Kristovo krštenje, detalj (EL Greco)

Božja nepristranost i izlazak iz skrovitosti

Gospodinovo krštenje

Iz 42,1-4.6-7; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Prema evanđeljima Isusovo krštenje je prvo njegovo pojavljivanje među ljudima. Iz Galileje, iz Nazareta, Isus se upućuje na rijeku Jordan gdje je Ivan, prorok stroga života i istinite riječi, pozivao na obraćenje i krstio ljude za oproštenje grijeha. Znajući tko je Isus, Ivan uzmiče da ga krsti. Isus, međutim, odlučno govori da čini ono što čini i drugima kako bi se ispunila pravednost. Ispunjavanje pravednosti znači ispunjavanje Božje volje koju je predstavljao Zakon. Ivanovo krštenje je zacijelo značilo jednu vrstu ovjere da se može javno djelovati. Isus dijeli sudbinu drugih ljudi, dolazi na Jordan, stavlja se u red i daje se krstiti.

Rijeka Jordan je sveta rijeka za izabrani narod, ne po svojoj vodi nego po događajima svete povijesti. Duga je oko 300 kilometara, ulijeva u Mrtvo more. Na jednom od jordanskih pritoka, na potoku Jaboku, Jakov se svunoć borio s Bogom za blagoslov. Tu mu je promijenjeno ime u Izrael i po tom imenu nazvat će se čitav narod. Prelazak Izraelaca preko rijeke Jordana označavao je ne samo definitivni kraj mučnoga hoda kroz pustinju, okončanje egipatskoga ropstva, nego i ulazak u obećanu domovinu. S obala Jordana Ilija je nestao pred očima svoga učenika Elizeja, uzet je u Božju blizinu u vatrenim kolima. Sirijski general Naaman, na poticaj proroka Elizeja, nekoliko se puta okupao u Jordanu za očišćenje od svoje gube. Jordan dakle označava prijelaz, prekretnicu, ozdravljenje, čišćenje, krštenje kao novi, obraćenički početak.

Isus je došao na Jordan k Ivanu. Solidarizirao se s ljudima koji su priznavali svoju grešnost i htjeli su započeti skroz drukčiji put. Od tog krštenja, kao i Isusove pouskrsne zapovijedi učenicima da idu po svem svijetu krste i propovijedaju radosnu vijest evanđelje, za kršćane je krštenje temeljni sakrament ulaska u nasljedovanje Isusa Krista, životno suobličavanje s njime i uključivanje u njegovu zajednicu, Crkvu.

Krštenje – osobito je to bilo prisutno u prvim stoljećima kršćanstva kada su se krstili ne djeca nego zreliji – označava korjenitu promjenu života, samostalni pristup na put evanđelja te osobno prihvaćanje stavova Isusa Krista kao vlastitih uvjerenja i pogleda. Zato se i govorilo da se krštenik uranja u Krista, da urasta u njega.

Matej piše da je okupljeno mnoštvo s Ivanom Krstiteljem bilo svjedokom Božje potvrde nad Isusom. Naime, dok je Ivan krstio Isusa, Božji Duh je, kako slikovito piše Matej, slično golubu sišao nad Isusa. I otvorila su se nebesa, začuo se glas koji označava izlazak iz božanske šutnje, glas koji je potvrđivao da je Isus Božji Sin, Ljubljeni, Božji miljenik i izabranik. Osim Ivanova krštenja, evanđelist naglašava da Isus za svoje djelovanje biva ovjerovljen od samog Boga.

