Evanđelje koje ne postoji!

Evanđelje koje ne postoji!

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

Naše stoljeće se na svome početku pokazuje kao stoljeće buđenja religijâ, pa i strašnih sukoba koji se pokrivaju vjerom. Označeno je progonima, čitavim seobama naroda koje svoj uzrok imaju u ljudskom zlu. A to je zlo često toliko đavolski izopačeno da se opravdava samim Božjim imenom. Početak našega stoljeće mogli bismo nazvati vremenom ljudi lutalica, putnika bez zavičaja, ljudi koji nemaju kamo. Strašne li perverzije u našem svijetu kojeg se proglašava tako humanim, čovjekoljubivim, religioznim, a u njemu ima toliko ljudi koji kao ni Bogu nisu poželjni. Naše je stoljeće počelo kao stoljeće stranaca koje se progoni, obespravljuje, ubija u ime vjere, u ime milosrdnoga Boga.

I ne događa se isključivost samo na velikom planu, nego i u našoj svakodnevnici. Dok s jedne strane živimo u žrvnju globalizacije, posebno komunikacijskog približavanja svijeta, na drugoj strani svjedoci smo pa i akteri svakovrsnih podjela, sukoba u obiteljima, zajednicama, narodima i društvu. I tu vrlo često zbog vjere. Religija je postala najjače političko oružje, ideologija isključivanja drugih, ulaznica za karijeru i posao, “dokument” kojim se brane i najprizemnije sebičnosti i grupni interesi. Proces globalnog zbližavanja ne prati veće međusobno razumijevanje ljudi, veće duhovno zajedništvo, nego i razni sukobi. Paradoksalno je da sa sve većim komunikacijskim pomagalima raste otuđenost ljudi, i onih najbližih jedni od drugih. Pred nama, suvremenim ljudima iznova je novi početak, novo učenje kako s ljudima, kako sa strancima, kako s onima drugima.

Sva tri današnja čitanja za svoju temu imaju odnos prema tuđincima. Veliki kralj Salomon, izvještava nas prvo čitanje, nakon što je sagradio Hram, moli Boga da Bog usliša ljude koji će navratiti i moliti u kući Božjoj a nisu pripadnici izraelskoga naroda ni izraelske vjere. Salomon moli Boga da usliša molitve tuđinaca koji su na putu traženja Božjega imena. Veliki kralj ne ponaša se paternalistički nad Hramom, jer ga nije gradio za sebe ni samo za svoj narod nego za proslavu Boga koji je Bog svih ljudi – i stranaca.

Salomonova molitva ukazuje da Bog Staroga zavjeta nije neki pristrani i isključivi plemenski i nacionalistički bog, vlasništvo jednoga naroda, niti je Božja izabranost izraelskoga naroda zasluga ni privilegij koji ne bi obvezivao na odgovornost toga naroda za dobro i spasenje stranaca i svih ljudi. Nevjerojatnom unutarnjom slobodom iz koje proizlazi svako autentično djelovanje, Salomon otvara Hram, otvara Božju kuću za sve ljude (Hram otvorenih vrata za sve!). Molitvom, tim najosobnijim početkom i u odnosu prema ljudima, Salomon moli Bog da usliša molitvu tuđinca. Bog u kojega vjeruje Salomon prekoračuje etničke i religijske granice. Molitva vjernika je iskrena i ispravna ako je u nju uključen tuđinac. Odnos prema strancima za vjernika počinje molitvom Bogu da i taj čovjek, tuđ pa i neprijateljski, bude uslišan u životu, da se ostvari strančevo traženje smisla, da bude uslišana njegova molba i ostvarena njegova sreća.

Na Salamonovu molitvu, u drugom današnjem čitanju, nadovezuje se oštri prijekor do proklinjanja Galaćana od strane velikoga apostola pogana (stranaca) Pavla iz Tarza. Među Galaćanima je nastao uobičajeni sukob kakav često prevladava u zatvorenim i isključivim religijskim zajednicama. Naime, Galaćani su počeli iskrivljivati Isusovo evanđelje, prisvajati ga sebi i ne dopuštati pristup u crkvu strancima. I neki od starješina te lokalne crkve u strahu od ljudi počeli su zbunjivati druge svojom religioznom isključivošću, krivotvorenjem evanđelja, propovijedati, kako Pavao izričito kaže, “evanđelje koje ne postoji”. Zato se Pavao poziva na svoje izvorno evanđelje.

Središte Pavlova evanđelja je biti Kristov sluga. Pavao je isto htio i od vjernika – da budu Kristove sluge a ne sluge zakona, nacije, obreda i propisa po kojima bi se nekim ljudima priječilo upoznavanje Krista i ulazak u kršćansko i crkveno zajedništvo. Pavao nije zavodio ljude, niti je išao da se ljudima svidi niti da im ugodi nego da naviješta i živi po evanđelju. Pavao je bio iznimno ponizan i samokritičan vjernik i istodobno neustrašivo odlučan i hrabar u naviještanju Kristova evanđelja i izgradnji kršćanski zajednica koje su trebale biti otvorene za sve ljude. Njega nije opijala količina, mnoštvo, broj “religioznih navijača”, nego osobni pristanak i životno svjedočanstvo za Krista. Nije razumijevao Kristovo evanđelje kao posjed izabranih, a crkvenu zajednicu kao utvrdu ili borbenu jedinicu protiv stranaca, nego duhovni dom smisla i ljubavi za sve iskrene tražitelje.

