Živjeti u svjetlu Riječi

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijače u Boga, i Riječ bijaše Bog (Ulrich Leive)

Živjeti u svjetlu Riječi

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tko je u božićnom vremenu dolazio na mise, tri puta je čuo današnje evanđelje: na sam Božić, na misi zahvalnici na kraju godine i evo danas. Je li previše ponavljanja jednoga te istoga? Nismo li od mnoštva riječi koje smo ovih dana slušali umorni te bi možda najbolje bilo zašutjeti? Usprkos tomu, jedno moramo priznati, nema “prazne” šutnje, ne možemo se izmaknuti u bezglasnu tišinu. Štoviše, sve naše tišine i šutnje, od one tihe, povučene do one nemoralne, oportunističke, ili one sustegnute, nabrekle od prkosa, i one kojom kažnjavamo bližnje, sve te naše šutnje su označene riječju. Sve naše tišine odjekuju glasovima, vlastitim ili naših bližnjih, ili glasom kojem ne znamo izvor. I kada šutimo, mi šutimo o nečemu rečenome, nečemu govorenome, nečemu nedorečenome. Na početku je riječ. Zato se početkom, Proslovom Ivanova evanđelja o Riječi, i želi istaknuti važnost nikada dokraja dosegnute tajne Božjeg utjelovljenja, Božjeg sebepriopćenja ljudima, Božjeg orječenja.

Zato se ovim evanđeljem o Riječi potvrđuje da smo stvoreni Riječju, da smo ljudi riječi, i uzaludno su sva naša nastojanja da umaknemo od riječi i govora. Nema apsolutne šutnje. Ivan u malo riječi sažima povijest Boga s ljudima. Govori – vraćajući se na početak stvaranja svijeta – da Bog sve stvara Riječju, ta Riječ je u Bogu, ona je Bog sam. Riječju nastaje život. Riječju ljubavi i pristanka i mi ljudi sustvaramo život, ili ga riječju mržnje i prokletstva ubijamo. Sve počinje s riječju. I misao je bezglasna riječ. Riječju se očitujemo drugima, kao što je Bog izišao iz sebe sama i riječju se objavljivao u stvaranju, u prorocima, u Ivanu Krstitelju i konačno u Isusu Kristu kao sama Riječ.

Nitko nije niti će zagospodariti riječima. Mi smo riječju rođeni, u riječima se krećemo, riječi nas nose, riječi nas zagrljuju kao tajna života. Riječi su i tajna. Iako rođeni iz riječi, učimo se govoriti. I učimo se čitava života izreći tajnu. Preko riječi se objavljujemo. I što ljepše i jednostavnije govorimo, znak je da smo više pozornosti posvetili svojim riječima. Sve je naše ljudsko dvoznačno, pa i riječima se, naravno, unosi svjetlo ili mrak, dobro ili zlo; riječima  se možemo maskirati, njima možemo obmanjivati, zavoditi i varati druge. I često to i činimo.

Kolika je važnost riječi, pokazuje se u životima naših bližnjih ako ne umiju govoriti, ako nemaju, kako kažemo, dar govora, ili ako ga uslijed kakve nesreće ili bolesti izgube. Između nas ima ljudi kojima su životne nevolje, patnje i nepravde oduzele riječ, koje su ljudi “ušutkali” kad god su htjeli reći ono bitno, oslobađajuće; puno je “poluotvorenih usta koje se nikad nisu izrekle”, ljudi koji su se sami lišili ili su ih drugi isključili iz ljudske komunikacije. A bez komunikacije, bez razgovaranja, bez izmjene riječi, nema dostojna života.

Nagrađivana hrvatska spisateljica iz Osijeka, Ivana Šojat Kuči, u svom romanu (Unterstadt) o podunavskim Nijemcima opisuje situaciju u kojoj je otac stranac vlastitoj kćeri jer je čitava života šutio, šutio o bitnim stvarima, o sebi i svojoj prošlosti: “Ne sjećam se, zapravo, jesmo li se ikada istinski razgovarali, čitali neku slikovnicu, jesam li ikad prije spavanja poslušala ijednu njegovu priču. Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci pred smrt [rak pluća]. Tada je počeo pričati, u instant-zgusnutome obliku iznositi pozadinu sebe samoga, nešto u što bih ga konačno mogla smjestiti. Tek sam ga tada zapravo zavoljela, osjetila ga dovoljno bliskim da mu ne zamjerim što se otvorio samo trenutak prije nego što će zauvijek otići.”

