Isus se očituje kao čovjek

I. korizmena nedjelja

Pnz 26,4-10; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Ako bi nekoga od nas netko upitao da mu kratko kaže svoju vjeru, u koga i zašto vjeruje, što bismo mu rekli? Možda bismo izbacili par naučenih svetih fraza o Bogu Stvoritelju ili Isusu Spasitelju koji je bio najbolji čovjek. Netko bi recitirao možda Vjerovanje. Netko bi kazao pa vjerujem, jer sam tako odgojen, moji su to činili, jer su bili Hrvati. Možda bi se netko ljutnuo da ga se uopće takvo što tko usudi pitati, jer je vjera nešto samorazumljivo.

Vjera je dar, ali ne samo dar s neba, nego i dar ljudi. Ona se baštini, stječe, ali i uči, čitava života. Vjera se međutim ne uči samo od drugih, nego i osobno, i kroz teške kušnje. Istinski vjernici uvijek kažu da su najmučnije životne kušnje one u vjeri i da se jednom dosegnuti stupanj vjere ne može trajno zadržati, nego se potvrđuje čitava života. Štoviše, pokazuje se životni paradoks da je lakše vjerovati u mlađim nego u starijim godinama, te da mnogi ljudi stare i umiru u krizi i ljudskosti i vjere. S godinama, umjesto da se vjernik oslanja sve više na Boga, on svoju vjeru više osigurava nagomilavanjem bogatstva, dominacijom nad ljudima ili vjerovanjem u Boga koji će biti na usluzi po ljudskoj volji.

U današnjem odlomku Lukina evanđelja govori se o vjeri koja prolazi kroz kušnje. Isus je, čovjek, jedan od nas, i kao pripremu za svoje javno djelovanje, biva izložen đavlovim napastovanjima. Važno je uvidjeti da se ništa, pa ni kušnja, ne događa bez Boga, jer se veli da je Isus kroz pustinju vođen ne đavlom nego Duhom Svetim. Đavao nije veći od Boga, nisu oni dva jednaka (metafizička) principa, princip dobra i princip zla. Bog je, stalno se ponavlja kroz Bibliju, onaj koji pripušta zlo. On je gospodar i sotone (oca laži, tužitelja i protivnika ljudi), Bog je gospodar zlih sila (demona). Pismo također kaže da čovjek nikada do kraja ne može otkriti sve uzroke zla, ali je svatko osobno odgovoran pred zlom i uvijek ima dovoljno vremena da se zlu odupre te da svu krivnju ne može prebaciti na đavla.

Đavolske kušnje nisu lako prepoznatljive kao takve. Đavao nije crn ni ružan, nego privlačan, dolazi u svjetlu (i ime Lucifer kaže da nije sijač mraka nego je svjetlonoša), umivena lica, rekli bismo danas u odijelu, namirisan i s lijepim riječima. Nudi čovjeku najpotrebnije, obećava sve ljudsko koje se zadobiva bez velika truda. Đavolske kušnje ne traže razmišljanje, nikakav napor duha, nikakvu moralnu dilemu. Kušnje razbuđuju ono što je čovjeku prirodno potrebno, prirodno svojstveno: hrana, vlast i čuda, odnosno korisni, zli i čarobnjački bog. “Napasnik nudi svoju sliku Boga koja ima svojega potajnog saveznika u nama samima, u onim najelementarnijim i najsuptilnijim dubinama našega bića. To je slika moćnog i korisnog Boga koji se takvim pokazuje i iskazuje upravo onda kada to čovjeku treba. […] Naravno, njega treba također provjeriti; je li vrijedan da mu se vjeruje. Napasnik, otac laži, od početka čovječanstva sugerira sliku zavidnoga Boga koji prikraćuje svoja stvorenja. Što je onda naravnije od provjere?” (S. Kušar).

Način kušnje je uvijek zavodljiv. Đavao “napada” i “ugrožava” samu biti onoga koga kuša. Tako je u Isusovim kušnjama na ispitu njegova bit, njegovo božansko podrijetlo. Đavao mu svaki put kaže: Ako si Sin Božji, učini to i to… Kao što i mi posve prirodno najčešće i molimo Boga: Ako si Bog, sad se pokaži… Đavolske su kušnje izokrenuti načini znanja i vjere, potvrde i priznanja Boga i čovjeka. Đavao iskušava samu bit identiteta, ondje gdje čovjek misli da je najjači. Isus je, čitamo, odbio kušnju da bude samo Božji sin, a da ne bude čovjek.

Prva kušnja odnosi se na kruh, na materijalno, na zahtjev da Isus kao Božji sin nekorisno kamenje pretvori u hranu života. Isus je kratak i jasan. Kruh je važan, ali se ne živi samo od kruha. Vjera nije svediva na hranu, na bogatstvo i novac, na ekonomiju, u konačnici na Boga profita i materijalne koristi, a onda ni na Isusa kao Božjeg sina kao sredstvo bogaćenja.

Druga kušnja odnosi se na vlast, na zavodljivu napast da se bude društveno jak i slavan, na čovjekovu prirodnu volju za moć, na nezajažljivu potrebu da nasiljem stvara i prekraja granice među ljudima, stvara entitete i svjetske poretke, da dijeli ljude lažima i potkupljivošću, da dominira nad drugima. Kušnja je to koja zamjenjuje Boga zemaljskim vođama i stožernicima. Isus je i ovdje odrješit i jasan: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi.

Treća kušnja se odnosi na srce vjere, na ispitivanje Božje svemoći i dobrote, na pomahnitalu provjeru kroz čuda u kojoj se Bog treba prilagoditi čovjekovim podivljalim pobožnim idejama, očitovati se svaki put kad to čovjek zaželi. Bog se, Isus je izričit, ne smije stavljati na kušnju, Bogom čovjek ne smije eksperimentirati.

Na početku smo korizme. Uočimo da se bit vjere sastoji u tome da se ne hranimo samo kruhom nego Božjom riječi, da se klanjamo samo Bogu te da ne upadamo u napast da ovladamo samim Bogom. Gospodin Isus u kojeg vjerujemo ne očituje se kao sin korisnoga Boga čudotvorca, sin jakoga Boga sile i dominacije, niti kao sin Boga magije i čarobnjaštva. Očituje se kao potpuni čovjek, izložen kušnjama, posve oslonjen na Boga. Učimo od Isusa i nasljedujemo ga u njegovu sinovstvu.

***********

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, Božjeg i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstvo od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, vjernici, od farizeja, saduceja, učenika do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji kuša samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama ljude ne vodi k Bogu nego ljude zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežega zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Kad ribari mijenjaju zanimanje

V. nedjelja kroz godinu

Lk 5,1-11

Nakon što je bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu, Isus opet odlazi u Kafarnaum. Ondje u sinagogi ozdravlja opsjednutoga, koji ga prepoznaje kao Mesiju, zatim iz ognjice pridiže Petrovu punicu i ozdravlja druge nemoćnike. Iako ga zaustavljaju da ostane kod njih, on se ne zadržava u Kafranaumu, jer – veli – poslan je i drugim gradovima. Odlazi u Judeju. Zatim se, nastavlja Luka Evanđelist, povlači za kratko u osamu, na molitvu, ali ga mnogi potrebiti pronalaze. I onda stiješnjen mnoštvom, negdje na obali Genezaretskoga jezera, vjerojatno u Betsaidi, rodnom gradu prve četvorice učenika, braće Šimuna i Andrije, Ivana i Jakova, odmiče se lađom od obale, uzima vremena da poučava okupljeno mnoštvo.

Gornje prethodi odlomku današnjeg Lukina evanđelja. Kao i u ostala dva čitanja glavna je tema evanđelja poziv u Božju službu. Ovdje je riječ o pozivu da se bude Isusov učenik i nasljedovatelj. Još više, ovo evanđelje o čudesnom ulovu jasno kaže da vjerovati znači vjerovati na Isusovu riječ, vjerovati u osobu – Isusa Krista. Evo kako to Luka uprizoruje.

Nakon što je završio pouku naroda, Isus se obraća ribaru Šimunu koji je na obali ispirao mreže. Iako je već krenuo za Isusom, Šimun je još uvijek sav u svojim ribarskim poslovima, pa ili uopće nije slušao Isusa ili je tek djelomice, onako sa strane hvatao njegove riječ koje je Isus govorio okupljenom svijetu. Šimunu i drugim ribarima vjerojatno je bilo važnije pripremiti mreže za ponovni lov nakon uzaludne noći ribarenja, nego “gubiti vrijeme” u slušanju propovijedi.

Isus prepoznaje Šimunovo stanje čovjeka s neuspjehom. I savjetuje mu nešto što nitko “normalan” ne bi učinio, da pokuša opet loviti, i to odmah, u sred dana. Veli mu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže!” Šimun odgovara pojašnjavajući da su se svu noć trudili, i ništa nisu ulovili, ali, eto, ipak, pristaje, i kaže Isusu – “na tvoju riječ bacit ću mreže”.

