U Božjoj službi ili Bog u službi?

XI. nedjelja kroz godinu – C

2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3

Ako bismo u najkraćem htjeli sažeti Božji odnos prema čovjeku, kako nas izvještava Sveto pismo, mogli bismo kazati: Temeljno iskustvo biblijskoga vjernika s Bogom naglašava da je Bog milostiv i milosrdan, Bog koji oprašta grijehe i otvara neočekivanu novu perspektivu radikalno drukčijeg života. Iz toga onda proizlazi da se i smisao čovjekova života – najprije i najviše njegovih odnosa s bližnjima i Bogom – otkriva u prostoru milosti i milosrđa, opraštanja – kao najuzvišenijega izraza ljubavi. Iz toga također proizlazi da se čovjekova moralnost, njegova ljudskost kao temelj vjere, oslanja na uvjerenju da sve što čovjek misli, govori i čini treba odražavati Božji milosni odnos prema čovjeku. To onda uključuje – kako pokazuju sva vjerska iskustva biblijskih ljudi, posebno život Isusa Krista – da je čovjek nesvediv na etiku i politiku, na zakon i propise, na odanost ili neposlušnost, da je nesvediv na pravovjerje kao ni na asketsko-pobožnu praksu. Milosni je Bog neizmjerno nepredvidiv u svojoj milosrdnoj ljubavi i opraštanju tako da se i najduhovniji čovjek, da se i onaj koga se označava svecem, ne samo “prepada” pred takvim Bogom nego i unutarnje buni zar je moguće da je u Boga sve tako milosno.

Upravo o Božjoj i Kristovoj milosrdnoj ljubavi govore sva tri današnja biblijska čitanja. U prvom čitanju Božji čovjek, Prorok Natan, dolazi kralju Davidu. Ukratko mu priopćava njegov životopis ali onako kako Davidov život izgleda iz Božje perspektive. Najprije mu govori o Božjoj milosti koja ga je spasila iz Saulove ruke, kako mu je predao svu vlast u Izraelu i Judi. A onda je David prezreo Gospodina. Kako? Učinio je zlo u Božjim očima. Važan je naglasak na izrazu – “u Božjim očima”, jer zlo i grijeh najčešće se žele zadržati na ljudskim odnosima i konvencijama, na ljudskim zakonima i propisima po kojima onda dolazi do izopačenja pa se dobro predstavlja grijehom i zlom, a zlo dobrim, a to upravo najčešće čine zakonodavci, vlast i vlasnici tumačenja i izvršenja zakona, i onoga Božjega.

Natan, međutim, iz perspektive Božjega odnosa prema čovjeku, konkretno ovdje prema nevinome Uriji, ne dopušta da ono najgore izopačenje – nepravedno ubojstvo – David pretvori u nešto normalno, u nešto etički i vjerski potrebno i opravdano. Znamo da je David, koristeći svoj položaj i moć, “posvojio” sebi za ženu, ženu svoga glavnog i najvjernijeg vojskovođe, vojskovođe Urije Hetiteta, koji pritom nije bio pripadnik Davidova naroda i vjere. I ne samo što ga je tako krajnje ponizio, nego ga je na najopakiji način dao i ubiti. Koristeći Urijinu vjernost, koristeći ga kao “predmet” poslušnosti, perfidno ga je isturio u prvi borbeni red a drugima rekao da se u pogodan trenutak izmaknu da bi Urija ostao sam – sam na bojnom polju i tako poginuo.

Kako je samo David, kao i čovjek uopće, u svojoj izopačenost smišljen! Ljudsko zlo je krajnje lukavo, proračunato, racionalizirano. Upravo u takvo zlo stanje, ne dok još David smišlja što će učiniti, nego u trenutku kada se zlo dokraja ispunilo, kada je David počeo “uživati” u svojoj vlasti i kad se domogao onoga što je želio, stiže Božja riječ, stiže zapravo Božji čovjek Natan. Zlo se najčešće ne može spriječiti dok nastaje, dok se intronizira, ono se urušava i ruši kada se uspne na vrhunac, kada djeluje najjače i nepromjenjivo. Nažalost, do tada učini bezbrojne štete i nanese mnoge nepravde i nevolje.

