SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

USKRS

Uskrsnuće (Ivo Dulčić)

Isusa u grobu nema

Uskrs

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku koga se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahte u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko „ukrao“ Isusovo tijelo? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećanja dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao te da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života.

Sretan vam Uskrs!

************

USKRS MARIJE MAGDALENE

Magdalena na grobu (Vladimir Blažanović)

Iv 20,1-9

Velik je čovjekov problem, najveći, vlastita smrt. Opravdano mi ljudi želimo nastaviti živjeti i poslije smrti. U svojoj djeci, često. U svojim djelima, još češće, dakle u svojoj slavi. Čovjek nema u sebi nikakve sigurnosti vječnoga trajanja. Nema ni u drugima, djeci i prijateljima, jer i oni umiru, sjećanja su kratka; nema čovjek svoga trajanja ni u djelima, jer nadolaze takve revizije prošlosti da ono i što je objektivno valjano, što je uzorno, biva u nekim epohama proglašeno izdajom, slabošću ili “papučarenjem”. Čovjek jedino u Bogu – a to je stvar vjere – ima svoje trajanje. Za kršćane je to Bog ljubavi. Za kršćane je to nasljedovanje Isusa Krista koji je čak i život podredio ljubavi. Ljubav je, svjedočanstvo je biblijskih vjernika, jača i od života i smrti. Ona je vječna, ona je prvo i glavno svojstvo Boga.

Da je ljubav jača od smrti govore nam izvještaji o Isusovu uskrsnuću. Božja ljubav je pobijedila ljudsko zlo i najveću ljudsku muku – smrt. Isus je uskrsnuo. O tome danas na svetkovina Uskrsa slušamo iz skraćenoga izvještaja iz Ivanova evanđelja o Mariji Magdaleni na Isusovu grobu. Ta se žena, piše Ivan, još za mraka iskrala iz nekoga skrovišta i došla k svome Učitelju na grob da s njim razgovara. Inače Mariju Magdalenu evanđelja spominju 14 puta. Ona je uvijek prva među ženama na popisu žena koje se imenuju uz Isusa, na Putu križa, u događajima pored praznoga groba, u ukazanjima [osim u Iv 19,25 pod križem gdje se prva spominje Isusova majka Marija]. Mariju Magdalenu se naziva prvom navjestiteljicom uskrsnuća, štoviše apostolicom apostola jer joj se prvi ukazao Gospodin Isus i jer je ona bila ona koja je učenika zvala na grob i prenosila im poruku da je Isus živ te da krenu za njim – nasljedovati ga u Galileju, ondje gdje su sve započeli.

Marija se nije mirila sa smrću nekoga koga je voljela, nekoga tko ju je – kako predaja govori – oslobodio sile demona. Njezina ljubav se nije mirila s porazom svega, njezina je ljubav htjela pobijediti smrt i odsutnost onoga koji ju je tako čisto ljubio, jer imala je najveće iskustvo na zemlji – iskustvo novoga života: ondje dakle gdje je osuđena na društvenu smrt od drugih i gdje je sama od sebe digla ruke, u susretu s Isusom dogodila se radikalna novost života. Ljubav je jača od svake smrti.

Za uskrsni događaj osim što je Marija Magdalena pozvala dvojicu glavnih Isusovih učenika, Petra i Ivana, da vide prazan grob, važno je i ono što se poslije događa, a što zbog dužine izostavljamo čitati na današnji dan. Naime, nakon što je ova žena pozvala dvojicu učenika i nakon što su oni, svaki na svoj način, provjerili prazan grob i pošto su, iako nisu poznavali Pisma koja govore o Isusovu uskrsnuću, povjerovali i otišli, Marija je i dalje ostala kod groba i plakala. Plakala je puno. I u to joj dolazi Učitelj Isus koga ona ne prepoznaje. Mijenja ga s vrtlarom i traži ako je odnio Isusovo tijelo da ga vrati, sve dok je Isus nije zovnuo njezinim vlastitim imenom: Marijo! I govori joj da ga ne zadržava sa sobom, da shvati da ljubav ne može biti posjednička, jer mora ići k svome Ocu i Ocu njezinu i Ocu njezinih prijatelja. Tek tada, nakon nemirenja i plača, Marija odlazi s groba i naviješta učenicima da je vidjela Gospodina i govori im sve što joj rekao.