A koliki su prošli ovom zemljom a da bitno nisu rekli ni najbližima. Ne možemo jedni druge upoznati ako se ne otvorimo, ako se ne priopćimo, ne oriječimo. Nije riječ o površnom govoru, o brbljanju o svemu i svačemu, nije riječ ni o “mudrijanju” i sofisteriji kako bi se ispitalo drugoga ili drugoga zavelo na pogrešan put, samo da se ne iznese vlastiti stav, nego o onome što nas se bezuvjetno tiče, o onome što smatramo nosivim u našem iskustvu, o onome što su naše istinske želje i čežnje, o istini i ljubavi koju smo dužni drugima. Može se proživjeti život – naravno, razlozi su različiti – kao stranci u blizini, u sputanostima vlastitim ili strahovima od drugih tako da nikada nismo nikome kazali što to i koga to istinski ljubimo, ili ne ljubimo; što je za nas bezuvjetno bitno. Važna je riječ, važan je razgovor. Ono nepodnošljivo, ono mrziteljsko često počinje u prekidu dijaloga. Izopačene politike, religijski fundamentalizmi i fanatizmi uvijek imaju cilj prekinuti svaki razgovor s drugima.

Početak Ivanova evanđelja govori o Božjem ničim uvjetovanim milosrdnim sebepriopćenjem u Riječi koja je postala tijelom, koja je postala čovjekom, osobom, Isusom, sinom Davidovim. Ako se u svome životu želimo kretati prema punini života, ako u vremenu sjena i tama, nepodnošljivih šutnji i razornih galama hoćemo imati više svjetla, ne samo da je dobro, nego je nužno učiti se govoriti od Riječi, od Isusa. Ako želimo stvarati život, ako želimo unositi svjetlo među ljude, ako želimo prosuđivati svoje i tuđe riječi, ne samo da je dobro, nego je i nužno sve to činiti u svjetlu Riječi, Božje riječi, kroz kriterij Isusova evanđelja. Pritom je neizostavno uvijek imati na umu da neće ići sve po našoj dobroj želji. Dogodit će se kao i utjelovljenoj Riječi slično iskustvo: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Nema dakle mirne luke, nema zavjetrine za riječi koje svijetle, za radosne i dobre, istinite i oslobađajuće riječi. Jedno je sigurno, riječ jednom izgovorena, nepovratno djeluje, blagoslivlja i izaziva, oslobađa i unosi nemir, stvara i ubija…

Ako bismo saželi poruku današnjega evanđelja onda bismo mogli kazati: Bog se kroz povijest objavljuje, priopćuje, on govori. U punini vremena, u vrhuncu objave, on se očituje u čovjeku, u svojoj riječi, u Isusu Kristu. A to je najnevjerojatniji govor, tako radikalna objava koja je, da izvrnutom perspektivom kažemo, najbliža “ateizmu”, jer se paradoksalno Bog do te mjere lišava božanstva i svoje nepristupačnosti (svoje samorazumljive nijemosti i daljine) da postaje jedan od nas, da nosi našu sudbinu od rođenja do smrti. I da se objavljuje ne samo u snu i čudima, ne samo po prorocima, u riječima knjige i (prirodnih) zakona, nego sam On u ljudskom tijelu i konkretnim čovjekovim ustima iz kojih proizlaze riječi, riječi ljudske, doista tako ljudske – dakle razumljive i jednostavne riječi – ali koje još nitko tako nije izgovorio, još nitko nije tako stajao čitavim svojim postojanjem iza svojih riječi, još nitko tako ljudski nije govorio kao Bog.

Bog ne šuti iako ne govori uvijek nama razumljivim riječima i znakovima. Bog ne šuti. Ni danas. Šutnja nije ni naš početak, šutnja nije kraj našeg postojanja. Šutnja je smislena samo kao uvjet, kao ponizna i poklonstvena tišina, kao strpljiva bezglasnost da se bolje čuje, da se bolje razabere kako se to Tajna danas izriče, što to Bog priopćava nama u našem vremenu. Zato valja sa starozavjetnim vjernikom-psalmistom ponavljati: Gospodine, tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Zato valja ponavljati učenikove riječi Isusu: Kome da idemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. I riječi Ivana Evanđelista: Ti si Gospodine, Isuse, riječ i svjetlo; ti si put, istina i život.

Fra Ivan Šarčević