Bog ne dopušta, ma koliko god vremena trebalo, da zlo nadvlada dobro, laž da prekrije istinu. David, pak, uza sve svoje zlo, opijenost moću i strašću, sačuvao je odnos i prema Bogu i čovjeku Natanu. Zadržao je otvorenost za susret s Božjim čovjekom, a time za istinu i kritiku. I tu leži osnovna razlika između Davida i neizmjerno mnogo manjih ili većih vlastodržaca i zlih ljudi koji sebi ne dopuštaju da im itko išta kaže, koji svoja zla djela svode pod svoju moć, pod zakon i propise, koji su izgubili osobnost, koje je toliko opila vlast da idu i do one krajnje perverzije da čak svoje zlo djelo tumače Bogom istine i pravde, da se postavljaju kao jedini čuvari ljudskoga odnosa i jedini tumači samoga Boga. Idu dotle da i kada ponize ili uklone čovjeka, smatraju da ti isti ljudi trebaju na isti način biti im odani.

David priznaje svoj grijeh, ispovijeda svoje zlo, čak se izručuje kazni. S Božjim čovjekom Natanom nastupa milosrdni Bog, Bog opraštajuće ljubavi i nudi Davidu novi početak, “drugu nedužnost”. Nije zanijekana istina, nije izbrisana grešna prošlost; nepravda ostaje nenadoknadiva, ali mogućnost činjenja dobra se otvara u nesagledivim horizontima, nakon što David uviđa i priznaje svoje zlo, kaje se i vrši pokoru za njega.

Slično govori i Pavao u svome Pismu kršćanima Galaćanima. Taj neumorni revnitelj za židovski Zakon, tako revan da je i duhovno a čini se i stvarno “ubijao” Isusove učenike, svoje vjerske protivnike, Božjim milosnim zahvatom doživljava obraćenje. Pavao biva zaustavljen u svome “najpobožnijem” naumu. Dok je Davida opsjela moć vladanja i umišljaj da mu je dopušteno sve, i da ljude koristi i pomiče kao svoje igračke, kad mu je strast za ženom zaslijepila i um i oči, kod Savla, inače obrazovana i pobožna čovjeka, ali dogmatizirana i isključiva, prisutna je totalitarna ideologija pravovjerja.

No, malo je, krajnje malo Davidâ i Savlâ. Naša najčešća a najgora ponašanja koja siju zlo, podjele i razdore, koja unesrećuju pojedince i zajednice, događaju se kada na najprimitivniji način strast za vladanjem bude povezana s umišljajem o posebnom, čak i božanskom poslanju, kada izostaje zdrava osobna komunikacija, kada se vlastodržac ili bilo koji moćnik u svojoj uskoći zabarikadira lažnim prorocima, udvoricama i laskavcima, kada ne prepoznaje da ga u kritici njegovih “protivnika” sustiže sama Božja riječ, kada se, naposljetku, s neotvorenošću za drugu riječ, zatvara stvarnoj Božjoj volji i milosti. Zato je – povijest to pokazuje – najgore zlo dolazilo i dolazi od onih ljudi na vlasti koji – slijepi za vrednote i gluhi za (samo)kritiku – svoju vladalačku moć duhovno ideologiziraju, legitimiraju svojom ispravnom vjerom u Boga. Najgori su režimi oni koji su zahtijevali poslušnost iz ideje svoje savršenosti ili savršenosti svojih ideja i stavova. Savršenost je tipično religijska (i evanđeoska) kategorija. No, ako ona stigne u ruke nemoralnih i tupih ljudi, ona postaje oruđe prokletstva za druge, Prokrustova postelja s nepopravljivim posljedicama. Zato su najgore vlasti one teokratske. Zato je Isus radikalno odijelio cara od Boga, zato su laična država i sekularno društvo, uza sve njihove nedostatke, najpovoljniji okvir ljudskih društvenih odnosa.