Krist i Magdalena (Ljubo Lah)

Marija Magdalena je ljubila Isusa. Njezina je ljubav, događaj s groba to svjedoči, nasljedovanje Isusove ljubavi koja je jača od smrti, a koju je ona već doživjela. Imamo mnogo poteškoća s ovom ženom, jer ju je kršćanska tradicija skoro zarobila u prostor grešnosti, posebno u grijeh na seksualnom području, a suvremena kultura je koristi kao jeftini, površinski i komercijalni kič (T. Halík), kao sredstvo raznoraznih fantazija, tako da je se uklanja ustranu. A ona je nova žena, novi – uskrsni čovjek koji je ljubavlju oslobođen od svojih demona, bjesova i zloća. I zato je ona ustrajala u traženju, u ljubavi koja se ne miri da ljubav može biti pobijeđena zlom, uskoćama i intrigama, izdajama i novcem, zatajama i pranjem ruku, smrću… Ljubav je jača od smrti.

Na svetkovinu Božje ljubavi, na svetkovinu kojom se spominjemo Božje potvrde Isusove ljubavi prema svakome od nas, osobno ali kao obiteljskoj i široj zajednici, nama kao Crkvi vrijeme je da se poistovjetimo s Marijom Magdalenom, s obraćenom, otkupljenom, ozdravljenom ženom. Naime, vrlo rado i prekomjerno poistovjećujemo sebe i svoju Crkvu s Petrom, s Ivanom, a posebno s Isusovom i našom majkom Marijom. Ali je krajnje prikladno vidjeti se u slici Marije Magdalene. Jer i pojedinačno i kao Crkva nismo samo u stanju neporočnosti poput Blažene Djevice Marije, nismo “bez ljage i bore”. Mi smo pojedinačno i kao Crkva opsjednuti raznim demonima, demonom nacionalizma, demonom religijske isključivosti, demonom laži i krađe, demonom sebičnosti i neumjerenog zgrtanja imanja, opsjednuti smo demonom bezgrešnosti ili onog licemjernog općeg priznanja kako smo slabi i grešni, a ustvari ne dopuštamo da nas zahvati oslobađajuća Božja ljubav u Isusu Kristu. Ne dajemo pristupa Isusu da nas konačno dedemonizira i privede u Božje vlasništvo, u prostor Božjega kraljevstva.

Marija Magdalena bi trebala biti naša slika: Marija grešnica, Marija ozdravljena od svojih demona, Marija tražiteljica, Marija koja ljubi i ne miri se s porazom, a ne samo da slika nas i naše Crkve bude Majka Marija i to uvijek u nekom djevičanskom i djevojačkom stanju [takve su slike preplavile našu vjerničku praksu], kao da Majka Marija nikada nije postala zrela žena koja se slobodno odlučuje, koja ne razumije sve, koja također plače i koja opominje, koja se ne miri, koja je uvjerena da će Bog detronizirati moćne i ohole a podići ponizne i obespravljene.

Marija Magdalena je također slika vjernika i Crkve za naše vrijeme. Ona traži život u smrti, ljubav na grobu; otvorena je Božjem neočekivanom zahvatu ozdravljenja i uskrsnuća. Ona nije ohola ni samouvjerena u svojoj vjeri, nego plače jer je njezin Učitelj uklonjen iz zajednice ljudi, jer je njegova ljubav tako nerazumljena i poražena. Marija Magdalena se izručuje otajstvenoj Božjoj ljubavi. I njezino traženje u konačnici biva potvrđeno. Njezin je Učitelj zove njezinim imenom, Marija, i šalje je da napusti grob, da ide naviještati učenicima i svijetu da je on živ, da je u Očevoj blizini ali i s ljudima. Šalje je da kaže učenicima da ga nasljeduju prema Galileji, u svakodnevnom životu. To je put životnoga smisla, put ljubavi koja je jača od smrti.