Slušanje Isusove riječi, izvršavanje te riječi znači nasljedovanje. A nasljedovanje je praktično ostvarivanje vjere. Na Šimunovu primjeru vidimo da vjera počinje povjerenjem u osobu, napuštanjem svoga čvrstog uvjerenja, čak i svoga tako opipljiva i osjetilima osvjedočena iskustva. Šimun ostavlja svoje znanje i praksu ribara-stručnjaka i pouzdaje se u riječ nekoga u koga ima povjerenje. Baca mreže i to na pučini i u pol bijela dana. Napušta ono svim ljudima tako blisko: Ma nema se tu ništa ponovo pokušavati; Nema šanse; pogotovo ne onaj nimalo rijedak zaključak: Ni Bog tu ne može ništa!

Put u vjeri ne zaustavlja se, međutim, na čudesnom ulovu. Put nasljedovanja traži priznanje grešnosti, ispovijed nedostojnosti i promjenu smisla zanimanja. Vjera nadilazi čovjekove moći, nasljedovanje je uvijek više od postignutoga. Poput Izaije koji u strahu i drhtanju ispovijeda pred Bogom nečistoću sebe i svoga naroda, onoga naroda koji Boga samo usnama štuje a srce mu je daleko od Boga, Šimun se nakon bogata ulova baca pred Isusa i govori mu: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” On se, piše Luka, prenerazio. Uplašio se svoje malenosti uspoređujući svoj napore iskusna ribolovca s bogatim ulovom. Traži da Isus ode od njega, jer ga nije dostojan.

Dolazimo tako do vrhunca, ali tek vrhunca početka vjere, početka nasljedovanja Isusa. U zadnjem stadiju poziva na nasljedovanje Isus preokreće Šimunu njegovu kompletnu životnu koncepciju, mijenja mu smisao zanimanja, mijenja mu radni ambijent, ambicije i interes. Važno je zamijetiti da ga ne mijenja tako da se Šimun ne prepoznaje, ne mijenja mu karakter ni sposobnosti. Šimun i njegovi drugovi ostavljaju lađe ali ostaju ribari. Šimun ne napušta svoje ribarske talente, iskustvo i stručnost. Ali, umjesto riba, sada će – traži Isus – postati ribar ljudi. I to treba činiti bez straha. Isus mu veli: Ne boj se! Neka se ne straši ljudi.

Kad ribari mijenjaju zanimanje, kad polaze za Isusom, uključeno je nekoliko koraka: a) bezpridržajno i bezuvjetno povjerenje Isusu, njegovoj riječi, njegovu evanđelju, b) ostavljanje svoga dosadašnjega iskustva, svojih sigurnosti, c) praktično izvršavanje riječi kao hrabro isplovljavanje na otvoreno more, u složeni svijet ljudskih odnosa, d) uvijek sa sviješću vlastite malenosti i grešnosti i e) s poslanjem za hrabro sabiranje ljudi u zajednicu Isusovih učenika, Isusovih prijatelja. Nasljedovanje je ribarenje ljudi da idu za Isusom, a ne rastjerivanje ljudi od Isusa. Nasljedovanje nije lov ljudi za sebe, nego za Isusa i Božje kraljevstvo braće i sestara, za novi, mirni svijet Božje djece.

*************************

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja i vlastitih iskustava. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na Isusovu riječ. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Živjeti iz posljednje nade

Prikazanje Gospodinovo u hramu

Mal 3,1-4; Lk 2,22-40

Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom (Kalandarom). Njegovo je značenje posve na tragu božićnoga misterija, Božjeg utjelovljenja, ulaska Boga u tjelesnom obliku u naš svijet. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, vjernički i teološki završetak onoga što smo počeli slaviti došašćem, iščekivanjem i pripremom za Božić, Isusovim rođenjem u jaslicama, objavom svemu svijetu koju smo slavili na Bogojavljenje (Tri kralja). Danas se, prema odlomku Lukina evanđelja, spominjemo Isusova ulaska u vjerničku zajednicu, u religijsku i obrednu strukturu svoga naroda a svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna da je on svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta (Lumen gentium).

Onako kako se Isus rodio u oskudnosti betlehemskih okolnosti, tako sada dolazi, biva donesen u svoju vjerničku zajednicu, u središte, u Jeruzalem, i sve po zakonu. Njegovi roditelji ga donose u najsvetije mjesto, u Hram, ali posve prema religijskim propisima, bez pompe i bez ikakvih posebnosti, onako kako dolikuje njihovom statusu siromašnih vjernika. Žrtvuju što je određeno i prikazuju svoje dijete Bogu. Onako kako se Isus nije rodio negdje u nebeskim visinama, niti u sparivanju bogova i božica, bez ikakvih kozmogonijskih sila, u posve ljudskoj blizini i običnosti, tako Bog dolazi među ljude i u sveto mjestu, u hram.

I ovdje opet imamo trijeznu stvarnost, bez sentimentalizama i razigravanja pobožne mašte. Nema riječi o nekom idiličnom teatru maloga djeteta kao lutke. Nema govora ni o nekim njegovim govorima i zahvatima kako mu pripisuju nadobudni i magijama isprepleteni apokrifi. Isus je nošen u Božji dom, ondje prikazan, on je ljudsko dijete. Nije stigao ni u kakvu igraonicu niti svemirske prostore, niti se njegove “krstitke” odvijaju pod reflektorima restorana i bezbrojnih aparata. Upravo u tome je tajna blizine utjelovljenoga Boga: dolazi kao najobičnije dijete, nošen i prikazan Bog od ljudi i ljudima.

U Hramu Isusovi roditelji susreću dvoje staraca, Šimuna i Anu, dvoje pravednih i bogobojaznih ljudi koji su svoj život proveli čestito. Ovaj se blagdan na Istoku zato i naziva Susret (Sretenije). Evanđelist Luka izvještava kako njih dvoje susreću dijete Isusa, kao onoga koga su čekali čitava života. Dugo su čekali i dočekali. Nisu gubili nadu. U njegovoj običnosti i jednostavnosti prepoznaju Mesiju. Taj Mesija ima oznake proroka, ali je više od toga. Dijete jest i postat će Spasitelj, očitovanje Boga i ostvarenje punine ljudskosti. Kao prorok on je, kako je već najavio prorok Malahija, onaj koji dolazi kao “oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva”. Spaljuje ljudske grijehe i zla, objeljuje ljudske umrljane živote, nudi im novi početak, novu nedužnost. Posebno to čini sinovima Levijevima, grešnim svećenicima, kako bi oni što dostojnije prinosili žrtve Bogu, kako bi svi ljudi što dostojnije stajali pred Bogom.

Šimun također govori o Mesijinom dvostrukom značenju. On je, s jedne strane, Spasitelj, Utjeha Izraelova, Svjetlo svim narodima, ali je istodobno Prorok postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, kako to Šimun veli Mariji, Isusovoj majci. On će biti kamen spoticanja, izazivat će skandal; ljudi, vjernici, dijelit će se između sebe zbog njega; Mariji će mač bol probosti nutrinu, jer će Isus biti znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Koliko samo naziva za Isusa, za to tako zemaljsko i ljudsko Božje očitovanje u čovjeku, čujemo u današnjem evanđelju. Isus je utjeha, spasitelj, svjetlo naroda, kamen spoticanja, znak osporavan.

Kršćani, a posebno redovnici, koji na poseban način slave ovaj dan kao dan svoga posvećenja, dan obnove svoga prikazanja Gospodinu, u ovom događaju bi trebali prepoznati svoj vlastiti oskudni ulazak u svijet i nužnost svjedočenja vrijednosti takva puta, a ne prikazivati se kao neka uzvišena i privilegirana božanska i crkvena kasta koja je već osvojila nebo. Vjernici, redovnici pogotovo, trebali bi dijeliti istu sudbinu svoga Mesije i svojih suvremenika, djece i staraca posebno. Ne strašiti se biti znak osporavan u vremenu ravnodušnosti i sebeljublja, biti oganj ljevačev i lužina bjeliočeva u vremenu bijega od istine i bezočnoga okrivljivanja drugih izvan sebe, kamen spoticanja u vremenu tjeskobe vlastite Crkve koja se straši napustiti tvrđavu svoje građanske udobnosti, koja se ne usudi zaći u uzavreli i nemirni svijet kojem je poslana.

Vjernici, pogotovo redovnici, trebali bi biti Božja utjeha umornima, razočaranima, usamljenima, svjetlo u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, Crkvi, društvu, svjetlo narodâ u svijetu podjela i svađa među ljudima i narodima, u svijetu ratova i seoba u nepoznato.

