SV Anto
SLIDER
previous arrow
next arrow
Slider

Velika subota

Gospa žalosna (Ivo Dulčić)

USKRSNO BDIJENJE

Novi čovjek – novi život

Jedan od ključeva za ulazak u značenjima bogate obrede i simbole, riječi i geste uskrsnoga bdijenja mogli bismo imenovati riječima Božja iznenađujuća novost. Bog na uvijek neshvatljivo nov način zahvaća u povijest i čovjekov život. To Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (koju smo večeras slušali) a i u svim svojim pismima – utemeljeno na osobnom iskustvu – teološki još točnije izražava: vjera u Isusa Krista znači “hoditi u novosti života“. Kako, međutim, u naše dane, u naše pojedinačne i zajedničke živote pripustiti poruku uskrsne novosti koja se ostvarila na Isusu? Kako hoditi u novosti života ako nam je, i subjektivno i objektivno, gotovo nemoguće odmaknuti se od problema, mnogovrsnih dnevnih muka, zadaća i relacija kojima ne umijemo odgovoriti, kako u novu budućnost, ako nas naša prošlost nekada tako pritišće da bismo se čak rado iselili iz vlastite kože?

Recepta nema. Riječ je o putu. Vjera je put. Savao iz Tarza /Pavao/ djeluje i piše iz svoga osnovnoga životnoga iskustva s puta, koje kulminira na putu u Damask. Iz susreta s Isusom, on je postao novi čovjek – nastala je radikalna promjena njegova mišljenja i djelovanja. Sva večerašnja obredna simbolika i sva čitanja govore o novosti koja dolazi s Božjim zahvatom u ljudsku povijest. I obredi svjetla, Pjesma uskrsnoj svijeći, blagoslov vode i obnova krsnih obećanja, temelje se na iznenađujućoj novosti života. Uskrs i znači: Bog uskrišava Raspetoga, izvodi ga u novi život. Raspeti Isus je u drugoj dimenziji, “stran” i prepoznatljiv, “isti” i drukčiji.

Večerašnja biblijska čitanja na poseban način govore o raznim situacijama pojedinca i naroda u kojima Bog čini sve novo. Božja novost sažetak je povijesti spasenja. Život, novi život glavna je oznaka odnosa između Boga i čovjeka i ljudi među sobom. Novi čovjek je najveći ishod ljudskosti, rada na sebi i vjere u Boga.

Prvo čitanje iz Knjige Postanka o Božjem stvaranju svijeta (naravno, riječ je o staroj slici svijeta) ne želi posredovati znanstvenu točnost nastanka svemira i života, nego biblijski vjernik želi posvjedočiti istinu vjere: Bog je tvorac svega. On je odgovor na pitanje zašto uopće nešto jest, zašto sve ovo, zašto svemir i zemlja, svjetlo i tama, dan i noć, bilje i ribe, žirafe i ptice, zašto tolike galaksije, zašto čovjek, žensko i muško, zašto uopće život, a zašto nije ništa, ništavilo. Sve je u tajni Božjega stvaranja. [Zato donosimo i hranu na blagoslov, da sve što jesmo i od čega živimo stavimo u Božju blizinu, da zahvalimo na daru života, za opći smisao svega.] Zato se uvijek iznova valja vraćati na temeljno povjerenje da stvarnost oko nas, da naš svijet, od mikro do makrokozmosa, da naša povijest, kako god bila prepuna zla i patnje nije besmislena. Postojanju treba reći DA.

I druga čitanja govore o radikalnoj Božjoj novosti. I ono o Abrahamovom žrtvovanju Izaka i njegovom vjerničkom zaključku da Bog i u takvoj situaciji preokreće njegovu povijest, svjedoči da postaje Bog novosti, Bog koji proviđa, Bog providnosti. Velika je razlika između biblijskih vjernika (pisaca Biblije) i nas danas. S biblijskim čovjekom, tako on vjeruje, Bog hodi “uz bok”, ispred njega je, vodi ga; čovjek s njime razgovara, moli, pjeva mu, prepire se i svađa s njime, njegovi su tragovi čovjeku posvuda vidljivi. Bog vodi povijest. U našem vremenu, pak, za mnoge Bog postoji, ali je “nedjelotvoran”, ne uviđa se njegova prisutnost u konkretnim događajima, ne čuje se njegov glas… I kod onih koji mašu s Božjom blizinom, raznim duhovnjačkim iskustvima, često je više vjere u vlastite slike o Bogu, svoje nezajažljive želje nego vjere u milosrdnoga Boga Biblije koji u Isusu definitivno ulazi u naš svijet. Razlika je ogromna: za biblijskog vjernika, unatoč svem zlu i patnji u svijetu, Bog je gospodar svega, i nad zlima i dobrima. Za njega zlo i đavao nikada nisu tako “crni”, nikada samostalni princip djelovanja, nego uvijek Božja stvorenja. Zato biblijski vjernik svoj svijet nikada ne predaju vlasti mračnih sila, jer nitko nije veći od Boga. Za nas današnje ljude: Ili je Bog doista iščeznuo, izmakao se, ili smo zamagljeni, zavedeni ili uplašeni drugim prisutnostima i učinkovitostima pa ne uviđamo Božju prisutnost i djelotvornost?