Sretan vam Uskrs!

************

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Nada protiv svake nade

USKRS

Iv 20,1-9

Sa svim važnim zbiljama i istinama u iskušenju smo da upadnemo u apstrakciju, da ih odmaknemo od realnosti, od stvarnoga života. Tako je i s našom vjerom u Boga i u njoj s temeljnom istinom – Isusovim uskrsnućem. Kao da život i vjera idu paralelnim kolosijecima. Istina da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih, nije, međutim, poput drugih istina, onako kako je vidljiv stol pred nama, kako vidimo lice našega bližnjega ili kako su dva i dva četiri. Uskrsnuće je istodobno nešto mnogo više i istodobno, prema svjedocima da je Raspeti živ, nešto mnogo konkretnije od naše najstvarnije stvarnosti. Isusovo uskrsnuće nije ni istina uzdignuta u nenastanjivi Božji prostor, dostupan samo “izabranim” vjernicima, nego stvarni događaj, utemeljujući događaj naše vjere, koji se nudi svima, baš svima na odluku.

Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih knjiga ne izvještavaju o samom događaju uskrsnuća. Iako sam događaj uskrsnuća nitko nije vidio, on se – uvijek prema svjedočenju Isusovih učenika – stvarno dogodio. Oni izvještavaju o onome što su sami vidjeli ili čuli od onih koji su susreli uskrsloga Gospodina. Zato imamo različite izvještaje, koji u svoj svojoj raznolikosti žele naglasiti samo jedno: Bog je uskrisio Isusa. Raspeti je živ. On je obećani Mesija, Učitelj i Gospodin. Bog je potvrdio njegov život. Poraženi u ljudskim očima, živi novim, vječnim životom u Božjoj blizini. Uskrsnuća nema bez križa, ono nije mit o sreći bez ljubavi, ljubavi do nedužne patnje.

Pisci – poput svakoga hoće prenijeti neki za njega presudan događaj – muče se kako da što plastičnije opišu svoje iskustvo. I nikada nisu zadovoljni, jer uvijek nešto izmakne, nikada se ne može sve izreći. Pritom dolazi i do različitih naglasaka. Jedan izvještaj govori o prvom dolasku žena na grob, drugi o prvom dolasku samo Marije Magdalene, treći o dvojici učenika koji na putu susreću Stranca, Isusa. U svakom se jasno ističe da je grob prazan, u svakom se ostavlja nevjerojatna sloboda odluke da se povjeruje u neočekivani Božji zahvat ili da je, kako je onodobna većina (utjecajnih i mislećih) ljudi i smatrala, Isusovo uskrsnuće izmišljotina, ili teološka maska za krađu Isusova tijela u okrilju noći od strane njegovih učenika koji se zapravo nisu mogli pomiriti s porazom: da takav prorok i čudotvorac skonča kao “ološ” na ljudskom otpadu.

Evanđelja kao i Biblija u cjelini ostavljaju mogućnost i vjere i nevjere. Uskrsnuće neusporedivo najviše. Nema prisile u vjeri. Vjera ne niče u silini i najjačih argumenata niti iz gorljiva uvjeravanja. Vjera nema nikakva uporišta osim povjerenja u riječ svjedoka i povjerenja u smislenost svega stvorenoga od Boga i povjerenja u Božje trajno zauzimanja za ljude i svijet. Veličina evanđeoskih izvješća da nikoga ne prisiljavaju na vjeru može se otkriti i u tekstovima koji govore da su, nitko drugi, nego baš žene one koje prve dolaze na grob, ne učenici, da je među tim ženama uvijek, nitko drugi, nego baš Marija Magdalena. A žene, slično kao i danas, nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci (viri probati) nego se o njima, kao i danas, mislilo da su raznositelji priča (pa i tračeva), pogotovo žene poput Marije Magdalene, jer one, kako kažu čak i Isusovi učenici, samo unose smutnju i zabunu.