U Šimunu i Ani, uzorima vjere, ostvaruje se nada svih nadanja. Valja tako živjeti, misliti i raditi, moliti i slaviti prema onom zadnjem očekivanju, prema sabiranju života pred smrt, prema svojoj posljednjoj nadi. Jer predivno će biti završiti svoj vjernički i redovnički život u miru, onako kako se svake večeri u povečerju moli Šimunov hvalospjev: Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… Smrt će biti radostan a ne grozničav prijelaz u novi život, prikazanje sebe cijeloga bez ikakvih zadrški, laži i uljepšavanja, “totalno izručenje” tajni milosrdnoga Boga koji prima grešna čovjeka u svoj počinak. Bit će to veličanstven trenutak, jer će naše oči napokon vidjeti svoju životnu čežnju, ispunjenje svoga puta nade, oproštenje grijeha i smiraj poštenih napora. Čovjek će ugledati svoga Spasitelja i bit će obgrljen milosrđem Božje utjehe.

­­­************************

OSPORAVANA NADA

Prikazanje Gospodinovo u Hramu

Lk 2,22-40

Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu. Za žensku je bilo propisano 80 dana. To je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, čak otići u Hram, prinijeti žrtvu, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Zato se donedavno ovaj blagdan slavio s naglaskom na Marijino čišćenje. Od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu.

U nas se ovaj blagdan naziva i nešto iskrivljenom latinsko-talijanskom riječju “Kalandora” (Candelora), svijećnica (candela-svijeća). Naime, iz antičkog Rima kršćani su preuzeli i kristijanizirali svetkovinu Lupercalija unutar koje je bio i ophod grada sa svijećama.

Sadržajno se blagdan Prikazanja veže uz Božić, uz Isusovo rođenje, uz rađanje Svjetla, “Svjetla na prosvjetljenje narodâ”, kako veli starac Šimun u današnjem evanđelju. U novije vrijeme papa Ivana Pavo II. proglasio je ovaj dan Danom posvećenoga života, danom redovnika. Uz svu važnost ovoga naglaska ne bi se ipak smjelo zasjeniti njegovo glavno značenje vezano za osobu Isusa Krista niti redovništvo shvatiti kao povlašteni sloj kršćana. Redovnici su uvijek bili i uvijek trebaju ostati samo kršćani, Isusovi nasljedovatelji.

Važno je spomenuti također da istočni kršćani ovaj blagdan nazivaju Blagdanom susreta (Sretenije) ljudi s utjelovljenim Bogom. Bog ne ulazi u svijet magijskim putem niti se kao u mitovima rađa u spolnim vezama bogova (teogoniji) nego krajnje ljudski. Isus se rađa u židovskoj obitelji, unutar Mojsijeva zakona i tradicije svoga naroda te kao čovjek nastavlja život neodvojivo od ljudi. Lukin izvještaj o Isusovu prikazanju u hramu govori o susretu s dvije osobe: starcu Šimunu i proročici Ani. Oboje njih čitava života očekuju Božji dolazak, dolazak Mesije, Spasitelja.

Starac Šimun, iako ga Luka ne imenuje starcem nego mu to ime daje predaja, uzoran je vjernik; ima čak oznake proroka: pravedan je, bogobojazan, na njemu počiva Duh Božji. Glavna Šimunova oznaka jest da je čovjek očekivanja Božjeg nenadanog dolaska. Nije čangrizavi starac/svećenik koji živi u uvjerenju samo prošlih boljih dana. Izručuje se Božjoj novosti, on je vjernik mesijanske nade. U susretu s djetetom Isusom njegovo se očekivanje ispunja, odnosno Bog ispunja svoje obećanje. Zato u svojoj blagoslovnoj molitvi Šimun radostan govori da ga Bog otpusti u miru jer je ugledao spasenje, svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta i na proslavu njegova izraelskog naroda.

I Ana, proročica, žena-udovica dugog i strpljivog čekanja, doživljava iznenadno Božje pohođenje. U visokoj starosti njezina se nada ispunila.

A kako je stalo s našim očekivanjima i nadom? Što i koga očekujemo? Čemu i komu se nadamo? Komu i što obećavamo? Komu i što hranimo ili ubijamo nadu: u obitelji, u zajednici, u Crkvi, u narodu, u društvu?

Šimun i Ana, kao da odgovaraju riječima psalmiste: Čemu da se nadam, Gospodine! Sva je nada moja u tebi. Možemo li mi to kazati? Nisu li naša očekivanja polomljena, naša pojedinačna i društvena nada u bolju budućnost opljačkane i opustošene od baraba i ratnika, pljačkaša i mešetara ljudske nesloge i nesolidarnosti? Zar naša očekivanja nisu postala preveć ljudska, u tom smislu da se više nadamo spasenju od ljudi nego od Boga, da više vjere polažemo u sebe i i svoje vođe i poglavare nego u Isusa Krista?

Točno je – nije sve crno, da primirimo uljepšivače stvarnosti, uživaoce blagostanja, strašljivce i trgovce ljudskim nesrećama. Da, malo je totalnoga očaja, malo je ljudi s totalnim beznađem, ali je još točnije da neizmjerno mnogo ljudi žive u mrtvilu depresije, polomljenih očekivanja i izjalovljenih nada. Nada o kojoj svjedoče dvoje vjernika iz Lukina evanđelja drukčija je od uobičajene, prazne i pasivne nade, i od one nade koja se svela na to da će netko od ljudi donijeti spasenje. To se posebno vidi u proročice Ane. Ana ne očekuje Mesiju skrštenih ruku kao da će netko bez njezinoga pristanka i zalaganja zahvatiti u njezin život i u ljudsku povijest. Ana ne uvjetuje Božji dolazak, ali njezina nada je aktivna. Ona tolike godine neumorno, ne napuštajući Hrama, postovima i molitvama, služi Bogu i ljudima. Ona dakle “radi”, aktivna je kao što i Šimun ispovijeda da je sluga Božji, a ne pasivni promatrač događaja i odnosa oko sebe; čovjek otvoren najvećem Božjem dobru.

Kršćanstvo izrasta iz židovskoga očekivanja Mesije-Spasitelja. Kršćanstvo se rađa iz židovske, mesijanske nade. Božje obećanje Spasitelja čije su ispunjenje očekivali očevi vjere, toliki proroci i vjernici, dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Ali time nada nije postala suvišnom. Naprotiv, nada ostaje životno pitanje kao što je bilo i ostalo našoj starijoj braći židovima Isusova i svih vremena, kao što je bilo i Mariji, Josipu, i Isusovim učenicima, i kršćanima svih vremena. Naime, ostaje pitanje: koje su nade kršćani svjedoci, odnosno je li Isus Krist stvarno ispunjenje očekivanja suvremenih ljudi i kršćana? [I u ovom kontekstu, ako već govorimo o današnjem blagdanu kao blagdanu redovnika, umjesno je pitanje: koje su nade svjedoci današnji redovnici, franjevci i drugi? Tko su danas uopće ljudi nade?]

Nemojmo se zavaravati: mnogi dobronamjerni i istinoljubivi kritičari kroz čitavu povijest a i danas s pravom nama kršćanima spočitavaju da smo ljudi “bez nade” jer svoje nade više polažemo u bogatstvo, u ljudske moći, u crkvenu instituciju kao birokratski aparat nego u Isusa. Ponovit ćemo mi Šimunove riječi da je Isus Krist svjetlo narodâ (lumen gentium), Spasitelj svijeta, ali odmah zaboraviti da je on i nama, kršćanima, na “propast i uzdignuće”; i među nama je Isus – “znak osporavan“. Jer, doista, nikoga kršćani toliko ne osporavaju, ne obeskrepljuju kao Isusa. Ne toliko riječima koliko djelom, životom. Nikada dostatno naglasiti da se kršćani ponašaju ili kao oholi “vlasnici” nade, pa im u konačnici ne treba ni Isus ni njegovo evanđelje, ili su posumnjali u Božju nadu u Isusu te se izručuju svjetovnim trgovanjima lažnim obećanjima i nadama svojih vođa i poglavara.

Isus je, dakle, osporavana nada, i za današnje kršćane. Pa ne bi ovaj svijet, ne bi ova naša zemlja, grad i selo, obitelj i crkvena zajednica bili mračni prostori podjela i sukoba, intriga i laži, krađa i podvala, da sami kršćani, Isusovi učenici ne osporavaju Isusa, da sami ne sumnjaju u svjetlo njegova evanđelja.