I dok si u svijesti predočavamo ovu slikovitu scenu s Jordana, otkrivamo ono što se naziva sakramentom; otkrivamo naime da se u materijalnom obredu, u vodi i riječima, skriva Božja prisutnost. Sakramente i nazivamo da su vidljivi, opipljivi i materijalni znakovi nevidljive Božje dobrote i milosti. Odatle možemo uvidjeti da je sva stvarnost sakramentalna, da sve stvorenje – od travki do svemira, od malih životinjica do zvjezdanih galaksija, od potoka  do snježnih planina, od drvene olovke  do kompjutora, od kruha na stolu do čovjekova lica i ruku – svjedoči o očima nevidljivom duhu kao načinu Božje prisutnosti u materijalnom; o tvarnom kao izrazu Božje ljubavi, o ljudskom tijelu kao Božjoj prisutnosti, o tjelesnom čovjeku Isusu kao ljubljenom Sinu Božjem, kao tjelesnoj objavi Boga.

A što za nas danas predstavlja Isusovo ili naše krštenje? Znamo da nije dovoljno biti kršten ali je taj događaj (pečat) neizbrisiv iz čovjekova života. Najminimalniji prag s kojega se treba tek zaputiti u nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Potrebno je, dosljedno krštenju, u ovom našem često prestvarnom i pretvarnom svijetu svjedočiti Božji duh, duh Isusa Krista; u svijetu utopljenu u materijalno svjedočiti viši smisao svega što postoji. Nije, dakle, dovoljno ostati samo na izvanjskom obredu, na vodi, svetim riječima i gestama, jer je opasno blizak korak da upadnemo u krug magije. Može nam se dogoditi da, primjerice, svetom vodom, onom kojom se i krštavamo tek škropimo sebe i svoj svijet, ali ga duhom Isusovim ne preobrazujemo, nego nekim svojim neduhom ili zloduhom isključujemo i svijet i ljude (osobito nekrštene) iz Božjeg plana spasenja. Možemo čak svakodnevno ulazeći u crkvu svetom vodom označavati svoje čelo, a da pritom i ne pomislim da nas taj čin podsjeća na naše krštenje kada postali Božje vlasništvo ali smo uronjeni u Isusov život, urasli u njegov životni put, križ i uskrsnuće. Možemo svetu vodu koristiti dakle kao pobožnu gestu, pripisivati joj moć bez Isusova duha, kao što se u životu možemo hvaliti kako smo kršteni, a posljedice i zahtjeve svoga krštenje nismo nikada odgovorno preuzeli na sebe. Kršteni kao djeca, ostali smo infantilni, djetinjasti u vjeri.

Držeći se krštenja nismo li isključili druge ljude iz zajedništva s Bogom, one koji nisu kršteni u našoj Crkvi ili koji uopće nisu kršteni? Ne činimo li tako da Isusa “oduzimamo” ljudima kojima bi preko nas on treba doći, ne samo krštenjem vodom nego i ognjem Božje ljubavi i utjehom Duha Božjega? Ne predstavljamo li najčešće nekoga “svoga boga” koji je pristran, samo “naš bog”? Ne niječemo li ono što Petar, čuli smo iz odlomka iz Djela apostolskih, tako uvjerljivo propovijeda: “Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.” Pa nismo mi zadnji suci koji određuju koji su ljudi mili Bogu, koji ga se boje i koji čine pravdu. Mi smo pozvani da kao “kršteni” iziđemo iz svojih uskoća, iz svoje nebogobojaznosti i nepravdi, da počnemo životom, a ne samo riječima, svjedočiti Božju nepristranost. Jer ovaj naš svijet, ova naša zemlja i mi u njoj sukobljavamo se na najgori mogući način – oko Božje ljubavi koja bi trebala biti rezervirana samo za nas, samo u našoj crkvi, u našem narodu, na našem teritoriju – kao da je Bog pristran.

Rekli smo da je krštenjem na Jordanu Isus započeo svoje javno djelovanje. Izišao je iz skrovitosti Nazareta, iz povučenosti svakodnevice i uputio se među ljude, otvorio se njihovim potrebama, bolestima i traženjima, čežnji za utjehom, mirom i snagom za život. Na koncu posve se pokazao tko je on da je javno i skončao život, na profanom mjestu, štoviše na društvenom “smetlištu”, stratištu ljudskog otpada kako su smatrali njegovi protivnici Golgotu. Isusov život dakle ima put: iz skrovitosti i povučenosti u javnost.