Evanđelja, pak, s tim našim mukama oko žena gotovo da nemaju problema. Njih ne prešućuju. Štoviše, kao da i nas današnje ljude i kršćane još više guraju u sumnju i dilemu, odnosno u stanje nužne odluke vjere. Dakle, iako imamo relativno dosta izvještaja o Isusovu uskrsnuću, zapravo o praznome grobu, te o susretu žena i učenika s uskrslim Isusom, uvijek se ostavlja mogućnost radikalne sumnje i nijekanja ili odluke za bespridržajnu vjeru. Uskrsnuće je događaj prijeloma, događaj radikalne upitnosti (kriza) i prilika (kairos) kako za vjeru tako i za nevjeru.

Mučimo se kako razumjeti i izraziti Isusovo uskrsnuće. A ono nije prazna misao, nego događaj potvrde jednoga, ljudskim očima gledano, krajnje neuspjela, u totalnom fijasku okončana života. Evanđelja nam ne maskiraju Isusov neuspjeh, ne vrše nikakve duhovne kozmetike ni nad izdajom, malovjernošću i razočaranju učenika u Učitelja Isusa. Ne pretvaraju križ u ljudsku, ovozemaljsku pobjedu. Kako je samo moćno otkriti poruku evanđelja da su neka teška razočaranja neopisivo blagotvorna, otkupiteljska, spasenjska, jer su zablude i obmane ne samo loše, nego krajnje opasne i po pojedinca i za zajednicu. Nažalost, većina nas zakivamo se i žalimo više za zabludama i obmanama nego što se odlučujemo za novi, uskrsli život.

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Božje uskrišenje Isusa svjedoči da Bog djeluje i kada su sve mogućnosti zatvorene, kada je čak vjera nestala, kada vladaju razočaranje i očaj, ali kada nije ugasla – kako to očituje Marija Magdalene, Isusova majka Marija i njezine drúge – ljubav, ljubav koja se ne miri da je nepravedna smrt zadnja riječ, koja se pita, koja traži život i ondje gdje su ga ljudi pretvorili u grob i smrt. Isusovo uskrsnuće potvrđuje da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću, da se njegovo djelovanje ne ravna prema našim očekivanjima. Bog ne ismijava niti poništava naša očekivanja, nego ih po svom otajstvenom naumu preusmjerava prema onome daleko boljem za čovjeka nego što mi ljudi možemo i zamisliti.

Tko će maknuti kamen s groba, pitale su se žene pune ljubavi i sažaljenja pred polazak da pomažu Isusovo tijelo? Tko je maknuo kamen s groba i tko je ukrao Gospodina, pitala se ožalošćena Marija Magdalena? Tko je u našem životu skinuo onaj teški kamen s našega srca? Tko će maknuti kamen s naših duhovnih smrti, s naših izgubljenosti i grešnosti? Tko će odvaliti kamen s one najteže, fizičke smrti na koncu života?

Poruka praznoga groba, poruka svjedoka susreta s Uskrslim stiže i do nas danas: Bog uskrišava Isusa nasuprot svim drukčijim očekivanjima, nasuprot moći nevjere. Nada protiv svake nade i ljubav koja se ne miri sa smrću vraća nam radost postojanja i smisao da se vratimo svojim Galilejama, svojoj svakodnevnici, te da u svojim obiteljima, na poslu, u župnim zajednicama, u društvu i svijetu tolikih podjela i sukoba, crnih petaka i grobne šutnje, svjedočimo Boga koji ljubi ljude i ne dopušta da umre Pravednik.

Blagoslovljen vam i radostan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA