SVETI MATEJ

Izbor carinika Mateja (Caravaggio)

SVETI MATEJ

Carinik obraćenik i još Isusov pisac

Mt 9,9-13

Svetaca ima različitih. Bili su ljudi, skromni a odlučni vjernici, i od sebe nisu pravili svece. Štoviše svaki se smatrao grešnikom. Proglašavani su svecima od drugih, a službeno su (dakle, kanonizirani su) uvijek poslije života, neki ubrzo a neki dugo vremena nakon svoje smrti. U Katoličkoj crkvi sveci su uzori života i zagovornici kod Boga. Neki od njih vrlo su “popularni”. Ljudi im se mole za čudotvorni zagovor. A nekima, koji su od spomenutih značajniji za kršćanstvo, Crkvu, pa i čovječanstvo, ljudi se toliko ne mole, nego ih nastoje slijediti. Takva je stvar na primjer sa sv. Franjom Asiškim u usporedbi sa sv. Antom Padovanskim. Ipak, sv. Anti se ljudi mnogo više utječu svojim molitvama, dok sv. Franju više nastoje slijediti.

Sveti Matej Apostol i Evanđelist, kojega se danas spominjemo, kao da ne pripada nijednoj spomenutoj kategoriji. Posve malo ljudi mu se utječe i malo ih u njemu vide uzor života. Nešto je razlog i u tome što o njemu imamo malo biografskih podataka, nešto i u tome što je u Crkvi prevladalo – osobito poslije Konstantina i stjecanja slobode – svetačko zagovorništvo nad uzornošću i nasljedovanjem, želja i molitva za čudima, čudotvorstvo nad mučeništvom. U prvim su su stoljećima kršćanstva mnogo više štovali Isusovi apostoli nego u kasnijim. Tako se dogodilo i sa svetim Matejem.

Iz evanđelja znamo da se Matej nalazi na popisu Isusovih učenika, i to među dvanaestoricom apostola. Njegov je poziv vrlo kratko opisan. Čitamo da se sve događalo brzo. Isus ga je gotovo kao usput, s ceste, pozvao iz njegova carinskog ureda. I on se odmah odazvao i krenuo za Isusom. Njemu se pripisuje da je pisac evanđelja judeokršćanima, židovima, kao što je i sam bio, koji su povjerovali u Isusa kao Sina Davidova, Mesiju, Sina Božjega i Sina Čovječjeg u kojem se ispunjaju i Zakon i Proroci. Predaja govori da je poslije uskrsnuća Matej djelovao u Arabiji te da je svoj život završio kao mučenik u Etiopiji. Njegov simbol je dijete, jer svoje evanđelje počinje s Isusovim rođenjem. Simbol mu je i anđeo jer radosnu vijest Isusa Krista počinje pisati dolaskom Božjega glasnika Mariji i Josipu Nazaretskom o najavi rođenja Emanuela – Boga s nama. Sveti Matej zaštitnik je carinika, bankara, ljudi koji rade i upravljaju novcem.

Evanđelje etičnosti i solidarnosti

Svaki je svetac kao i svaki čovjek jedinstven i neponovljiv. Posebno je to prisutno kod Isusovih apostola. Isus od svojih učenika nije pravio skupinu jednomišljenika, nikakav klan ljudi u kojem bi se morali odricati svoje slobode, nego je svaki njegov učenik – i kad bi se pridružio Isusu i njegovoj zajednici – zadržavao svoje vlastitosti, svoje razlike. Sa svakim je Isus imao posebnu povijest, posebni odnos, od poziva do naviještanja. I svaki je od njih išao svojim putem svjedočenja do smrti. Tako i Matej, koga Marko naziva Levi Alfejev a Luka Levi, ima svoju povijest. Za nas današnje kršćane čini se važnim sagledati njegovo obraćenje, jer je ono različito od drugih. Mogli bismo također uz obraćenje razmišljati o Matejevu evanđelju, o posebnim naglascima koje Matej ugrađuje u svoj životopis o Isus Kristu. Trebalo bi čini se baš danas, u vremenu komunikacije i tehnologije, još više, u vremenu krize knjige i omalovažavanja pisanja, omalovažavanja ili ne uzimanja u obzir Svetoga pisma ni evanđelja, barem zamijetiti da je Matej svetac-pisac.