S druge strane, ne možemo se oteti dojmu kako mnogi vjernici slijede obratan put. Mnogi kršćani, pogotovo suvremeni duhovnici, često pod utjecajem istočnjačkih duhovnosti i jeftine zapadne komercijalizacije, smatraju da se obraćenje sastoji u povlačenju, u stalnom uzmicanju od pokvarenih ljudi i izopačena svijeta, kako se obraćenje sastoji u odlasku i odbacivanju ljudskih odgovornosti, društvenoga angažmana, od svih vrsta muka koje naši bližnji imaju, pa se povlače u zaštićeni prostor crkava, nutrine srca i lakih molitava. Isus, svojim krštenjem potvrđuje, da ulazi u javnost, izlazi na ulice i trgove, zalazi među ljude. On nije nikakav asket ili monah koji se skriva u sigurnost svoje obitelji, svetih prostora ili nekoga samostana. On se poput nebesa koje se otvaraju nad njim na Jordanu, otvara ljudima i izlaže se posve odgovorno za njihove patnje, bolesti, muke. On je, kako čitamo o obećanom Mesiji kod Izaije, onaj Sluga Božji, izabranik i miljenik koji ne viče ali se jasno čuje, koji ne lomi trsku napuknutu ali ne uzmiče, koji ne gasi iskru dobrote, nego je rasplamsava, koji se neumorno i zauzeto solidarizira s ljudima.

Na današnji dan, ali i ne samo danas, dobro je obnoviti svoje krštenje, odluku da se bude zreo, odrastao i odgovoran kršćanin, koji ne zavlači glavu u pijesak, koji se stavlja u red, u zajednicu, ali ne slijedi kolektivistička nagnuća i histerije; koji zna da se ne može sve riješiti molitvom i svetom vodicom, nego istinskim zalaganjem; kršćanin koji šutnju ne smatra uvijek zlatom, koji se ne koleba ondje gdje se ne smije kolebati kao kršćanin, koji se ne boji zamjeriti, koji se ne boji izgubiti dobar glas, koji ne slijedi omasovljene pristanke, koji – poput svoga Učitelja i Gospodina – biva spreman biti posve krivo optužen kako bi njegovi bližnji imali više pravde, više radosti, više slobode. Isusovo krštenje nije osiguranje spasenja nego početak života kojemu nije zajamčena uspješna i osigurana budućnost, nego uvjet da se sloboda i ljudskost uvijek iznova stječu. Gospodinovo krštenje nas postavlja pred pitanje: A koji je to naš javni nastup; gdje je počeo i ako nije, hoće li se i gdje dogoditi?

Fra Ivan Šarčević

Tri mudraca s Istoka i Betlehemska zvijezda (Ulrich Leive)

Slijediti zvijezdu i biti kralj

Bogojavljenje

Iz 60,1-6; Ef 3,23a.5-6; Mt 2,1-12

Na počecima kršćanstva (kraj II. stoljeća), još prije slavljenja Božića (rađanja Svjetla), svetkovina Bogojavljenja (epifanija) u sebi je sadržavala tri događaja iz Isusova života: objavu svemu svijetu božanskoga djeteta Isusa, novoga kralja, kojemu se klanjaju i zvijezde (svemir) i zemaljske vlasti (poganski kraljevi), potom događaj krštenja na rijeci Jordanu kao prvo Isusovo javno pojavljivanje među ljudima te spomen na Isusov prvi javni nastup u Kani Galilejskoj. S vremenom su se spomeni na ove događaje počeli zasebno slaviti. Uz Bogojavljenje je ostala vezana posveta vode, pa u nas ova svetkovina ima naziv i Vodokršće: spominjemo se svoga krštenja i svetom vodom škropimo svoje obitelji i mjesta obitavanja.

