Karaoke i Papa Franjo
Martina, Sebastijan, Filip i Adriana
KARAOKE I PAPA FRANJO
Možda i ide zajedno? Što kažete?
Poziv i poruka studenata i mladih s Bistrika
U sklopu studentske tribine, na pokladni utorak, 4. ožujka 2014, nakon večernje mise, s početkom u 19 sati, organizira se zabava – KARAOKE – nagradno takmičenje u pjevanju s muzičkom podlogom.
Glavni protagonist ove zabave je Vokalno instrumentalni sastav BisSAnto (= Bistrik Sv. Anto).
Koristimo ovu priliku da predstavimo ovaj mladi sastav: Adriana Katavić, Martina Milošević, Filip Vilić, Sebastijan Lovrić i Darko Lovrinović. Ovi mladi ljudi studiraju i rade, sviraju i pjevaju.
Darko se primakao – prvi s desna
Od ljetos, kada je s Bistrika bez dostatnoga razloga i obrazloženja otišao sastav “Bend Antonius” (odnijevši sa sobom i ime i dio instrumenata), ova mala ali vrijedna skupina nije otišla nego je ostala uz crkvu Sv. Ante na Bistriku. Svake nedjelje svira pod nedjeljnom misom u 18 sati. Sviraju i na studentskim druženjima u sklopu studentskih tribina, kao i po drugim sarajevskim crkvama. Sebastijan, Filip i Darko, zajednički ili pojedinačno nastupaju i na raznim drugim feštama.
Sastav BisSAnto zahvaljuje svim dobročiniteljima koji su im omogućili da kupe dio novih instrumenata, posebno kapetanu Jošku Berketu, fra Luki Šarčeviću (Moers), fra Ivanu Čuguri (Freising). Zajedno s drugim studentima zahvaljuju i svima onima koji njihove susrete utorkom na Bistriku čine korisnim i radosnim.
Za bolje upoznavanje VIS-a BisSAnto, evo linka radio emisije u kojoj su sudjelovali i sami se predstavili:
U studiju Radija Marija
http://www.radiomarija.ba/mp3/
Dobra tradicija studentskih tribina na Bistriku se nastavlja. Još od 1960-tih godina bistrički franjevci nude studentima i mladima priliku da sazrijevaju u vjeri i ljudskosti. I u ovim vremenima kada se osjeća “izgubljenost u svetom”, ili kako kaže Papa Franjo, u kojem vlada “duhovna svjetovnost”, kada u našoj zemlji bujaju nacionalna i društvena geta, crkvena takmičenja i sektašenja, slavohlepnost i privatizirana religioznost, želimo biti otvoreni za slušanje, za nove spoznaje i proširenje duhovnih obzora. I nama su, baš nama, mladima i starima na Bistriku, upućene sljedeće riječi pred kojima stojimo ponizno i u samokritičnosti:
“NE” DUHOVNOJ SVJETOVNOSTI
Papa Franjo
Duhovna svjetovnost, koja se skriva iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti. To je ono što je Gospodin predbacivao farizejima: “Ta kako biste vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!” (Iv 5,44). Riječ je o suptilnom načinu da se traži “svoje, a ne ono što je Isusa Krista” (Fil 2,21). Duhovna svjetovnost poprima razne oblike, već prema vrsti osobe i sredinama u koje se uvlači. Budući da je vezana uz pomno njegovan privid, nije uvijek praćena javnim grijesima i izvana izgleda ispravno. Ali ako se uvukla u Crkvu, “imala bi neusporedivo razornije učinke od bilo koje svjetovnosti koja je jednostavno moralne naravi”.
S tribine od utorka, 25. veljače 2014. (Tema predavanja: Sloboda vjeroispovijesti – prof. dr. Edin Šarčević, Leipzig)
Ta se duhovna svjetovnost može hraniti osobito na dva duboko međusobno povezana načina. Jedan je privlačnost gnosticizma, čisto subjektivna vjera koju jedino zanima određeno iskustvo ili niz ideja i spoznaja za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja.
Drugi je autoreferencijalni i prometejski neopelagijanizam onih koji se u konačnici uzdaju samo u vlastite snage i smatraju se većima od drugih jer se pridržavaju određenih pravila ili zato što su nepokolebljivo vjerni određenomu katoličkom stilu iz nekih prošlih vremena. To je tobožnja doktrinarna ili disciplinarna postojanost koja vodi do narcisoidnog i autoritarnog elitizma, gdje se druge, umjesto da im se naviješta evanđelje, analizira i klasificira, i umjesto da im se olakšava pristup milosti, snage se troše na nadzor i provjeru. I u jednom i u drugom slučaju ne pokazuje se stvarno zanimanje ni za Isusa Krista ni za druge. To su očitovanja antropocentričnog imanentizma. Nije moguće zamisliti da ti skučeni i iskrivljeni oblici kršćanstva mogu uroditi autentičnom evangelizacijskom poletnošću.
Ta mračna svjetovnost očituje se u mnogim stavovima koji su naizgled međusobno suprotstavljeni, ali im je zajednička težnja da “osvoje prostor Crkve”. Kod nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljenje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka. Na taj se način Crkva pretvara u muzejski izložak ili nešto što je u posjedu izabrane nekolicine pojedinaca. Kod drugih se ista duhovna svjetovnost krije iza očaranosti društvenim ili političkim postignućima ili slavohlepnosti sposobnošću postizanja zavidnih praktičnih rezultata ili pak opsjednutosti tečajevima samopomoći i samoostavrenja. To se može pretvoriti i u brigu za pokazivanjem u javnosti, u bogat društveni život pun putovanja, sastanaka, večera, primanja. To se može očitovati u menadžerskom funkcioniranju zaokupljenom statistikama, planiranjima i ocjenjivanjima, od čega glavnu korist nema Božji narod, već prije Crkva kao organizacija. U svim tim slučajevima znak Krista utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga nije vidljiv; stvaraju se elitne skupine, ne čine se nikakvi napori u traženju onih koji su se udaljili od Crkve ili golemog mnoštva onih koji žeđaju za Kristom. Tu nema više evanđeoskog žara, zamijenilo ga je isprazno zadovoljstvo sebične samodopadnosti i udovoljavanja samome sebi.
(Papa Franjo: Evangelii gaudium / Radost evanđelja, br. 93-96)
Sveti Anto 2022.
Najnovije slike