Njegovo evanđelje je sastavljeno od pet velikih govora (govor na gori, govor o poslanju učenika, govor u usporedbama, govor za uređenje zajednice /Crkve/ i eshatološki govor – govor o posljednjim vremenima). Matejev Isus zahtijeva izgrađivanje sebe kao Isusova učenika u pravu i višoj pravednosti, milosrđu i vjernosti, a Isus obećava da će sa svojim učenicima biti do konca svijeta. Matej poziva da Isusov učenik nema nego jednoga učitelja – Isusa Krista, a da mu je jedini uzor – Bog savršeni (Budite savršeni kao što je savršen vaš otac nebeski.) Kolika je važnost ovoga evanđelja, teško je istražiti. Jer koliki su samo ozbiljno shvatili i živjeli po Isusovu govoru o posljednjem sudu u kojem se kaže da će Bog suditi po tome koliko smo u drugima, potrebitima, prepoznali samoga Isusa Krista. No, zbog vremena, posvetimo malo vremena Matejevu obraćenju, jer obraćenje je temelj novoga života.

Matej u gradu carinika i grešnika

S Matejevim obraćenjem, čitamo u današnjem odlomku njegova evanđelja, dogodilo se – rekli bismo – krajnje jednostavno, gotovo nevjerojatno. Opisuju to sve tri sinoptička evanđelja. Isus je na odlasku iz Kafarnauma ugledao čovjeka zvanog Matej u carinarnici. Kafarnaum je bio pogranični grad i prometno čvorište. U njemu je bilo carinika i svih onih ljudi koji su, kako to u prometnim gradovima biva trgovali, preprodavali, ili su se iz nekih drugih razloga morali zadržavati po ondašnjim “hotelima”. Tražili su i kupovali razne usluge, od hrane do zabava. Takvi su se gradovi bili bogati, smatrani su, kao i danas, središtima svakovrsnih rabota a i grešnosti.

Za prikupljanje poreza Rimljani su većinom koristili domaće ljude, carinike, koji su se – da se što više osiguraju – imali i svoja udruženja. Radilo se o zakupcima i ubiračima poreza. Zakupci bi unaprijed plaćali državi potrebni iznos prema popisu stanovništva (posebno glavarinu i zemljarinu), a onda bi oni krenuli oporezivati ljude bilo sami bilo unajmljujući ubirače. Mnogi bi nametali dodatne takse, i na one religiozne, kao što su hramski porez i desetina. Sve što bi od poreza namakli više od propisanog, uzimali bi sebi. Carinici su logično bili vrlo bogati a zato i vrlo omraženi, jer rijetko tko od njih ne bi varao. Povezivani su zato s javnim grešnicima, pljačkašima, grabežljivcima, preljubnicima, ubojicama. Cariničko zanimanje, pogotovo od strane pobožnih farizeja, smatralo se po sebi grešno. Jasno je onda da je Isusovo druženje, blagovanje i veselje s takvim ljudima izazivalo omraženost kod pobožnih. A carinici su se, barem malen dio njih, usprkos svome bogatstvu osjećali odbačenima, marginaliziranima. Ljudi su se sklanjali od njih, nisu htjeli s njima se družiti, smatrali su ih nepravednima, grešnima, nečistima. Mogli bismo kazati da su smatrani bezbožnima (ateistima).

Matejeva čežnja u društvenoj izolaciji

Upravo u stanju takve društvene omraženosti i izolacije, treba razumjeti i carinika Mateja, Isusov poziv i gozbu u Matejevoj kući u koju je Matej pozvao sve slične sebi, javne grešnike. Živjeti među ljudima i ne biti prihvaćen, živjeti među ljudima s kojima se odnosi ne svode čak ni na uljudnu službenost nego na trajni prezir i okretanje glave, uvijek je neizmjerno teško. Zato je vjerojatno razumljivo da se Matej tako brzo odaziva Isusovu pozivu. U tom pozivu – tako lapidarnom – možemo prepoznati temeljno iskustvo svakoga obraćenja. Matej je zasigurno čuo za učitelja iz Nazareta, za proroka silna na riječi i djelu. I baš njega Isus zamjećuje i poziva. Upiranje prstom kao u nečista i nepoželjna, zamijenjen je Isusovim prstom prihvaćanja i poštivanja, pozivom ljubavi.

