Studentska tribina: Vjera kao subverzija i temelj nacionalizma

U utorak, 24. svibnja, u 19 sati,

u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku,

u okviru studentske tribine, predavanje

VJERA KAO SUBVERZIJA I TEMELJ NACIONALIZMU

imat će

dr. Enver Kazaz –

profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

_______________________

Marx je imao pravo?

Željko Mardešić

Unatoč našem naslovu, nećemo se baviti marksizmom. Još manje, dakako, njegovim zloćudnim ostvarenjima u brojnim komunističkim poretcima jučerašnjice. Jer pad je Berlinskog zida mnoge stvari sigurno stavio na svoje pravo mjesto i nema baš nikakve koristi danas obnavljati neplodne rasprave iz nedavne prošlosti. Ipak, u jednoj je stvari K. Marx imao, čini se, potpuno pravo. No, samo oni koji su zauzimali kritični odnos prema njegovu djelu imaju sada moralno pravo – a možda i dužnost – ustrajavati na toj tvrdnji. Inače bi im se u suprotnom moglo s pravom prigovoriti da nastavljaju biti fanatiziranim pristalicama, usprkos bjelodanim činjenicama neuspjeha i promašaja marksizma u povijesti.

No, u čemu je K. Marx imao pravo? I vrlo površnim poznavateljima stvari razvidno je kako je taj veliki revolucionar svoj novi svjetonazor gradio zapravo na dvama ne uvijek nužno povezanim dijelovima vlastita učenja: prvim koji se tiče samo suvremenosti, jer je u njemu polazio od prosudbe postojećeg otuđenog društva; drugim što je bio upravljen prema dalekoj budućnosti pa je jedino od nje mogao očekivati razotuđenje toga društva i uspostavu vladavine slobode, sreće, mira i pravednosti. Drugim riječima, odnos između istinitog uvida u stvarno nepovoljno stanje društva i utopije o njegovom oslobođenju od toga stanja ne mora uvijek biti shvaćen uzročno. Ako su naime obećanja iz utopije doživjela brodolom, to nikako ne znači da je prethodna prosudba društva bila lažna. Zato se uostalom mnogo toga iz poljuljanog marksizma preselilo u modernu sociologiju, filozofiju, psihologiju i čak teologiju, a da te sve znanosti nisu istodobno prihvatile njegovu utopiju besklasnoga društva.

Poglavita pogreška marksizma bila je jamačno u tome što je vjerovao da se zlim sredstvima može postići dobra budućnost, a ne što je otkrio nepravedni ustroj društva. Ukoliko smo dakle dokazali neostvarivost marksizma, time nismo nužno i obezvrijedili istinitost njegove kritike stanja u društvu, koje pokazuje neodoljivu potrebu da baš nasilnim sredstvima dopre do stanja slobode u budućnosti.

Pad Berlinskog zida zatvorio je nepovratno put prema drugom dijelu marksističkog svjetonazora: onom o nadolasku potpune slobode i ispunjenju svih čovjekovih potreba. Poslije pada Berlinskog zida mnogi su katolici došli u položaj da pokažu neistinitost i prvog dijela toga svjetonazora: onoga o zlom društvu. I u hrvatskim su prostorima na vlast došli vjernici i oni koji su se takvima pokazivali. Imali su većinu u predstavničkim tijelima, vlast u medijima, utjecaj u javnosti, potporu Crkve i široku naklonost ljudi zbog njihova hrabrog držanja pod komunizmom. Pa ipak, nisu uspjeli demantirati K. Marxa i njegovu prvu istinu o zlu društvu. Stoga su morali osramoćeni otići s političkoga poprišta i prepustiti mjesto drugima. Iako zvuči zaista čudno, novi komunisti su se pokazali mnogo učinkovitijima u stvarnom pobijanju svojeg nekadašnjeg učitelja nego katolici koji su u nesnalaženju i opijenosti od vlasti počeli napadno sličiti bivšim neprijateljima: starim komunistima.

U svakom slučaju današnje hrvatsko društvo se nije odveć poboljšalo i prestalo biti nepravedno ustrojeno. Dapače, ponegdje se ono spustilo ispod razine društva koje mu je prethodilo. U svemu tome nismo baš uspijevali zamijetiti da kršćani na velika vrata uvode novi duh pravednosti, slobode, pomirenja, solidarnosti i obranu siromašnih. Ali zato su kršćani ušli u neobuzdano natjecanje: da zasjednu u prva redove, prime nezaslužene aplauze, zauzmu bolja mjesta i steknu nezarađena bogatstva. Nitko od njih nije nikada dao ostavku zbog lažne pretvorbe, nitko nije istupio javno zbog zloporabe vlasti, nitko nije osudio nepravdu, nitko se izdvojio mišljenjem zbog stanja u društvu, nitko ustao u korist zapostavljenih. Samo su se gurali u prve redove na crkvenim slavljima i izjavljivali da su veliki katolici. Svojim životom – kroz ovih deset godina vladanja – nisu vjernici uspjeli upravo ničim opovrgnuti stajalište K. Marxa da je svako društvo sastavljeno od sukoba privatnih interesa, trke za bogatstvom i položajima, a ne od ljudskih ideala i moralnih zasada.

Je li K. Marx imao pravo? Jest i nije – to ovisi o kršćanima koji se trude izgraditi bolje  društvo. Jedne ideje se, naime, ne mogu pobijediti drugim idejama nego samo drugačijim životom. Povijest se potrudila obezvrijediti jedan dio marksističkog nasljeđa, dok je drugi ostao u rukama kršćana. Nažalost, prvi ispit nisu položili. Zato je ključno pitanje upravo ovo: jesu li iz toga neuspjeha kršćani nešto naučili ili će opet ponavljati iste pogreške? To zacijelo ovisi o njihovu kršćanstvu, a ne o politici koju su prihvatili. Dok se to ne obrne, K. Marx će imati pravo. (2001)

[Iz knjige: Željko MARDEŠIĆ, Odgovornost kršćana za svijet, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2005, 18-21.]