Muka i Uskrsnuće (Hetty Krist)

Vratimo se Božjoj novosti u svetoj povijesti kako nam predstavljaju večerašnja čitanja. Posebna novost predstavlja izlazak/oslobođenje čitavoga jednog (izabranog) naroda iz Egipta o kojem govori čitanje iz Knjige Izlaska. I mnoge je druge narode i skupine Bog izveo na slobodu. No, ovaj nevjerojatni izlazak, kako nam ga prenose biblijski pisci, postao je uzorom i nadahnućem mnogim oslobođenjima u povijesti čovječanstva do danas. I Božji čovjek, Mojsije, postao je proročkom figurom, likom vođe naroda kako se pojedinac i zajednica (narod) oslobađaju od najoholijih i najzavodljivijih faraona (Führera i poglavnika, voždova i stožernika…), njihovih nasilja i tlačenja. Bog i danas, ali ne bez nas, izvodi iz ropstva straha, iz obespravljujućih struktura, iz mraka ovisnosti. Bog se nudi kao snaga za novi, posve novi život i kada nam izgleda da je najbolje gdje već jesmo, uz “egipatske lonce”. Poteškoća je što se stanje sužanjstva, kako unutarnjega tako i vanjskoga, najčešće smatra nepromjenjivim pa i dosegnutom slobodom. Poteškoća je što se u strahu i nehrabrosti i Bogu i sebi zatvara novost budućnosti. Sloboda nije samo dar, ona se stječe, za nju se odlučujemo stavom i samostalnim izborima.

Dva čitanja iz Knjige proroka Izaije nastavljaju govorom o Božjoj brizi za čovjeka i narod, o opraštanju prijestupa i grijeha kao novoj šansi, o tome kako nema neutješne situacije, kako tjeskoba i nesreća nemaju zadnju riječ. Govori se – pogotovo u drugom Izaijnom čitanju – o besplatnosti Božjega odnosa s čovjekom, o novom i vječnom savezu, o tome kako Bogu ne treba pristupati samo sa svojim mislima, nego mu ostaviti da bude doista Bog, da se treba ostaviti svoje bezbožnosti i zlikovstva. Prorok svjedoči da Boga treba tražiti dok se može naći i zvati ga dok je blizu, jer – to ne pojašnjava – zacijelo postoje vremena Božje odsutnosti, ljudske ostavljenosti od Boga ili čovjekova nepovratna skretanja s Božjega puta. Ipak, Izaija kako i započinje tako i završava: Božja riječ je osnovna čovjekova hrana i piće. Ona je – kako god često izgledalo drukčije – nježna i moćna, praštajuća i oslobađajuća, nikada ne ostaje bez učinka (ploda). Božja riječ je “zadnja” riječ povijesti.

Čitanje iz Knjige proroka Baruha poziva ljude da se vrate Božjoj mudrosti sadržanoj u Božjem objavljenom Zakonu. Za biblijskoga čovjeka moralnost, izvršavanje Božjih zapovijedi, ostvarenje je vjere. Biblijski čovjek ne pretendira da svoju ljudskost i vjeru ostvaruje u mističnim zanosima sjedinjenja s Bogom, nego da u svakodnevici mirno i u skladu sa svojim Bogom hodi i radi, moli se u zajednici i izgrađuje etičniji, pravedniji svijet. Punina života je u vjeri u Boga Stvoritelja i Izbavitelja, Boga otaca, te u obdržavanju pravednosti koja dolazi od Božjih zapovijedi. To je Božja volja za čovjekov život na zemlji.

Novost života, Božji novi zahvat u ljudsku povijest posebno svjedoči prorok Ezekiel. Unatoč nedostojnom ponašanju naroda, njegovoj licemjernosti i izdaji (priklanjanju kumirima), nečasnoj zloupotrebi Božjega imena, prorok govori da se sam Bog “mijenja”, odustaje od kažnjavanja naroda: sabire raspršeni narod (babilonsko sužanjstvo), vraća ga u njegovu zemlju, škropi sve vodom čistom da se očiste od staroga čovještva; vadi im kameno srce, srce bešćutno i hladno, srce nezahvalno, koje zaboravlja, i mijenja ga novim srcem od mesa, dakle ne umjetnim nego ljudskim srcem poniznosti i vjere; i na koncu – slično kao na početku stvaranja – iznova udahnjuje u čovjeka svoj duh.