Gotovo svi imamo iskustvo sličnih situacija i stanja. Badava je bogatstvo, moć, ugled, čovjek čezne da ga netko prihvati kao čovjeka. Može se sebe dugo zavaravati i opijati uspjesima, pozicijama, ugledima, ali nedostatak temeljnoga odnosa prihvaćanja, najteže uzdrmava čovjeka. Društvena osuda se teže prihvaća od fizičkih bolesti.

U klimi odbacivanja i prezira, Isus primjećuje onoga koga ljudi izbjegavaju. Štoviše zove ga i odlazi njegovoj kući na gozbu i veselje. Naravno, Isus ne podržava pljačkanje, prekomjerno oporezivanje, ali dobro zna da u svakom čovjeku ima čisti dio, dio koji se nije zaprljao novcem i varanjem, ona duboka čežnja za ljudskošću. Isus nastoji otkriti kod takvih ljudi upravo tu čežnju i ponuditi put promjene. I ateisti su nekada čeznutljiviji za novim početkom nego presigurni i oholi vjernici.

Razumljivo je onda da na prigovore farizeja, pobožnih pravednika, Isus posve jasno odgovara da nije došao pravednima nego grešnima. Preko ovih riječi olako i brzo prelazimo. Naravno da će gotovo svaki čovjek kazati da je grešan, pred Bogom, pred Isusom, pred kojim prijateljem, ali u usporedbi s drugima, to se odmah zaboravlja. I ne samo pojedinačno nego i kolektivno. Dok Matej i slični njemu sebe doista smatraju grešnima, dotle većina nas ljudi smatra sebe u usporedbi s drugima pravednima. Čak se i čitavi narodi omalovažavaju jer se smatra da smo mi i naš narod bolji, bolji ljudi i vjernici od drugih i drugih naroda. A Isus toliko puta naglašava da nije došao pravednima nego grešnima. I doista nitko, ni Isus, vidi se u evanđelju, ništa ne može promijeniti kod nas ljudi koji mislimo da smo pravedni. Može samo kod onih koji se stvarno osjećaju grešnima i koji čeznu za promjenom, za obraćenjem.

S kime se družiti i zašto?

Imamo i danas slične situacije. Već u obitelji se roditelji žale na djecu ako se druže s nekima s kojima se ne bi smjeli družiti. Točno, ima loših društava, ali se često postupa i rigidnim isključivanjem, osobito danas s obzirom na vjeru i naciju. Oni koji nisu “naši” oni su nepoželjni, nečisti, s njima se nema što tražiti. Koje traume isključivosti i nepoželjnosti ostaju u djeci, posvuda u svijetu, ali malo što od toga učimo ili mijenjamo. Tako se naši mladi odgajaju da neke ljude unaprijed odbacuju. U svim našim zajednicama od rodbine do većih zajednica neke ljude se označi kao nepoželjne. Neki su, da tako kažemo, možda i skrivili ili su odgovorni za svoju situaciju, ali ima i onih na koje je natovareno zvono, koji su optuženi nepravedno, na koje se svatko nabacuje blatom. Zar se nismo susreli s ljudima koje su drugi optužili, mi u to povjerovali, a kad smo ih upoznali, pale su sve laži o njima; kao što su pale i sve maske o nekima za koje smo mislili da su dobri ljudi, a oni su slabog karaktera. Kako je samo važno pošteno i budno ići kroz život, čuvajući se neistina i laži, otvoreno i s ljubavlju.

Neki ljudi i među nama i sada osjećaju kako ih se nepravedno izbjegava. Neki među nama stalno propisuju tko će se s kime družiti. Oni izopačeni ne podnose dobre odnose, prijateljstva, gozbe, i sve će učiniti da razvrgnu sve dobro među ljudima. U svojoj nesreći samo unesrećuju druge oko sebe. Ima i danas suvremenih carinika, ljudi koje se prekomjerno ocrnjuje. Ima i u Crkvi. Treba kazati da ljudi uopće, i crkveni poglavari, svećenici, franjevci, druže se sa suvremenim javnim grešnicima. Neki to čine iskreno, a mnogi – za razliku od Isusa – samo za svoju korist. Njima nije stalo, kako je to Isus činio, do njihova obraćenja nego do njihova novca. Ima s druge strane onih koji su kao pravedni proglašeni grešnicima, i ljudi se zbog straha što će drugi reći, ili da ne izgube poziciju ne smiju i neće družiti s njima iako znaju da su ti ljudi pošteni; ne smiju podignuti ni glasa za njih. Prepuno je u nas nemoralne šutnje, govora iza leđa i krivih optužbi.