Kao ključ za razumijevanje današnje svetkovine mogu nam poslužiti riječi apostola Pavla iz poslanice Efežanima o rasporedbi Božje milosti svim ljudima. Pavao, s pravom nazvana i apostol narodā, piše da su “pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju”. Pavao ustvari ništa drugo ne čini nego nastavlja na proroka Izaiju i njegov govor o svjetlosti kojoj koračaju svi narodi svijeta. Sve što slavimo oko Božića sve svjedoči o Božjoj inicijativi, njegovom sveopćem spasonosnom djelu za sreću i spasenje svih ljudi, bez razlike. Ova svetkovina to ilustrira na jedinstven način. U Betlehem stižu trojica zvjezdoznanaca (maga) koji prate novu zvijezdu na nebu. Čitav svemir sudjeluje u događaju Božjeg postajanja čovjekom. Još od Egipćana poznato je da se nakon zimskog solsticija javljaju tri sjajne zvijezde u Orionovom pojasu, a najsjajnija pokazuje mjesto gdje se rađa Sunce. Tu zvijezdu slijede magi. I ona ih, piše Matej, vodi k Isusu u Betlehem.

Ove se zvjezdoznance naziva i mudracima. U ovome se otkriva istina da Isusovo rođenje ne prepoznaju samo pastiri, kako se ponekada želi jednostrano istaknuti, nego i ljudi obrazovani, intelektualci, čije traganje za riječju i istinom završava u prepoznavanju Riječi i Istine u osobi, utjelovljenoj Božjoj riječi i istini. Čistoća traženja, čistoća duše ovih umnih ljudi jednaka je jednostavnosti i čistoći pastira. Božja objava nije pridržana samo jednima, niti se apriori veže za društveni status. Zna se, naime, dogoditi i to se događa kroz čitavu povijest Crkve da se ljude koje traže, a najčešće ih se naziva intelektualcima, iz duhovne lijenosti crkvenih “pastira” i prezira prema intelektu isključuje i marginalizira u crkvenim zajednicama. Slično jeruzalemskim “glavarima svećeničkim” i “pismoznancima narodnim”, dakle “pastirima” vjernika koji su znali istinu, koji citiraju proroka Miheja o rađanju kralja u Betlehemu Judejskom, ali ih ta istina nije mijenja. Oni su magima prenijeli istinu i pojasnili gdje se Isus ima roditi, ali se nisu ni maknuli iz svojih udobnosti. Slično se događa i danas. Iz Crkve se s nelagodom gleda na mudre i umne tražitelje koji se ne mire s prosječnošću vjere. Crkva je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća izgubila radništvo, a teško ulazi u dijalog s mnoštvom intelektualaca (od filozofa, književnika, umjetnika, intelektualaca…). Kao tašti posjednici istine iskrene tražitelje Riječi i Istine, mnogi crkvenjaci sa sigurne pozicije, osuđuju kao grijeh i teške zablude, ili od tih tražitelja žele učiniti prosječne, standardne i sebi “poslušne” vjernike. Nekima od njih na teška traženja nude jeftine duhovne okrepe, ubrzano primirivanje u čvrstim pobožnim frazama ili ih zatvaraju u elitističke molitvene zajednice, ili one “sektaške” i bojovno isključive kako prema onima izvan Crkve, tako i mnogima u Crkvi.