Vrhunac današnje poruke o strancima, o inovjercima i ljudima druge pripadnosti jesu Isusove riječi iz evanđelja kojima nečuveno hvali vjeru rimskoga stotnika. Naime, nakon što je stotnik zamolio Isusa da ne ide njegovoj kući da mu izliječi slugu, jer nije dostojan njegova pohoda, zato je slao svoje prijatelje; nakon što je kazao riječi koje mi ponavljamo pod svakom misu prije primanja Tijela Gospodinova (Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj!), nego da samo rekne jednu spasonosnu riječ, Isus se okreće mnoštvu koje ga je pratilo i reče im: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.”

Nečuveno i tako strano odzvanjaju ove Isusove riječi bez obzira što smo ih toliko puta čuli i tvrdokorno se na njih navikli. Jer, kakve stvarne posljedice imaju ove riječi za naš život? Kako je Isus samo mogao reći da izvan Izraela ima “više” vjere? Možemo li uopće zamisliti da Isus danas to kaže za nekoga tko ne pripada nama, katolicima i Hrvatima, tko ne pripada našoj zajednici, molitvenoj skupini, klanu… Zar svoju sreću ne gradimo uklanjanjem drugih i sve zlo, i svoje zlo, još svaljujemo na druge.

Možemo li, u ovom našem vremenu, u našem stoljeću religije i stranaca uopće i zamisliti da ima više vjere izvan nas, naše skupine, crkve i naroda, interesne grupe? Što je sadržaj naše molitve u našoj crkvi, molimo li ikada poput Salomona za tuđince, protvinike, neprijatelje? I jesmo li mi ipak propovjednici nepostojećeg evanđelja – evanđelja kojim ljudima priječimo pristup Kristu? Gospodine, nisam dostojan da se pozivam na tvoje evanđelje, da naviještam tvoju riječ? Očisti mi srce od mržnje, prezira i isključivosti drugih! Pomozi mi da prestanem kupovati i lažno pridobivati ljude, da prestanem okrivljivati nedužne, da prestanem ugađati sebi i ljudima, da postanem tvoj istinski služitelj i dosljedni sluga tvoga evanđelja!

* * * * *

EVANĐELJE ZA “POGANE”

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

U navođenju mnogovrsnih kriza, od ekonomskih do moralnih, čuje se, ali rijetko, da danas vlada kriza vjere u Boga. Ako se ova teška kriza i konstatira, čini se to brzo i površno, odnosno čini se tako kao da se ni vjera ni njezina kriza ne odnose na konkretni život i druge ljude, nego samo na neki “uzvišeni” i “intimni” odnos čovjeka pojedinca s njegovim Bogom. Ako se govori o krizi vjere, barem za ovu priliku, ukratko bi trebalo kazati da ona označava mišljenje i djelovanje bez oslanjanja na Boga, još konkretnije, na prosuđivanje i praksu bez oslanjanja na Sveto pismo, Božju riječ i Isusovo evanđelje. Odatle je posve normalno zaključiti da kriza vjere ne znači krizu pobožne prakse. Naime, teška kriza vjere može zahvatiti ljude koji redovno idu u crkvu, mole i poste. Oni to čak i ne moraju osjetiti. Bilo je to i za Isusova vremena. Mnogi njegovi suvremenici živjeli su licemjerno, ne samo u krizi vjere, nego selektivno pa i nevjernički u vjeri. Izabirali su ono što se njima sviđalo a odbacivali ono što im nije odgovaralo.

Ako bismo “Pavlovim evanđeljem”, “evanđeljem za pogane”, kojega tako sigurno i vatreno zastupa u današnjem pismu kršćanima u Galaciji, pristupili sagledavanju naše vjere, onda bismo se našli u vrlo nezgodnoj poziciji. Naime ako bismo Pavlovim načinom pristupili čitanju i razumijevanju prvoga čitanja iz Knjige kraljeva i onda Isusovom evanđelju kojega smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja, zar ne bismo primijetili zastrašujuće odstupanje od onoga što nam ta čitanja nalažu. Krenimo redom:

Kralj Salomon, nacionalni prvak i poglavar izraelskoga naroda, moli za tuđince ako bi se koji našao u hramu da moli, u Božjem hramu kojeg je sam Salomon izgradio. Koliko se samo praktičnih uputa i zahtjeva krije u ovoj kraljevoj molitvi? On nije sagradio hram da od njega odbija tuđince, da u njemu stanuje onaj Bog koji bi bio neprijateljski prema onima koji nisu Salomonove nacije i vjere. Božji hram je otvoren. Božji hram je za molitvu svima. Salomon nije gradio nacionalni hram, nego Božji hram zajedništva svih ljudi. Pavlovim riječima kazano, nije ugađao ljudima i hram nije podizao iz političkih interesa nego iz vjere u Boga. A koliko je naših svetih mjesta, svih vjera, doista sveto, koliko je građeno zbog Boga, koliko ih je otvoreno za strance?