Uz to što je Isus “znak osporavan”, Šimun govori Mariji da ni ona neće biti lišena “mača boli”, iako je Isusova majka. To vrijedi i za kršćane. Nije riječ o maču nasilja, nego o maču nerazumijevanja, samoće, odvajanja. Nasljedovati Isusa nije unaprijed osigurana radost zajedništva s njim, unaprijed osigurano uskrsnuće bez križa. Zato u srcu svakovrsnih ljudskih nadanja, od onih nad tek rođenim djetetom do nade na smrtnoj postolji, od glupih do sebičnih, od praznih do “svemirskih” nadanja, od nade u veselju do one male iskre nade u neizlječivim bolestima i nepravdama, u središtu života, da, u srcu i svega negativnoga, Isus Krist je temelj i sadržaj kršćanske nade: nenadana Božja utjeha kao uskrsnuće na novi život. Međutim, do ispunjenja “nade protiv svake nade” valja strpljivo ići Isusovim putem, stvaralački aktivno prihvatiti osporavanje, sukobe i križ, sa sigurnom nadom da nas na posljednjom horizontu naših nastojanja čeka Božji zagrljaj utjehe.

Našem su svijetu nasušno potrebni ljudi nade, svjedoci mesijanske nade, a ne očajni ljudi koji prepuštaju da svijet vode lažna obećanja zemaljskih zavodnika; ne preuzetni ljudi koji su uvjereni kako baš oni, bez Boga i drugih, spašavaju obitelj, Crkvu, narod, državu i svijet. Nadi su dakle najveće kušnje očaj i preuzetnost, depresija i oholost. Nada se i u najcrnjim trenucima hrani neumornim zalaganjem za pravednije odnose te strpljivim očekivanjem da Bog neće prevariti u svom obećanju. Nada je potvrda ljudske slobode i neizmjerne Božje milosti. Bog i danas iznenađujuće pohađa i spasiteljski susreće ljude. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Zavičaj – sav svijet

IV. nedjelja kroz godinu

Lk 4,21-30

Odlomak Lukina evanđelja od prošle nedjelje i ovaj današnji, dio su jedne cjeline. Riječ je o Isusovu nastupu u rodnom gradu Nazaretu i o tumačenju Pisma, odnosno o pitanju Isusova identiteta u zavičajnoj sinagogi. Prošle smo nedjelje slušali o tome kako Isus za sebe navodi riječi proroka Izaije koje se ispunjaju na njemu kao životni program. On je pomazan Duhom Svetim da bude blagovjesnik siromasima, proglasi sužnjevima slobodu, donose vid slijepima, potlačene oslobodi i da navijesti izvanrednu godinu Božjega praštanja, milosti i milosrđa.

Istim Isusovim riječima kojima je završavalo prošlonedjeljno evanđelje, današnje započinje: “Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Isus za svoje životno poslanje nalazi potvrdu u proročkoj riječi. Na to su Isusu – piše Luka – “svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta”. No, riječi Izaijine nisu dugo odzvanjale. Tako to biva. Redovito je prva reakcija većine slušača povlađivanje pa i divljenje govorniku. U prvi tren većina ljudi je otvorena, sluša, ali toliko ne razmišlja o rečenom. Ne razmišlja što zbog stare navike da su religiozni govori nešto uobičajeno, stalno ih se sluša i svi su redovito isti; što zbog uhodane prakse da se uvijek ljepše govori nego u što se riječi u praksi provodi; što zbog zavisti ili unaprijed stereotipnog lošeg mišljenje o govorniku. Uostalom, lijepim riječima se služe svi demagozi i svodnici masa. Bez sumnje, sabrano slušanje i razmišljanje o slušanom je zahtjevno, iziskuje izniman napor duha.

I tako u nazaretskoj sinagogi, nakon početnog oduševljenja, kao da dolazi do “triježnjenja”. Slušatelji se međusobno pitaju ma tko je zapravo ovaj da na njemu počiva Duh Božji i ispunja se tako važna proročka riječ. Naime, oni poznaju Isusa, poznaju njegovu obitelj, podrijetlo. Znaju gdje je, kako i s kim odrastao. Zato nakon Isusova citiranja i poistovjećivanja s prorokovim uzvišenim riječima koje se odnose na budućega Mesiju pitaju: “Nije li ovo Josipov sin?” Među prvim znacima opiranja dobroj, proročkoj (osloboditeljskoj i spasenjskoj) poruci, slijedi diskreditacija i omalovažavanje po podrijetlu (obiteljskom, zavičajnom, etničkom, starosnom, ili statusnom, profesionalnom stanju…), a ne po sadržaju poruke ni po njegovim djelima. Isusa će to pratiti čitava života. Govorit će mu s prezirom da drvodjeljin sin, Galilejac, i gle paradoksa, da je Nazarećanin, iz kojega je prognan!

Ovo vam rekoh da se ne biste smutili. Izbacivat će vas iz sinagoga… (Zlatko Keser)

Nakon nemogućnosti da ga obeskrijepe s njegove biologije i niskoga podrijetla, oni traže nove dokaze. Slijedi još izopačeniji korak obescjenjivanja. Isus prozire misli svojih oponenata i izriče ono što mu se oni u oči ne usude kazati. Naime, Izaijine riječi koje posvaja, smatraju Isusovi zemljaci, Isus treba dokazati sam nad sobom. Žele mu reći: Došao si pomagati drugima, liječiti, ozdravljati, oslobađati, naviještati milosrdnoga Boga, a što sam sebi ne pomogneš. Vjerojatno što ne pomogne i svome drvodjelji. U riječima: Liječniče izliječi sama sebe! kojima Isus razotkriva svoje protivnike, već je naznačeno i ono krajnje bestidno podrugivanje na Golgoti: Spasi sam sebe! Siđi s križa! ako već hoćeš potvrditi svoj identitet Božjega sina.

I kad bi se očekivao kraj rasprave, u nazaretskoj sinagogi Isusovi zavičajci ne prestaju s očekivanjem da se on dokraja potvrdi. Veliki dio njih zacijelo traži najveći dokaz, traži čuda. Oni – kako Pavao i kaže za tobožnje vjernike – ištu samo znake, samo čudesa. Isus sebe može ovjeroviti samo čudima. Bez čuda mu se ne vjeruje. Onako kako je činio čuda u poganskom Kafarnaumu, kako je pomagao tuđincima i nazaretskim suparnicima, neka učini čudo u svom zavičaju, pa će mu se vjerovati. Isus, međutim, ne želi iznuditi vjeru u sebe nikakvim nadnaravnim zahvatima. Vjera se dokazuje bez ijednoga čuda. Čudima mu je mahao i tražio ih od njega i Sotona u pustinji.

Zacijelo, ni danas Isus u svojoj Crkvi i među mnogim kršćanima ne bi dobro prošao. Ne samo da bi bio izgnan nego možda ni saslušan, jer očito je da bolje i isplativije prolaze oni koji čine “čudesa”, koji pretvaraju Isusovu riječ u magiju i unosni biznis. Ni oko čega se vjernici toliko ne spore i ne svađaju kao oko čudesa, oko čudotvornih mjesta i duhovnika čudotvoraca, magijskih opsjenara i sumnjivih karizmatika. Ni oko čega se vjernici, da vjernici!, ne ispunjaju gnjevom kao u odnosu prema nekom svom “kafarnaumu”, prema onima koji nisu njihove vjere (i nacije), koji su i protivnici, još ako im slučajno netko pomaže.

Čuda su najveća kušnja vjere, a pomaganje strancima, tuđincima, neprijateljima, je najveći ispit prakse vjere. Na tom ispitu rijetki prolaze. Nazarećani su pali. Potvrdila se ona riječ da se među svojima ne može biti prorokom. Može se, poznato nam je, živjeti među svojima nikada prihvaćen. Najbliži neće redovnu dobrotu, traže da se čine čuda. Zato su Isusa njegovi zavičajci, nakon što za njih nije učinio nijedno čudo onako kako je to učinio u Kafarnaumu, i nakon što je opet citirao Pismo – sada da su najveći proroci, Ilija i Elizej, pomogli ne svojima nego upravo strancima – puni gnjeva pograbili ga da ga strmoglave i usmrte. Bez obzira na to što su toliko puta čitali Pismo, toliko puta se pozivali na Iliju i Elizeja, nikada u to nisu povjerovali kao stvar vjere i neporecivu sastavnicu odnosa s Bogom.

Isusovo odbacivanje u Nazaretu modelski je primjenjiv na mnoge ljude i njihov udes u vlastitom zavičaju, zajednici, narodu: od slušanja, povlađivanja i divljenja, preko prezira zbog podrijetla, do traženja čudesnih dokaza, gnjeva zbog solidarnosti s drugima i konačno uklanjanja. Međutim, Isus, piše Luka, suvereno prolazi između zapaljenih i gnjevnih poznanika i sugrađana. On nema straha. Odlazi od svojih, koliko znamo, bez povratka. Nije vođen dokazivanjem, ni prisiljavanjem da mu se vjeruje ni udvaranjem ni čudom, nego ljubavlju koja nema straha i poslanjem koje se ne bazira na čudesima i mržnji prema drugima, nego na univerzalnoj poruci Božjega milosrđa za sve ljude, počev od siromašnih, slijepih, zarobljenih i potlačenih svih vrsta. Bez čuda i s ljubavlju prema tuđincima zavičaj mu postaje čitav svijet.

