Otac u tajnosti

Isabel Guerra

Otac u tajnosti

Čista srijeda / Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-18

Čistom srijedom započinjemo korizmu, četrdesetdnevno vrijeme pripreme za Uskrs. Ovim vremenom odzvanjaju dva ozbiljna poziva: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! i: Obrati se i vjeruj evanđelju! Posvješćuje nam se naša ljudska prolaznost, smrtnost i upućuje na obraćenje koje svoj posljednji razlog ima u vjeri u Isusovu poruku života – u vjeri u evanđelje.

Sigurno smo makar malo razmišljali što bismo ove korizme mogli promijeniti, u čemu se popraviti i obratiti: smanjiti hranu, odreći se pića, pušenja, droge; odreći se nervoze i čangrizavosti, krađe i psovki, laži i ružnih riječi. Netko se je odlučio za više posta, molitve, za bolje odnose sa svojim ukućanima. Netko se odlučio savjesnije obavljati svoje poslove, biti uviđavniji prema slabima, organizirati kakvu akciju solidarnosti, podijeliti dio svoga imanja sa siromašnima. Korizma je u svakom  slučaju posebno vrijeme, vrijeme milosti, vrijeme darovano da se vratimo jezgri svoje ljudskosti.

Sva tri današnja čitanja u svome središtu imaju poziv na osobni odnos s Bogom. Tek iz toga odnosa proizlazi kršćanska pobožna praksa: djela milostinje, molitve i posta. Tako prorok Joel poziva na povratak Bogu, Pavao na pomirenje s Bogom, a Matej prenosi Isusove riječi iz Govora na Gori da sve što činimo trebamo činiti u svijesti da se nalazimo pred nevidljivim a prisutnim Bogom, Bogom skrivenim ljudskim očima, pred Bogom Ocem koji je u tajnosti. Tko svoju pravednost vrši samo zbog ljudi, tko radi samo da ga ljudi vide, strašno promašuje, izobličuje se u licemjera.

A mnogo toga, možda i sve, činimo samo za ljudske oči i ljudske pohvale. I nije uopće lagano biti iskren. Jer kao da je sve oko nas usmjereno na vanjštinu, i riječi i odjeća, auta i mediji, molitve i milostinja, susreti i prijemi, religiozni obredi i manifestacije. Zar se makar nekad ne uhvatimo da smo prijetvorni, jer prikazujemo se drukčiji nego što jesmo. Koliko je samo naših pozdrava i odnosa krajnje namještenih, udvorničkih i ljigavih. Njima želimo kupiti naklonost ili uliti strah, domoći se kakve pozicije ili ostaviti dojam uljudne veličine.

U sebi slutimo tihi, skoro neprimjetni poziv na autentičnost, na istiniti život, ali nemamo snage jer nam se čini da smo već predaleko otišli i da povratka nema. Privid života najčešće je jači od stvarnog života. Govorimo ono što ne mislimo, radimo ono što će drugi pohvaliti, savjetujemo drugima ono što mi ne radimo, govorimo i propovijedamo ono što ljudi vole čuti, slušamo ono što potvrđuje našu taštinu. Maska prijetvornosti sljubila se uz nas, postala je naša osobnost, uzela nam dušu.

Isus nas poziv da svoju pravednost ne činimo pred ljudima nego najprije pred skrivenim Bogom. Taj poziv odzvanja i ove korizme. I ne samo u korizmi. Za čitava svoga djelovanja Isus je od svojih učenika stalno tražio čistoću nakane, poštenje unutarnje intencije. Toliko puta evanđelja govore kako Isus prozire ljudske i najskrivenije misli i najunutarnjije razloge čovjekova ponašanja. Naravno, nije on znatiželjnik niti kopač po ljudskim intimama. Njemu je stalo do zdravlja duše, kako kažemo, do zdravlja čovjekove biti, do toga da čovjek ne postane igračka ljudi, slijepi poslušnik moćnih ni klaun svjetine i okolnosti, nego samostalna i zrela osoba vjere i ljubavi.

Isusu je stalo da čovjek živi iz svoga odnosa s Bogom Ocem. Taj odnos je Arhimedova točka, središte svih odnosa, os svemira. U tom najintimnijem prostoru osobnosti, u skrovitom odnosu s Bogom Ocem, oblikuje se svjesna motivacija i slobodna intencija (nakana). Naravno, Isus pritom ne niječe vanjska djela milosrđa, molitve i posta. On nipošto ne kaže dovoljno je ostati na dobrim nakanama. Naprotiv, on zahtijeva sva ta djela, ali kaže ako i najbolja djela njegova učenika ne izlaze iz otajstvenoga odnosa s Ocem, ona su licemjerna. S druge strane, ako bi čak svi ljudi obezvrijedili ili zanijekali ta dobra djela, Isusov učenik zna da su ona učinjena iz ljubavi prema Bogu Ocu.

Upravo u odnosu s Bogom događa se obraćenje koje onda mijenja i naša vanjska djela. A tu tek nastaje prava muka, jer svoju vjeru u Boga razumijevamo kao potrebu trajnog dokazivanja. I kao što trošimo život pokazujući pred ljudima da smo bolji nego što jesmo ili bolji nego oni misle o nama, slično tako stajemo i pred Boga. Vanjskim djelima nastojim pridobiti Božju naklonost, udobrovoljiti ga. Bog međutim nije kao mi ljudi. Isusov poziv na obraćenje i vjeru u radosnu vijest ne odnosi se najprije i jedino na vanjska djela, nego upravo na odnos s Bogom, u kojem Bogu ništa ne treba dokazivati.

Vrijeme je da se već jednom susretnemo s Bogom Ocem i to “bez ičega”, u tajnosti – kako se i događa ljubav, pa da iz te spasenjske skrivene ljubavi širimo radost milostinje, molitve i posta. Bogu Ocu – kojemu nas Isus poziva da se obratimo i povjerujemo mu – nismo ništa dužni. Ljubav nije trgovina. Očeva ljubav se ne naplaćuje nego uzvraća – dalje daruje.

Fra Ivan Šarčević