U odlomku iz Lukina evanđelja slušamo kako se Isus našao u Kafarnaumu. Nekom strancu, rimskom satniku, teško se razbolio vrlo omiljeni sluga. I on šalje svoje prijatelje, židovske starješine k Isusu da ga zamole za pomoć, da ozdravi njegova slugu. Delegacija ne kasni nego se upućuje k Isusu i objašnjava mu poseban razlog zašto bi Isus trebao pomoći tražitelju. Satnik je – prema riječima židovskih starješina – volio židovski narod i štoviše sagradio im sinagogu. Kako bi zvučale ove riječi da se primijene na nekoga od naših današnjih satnika i časnika, naših moćnika i poglavara? Nekada se u našoj zemlji pomagalo i smatralo posebnim blagoslovom pomagati komšijama ne samo u izgradnji kuća nego i Božjih kuća, crkava i džamija. Danas, kada sve djeluje da je mnogo više vjere i vjernika, takvi postupci se smatraju izdajom vjere (i nacije). Naravno, ima onih koji to i danas čine: neki da se pokažu, neki da skriju zlu prošlost, neki da (s)kupe što više birača, a neki doista iz vjere i poštivanja susjeda. Sve u svemu pomaganje drugima – sjetimo se prigovora u ratu i dijeljena humanitarne pomoći – gleda se neblagonaklono pa čak i osuđuje. U takvom ponašanju može li se govoriti o stvarnoj krizi vjere, o izdaji nacije ili izdaji evanđelja?

A Isus – vratimo se izravno njemu – na traženje ne oteže, ne postavlja nikakva pitanja o nacionalnoj podobnosti satnika, niti provjerava njegovu vjeru, nego se s delegacijom namah upućuje satnikovoj kući. A ovaj opet šalje prijatelje da Isusu kažu da se ne muči da mu nedostojnom dolazi pod krov, nego mu poručuje da je dovoljno da samo kaže riječ, jednu riječ, i njegov sluga će ozdraviti. I oni se nisu ni susreli. Isus se zaustavlja. Okreće se mnoštvu zadivljen vjerom koju nije našao ni među svojima, u Izraelu. Satnik i Isusu susreli su se u poštivanju, povjerenju i vjeri. Sluga je vjerom bio ozdravljen.

Satnikove riječi izgovaramo, ponavljamo svaki puta na misi prije pričesti: Gospodine nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj. Postale su nam te riječi preveć obične. Postale su nam previše sigurne. I ondje gdje se posviješćuje vlastita nedostojnost i grešnost, često se zaboravlja povijesni kontekst ovih riječi, zaboravlja se njihova svakodnevnica, odnosno naši stvarni odnosi s drugima, tuđima, pa i nacionalnim neprijateljima i religijskim (svjetonazorskim) protivnicima i konkurentima. Ne možemo dostojno primiti Isusa “pod svoj krov”, ako u svoju blizinu ne primamo strance, ako imamo averziju na sami spomen “onih drugih”. Ne možemo se dostojno pričestiti, uzeti udjela u Isusovom životu ako mrzimo druge. Zato, ako danas govorimo o krizi vjere, ne odnosi se ta kriza tek na smanjenu molitvu i na pomanjkanje zanosa u odnosu s nekim samo svojim Bogom, nego na krizu odnosa prema tuđincima kojima je isti Bog Otac.

I mi također molimo Gospodina da rekne samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. A od čega je to bolesna moja duša? Zar ne i od one bolesti koja se naziva etnička mržnja i religijska isključivost. I koju to riječ Isus nama danas govori? Konačno, o kojoj se to vjeri i evanđelju zapravo radi, o “ljudskom” ili “anđeoskom” evanđelju, kako bi Pavao rekao, a ne o Isusovom evanđelju za suvremene tuđince, naše satnike i “pogane”? Naše su duše oboljele od ugađanja ljudima. Mi smo kao i Pavlovi Galaćani, zavedeni prešli na neko drugo evanđelje, evanđelje koje i ne postoji, nego je njegova negacija. Mi smo poput Pavlovi Galaćana zbunjeni onima koji ovim Isusovim riječima oduzimaju stvarno značenje, varaju i iskrivljuju, ublažuju ili prešućuju Isusovu poruku. Zato danas živimo u krizi vjere, u krizi nasljedovanja Isusova evanđelja, makar umnažali molitve i duhovne podvige. Zato se danas, upravo u odnosu prema “drugima”, ponajviše očituje vjera u Boga, a koju – usudimo se nedostojni kazati Isusovim riječima – gotovo nigdje ne može sresti, ni u jednom narodu i jeziku. (2013)

Fra Ivan Šarčević