Tri kralja se od davnina predstavljaju ne samo kao oni koji donese darove (zlato, tamjan i smirnu) nego kao pripadnici triju rasa svijeta: bijeli, žuti i crni. U tradiciji ih se naziva Melkior (u aramejskom: “kralj je moje svjetlo”), Baltazar (grčka riječ za babilonsko ime: “Neka Bel zaštiti njegov život”) i Gašpar (latinizirano perzijsko ime “Gondofar”). Za Mateja se njihovo poklonstvo novorođenom kralju svijeta veže uz Iazijino proroštvo iz današnejga čitanja: “K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje” (Iz 60,3), kao i riječi Psalma: “Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti” (Ps 72,11). Isticanje različitih rasa jasan je odgovor na stalnu kušnju kršćana da se rasno, nacionalno i kulturno zatvore. Kršćanstvo, Crkva, odnosno evanđelje, ne privilegira nijednu rasu, naciju ili kulturu. Nakon što je raskinulo sa židovskim Zakonom, ulazeći u grčko rimski svijet, a posebno s Konstantinovim dobom, kršćanstvo je stalno u kušnji da se na drukčiji način “rejudaizira”, sada kao rimsko carstvo kroz rimsko pravo i grčku filozofiju, ili kao “bijela”, europska kultura, ili na manjim prostorima kroz identifikaciju s nacijom. Koliko je samo promašaja s pogubnim posljedicama bilo u povijesti zapadnoga kršćanstva i zapadne Crkve kad je umjesto univerzalnosti evanđelja i Božjega kraljevstva silom nametala zapadnu kulturu (običaje, tehnologiju i ekonomiju…). Time je izdala apostola Pavla, apostola “poganā”, a time i samoga Isusa – Božju uosobljenu Riječ – spasiteljicu svih ljudi.

Još se jedna posebnost nadaje iz današnjega evanđelja. Za razliku od Heroda, koji se strašio za svoju poziciju, trojica kraljeva ostavljaju svoja sjedišta i kreću na put. Ne umišljaju da će bez njih sve propasti. Dolaze do neuglednog mjesta Isusova rođenja i u najnemoćnijem prepoznaju što je to i tko je to nositelj istinskoga života i snage, što znači biti kralj bez pozicije, pratnje, vojske i kraljevskih insignija. I oni donose darove. Nisu oni koji očekuju da se samo njih dariva, da se njima dolazi na poklonstvo, da se samo njih časti. I darivaju najbolje što imaju ne očekujući ništa zauzvrat. Darivaju svoju čast i vlast.

Isusovo rođenje – kao i čitava radosna vijest /evanđelje/ o jednom iznimnom čovjeku, osobi Isusu Kristu – poruka je za sve rase, narode i jezike. U njemu se Bog definitivno objavljuje ljudima, ulazi u ljudsku povijest, postaje brat, prijatelj, spasitelj i “kralj”. Njega slijediti znači slijediti svoju a ne od drugih nametnutu zvijezdu; slijediti je postojano i nepokolebljivo u mrklinama i tamama ljudskih rasnih i nacionalnih, kulturnih i religijskih sukoba. To znači i sudjelovati u povijesti svijeta i svoga društva, razgovarati s glavarima svećeničkim i pismoznancima, poštivati kraljeve (vladare) zemaljske, ali ih i zaobilaziti, baš kako se i trojica kraljeva nisu htjeli više vratiti Herodu, nego ići svojim putem u svojoj zemlji, slijedeći najjasniju zvijezdu Života, kada ti kraljevi postaju tirani i izrabljivači, kada ne prepoznaju da se kralj može biti na posve suprotan način od uobičajenoga.

Fra Ivan Šarčević

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijače u Boga, i Riječ bijaše Bog (Ulrich Leive)

Živjeti u svjetlu Riječi

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tko je u božićnom vremenu dolazio na mise, tri puta je čuo današnje evanđelje: na sam Božić, na misi zahvalnici na kraju godine i evo danas. Je li previše ponavljanja jednoga te istoga? Nismo li od mnoštva riječi koje smo ovih dana slušali umorni te bi možda najbolje bilo zašutjeti? Usprkos tomu, jedno moramo priznati, nema “prazne” šutnje, ne možemo se izmaknuti u bezglasnu tišinu. Štoviše, sve naše tišine i šutnje, od one tihe, povučene do one nemoralne, oportunističke, ili one sustegnute, nabrekle od prkosa, i one kojom kažnjavamo bližnje, sve te naše šutnje su označene riječju. Sve naše tišine odjekuju glasovima, vlastitim ili naših bližnjih, ili glasom kojem ne znamo izvor. I kada šutimo, mi šutimo o nečemu rečenome, nečemu govorenome, nečemu nedorečenome. Na početku je riječ. Zato se početkom, Proslovom Ivanova evanđelja o Riječi, i želi istaknuti važnost nikada dokraja dosegnute tajne Božjeg utjelovljenja, Božjeg sebepriopćenja ljudima, Božjeg orječenja.

