SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

TIJELOVO – BRAŠANČEVO

Posljednja večera (Kuzma Kovačić)

TIJELOVO

Euharistija: Isus Krist u kruhu i vinu

Od srednjega vijeka (13./14. st.) počinje se slaviti svetkovina Tijelova. Još intenzivnije od 16. stoljeća, s procesijama i klanjanjima u katoličkoj obnovi, u susretu s reformacijom, s protestantizmom u kojem se doduše slavi Isusova gozba ljubavi ali se u nekim reformirani crkvama poriče Isusova realna prisutnost u prilikama kruha i  vina. Tridentski sabor (1545-1563) inzistira na realnoj, zbiljskoj, Isusovoj prisutnosti u euharistijskom kruhu i vinu što je više od stvarne (tvarne) u smislu po-stvarene (opredmećene) prisutnosti, kao da bi tjelesno-fizički Isus bio prisutan u kruhu i vinu. Ove teološke distinkcije, kao i temeljni teološki izričaj za euharistijsku pretvorbu – transupstancijacija (kruh i vino vanjski ostaju što jesu ali mijenjaju bit/supstanciju – postaju Kristovo tijelo i krv) nisu puka teološka zanovijetanja dokonih učenjaka, nego vjerničko nastojanje da se protumači Kristova spomen-nazočnost i prilikama kruha i vina.

[U nas Tijelovo ima i naziv Brašančevo. Dolazi od riječi brašno. U starocrkvenoslavenskom, kako navodi Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku, brašno je značilo “jelo”. Brašančevo je tako poimeničen pridjev od deminutiva brašance u značenju hostije, euharistijskoga kruha (brašnovati = pričestiti se).]

Kršćanstvo, koje se temelji na biblijskoj objavi, smatra da je Božji Duh prisutan u svemu materijalnom, jer je Bog stvoritelj svega. Sva materija nosi trag Boga. I kao što nijedan predmet nije puki predmet nego mnogo više od toga, tako je i s euharistijskim kruhom i vinom. Uzmimo, na primjer, da vino nije tek tekućina, napitak. Prisjetimo se čitavoga procesa nastanka vina. Prisjetimo se svih ljudi, svih ljudi i ruku koje su oko njega radile, svih pogleda u nebo, svih molitava, zaziva nekada i kletvi od vremena sađenja, uzgajanja, obrađivanja vinove loze i vinograda do berbe, polaganja grožđa u bačve, do fermentacije, do lijevanja u burad, vrčeve i boce, pakiranja, do ruku koje vino poslužuju na naš stol. Nije dakle vino samo puki napitak. Mnogo je više nevidljivoga skriveno u jednoj čaši vina. Slično je na otajstven način u svemu stvorenome, u svemu materijalnome i proizvedenome prisutan Božji trag.

Najuzvišenija Božja prisutnost na zemlji jest u njegovoj slici i prilici – u tjelesnom čovjeku. Utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta Božja prisutnost za kršćane postaje vidljiva u licu svakoga čovjeka. U tjelesnim ljudima pohađa nas Isus Krist, sam Bog. Među kršćanima, katolici i pravoslavni posebno drže do sakramenata – materijalnih znakova i radnji Božje djelotvorne prisutnosti. Sakramenti na poseban način u vidljivim znakovima, u materijalnom slave Božju nazočnost. Tjelesni Isus kao prasakrament legitimira sve kršćanske sakramente, a među njima i onaj najuzvišeniji – euharistiju. Euharistija je sakrament kršćanske zajednice, Crkve, koja se okuplja u Isusovo ime, zahvalno slavi Kristovu žrtvu križa i gozbu Posljednje večere.

Nikada kršćanima nije bilo lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u kruhu i vinu. Nije lagano ni u naše vrijeme u kojem su se ljudi prilično odprirodili i u kojem materijalni, predmetni svijet sve više gubi svoju duhovnu dimenziju, razbožanstvenjuje se, gubi karakter svoje stvorenosti; u vremenu kada se čovjek prema materijalnom svijetu, predmetima, odnosi po konuzmističkom načelu: iskoristi i baci. Teško je vjerovati u Božju oduhovljenu prisutnost u vremenu kada ljudska tjelesnost, posebno ženska, postaje samo zemaljska svetinja, tabu bez Boga, svjetovni kumir kojemu se u perverzijama i pornografskoj industriji žrtvuju i ljubav i ljudi; u vremenu kada tjelesnost gubi auru tajne a postaje ljudski proizvod i eksperiment, ili, kako se to događa i u Crkvi i s propovjedaonica, tijelo, posebno žensko tijelo, postaje puko sredstvo okrivljivanja, opterećivanja savjesti mnogih unesrećenih žena i sredstvo vladanja ljudskim dušama od strane nezrelih i neodgovornih celibatera.