***************************

Život u slobodi

IV. nedjelja kroz godinu

Jr 1,4-5. 17-19; Lk 4,21-30

Današnja čitanja, posebno ono iz Knjige Jeremije proroka i odlomak iz Lukina evanđelja, govori o proroštvu. U prvom čitanju govori se o tome tko je prorok i koje su njegove osobine. Prorok svoj autoritet utemeljuje u odnosu s Bogom, u slušanju i izvršavanju Božje riječi. Ne govori se ni o komu drugom, ni o kakvoj instituciji, stranci ili nekoj skupni ljudi koji legitimiraju proroka, koji stoje iza njega. Jeremiji Božja riječ govori da je njegova proročka egzistencija oblikovana prije njegova rođenja. Bog ga je odredio za svoga glasnika. Međutim, Božji je izbor slobodan. Taj se izbor ne može prepoznati po rođenju, po podrijetlu, niti se može posvojiti po sposobnostima, po društvenom položaju, po poziciji i funkciji, po vanjskom izgledu. Prepoznaje se kasnije, na putu života, prepoznaje se opet i jedino u odnosu na Božju riječ. Glavno što prorok čini jest da govori ono što mu je „zapovjeđeno“, ono što je izdržalo taljenje na vatri Božje riječi.

U slikama gotovo vojničke pripreme (bedra svoja opaši) Božja riječ poziva čovjeka na odvažnost, na hrabro svjedočenje bez uzmicanja. U ovim riječima ogleda se i sloboda čovjeka koga Bog poziva na proročku službu. Uočava se što prorok treba činiti – ne bojati se, ne drhtati pred onima kojima treba navijestiti Božju riječ. Ovdje se uočava da Bog nikoga ne prisiljava. Ne znamo koga je Bog to odredio, ali se, kao kod Jeremije, samo iznutra, iz odnosa s Bogom može prepoznati poziv. Nije zato rijedak slučaj i u našem vremenu, koje kuka nad nedostatkom „vođa“ i „pastira“, da neki koji su pozvani u proročku službu – i netko između nas – bježi od te zahtjevne službe, skriva se u sigurnost ili svoju proročku službu izvršava polovično. Ponetko Božji glas poziva smatra mizernim, ponetko ga smatra prevelikim a sebe posve nedostojnim, ali ponajviše vlada strah od onih kojima bi se trebalo uputiti i posredovati im Božju riječ pa se odustaje. Koliko se samo ljudi, i onih koji su po službi pozvani svjedočiti Božju riječ, skriva u svoj strah, zamjenjuju Božju riječ ljudskim riječima; ublažavaju Božju riječ „korektnim“ ljudskim riječima; umjesto oslanjanja na Boga, svoj autoritet grade na poslušnosti ljudskim poglavarima i uredbama; slobodu s Bogom zamjenjuju sluganstvom religioznim ili političkim vlastodršcima. Neki pak prolaze ovom zemljom neprepoznatljivi i potuljeni kao kradljivci službe na koju su pozvani. Ušutkavaju u sebi Božji glas, ušutkavaju ili čak progone proroke oko sebe, zapravo ušutkavaju Božju riječ. Žive lažni život, drugi život od onoga na koji su pozvani. U konačnici njihova egzistencija, iako izvanjski osigurana i možda u ljudskim očima uspješna, postaje razvalina, život prokockan.

Jeremija se uz Iliju smatra najvećim prorokom prvoga saveza. On je prototip Božjeg glasnika. Ustaje, kako piše, protiv zemlje: protiv kraljeva i knezova, protiv svećenika i naroda. Svi se oni bore protiv proroka, čak i svećenici, ali ga neće nadvladati. Više je nego zanimljivo, Jeremija je vjerojatno ubijen, čak se ni za njegov grob ne zna. Ipak je svladan? Nije – ostala je i nadživjela njegova riječ, zapravo Božja riječ upućena vladarima, svećenicima i narodu. U njegovoj, kao uopće proročkoj egzistenciji ponavlja se ono što je Isus oštro rekao o svojim suvremenicima i suvjernicima: Ubijate proroke kao i vaši očevi, a onda im dižete spomenike. To je bijedno ponašanje svih, od vladara i svećenika do naroda. Ubijaju „žive“ a slave „mrtve“ proroke.

U Novom zavjetu na dosta mjesta čitamo kako su suvremenici mislili da je u Isusu uskrsnuo Jeremija. Još drastičnije od Jeremije dogodilo se, međutim, s Isusom iz Nazareta. Luka nam govori da se na početku svoga djelovanja Isus pojavio u svom gradu, u svojoj sinagogi gdje je dolazio. Najprije se kaže da su se ondje skupljeni divili njegovim riječima. Slušali smo u prošlu nedjelju njegovo otvaranje Knjige proroka Izaije i govor da se Izaijine riječi o Božjem pomazanju Duhom (Mesija/Krist), naviještanju radosne vijesti, oslobađanju ljudi od svih ropstava, unutarnjih i vanjskih, te nastupanje vremena milosti Božje, događa upravo po Isusu.

U današnjem odlomku, nastavku Lukina evanđelja, govori se kako nakon divljenja Isus biva odbijen od svojih, u svome gradu. Njegovi, rodbina i poznanici, ne mogu prihvatiti da bi on mogao imati proročku službu i odgovoriti na Božje poslanje. Pozivaju se na njegovo skromno podrijetlo, jer on je, kažu, Josipov (tesarev) sin. Oni znaju što on jest i što može biti. Oni su očekivali – jer su čuli za njegova čudesna djela u Kafarnaumu – da će i njih uvjeriti nekakvim „nebeskim znacima“ pa da mu povjeruju. Oni mu, dakle, ne vjeruju, oni traže čuda za vjeru. Isus čita njihove misli i ne ide im se udvarati. On se nikome jeftino ne prilagođava. Potvrđuje zloću njihova mišljenja i razotkriva ih rečenicom: Liječniče izliječi sam sebe! Kao i svaki prorok, Isus sebe ne predstavlja božanskim i oslobođenim patnje. U posve ljudskom ponašanju, ničim iznimnim, naviješta Božju riječ. Kao krajnji čovjek poziva na vjeru. No, ljudi ne mogu prihvatiti da se u posve ljudskim riječima, u osobi kojoj poznajemo podrijetlo i izobrazbu posreduje Božja riječ. Ljudima trebaju magijske riječi, neke daleke od ljudi, neke nerazumljive.

Da stvar bude još naglašenija, Isus se poziva na Pismo, na život dvojice velikih proroka i to na ono njihovo djelovanje koje uskoći lokalnoga i uskoći nacionalne vjere zadaje „smrtni“ udarac. Da potvrdi svoju izjavu koja će postati kriterij proročkoga djelovanja – Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju – Isus podsjeća na Proroka Iliju kako je među svim udovicama kojih je bilo puno u Izraelu, u njegovom vlastitom narodu, bio na više od tri godine poslan strankinji, ženi udovici u Sarfati sidonskoj. A tako i prorok Elizej, unatoč mnogim gubavcima u Izraelu, poslan je da izliječi gubavac stranca, Naamana Sirca.

Univerzalnost Božje riječi (spasenje svim ljudima), njezina sloboda da se ne zarobi u lokalna i nacionalna svetišta, da se ne unizi u lokalna i nacionalna mučeništva i mizerni kult ličnosti (nacionalni i pokrajinski sveci), čemu su sklone sve religije a i mi danas (“hrvatska vjera”!), ovdje se pokazuje u tako oštrom suprotstavljanju. Božja poruka je za sve ljude. Prorok je prorok svim ljudima i onda kada je upućen posve konkretnim.

I u Knjizi Jeremijnoj mogli smo čuti da ga Bog „posvećuje za proroka svim narodima“, ne samo svome zavičaju i svome narodu. To je jedna od najbitnijih oznaka proroka, a suprotstavljanje tomu je jedna od najbitnijih oznaka krive vjere, bijede lokalističke i nacionalističke vjere.

Kad su Isusovi zavičajci čuli istinu o svojoj uskoći i Božjoj širini prema svim ljudima i narodima, Luka izvještava, „svi se u sinagogi napune gnjeva“. Ustaju, izbacuju Isusa iz grada i vode ga na rub da ga strmoglave. I na koncu – nevjerojatnim ponašanjem – Isus jednostavno prolazi između njih i udaljava se od njih. Koliko znamo iz evanđelja više im se neće ni navratiti.

Sloboda kojom prorok, kojom Isus govori, sloboda kojom dolazi među ljude i prolazi kroz smrtne opasnosti, utemeljuje se u poslanju od Boga, u odnosu s Bogom Ocem, u Božjoj riječi. Život te slobode je puni život. Ostalo su krnjatci od egzistencije, prosječnost ili čak promašaj života. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Isus “teolog” i tumač Božje riječi

III. nedjelja kroz godinu

Lk 1,1-4; 4,14-21

U liturgijskoj godini C nedjeljama čitamo Lukino Evanđelje. Danas slušamo njegov početak i opis Isusova prvog, nastupnog govora u rodnom gradu Nazaretu. Luka, nazvan i prvim teologom-povjesničarom kršćanstva i Crkve, sastavio je dva spisa, Evanđelje i Djela Apostolska (povijest prve Crkve). U Evanđelju on ne donosi Isusov životopis u strogom smislu riječi, nego, kako i sam kaže, nakon što je “pomno” ispitao mnoga pisana izvješća o događajima i nakon što je saslušao očevice događaja vezanih za Isusa, on sam sastavlja nekom poznaniku ili prijatelju, imenom Teofil, Bogoljub, dakle čovjeku koji ljubi Boga, koji je otvoren za tajnu Boga, da se još jednom osvjedoči o onome u čemu je Teofil već poučen.

Naočigled ništa posebno u ovim Lukinim riječima. Ipak, one odslikavaju ozbiljnost pristupa Luke Evanđelista osobi Isusa Krista, njegovom značenju za njega, za onoga komu piše, i – što se vidi iz čitava Lukina Evanđelja – o Isusu Spasitelju i Gospodinu za židovski narod ali i za sve ljude. Luka je, naime, evanđelist koji stalno naglašava univerzalnost Božjega milosrđa u Isusu Kristu za sve ljude, za sve narode i kulture, i za protivnike, neprijatelje i pogane – za Samarijance, Rimljane i Grke…

Lukino objašnjenje zašto i kako sastavlja svoj spis, relevantan je i uzoran za sve kasnije kršćanske navjestitelje i propovjednike, vjeroučitelje i naučitelje, teologe i duhovnike, za sve kršćane. Naime, Luka ispovijeda da je svoje spis sastavio tako što je najprije “pomno ispitao”, dakle marno iščitao izvješća drugih o Isusu, pa je onda “slušao” očevice, Isusove učenike i sluge Riječi, a onda sam sastavio svoj spis. Veli Luka da je sve od početka “pomno ispitao”. Riječ “pomno” označava da je s pažnjom, sabranošću i brižljivošću, otvorena duha i poučljivošću čitao i slušao svjedočanstva drugih o Isusu. Luka sebe nije smatrao samodovoljnim nego je u svom govoru o Bogu (teologija) i u svom govoru o Isusu Kristu (kristologija) ozbiljno uvažio tradiciju, koristio usmenu i pisanu predaju /na se da je posebno koristio Markovo evanđelje i neke druge izvore). On se posvetio pisanju i učinio je to kroz potrebni intelektualni napor mišljenja, delikatnost uspoređivanja i razlikovanja, te stegu zapisivanja.

Ovaj Lukin postupak poticaj je i korekcija svima koji žele znati i govoriti više o Isusu, koji žele naviještati i poučavati o Isusu Kristu, koji u konačnici sebe smatraju kršćanima, vjernicima u Isusa Krista. Imajući to u vidu, ne možemo ne primijetiti da kroz čitavu povijest kršćanstva, a i danas postoji određeni zazor od čitanja knjiga i slušanja svjedoka. I u samoj Crkvi ima nešto iskrivljeno: prezir prema knjizi, prema mišljenju i studiju, prema intelektu i teolozima. Da se obrani vlastita lijenost duha, čak i oni koji to ne bi smjeli biti, ne dakle samo vjernici, nego i svećenici i duhovnici često smatraju da mnogo toga lošega dolazi od tzv. pametnih, učenih ljudi. No, omalovažatelji knjige i obrazovanosti u vjeri – i upravo je to izopačeno proturječje – morali su učiti, studirati, odnosno morali su dobiti potvrdu o uspješno završenom obrazovanju da bi mogli biti učitelji i odgajatelji u vjeri, da bi mogli postati pastiri vjernicima.

Problem nije u tome ako netko doista nema dara za studiranje, ali ne prezire tradiranu mudrost ni pamet, kao što mudar čovjek nikada ne prezire znalca i pametna čovjeka bez obzira imao taj diplomu ili ne. Mudar čovjek, kako i Biblija govori, uza se traži pametnijega i mudrijega od sebe, jer uz njega raste u vjeri i ljudskosti. Problem nastaje onda ako se vlastita duhovna uskoća, mizerija i lijenost brane suvišnošću pa i štetnošću studija do mjere da se čitanje Svetoga Pisma, istraživanje predaje i teologija studiraju bezvoljno i bez ljubavi, da se znanje u vjeri smatra čak opasnošću i preprekom za pobožnost i odnos s Bogom. Riječ je ustvari o moralnoj iskrivljenost, kompleksu manje vrijednosti, taštom precjenjivanju, perfidnoj zavisti ili vjerskoj tuposti koja ide dotle da pojedini duhovnici pa i crkveni poglavari, iako znaju za Luku i biblijske pisce, iako znaju za tisućljetnu važnost stjecanja znanja u vjeri kao i pravnu, kanonsku obvezatnost studija filozofije i teologije da bi se nekoga postavilo za vjeroučitelja ili redilo za đakona i svećenika, pa opet naglas i svisoka govore kako intelekt kvari čovjeka, studij šteti vjeri i kako većina teologa možda čak i ne vjeruje u Boga. Time opravdavaju da se vrijeme troši uzalud, jer besmisleno je raditi nešto “pod moranje” a u to se ne vjeruje i to se ne voli. Tako sliče onima za koje Isus kaže, stoje na vratima Kraljevstva Božjega, niti oni ulaze na ta vrata niti drugima dopuštaju da uđu.

Ako se gornjem pridoda i opća duhovna situacija našega vremena u kojoj je većini ljudi, i onima u Crkvi, novac božanstvo a materijalna korisnost, ugodnost ili društvena moć svrha i cilj života, ako našim (ne)mišljenjem dominira površno televizijsko i podivljalo, fragmentarno internetsko pabirčenje informacija, te ona krajnje umišljena iluzija o velikoj kulturi hrvatskoga (katoličkoga) naroda ili velikoj obrazovanosti svećenika i duhovnika, nameće se zaključak da se s toliko godina školovanja samo trati vrijeme, da se obavlja posao koji se ustvari ne voli, da se tuđi kruh jede bez rada, da se stoji na putu koji ne vodi k znanju, istini koja oslobađa, ljubavi koja traži da se Ljubljenoga što više upozna. Zato se događa da je lakše baviti se ekonomijom i novcem, politikantstvom i svjetovnom moću nego izići iz isprazne nepoučljivosti i uputiti se na put Lukina “pomnog ispitivanja”, slušanja svjedoka i svjedočenja osobne vjere u poštenom mišljenju i intelektualnom radu.

Kršćanstvo je vjera u osobu, živu osobu Isusa Krista, ali do te osobe dolazimo preko svete knjige, preko Biblije, i preko zajednice, crkvenih svjedoka, preko stjecanja znanja u ljubavi. Kriza vjere nastaje iz manjkavosti onoga što je Luka posvjedočio svojim životom: u nedostatku pomnjiva ispitivanja pisama, u sljubljenosti u traženju istine o Isusu, u poučljivosti u slušanju drugih. Stoga imamo tako površne teologe (i koji se stide toga imena svoga poziva) i tolike narcisoidne crkvene poglavare, toliko bahatoga neznanja vlastitih vjernika, toliko nedoučenih pozera koji se skrivaju iza svetoga odijela, svetih obreda i farizejskih molitava. Zato toliko praznog samoljublja i omalovažavanja rada, jednako fizičkoga kao i umnoga. Onaj pak koji ne poštuje umni napor, ne poštuje ni druge poslove.

Prema današnjem Lukinu evanđelju, sam Isus ukazuje na važnost čitanja Svetoga pisma i nužnost učenoga i uvjerljivoga tumačenja Pisma, na važnosti poznavanja što su drugi kazali i napisali prije nas. I Isus to čini kroz sva evanđelja, svaki put kad je u sinagogama i raspravama s farizejima, pismoznancima… Naime, Luka piše kako Isus dolazi u sinagogu svoga rodnoga grada, ustaje, uzima Pismo, čita ga i tumači. Nalazi mjesto iz Knjige proroka Izaije (66 poglavlje). Riječ je o mjestu koje opisuje Mesijino/Kristovo poslanje. Za Luku, Isusova svjedoka, pisca i teologa, ovo je najkraći sažetak čitava evanđelja, čitava Isusova života. Isus Krist je pomazan Duhom Svetim, njegovo se poslanje sastoji u naviještanju radosne vijesti siromasima, u proglasu oslobođenja zarobljenicima, povratka vida slijepima, slobode potlačenima te u proglasu izvanredne, neočekivane godine milosti Božje, godine kada Bog bezuvjetno oprašta sve prijestupe, prekršaje i grijehe ljudima i traži da to ljudi čine jedni drugima.