Zato se ovim evanđeljem o Riječi potvrđuje da smo stvoreni Riječju, da smo ljudi riječi, i uzaludno su sva naša nastojanja da umaknemo od riječi i govora. Nema apsolutne šutnje. Ivan u malo riječi sažima povijest Boga s ljudima. Govori – vraćajući se na početak stvaranja svijeta – da Bog sve stvara Riječju, ta Riječ je u Bogu, ona je Bog sam. Riječju nastaje život. Riječju ljubavi i pristanka i mi ljudi sustvaramo život, ili ga riječju mržnje i prokletstva ubijamo. Sve počinje s riječju. I misao je bezglasna riječ. Riječju se očitujemo drugima, kao što je Bog izišao iz sebe sama i riječju se objavljivao u stvaranju, u prorocima, u Ivanu Krstitelju i konačno u Isusu Kristu kao sama Riječ.

Nitko nije niti će zagospodariti riječima. Mi smo riječju rođeni, u riječima se krećemo, riječi nas nose, riječi nas zagrljuju kao tajna života. Riječi su i tajna. Iako rođeni iz riječi, učimo se govoriti. I učimo se čitava života izreći tajnu. Preko riječi se objavljujemo. I što ljepše i jednostavnije govorimo, znak je da smo više pozornosti posvetili svojim riječima. Sve je naše ljudsko dvoznačno, pa i riječima se, naravno, unosi svjetlo ili mrak, dobro ili zlo; riječima  se možemo maskirati, njima možemo obmanjivati, zavoditi i varati druge. I često to i činimo.

Kolika je važnost riječi, pokazuje se u životima naših bližnjih ako ne umiju govoriti, ako nemaju, kako kažemo, dar govora, ili ako ga uslijed kakve nesreće ili bolesti izgube. Između nas ima ljudi kojima su životne nevolje, patnje i nepravde oduzele riječ, koje su ljudi “ušutkali” kad god su htjeli reći ono bitno, oslobađajuće; puno je “poluotvorenih usta koje se nikad nisu izrekle”, ljudi koji su se sami lišili ili su ih drugi isključili iz ljudske komunikacije. A bez komunikacije, bez razgovaranja, bez izmjene riječi, nema dostojna života.

Nagrađivana hrvatska spisateljica iz Osijeka, Ivana Šojat Kuči, u svom romanu (Unterstadt) o podunavskim Nijemcima opisuje situaciju u kojoj je otac stranac vlastitoj kćeri jer je čitava života šutio, šutio o bitnim stvarima, o sebi i svojoj prošlosti: “Ne sjećam se, zapravo, jesmo li se ikada istinski razgovarali, čitali neku slikovnicu, jesam li ikad prije spavanja poslušala ijednu njegovu priču. Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci pred smrt [rak pluća]. Tada je počeo pričati, u instant-zgusnutome obliku iznositi pozadinu sebe samoga, nešto u što bih ga konačno mogla smjestiti. Tek sam ga tada zapravo zavoljela, osjetila ga dovoljno bliskim da mu ne zamjerim što se otvorio samo trenutak prije nego što će zauvijek otići.”