Uskrsli Krist (Đuro Seder)

Sva se ova Božja novost, stvaranje novoga života i čovjeka, u povijesti spasenja potvrđuje i nenadmašno još jednom očituje Božjim uskrišenjem raspetoga i umrloga Isusa iz Nazareta – kako nas izvještavaju evanđelisti, ove godine Evanđelist Luka. Tri žene, tri Isusove učenice i nasljedovateljice: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva krenule su zorom na Isusov grob da mu pomažu tijelo. I nailaze na novost, prazan grob. I pojavljuju im se dva čovjeka u blistavoj odjeći (od dvojice je sigurno svjedočanstvo!) i uplašenim ženama govore da ne traže živoga među mrtvima; i vraćaju ih da se podsjete na život s Isusom, na njegove riječi, riječi života, života koji se proteže i preko smrti. No, ženama se nije odmah povjerovalo: ne vjeruju jedanaestorica apostola, ni sam Petar koji je otišao na grob, vidio ga prazna i vratio se s čuđenjem.

Uskrišenje Isusovo je apsolutna Božja novost, “zaglavni kamen” kršćanske vjere. Vjere koja se temelji na iskustvu svjedoka, ne na njihovom iskustvu praznoga groba nego na iskustvu susreta s Uskrslim najprije kao Strancem, ponekad, u prvi mah, kao s Utvarom, a onda živom osobom s povezivanjem kroz zajednički život s njime: kroz Pismo, kroz lomljenje kruha, kroz jednostavne riječi kao što je pozivanje imenom (Marija!), kao što je poziv da se ne boje, onako kao što je “zaskočio” Savla i izmijenio ga u novog čovjeka. Bog u Isusovom životu do kraja izvodi iznenađujuće novosti. I u smrti. Učenici se od uskrsnuća vraćaju natrag u Galileju i počinju s Isusom svoj novi život.

I nama danas – i meni i tebi, i našoj obitelji i zajednici, našem gradu i državi, Crkvi i narodu, našem društvu i svijetu – potrebna je Božja novost – novi uskrišeni čovjek. Upeli smo se da stvaramo mnogo toga novoga: nove granice i teritorije, nove ustave i zakone, nove entitete za “naš” narod i države za “čovjeka”. Upeli smo se da ponudimo nove programe i strategije, nova mišljenja, nove molitve i duhovnosti, sve za čovjeka. Najpotrebniji smo, polazeći od sebe samih, nikoga drugoga nego novoga čovjeka, ne nadčovjeka bez vjere, niti čovjeka slijepe vjere, nego čovjeka po mjeri Isusa iz Nazareta, onoga koji je tako živio da je bio raspet, umro i pokopan, ali je uskrišen u Božju blizinu i u blizinu svakog našega htijenja, misli i ljubavi. Potrebni smo novoga čovjeka iz obraćenoga života, onako kako nam svjedoče Pavao i Isusovi učenici i učenice; novoga života ne iz nepristupačnih nebesa nego iz života po jednostavnom Isusovom evanđelju. To će biti novo stvaranje, novi izlazak/uskrs iz naših prošlosti, iz naših grobova, paklenih odnosa, iz osobnih i društvenih grijeha i ropstava. Bit će to i predokus novoga srca i novoga Božjega duha za konačno uskrsnuće poslije smrti kako nam je zajamčeno po vjeri u Isusa Krista.

Neka sadržaj naših uskrsnih čestitki i želja bude – novi čovjek!

Sretan vam Uskrs!

 

*******

NAJDUŽA ŠUTNJA

U iščekivanju uskrsnuća (Ljubo Lah)

Crtica uz Veliku subotu

Informatička kultura nas hrani prividom dobre obaviještenosti, a obaviještenost umišljenošću da sve znamo ili lako možemo saznati. Lakoća sveznanje nas opet lažno umiruje i otupljuje za moralni osjećaj. Naime, za dobro djelovanje nije dovoljno znati, potrebno je moralno – slobodno i ispravno se odlučivati. Od naših nutrina tračerska i spektakularna obaviještenost čini prenatrpana skladišta svega i svačega; i mijenja nam ljudskost – i emocije i pamet i karakter. Nismo ni svjesni da ubrzano gubimo smisao za razgovore, za prijatelje, za život u obitelji, na poslu, za život zajedno.

