; nažalost, i danas vlada opako kontinuirano sablažnjavanje najmanjih kojima se nameće da vjeruju kako izvan “nas” i “našega” kolektiva ne postoji dobrota ni dobri ljudi. Naime, naši religijski, nacionalni, crkveni ili po nekoj drugoj osnovi sabrani kolektivi funkcioniraju po načelu da se one druge, ili vlastite plemenite neistomišljenike i zdrave kritičare smatra štetnima, zlodusima, izdajnicima vlastitog naroda, Crkve ili klana, dok se istodobno takve “izdajnike” unutar “neprijateljskoga” naroda, unutar druge Crkve ili “njihove” grupe hvali i veliča. “Izdaja” se ne promatra kroz aspekt istine ili solidarnosti prema drugima, nego po kriteriju slijepe poslušnosti vlastitoj grupi. Naši izdajnici su zli ljudi, njihovi izdajnici su pravi ljudi.

Na koncu današnjega evanđelja Isus izriče strogu opomenu koja se odnosi na osobno zlo, na vlastito sablažnjavanje. U slici ruke, noge i oka – tjelesnih organa koji predstavljaju unutarnja stanja i stavove kao što su nasilje (gramzljivost i ubijanje), skretanje s puta (bijeg i zavođenje) i požudu (posesivnost i mržnja), Isus zahtijeva radikalno sučeljavanje sa sobom samim. Bolje je biti tjelesno hendikepiran nego moralno izopačen. Jer moralna izopačenost je već predokus paklenoga stanja odsutnosti dobra, odsutnosti samoga Boga.

Fra Ivan Šarčević