A koliki su prošli ovom zemljom a da bitno nisu rekli ni najbližima. Ne možemo jedni druge upoznati ako se ne otvorimo, ako se ne priopćimo, ne oriječimo. Nije riječ o površnom govoru, o brbljanju o svemu i svačemu, nije riječ ni o “mudrijanju” i sofisteriji kako bi se ispitalo drugoga ili drugoga zavelo na pogrešan put, samo da se ne iznese vlastiti stav, nego o onome što nas se bezuvjetno tiče, o onome što smatramo nosivim u našem iskustvu, o onome što su naše istinske želje i čežnje, o istini i ljubavi koju smo dužni drugima. Može se proživjeti život – naravno, razlozi su različiti – kao stranci u blizini, u sputanostima vlastitim ili strahovima od drugih tako da nikada nismo nikome kazali što to i koga to istinski ljubimo, ili ne ljubimo; što je za nas bezuvjetno bitno. Važna je riječ, važan je razgovor. Ono nepodnošljivo, ono mrziteljsko često počinje u prekidu dijaloga. Izopačene politike, religijski fundamentalizmi i fanatizmi uvijek imaju cilj prekinuti svaki razgovor s drugima.

Početak Ivanova evanđelja govori o Božjem ničim uvjetovanim milosrdnim sebepriopćenjem u Riječi koja je postala tijelom, koja je postala čovjekom, osobom, Isusom, sinom Davidovim. Ako se u svome životu želimo kretati prema punini života, ako u vremenu sjena i tama, nepodnošljivih šutnji i razornih galama hoćemo imati više svjetla, ne samo da je dobro, nego je nužno učiti se govoriti od Riječi, od Isusa. Ako želimo stvarati život, ako želimo unositi svjetlo među ljude, ako želimo prosuđivati svoje i tuđe riječi, ne samo da je dobro, nego je i nužno sve to činiti u svjetlu Riječi, Božje riječi, kroz kriterij Isusova evanđelja. Pritom je neizostavno uvijek imati na umu da neće ići sve po našoj dobroj želji. Dogodit će se kao i utjelovljenoj Riječi slično iskustvo: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Nema dakle mirne luke, nema zavjetrine za riječi koje svijetle, za radosne i dobre, istinite i oslobađajuće riječi. Jedno je sigurno, riječ jednom izgovorena, nepovratno djeluje, blagoslivlja i izaziva, oslobađa i unosi nemir, stvara i ubija…

Ako bismo saželi poruku današnjega evanđelja onda bismo mogli kazati: Bog se kroz povijest objavljuje, priopćuje, on govori. U punini vremena, u vrhuncu objave, on se očituje u čovjeku, u svojoj riječi, u Isusu Kristu. A to je najnevjerojatniji govor, tako radikalna objava koja je, da izvrnutom perspektivom kažemo, najbliža “ateizmu”, jer se paradoksalno Bog do te mjere lišava božanstva i svoje nepristupačnosti (svoje samorazumljive nijemosti i daljine) da postaje jedan od nas, da nosi našu sudbinu od rođenja do smrti. I da se objavljuje ne samo u snu i čudima, ne samo po prorocima, u riječima knjige i (prirodnih) zakona, nego sam On u ljudskom tijelu i konkretnim čovjekovim ustima iz kojih proizlaze riječi, riječi ljudske, doista tako ljudske – dakle razumljive i jednostavne riječi – ali koje još nitko tako nije izgovorio, još nitko nije tako stajao čitavim svojim postojanjem iza svojih riječi, još nitko tako ljudski nije govorio kao Bog.

Bog ne šuti iako ne govori uvijek nama razumljivim riječima i znakovima. Bog ne šuti. Ni danas. Šutnja nije ni naš početak, šutnja nije kraj našeg postojanja. Šutnja je smislena samo kao uvjet, kao ponizna i poklonstvena tišina, kao strpljiva bezglasnost da se bolje čuje, da se bolje razabere kako se to Tajna danas izriče, što to Bog priopćava nama u našem vremenu. Zato valja sa starozavjetnim vjernikom-psalmistom ponavljati: Gospodine, tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Zato valja ponavljati učenikove riječi Isusu: Kome da idemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. I riječi Ivana Evanđelista: Ti si Gospodine, Isuse, riječ i svjetlo; ti si put, istina i život.

Fra Ivan Šarčević