Tako Isus, a nakon njega i njegov pisac i teolog Luka, potvrđuje da se na njemu ispunilo Pismo koje se čulo. Ispunja li se, međutim, Lukino pismo, Lukino evanđelje na nama danas? Još više, pitanje je da li i koliko preko Evanđelja stižemo do svoga spasitelja? Jesmo li ga pomno ispitali, iščitali i saslušali, jesmo li životom potvrdili što znači radosna vijest siromasima, sloboda utamničenima i potlačenima, jesmo li spremni progledati u svojoj duhovnoj umišljenosti i sljepoći, jesmo li prihvatili izvanrednu godinu Božje milosti i praštanja? Kako bih – konačna je poruka je današnjega Lukina evanđelja – ja osobno nekom svom Teofilu, sasvim kratko i sažeto, navijestio, ispričao i sastavio svoju osobnu vjeru u Mesiju, u Isusa Krista?

******************************

Evanđelje: Knjiga Isusova identiteta i osoba nasljedovanja

III. nedjelja kroz godinu

Lk 1,1-4; 4,16-20

Današnje prvo čitanje i odlomak iz Lukina evanđelja (Lukino evanđelje čita se nedjeljama u godini C) koncentriraju se oko knjige – svete knjige. Sveta knjiga nastaje i piše se unutar zajednice vjernika, a knjiga – čitanje i slušanje svete knjige – istodobno je događaj utemeljenja i formiranja vjerničke zajednice. Poslije sužanjskog vremena, poučen iskustvom raspršenosti i gubitka duhovne orijentacije, svećenik Ezra, religiozni obnovitelj i vjerojatno konačni redaktor svetih spisa, Božjega zakona, Tore, pred skupljenom zajednicom čita svete spise. Narod, skupljena zajednica se raduje. Osjeća orijentacijsku i identifikacijsku snagu Božje riječi.

Sveta knjiga postaje fundamentalni faktor zajedništva. Još više, knjiga je uz vjerničku zajednicu (instituciju) najvažnija za kolektivnu memoriju. Zajednica u knjizi čuva svoju tradiciju, čuva svoje pamćenje. Knjiga, u semitsko-europskoj civilizaciji, pruža mogućnost dugoga trajanja i životnu orijentaciju. Za monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam knjiga je više od običnog predmeta i „svjetovnog“ čuvanja pamćenja. Ona je sveta knjiga u kojoj se ne zapisuje uobičajena povijest. Biblija nije historiografska knjiga, nije ni knjiga u kojoj se nalaze „recepti“ za svaku situaciju u svakodnevlju, nego knjiga povijesti posebne vrste – knjiga životnoga smisla, egzistencijalnih istina, knjiga povijesti osobnoga i kolektivnoga odnosa između Boga i ljudi. Svete knjige – nikada dovoljno naglasiti – nisu znanstvene knjige, nego knjige vjere, iskustva vjere. Nažalost, Biblija se kroz povijest a neki je tako čitaju i danas kao da je knjiga u kojoj su zapisane „vječne“ znanstvene istine. Neuvažavanje povijesti i različitosti slika svijeta, kao i nedostatak „skromnosti“ u znanju izazivali su velike nesreće i katastrofe kroz povijest. Svi religijski fundamentalizmi (i fanatizmi) imaju dva izvora: s jedne strane, nekritično razumijevanje sebe kao jedinih pravih vjernika a, s druge strane, čitanje Pisma kao da je znanstvena knjiga (skripturalistički fundamentalizam).

Izabrani narod, o kojem piše Biblija, svoju jedinstvenost i svjetsko značenje ima upravo u tome što ima knjigu memorije odnosa s Bogom. Tu će knjigu na svoj način prihvatiti kršćani a i muslimani. U budućnosti će se formiranje i osobnoga i kolektivnoga identiteta uvijek događati u preispitivanju s tim izvorom. Pismo, knjiga vjere, vjernički odgovor na Božju objavu postaje temeljni kriterij za vjernički identitet.

U kršćanstvu je nešto drukčije. Božja riječ je normativna, ali na drukčiji način nego u židovstvu i islamu. Za kršćane je osoba Isusa iz Nazareta, Isus Krist temeljni kriterij. On je više od norme, iako se s pravom kaže da je Isus normirajuća norma (norma normans). Za kršćanski Novi zavjet Isus stoji prije knjige a i poslije knjige. No, knjiga uopće nije nebitna. Naprotiv, knjiga stoji na početku da se primaknemo toj osobi. Preko knjige dolazimo do povijesti vjere u tu osobu, do osobe same. Luka Evanđelist, kako slušamo i danas, na početku svoga evanđelja piše prijatelju Teofilu (Bogoljubu) da je za sastavljanje svoga evanđelja – svoga izvješća o Isusu iz Nazareta, saslušao što se o njemu pričalo (usmena predaja) i pročitao mnogo toga što je o Isusu napisano te je sam sastavio svoj spis.

A dalje u evanđelju govori kako Isus sam, pripadnik vjerničke zajednice svoga naroda i lokalne zajednice svoga zavičaja, Nazareta, dolazi po religijskom običaju i propisu subotom u sinagogu i uključuje se u tumačenje Pisma. U sinagogi su prednost tumačenju imali ugledniji i gosti. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije (61. poglavlje). Riječi Izaijine postaju Isusov govor među svojima. U njima se ogleda program Isusova djelovanja. Riječ je o tome da je na Isusu Duh Gospodnji, da je pomazan (Mesija=Krist), da je pod okriljem Sile Božje. Isusovo će se djelovanje odnositi na navještaj radosne poruke siromasima, oslobođenje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobode potlačenima te proglas „godine milosti Gospodnje“ prije nego se – prema tradiciji – ispuni pedeset godina. Shvatili ove riječi doslovno ili metaforično, ove riječi ne gube ni danas na svom temeljnom značenju. Isus je Mesija/Spasitelj svima onima koji su prikraćeni, koji žive u oskudici, koji su bilo od sebe ili drugih zarobljeni i potlačeni, vraća njihovo dostojanstvo, vraća ih u prostor ljudskosti. Iznad svega, Isus proglasom godine milosti vraća sve oštećene, obiteljski i društveno obespravljene, na temeljni početak ljudskih odnosa iz perspektive odnosa s Bogom. Godina milosti je u izabranom židovskom narodu jedinstvena ustanova povratka pravednosti. Isus skraćuje to vrijeme milosti. Štoviše, u pravednosti prema drugima nema čekanja. Sad, baš sad je to vrijeme. Isus poziva vlastodršce i gulikože, političke i religijske tirane da odmah vrate oduzeto i prisvojeno. On u svom proglasu utemeljuje ne samo novu etiku nego iz odnosa s milosrdnim i osloboditeljskim Bogom uspostavlja posve nove odnose među ljudima.

***

Današnja nam svetopisamska čitanja govore kako je sveta knjiga knjiga tradicije, pamćenja i identiteta. Iako se naša kultura dubinski promijenila, iako nam se promijenio i način pamćenja i komuniciranja, iako neki više vole „brojke“ od slova, iako i neki koji „zarađuju“ na (svetoj) knjizi u biti preziru sve što je napisano, kršćani ne mogu bez knjige, bez Biblije u kojoj je skupljena povijest vjere ljudi s Bogom.

Kršćanima je Isus Krist osoba o kojoj piše Novi zavjet i osoba kroz čije riječi i praksu ne samo čitamo sveti tekst nego se – ugledajući se u njega i nasljedujući ga kao živu osobu – ostvaruje odnos s Bogom i ljudima. Cjelina susreta s Isusom ostvaruje se u euharistiji – najprije u skupljenoj zajednici, u službeniku koji okuplja tu zajednicu u Isusovo ime (Crkva), zatim u Božjoj riječi, evanđelju i Isusu kao konačnoj, utjelovljenoj Božjoj Riječi, te u slavlju i uzimanju udjela (pričesti) u njegovoj gozbi. To je utemeljujući događaj zajednice za oblikovanje njezina identiteta. No, to još nije sve.

Drugi, ništa manje važan moment ostvarenja identiteta, događa se poslije euharistije, u ljudskim – obiteljskim i društvenim, prijateljskim, poslovnim i drugim odnosima. U njima pojedinac, nošen svojom zajednicom i svojom svetom knjigom, i povrh svega nošen iskustvom vjere u Isusa Krista naviješta radosnu vijest siromasima, oslobađa zarobljene, vraća vid slijepima, slobodu potlačenima i, pod kriterijem godine Božje milosti – ne odgađajući za neka kasnija vremena – uspostavlja pravdu u svom društvu i svojim odnosima. Pritom, radikalnost Isusova nasljedovanja svjedoči da ni Isusova učenika neće mimoići sudbina njegova Učitelja. Od zavičaja, od svoga Nazareta do vlastitoga križa, do smrti, put je sazrijevanja vjerničkog identiteta u zajednici, kroz čitanje Riječi i kroz dosljedno usvajanje (pritjelovljivanje) Isusove prakse. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Čas vjere – čas ljubavi

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Većina ljudi ne štedi za veselja i gozbe. Naročito ne za svadbu, životnu prekretnicu, kada dvoje mladih započinje novi i zajednički put. Doista, što sve ljudi neće učiniti za dobru svadbu? Koliko samo spremanja za malo vremena, za tek koji dan veselja: od uređenja kuće, nove odjeće, hrane, kićenja, fotografiranja… Za svadbu čak i oni najštedljiviji neuobičajeno razrješuju svoje srce. U pripremi ništa se ne propušta, svaki detalj je bitan.