Preostaje nam obraćenje – odgovor na Isusov poziv

Ono što je važno uočiti u Matejevom obraćenju za naš život jest da Matej sebe smatra grešnikom, a da Isus nenametljivo a odlučno, hoće se družiti s njime ali bez koristi za sebe. Naša redovna druženja i jesu zbog svoje koristi. Zato često i ne biramo društva. Štoviše, Isus – jer ne traži korist – biva proglašen jednakim sa svim grešnicima od kojih traži obraćenje. Isus ne ostavlja ljude u istom stanju u kojem ih je našao. Zato se mnogi i ne žele družiti s Isusom, jer on ih mijenja. Zato su ne samo neki nego mnogi otišli od Isusa. Zato su se oni drugi moćni našli duboko uvrijeđeni pa su na Isusa svalili sve krive optužbe i osudili ga.

Isus dolazi onima koji osjećaju da im treba promjena, ozdravljenje, ali ne samo fizičko ozdravljenje, nego ozdravljenje od grijeha, ne dakle sebično iscjeljenje za dobro zdravlje, nego iscjeljenje da ponovno budu primljeni u ljudsku i vjerničku zajednicu, da ponovno mogu biti čisti pred Bogom. I Isus završava tako odlučnom riječju ponavljajući proročke zahtjeve prije sebe, od Amosa i Hošee, do Izaije i Jeremije, onu Božju riječ koja se teško i danas prihvaća: Milosrđe mi je milo a ne žrtva. Od obitelji do crkvene i drugih zajednica, mi inzistiramo na žrtvama, molitvama i postovima, na usavršavanju samih sebe, dok nemilosrdno postupamo prema najbližima, prema onima koji su – prema našem mišljenju – zastranili, koji su bezbožnici, izdajnici, grešnici. A toliko je ljudi oko nas koji vapiju za jednom riječju prihvaćanja, koji su nabrekli od čežnje da netko s njima iskreno se susretne. Nije puno carinika Mateja, nije puno onih ljudi koji se žele obratiti, a krajnje smo oskudni onim ljudima koji bi poput Isusa primijetili nevoljne i grešne ljude, pozvali ih ili s njima se družili za njihovu a ne svoju korist, sa stvarnom željom da se poprave.

U našem iskrivljenom kršćanstvu ima tolikog licemjernoga mišljenja i ponašanja. Mnogi prigovaraju bogatima da žive nepravedno i što je istina, ali ne čine to ljudski i vjernički, nego iz ljubomore i zavisti ili iz pozicije dobrih poznavatelja ali loših “reformatora”. S druge strane, mnogi bogati i moćni, osjećajući zavist od strane drugih, preziru slabije i siromašnije od sebe. Tako se krug netrpeljivosti povećava, tako se umnožava samo broj ulizica i tračera, bešćutnih i hladnih ljudi. Tako se smanjuje mogućnost obraćenja i dijeljenja dobara jedni s drugima, a pogotovo se smanjuje ono zajedništvo koje je Isus tražio.

Poziv, susret i gozba carinika Mateja s Isusom, poziv je i nama današnjim carinicima i grešnicima da se odazovemo Isusovom pozivu. Nema toga grijeha i grešnoga puta s kojega se – nasljedujući Isusa – ne možemo vratiti. Ne valja otezati povratak. Poziv je jednostavan i blag. Nije nametljiv. Poziv je to i svima nama, suvremenim farizejima i pravednicima koji smo zatvorili vrata obiteljskoga, crkvenoga i narodnoga zajedništva za one koje smo proglasili nepopravljivima, grešnima i na koje smo natovarili prezir naših zajednica. Najveće Božje svojstvo je milosrđe, milosrđe koje nije slijepo, nego istinito i pravedno. Najveće što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jest promijeniti svoj život, obratiti se. Isus zove svakoga od nas da se obratimo i slijedimo ga.

Fra Ivan Šarčević