Gubimo smisao i za značenje riječi koje izgovaramo, za dugi proces njihova nastajanja: od iskustva nedorečenosti, preko šutnje, čežnji i začuđenosti, do drugoga lica, do uživljena slušanja, do zdrava sučeljavanja i odgovornosti za zajedničke vizije i sreću. Što više živimo u svijetu „brbljanja“, naše rečenice postaju sve kraće i praznije, sve nedomišljenije i emotivnije; sve se više služimo parolama (neki psovkama, neki ciničnima frazama, neki opet nabožnim uzrečicama kao što su: agobogda, Božja volja i sl.).

Taoci informatičkog sveznanja postali smo zapaljivi ali neaktivni promatrači tuđih života. Oboružani silom vijesti, izgledamo kao oklopni vitezovi koje rijetko što i rijetko tko može istinski pogoditi, dotaknuti, pokrenuti. Izručeni bujicama novosti, iselili smo se od sebe. Poput internetskih komunikacije i sami prelazimo u eter, postajemo umjetni ljudi.

Što više virtualno komuniciramo, sve smo željniji pričanja licem u lice. Lišeni šutnje, neposredovanog pogleda oči u oči, lišeni dodira, naše će nove duševno-tjelesne bolesti dolaziti iz nedostatka razgovora, iz tjelesnih i seksualnih nedorečenosti, iz nedostatka zdravih konflikata. U dobu komunikacije mnoge će naše tjeskobe proizlaziti iz manjka blizine i iz sve veće povrijeđenosti na sitnicu.

Zato bi valjalo iznova se učiti govoriti, i – šutjeti. Povrh svega šutjeti. I biti na odgovornoj distanci za drugoga, pa onda, od vremena do vremena, svetkovati blizinu, osjetiti značenje drugoga, osjetiti kako ga dugo nije bilo. Valjalo bi u našem svijetu iznova uvježbavati šutnju da bismo mogli slušati i govoriti, da bismo čuli pritajene glasove svoga nemira, glasove prirode i širokih horizonata, da bismo prepoznali treptaj oka drugoga, toplinu njegova glasa, da bismo čuli samotničke uzdahe nedužno ušutkanih i grobnu šutnju žrtava, i onu subotnju dugu šutnju što se nadvila oko Isusa od petka do uskrsnuća. Jer mnogo toga bitnoga prekrili smo informiranošću, apriornom nedužnošću i rezervnom domovinom Božje volje, koju prizivamo i krojimo po svojoj mjeri. Zato i nema „doslovnog“ nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Postoji samo njegova historicizirana ili ušećerena slika. Nema odsutnoga Isusa, nema Isusa ostavljenosti i Velike subote. Svijet smo predali zlim silama i vragu. I našem brbljanju. Nema Isusa ni u našem društvu. Postoji najviše onaj intimistički, u srcu kojega kasapimo i naturamo drugima. Uostalom, malo koga još uopće ima, ostajem samo JA, prezasićen svim i svačim.

Gdje je Isus danas, između petka i uskrsa? Gdje boravi u našoj velikoj suboti, u kojoj je sve

Uskrsli Krist (Zdenko Grgić)

manje neznanja, stvarnog razočaranja, sve manje slomljenih stvarnih očekivanja, sva manje snova i bezinteresne ljubavi, prijateljevanja bez računice, duboke čežnje za utjehom.

Graja Velikog petka tako se jeftino i prebrzo preobražava u površno veselje uskrsnuća, štoviše, u svojeglavi duhovski vjetar i nebulozne jezike sebičnih duša. Nije uopće čudno da se u kršćanskom svijetu uskrsna bdijenja sve više pretvaraju u magijske zazive da se duh razlije po bolesnim glavama, u terapeutske brbljarije sa samo jednom nakanom – da se umakne ostavljenosti od Boga i ljudi, da se odagna grobna šutnja smrti, da se prekrije i zataška sva zloća socijalnih i crkvenih struktura, da se izmakne svemu što je obični život i što ljubav prema prijateljima vodi na križ.

Kratko traje, a ona je najduža, duga subotnja šutnja smisla života.

Fra Ivan Šarčević

Sveti Anto 2020.
Najnovije slike
Foto-10-1024x576-1 199347-1 sv.-ante-bistrik-foto-halacevic-368x600 P1015588
Arhiva

BISTRIK – SAMOSTAN SV. ANTE Franjevačka 6 BiH-71000 SARAJEVO Tel.: 033/236 107 Fax: 033/236 108 E-mail: svantosarajevo@gmail.com
2017 - SVA PRAVA PRIDRŽANA