Nije lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u prilikama kruha i vina, tim više što i euharistijski obred i njezin središnji dio – pretvorba, za mnoge suvremenike djeluju kao neki magijski čin iz mračnih vremena čovjekove znanstvene i tehničke zaostalosti. Uz to, nevolje stvara i euharistijski kruh (hostija), iz praktičnih razloga sveden na malu tanku česticu, koja jedva i oblikom i bojom podsjeća na stvarni kruh. Liturgijsko estetiziranje i duhovna čistoća nadvladavaju često prirodnu predmetnost materije, čvrstu tjelesnost Božjeg stvorenja.

No, i u ovakvom vremenu ponovno trebamo poći od početka, iznova učiti vjerovati. Ostaviti se umišljene lakovjernosti i samorazumljivosti. Iznova se trebamo pitati i obrazlagati kako mi to vjerujemo da je u kruhu i vinu, posvećenima na oltaru, prisutan sam Isus Krist. Za misu, euharistiju kažemo da je spomen-čin Isusove gozbe, posljednje večere i spomen-žrtva njegove smrti na križu. Na Posljednjoj večeri, na Pashalnoj gozbi, Isus je kazao svojim učenicima da se skupljaju u njegovo ime, da zajedničkom molitvom, pripovijedanjem (čitanjem i slušanjem) o Božjim spasenjskim događajima, te blagovanjem kruha i vina, kao i služenjem (pranjem nogu) spominju se njega – svoga Učitelja, Mesije i Gospodina. Isus Krist je tako prisutan u svojoj skupljenoj zajednici, u Božjoj riječi, u evanđelju, u kruhu i vinu i djelotvornom služenju. U kruhu je ponazočen njegov tjelesni život posvemašnjega darivanja, služenja do križa (Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati). U krvi je ponazočena njegova žrtva na križu kao novi savez između Boga i ljudi, savez praštajuće ljubavi, otpuštanja grijeha i milosrđa za sve ljude, i prijatelje i neprijatelje; novi savez koji nadilazi sve saveze sklopljene u žrtvama životinja, savez koji nadilazi sve molitve i oprašta sve, za nas ljude i neoprostive grijehe (Ovo je čaša/kalež novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha).

No, opet smo pred poteškoćom: kako, naime, razumjeti Isusovu prisutnost u materiji kruha i vina. Približit ćemo se značenju ove tajne ako imamo kakav predmet kojeg kao uspomenu čuvao od nekog dragog pokojnika: prsten, fotografiju, šešir, lulu, knjigu, molitvenik… Za druge to može biti posve beznačajna pa čak i smiješna uspomena, ali je za nas to sveti predmet. Nosimo ga ili čuvamo na posebno mjestu. On nas podsjeća na onoga koga tjelesno nema, koji je u drugoj dimenziji, vjerujemo kod Boga, ali je i s nama preko tog predmeta. Duhovna prisutnost odsutne osobe za nas je realna poput nas samih, poput opipljive materijalnosti koju dotičemo. Ti su nam predmeti dragocjeniji od novca i  “skupocjeniji” od mnoštva drugih stvari.

Isusova prisutnost u kruhu i vinu jesu naše zajedničko sjećanje, spominjanje na živoga Gospodina koji slavi i blaguje s nama svoju i našu euharistiju. Kruh i vino su nam hrana od koje se, naravno, tjelesno na zasićujemo, ali nam oni donose duhovno otkupljenje. Oni su nam spomen na Gospodina koji postaje živo prisutan među nama; spomen-nadahnuće na dosljedniji život darivanja; spomen-opomena na izlazak iz osobne i strukturalne grešnosti, opomena na praktično nasljedovanje evanđelja u svakodnevnom život. Kruh i vino su nam spomen-utjeha, otkupiteljska utjeha u vremenima patnje, bolesti, nesnalaženja i polomljenih odnosa; spomen-zahvala za novi savez, za novi početak s Bogom i ljudima kada se u kalež sabiru sva dobra i grešna djela, svi dragi i nedragi ljudi, živi i mrtvi, kada se u kalež vina/krvi, kalež milosrdnog opraštanja grijeha sabiru i prijatelji i neprijatelji, svi mali i veliki nemiri, progonstva, siromaštva i ratovi našega svijeta.

Svi su pozvani na Kristovu gozbu (Posljednja večera – Đuro Seder)

Euharistija ili kako mi kažemo sveta misa nije nikakav privatistički čin pojedinca kojim bi se “oduživalo” Bogu, niti je tako neshvatljiv, samo iznimnima pristupačan obred kojim ga žele učiniti, posvojiti i od vjernika odalečiti neki magiji, tamjanskoj magli i šamanstvu skloni svećenici, nego zajednički radosni i zahvalni susret za stolom Gospodinovim, na kojega su pozvani svi ljudi i s kojega nam se za životnu hranu dariva njegova riječ i tijelo, otkupljenje i spasenje. Euharistija je žrtva i gozba, izvor i vrhunac kršćaninova života – hrana i piće za zemaljski put.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA