Slijediti zvijezdu i biti kralj

Tri mudraca s Istoka i Betlehemska zvijezda (Ulrich Leive)

Slijediti zvijezdu i biti kralj

Bogojavljenje

Iz 60,1-6; Ef 3,23a.5-6; Mt 2,1-12

Na počecima kršćanstva (kraj II. stoljeća), još prije slavljenja Božića (rađanja Svjetla), svetkovina Bogojavljenja (epifanija) u sebi je sadržavala tri događaja iz Isusova života: objavu svemu svijetu božanskoga djeteta Isusa, novoga kralja, kojemu se klanjaju i zvijezde (svemir) i zemaljske vlasti (poganski kraljevi), potom događaj krštenja na rijeci Jordanu kao prvo Isusovo javno pojavljivanje među ljudima te spomen na Isusov prvi javni nastup u Kani Galilejskoj. S vremenom su se spomeni na ove događaje počeli zasebno slaviti. Uz Bogojavljenje je ostala vezana posveta vode, pa u nas ova svetkovina ima naziv i Vodokršće: spominjemo se svoga krštenja i svetom vodom škropimo svoje obitelji i mjesta obitavanja.

Kao ključ za razumijevanje današnje svetkovine mogu nam poslužiti riječi apostola Pavla iz poslanice Efežanima o rasporedbi Božje milosti svim ljudima. Pavao, s pravom nazvana i apostol narodā, piše da su “pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju”. Pavao ustvari ništa drugo ne čini nego nastavlja na proroka Izaiju i njegov govor o svjetlosti kojoj koračaju svi narodi svijeta. Sve što slavimo oko Božića sve svjedoči o Božjoj inicijativi, njegovom sveopćem spasonosnom djelu za sreću i spasenje svih ljudi, bez razlike. Ova svetkovina to ilustrira na jedinstven način. U Betlehem stižu trojica zvjezdoznanaca (maga) koji prate novu zvijezdu na nebu. Čitav svemir sudjeluje u događaju Božjeg postajanja čovjekom. Još od Egipćana poznato je da se nakon zimskog solsticija javljaju tri sjajne zvijezde u Orionovom pojasu, a najsjajnija pokazuje mjesto gdje se rađa Sunce. Tu zvijezdu slijede magi. I ona ih, piše Matej, vodi k Isusu u Betlehem.

Ove se zvjezdoznance naziva i mudracima. U ovome se otkriva istina da Isusovo rođenje ne prepoznaju samo pastiri, kako se ponekada želi jednostrano istaknuti, nego i ljudi obrazovani, intelektualci, čije traganje za riječju i istinom završava u prepoznavanju Riječi i Istine u osobi, utjelovljenoj Božjoj riječi i istini. Čistoća traženja, čistoća duše ovih umnih ljudi jednaka je jednostavnosti i čistoći pastira. Božja objava nije pridržana samo jednima, niti se apriori veže za društveni status. Zna se, naime, dogoditi i to se događa kroz čitavu povijest Crkve da se ljude koje traže, a najčešće ih se naziva intelektualcima, iz duhovne lijenosti crkvenih “pastira” i prezira prema intelektu isključuje i marginalizira u crkvenim zajednicama. Slično jeruzalemskim “glavarima svećeničkim” i “pismoznancima narodnim”, dakle “pastirima” vjernika koji su znali istinu, koji citiraju proroka Miheja o rađanju kralja u Betlehemu Judejskom, ali ih ta istina nije mijenja. Oni su magima prenijeli istinu i pojasnili gdje se Isus ima roditi, ali se nisu ni maknuli iz svojih udobnosti. Slično se događa i danas. Iz Crkve se s nelagodom gleda na mudre i umne tražitelje koji se ne mire s prosječnošću vjere. Crkva je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća izgubila radništvo, a teško ulazi u dijalog s mnoštvom intelektualaca (od filozofa, književnika, umjetnika, intelektualaca…). Kao tašti posjednici istine iskrene tražitelje Riječi i Istine, mnogi crkvenjaci sa sigurne pozicije, osuđuju kao grijeh i teške zablude, ili od tih tražitelja žele učiniti prosječne, standardne i sebi “poslušne” vjernike. Nekima od njih na teška traženja nude jeftine duhovne okrepe, ubrzano primirivanje u čvrstim pobožnim frazama ili ih zatvaraju u elitističke molitvene zajednice, ili one “sektaške” i bojovno isključive kako prema onima izvan Crkve, tako i mnogima u Crkvi.

Tri kralja se od davnina predstavljaju ne samo kao oni koji donese darove (zlato, tamjan i smirnu) nego kao pripadnici triju rasa svijeta: bijeli, žuti i crni. U tradiciji ih se naziva Melkior (u aramejskom: “kralj je moje svjetlo”), Baltazar (grčka riječ za babilonsko ime: “Neka Bel zaštiti njegov život”) i Gašpar (latinizirano perzijsko ime “Gondofar”). Za Mateja se njihovo poklonstvo novorođenom kralju svijeta veže uz Iazijino proroštvo iz današnejga čitanja: “K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje” (Iz 60,3), kao i riječi Psalma: “Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti” (Ps 72,11). Isticanje različitih rasa jasan je odgovor na stalnu kušnju kršćana da se rasno, nacionalno i kulturno zatvore. Kršćanstvo, Crkva, odnosno evanđelje, ne privilegira nijednu rasu, naciju ili kulturu. Nakon što je raskinulo sa židovskim Zakonom, ulazeći u grčko rimski svijet, a posebno s Konstantinovim dobom, kršćanstvo je stalno u kušnji da se na drukčiji način “rejudaizira”, sada kao rimsko carstvo kroz rimsko pravo i grčku filozofiju, ili kao “bijela”, europska kultura, ili na manjim prostorima kroz identifikaciju s nacijom. Koliko je samo promašaja s pogubnim posljedicama bilo u povijesti zapadnoga kršćanstva i zapadne Crkve kad je umjesto univerzalnosti evanđelja i Božjega kraljevstva silom nametala zapadnu kulturu (običaje, tehnologiju i ekonomiju…). Time je izdala apostola Pavla, apostola “poganā”, a time i samoga Isusa – Božju uosobljenu Riječ – spasiteljicu svih ljudi.

Još se jedna posebnost nadaje iz današnjega evanđelja. Za razliku od Heroda, koji se strašio za svoju poziciju, trojica kraljeva ostavljaju svoja sjedišta i kreću na put. Ne umišljaju da će bez njih sve propasti. Dolaze do neuglednog mjesta Isusova rođenja i u najnemoćnijem prepoznaju što je to i tko je to nositelj istinskoga života i snage, što znači biti kralj bez pozicije, pratnje, vojske i kraljevskih insignija. I oni donose darove. Nisu oni koji očekuju da se samo njih dariva, da se njima dolazi na poklonstvo, da se samo njih časti. I darivaju najbolje što imaju ne očekujući ništa zauzvrat. Darivaju svoju čast i vlast.

Isusovo rođenje – kao i čitava radosna vijest /evanđelje/ o jednom iznimnom čovjeku, osobi Isusu Kristu – poruka je za sve rase, narode i jezike. U njemu se Bog definitivno objavljuje ljudima, ulazi u ljudsku povijest, postaje brat, prijatelj, spasitelj i “kralj”. Njega slijediti znači slijediti svoju a ne od drugih nametnutu zvijezdu; slijediti je postojano i nepokolebljivo u mrklinama i tamama ljudskih rasnih i nacionalnih, kulturnih i religijskih sukoba. To znači i sudjelovati u povijesti svijeta i svoga društva, razgovarati s glavarima svećeničkim i pismoznancima, poštivati kraljeve (vladare) zemaljske, ali ih i zaobilaziti, baš kako se i trojica kraljeva nisu htjeli više vratiti Herodu, nego ići svojim putem u svojoj zemlji, slijedeći najjasniju zvijezdu Života, kada ti kraljevi postaju tirani i izrabljivači, kada ne prepoznaju da se kralj može biti na posve suprotan način od uobičajenoga.

Fra Ivan Šarčević