Zasigurno se tako učinilo i na svadbi u Kani. No, nastao je trenutak teške nevolje. Nestalo je vina, pića bez kojega svadbena gozba nije bila potpuna. Mogla su biti dva razloga. Ili je došlo nepredviđeno puno ljudi pa su popili sve ili je takva svadba organizatorima nadmašivala njihove mogućnosti. Svadbe pokazuju kako se neki ljudi junače prekomjerno i iznad svojih snaga, i oni siromašni i oni snobovsko-malograđanski i oni koji imaju u izobilju, svi samo da se pokažu U svakom slučaju svečanost u Kani je bila na rubu blamaže da Isus nije intervenirao. Znamo kako je i nas sramota ako nam netko dođe u kuću a nama nestalo, na primjer, kruha ili kave, ili nečega što je običaj da se ponudi gostu.

Isusovo pretvaranje vode u vino, Ivan Evanđelist ne naziva kako smo mi navikli govoriti – čudom, nego znamenjem, znakom. Ravnodušni u vjeri kazat će da je to isto. Materijalistički nastrojeni vjernici inzistirat će na čudu. Znamenje znači da Isusova gesta upućuje na nešto još drukčije i temeljnije; više od opipljivoga vina. Riječ je o Isusovom stalnom zahtjevu da čudo ne proizvodi vjeru nego da vjera omogućuje Božji novi zahvat u život pojedinca i zajednice.

Pogledajmo sâmo evanđelje što kaže. Ivan piše da se u Kani Galilejskoj održavala svadba. Evanđelist navodi da je na svadbi već bila Isusova majka, zatim nastavlja da je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. Navođenjem Marije prije Isusa, Ivan želi istaknuti Marijino posebno mjesto i ulogu. Primijetila je da je nestalo vina. Obraća se Isusu jednostavnom izjavom, bez uvoda, bez objašnjavanja, nego golom tvrdnjom: Vina nemaju!

Isus, redovito mislimo, uzvraća majci oštrim riječima. Teško ih je posve razumjeti: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas! Ne znamo kakav je u tom trenutku bio ton Isusova glasa: osoran, ironičan, blag? Ne znamo ni za izraz njegova lica, je li bio mrk ili opušten, odbojan ili s razumijevanjem? Je li to Isus kazao doista grubo ili vedro, nasmijanim licem u smislu – što se majko stavljaš u poslove koje te se ne tiču, ili pa vidim, prepusti to meni, pa veselje je? Evanđelist o tom ne govori. Možemo li u tim riječima iščitati da Isus ima neki drugi plan koji ni Marija, njegova majka, još ne razumije?

Važno je zamijetiti da Isus svojoj majci nije rekao: Što ti imaš sa mnom, nego Što ja imam s tobom. U tim riječima, inače često “zagonetni” Ivan Evanđelist, naglašava da Isus pripada još nekom drugom odnosu, osim onom majčinskom. Očito je to i iz drugog dijela Isusova odgovora. Riječ je o času o kojem će Isus govoriti još nekima, na poseban način na završetka posljednje večere s učenicima, o času kada se Bog na neočekivan način proslavlja u Isusu, od trenutka Judine izdaje, dakle o času muke i križa. Isusov čas nije Kana ni pretvaranje vode u vino, nisu čudesa, nego radikalni “poraz” u ljubavi za prijatelje i ljude, radikalna napuštenost od Oca, sramotna smrt na križu, radikalni ispit vjere njegovih učenika.

Evanđelist nam dijalogom između Marije i Isusa nudi ključ razumijevanja Isusa, njegove osobe i poslanja. Najveće čudo Isusova života, najveće čudo vjere za Isusove sljedbenike, za kršćane svih vremena nije znamenje pretvaranja vode u vino, nego čas, čas Isusove konačne objave Boga, čas njegova umiranja i smrti – jednom riječju čas križa.

S razlogom Evanđelist Ivan ističe Isusovu majku. Marija je žena, vjernik. Ona je u potpunom povjerenju u Isusa, ne majka koja ga može “posjedovati” ili “naređivati” mu što će činiti. Naime, nakon Isusovih riječ: Ženo, što ja imam s tobom?, ona uopće ništa ne kaže, ne komentira ih, ne ide mu se umiljavati ni moliti, nego krajnjim pouzdanjem govori poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! To su Marijine posljednje riječi u Pismu, njezina poruka i oporuka. Od tada Marija ništa ne govori, nema više što reći. Od tada ona “slijedi” Isusa, ide za njim sve do njegova križa, do njegova “časa”. Vlada se po riječima koja je rekla drugima: Što god vam rekne, učinite!

Marija je uzor vjernicima, papi, biskupima, svećenicima, redovnicima, svima nama koji vjerujemo u Krista da se ostavimo preuzetne uloge određivanja što bi Isus trebao činiti ili da si umislimo kako u vjeri ljudi jedino trebaju nas slušati, nego da ljude upućujemo k Isusu, da svojim riječima i djelima upućujemo na slušanje Isusovih riječi i nasljedovanje njegovih djela. I to uvijek, i onda kada nas ljudi, kao ni Mariju, uopće ne mole da interveniramo kod Isusa za pomoć, trebamo kazati: Činite sve po Isusovoj riječi!

Dakle, događaj u Kani Galilejskoj znamenje (znak) je koje upućuje na daleko sadržajniju i ozbiljniju Božju objavu u Isusu Kristu od čudesnog pretvaranja vode u vino. No, uvijek je lakše povjerovati u čudo u Kani Galilejskoj nego u Kalvariju bez svadbe i vina. Doista, kako povjerovati u znamenje križa, u onaj čas kada Isus ne može učiniti nikakvo čudo, ni ono koje bi svima bilo tako razumljivo, pogotovo materijalistički određenim vjernicima, da siđe s križa?

Događaj u Kani upućuje nas na vjeru da je milosrdni Bog kojega Isus očituje prisutan od svadbene gozbe, prvog javnog nastupa, kada izlazi u susret ljudima da se ne osramote, do vrhunaca svoje objave, u sramoti križa. Bog je prisutan u ljudskim nevoljama i u radostima. Uvijek. Također je važna poruka: Sramota zbog nedostatka vina drukčija je od sramote križa. No, u oba slučaja, Bog po Isusu moguću sramotu pred javnošću okreće u još veće dobro i u veće veselje, veselje novoga vina i veselje novog života, uskrsnuća. Tko povjeruje, s Isusom se, bez obzira na sve, ne može biti društveno ni vječno osramoćen.

Ljudska ljubav, kojoj je vrhunac ljubav dvoje ljudi na svadbenom veselju, svoju puninu doseže ako je Bog u njoj prisutan, ako se Boga slavi i hvali s ljepote postojanja ljubljene osobe, s ljepote ljudske ljubavi i ljudskoga zajedništva. Bog nije samo u početnoj molitvi na svadbama, nego je – ako ga zovnemo – djelotvorno prisutan u svim našim životnim trenucima i onda kada, kao Isus na križu iskušavamo njegovu odsutnost. Bog je i na početku i u središtu i na koncu svih veselja, i svadbenih i onih koja su se iscrpila u sramoti i javnom preziru.

Znamenje u Kani potvrđuje također da stara, zasićena i umorna ljubav može postati novom i boljom, kao što je Isusova milosrdna gesta vodu ljudske moguće sramote pretvorila u iznenadno radosnije zajedništvo i veću ljubav svih, i mladenaca i sustolnika. U svakoj svadbi, u svakom vjerničkom veselju, u svim oskudnostima ili zabrinutostima majki i očeva, mladenaca i poslužitelja, rodbine i prijatelja, kako će veselje proći, slično Marijinoj molitvenoj tvrdnji Vina nemaju, prelaze u zahvalu Gospodin Isus je s nama, veselimo se, jer pravo vino radosti i zajedništva – Krist, s nama je. On blagoslivlja našu ljudsku ljubav. Zajedništvo s njim vrhunac je naše uzajamne ljubavi.

***************************

Sada se treba radovati

II. nedjelja kroz godinu

Iv 2,1-12

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjeklo se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, što sa časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će. (2013)

Fra Ivan Šarčević