Možemo zaključiti da se Savao obratio ne samo zato što je u svom djelovanju i onom lošem bio revan, do ubijanja, nego upravo zato što je negdje u sebi ostavio mogućnost da ne radi sve ispravno, da je shvatio da svojom religioznim uvjerenjem ne može ovladati Bogom. Naravno, nimalo beznačajno nije što pisac Djela apostolskih, Luka Evanđelist, piše o Savlovoj prisutnosti kod ubijanja/kamenovanja Stjepana Đakona. Slika odlaganja Stjepanovih haljina do nogu Savla, kao da je znak Savlova daljnjeg puta, pozitivno provokativnog i samokritičkog razmišljanja o Stjepanovoj molitvi Bogu za opraštanje. Moment Stjepanova opraštanja – izgledno je – bio je zahvat i uzdrmavanje Savla u njegovoj totalitarnoj religioznoj ideologiji. Ne treba zaboraviti kako je Savao jedan, a kako su druge “ubojice” i izopačeni duhovni vlastodršci najčešće bešćutni na udes pojedinca, a onda i na – opraštajuću ljubav.

A iz odlomka današnjeg Lukina evanđelja nadaju nam se svojim bogatstvom mnogi apeli i poruke. Isus je na gozbi Šimuna farizeja. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. I baš u njegovu kuću dolazi grešnica. Nečuveno! Ima hrabrosti doći, jer ne dolazi k njemu nego k Isusu, jer Isus je svugdje suveren i slobodan. I dok žena ima hrabrosti ući u “farizejsko leglo”, farizej Šimun maskira svoje izopačene misli pred svojim gostom, istinoljubivim Isusom. Uskraćuje mu povjerenje, uskraćuje mu razgovor o tome o čemu stvarno misli i koji je njegov stav. Isus to primjećuje. Ne trebaju posebne nadnaravne milosti da se to primijeti. Dostatna je ljubav. Ljubav je razlikovni znak između autentičnosti i farizejizma. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Da je David stvarno bio sposoban za ljubav, ne bi uništavao Uriju i njegovu ljubav. On je postao bešćutan za patnju pa i život drugoga. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio cjelinu žene grešnice i njezinu ljubav.

Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Isus je izričit: Žena koja je mnogo ljubila, njoj se opraštaju grijesi. Onaj koji ljubi, on i griješi. Onaj koji je pravovjeran, on i ne ljubi i ne griješi. On se lišava i ljubavi i opraštanja kao njezina vrhunca.

Slijedi u evanđelju govor o tome kako Isus može opraštati grijehe, na što se bune pravovjerni. To je sastavnica Isusova poslanja, to je sukus Božjega odnosa prema ljudima. Šimun, farizej, ne može oprostiti i zato ne može ljubiti. Bog oprašta Davidu, oprašta Pavlu, oprašta grešnici, jer su ljubili, jer su prihvatili da im je život jedino moguć u opraštanju, u Božjoj milosti i milosrđu. Novi zaokret, naša obraćenja, povratak izgubljene ljudskosti, nalazi se u nastojanju i praktičnom nasljedovanju Božjega i Isusova praštanja, Božje milosrdne ljubavi prema drugima. No, ništa tako ne uzdrmava ljudske političke i religijske vlasti, sve moćnike i farizeje, kao kad pred njima stoji zahtjev za opraštanjem, jer osvetoljubivost je daleko jači i snažniji pokretač. Isus kroz sve svoje djelovanje inzistira na tome da je praštanje vrhunac ljudskosti i vjere u Boga. Strastveni i vlašću otupljeni vlastodršci to smatraju gubitkom sebe i izdajom vjere a i Boga, jer se po njihovom lukavom umu prava vjera praktično ostvaruje ne opraštanjem, nego osvetom i uklanjanjem grešnika. Za njih Bog nije istinit i milostiv, nego je njima u službi. Doista je najteže opraštati. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Posljednje uzdanje

X. nedjelja kroz godinu C

1 Kr 17,17-24; Gal 1,11-19; Lk 7,11-17

Pitanje smisla života postavljamo rijetko. Razlikovanje između bitnoga i nebitnoga, možda nas i ne dotiče. Najčešće se zapetljavamo u kučine površnosti, u povrede, čak u izmišljene uloge koje smo sami sebi umislili ili koje su nama drugi povjerili ili namijenili. I sve ćemo učiniti, čak i zloće i pakosti drugima ljudima, samo da bismo pokazali kako smo vjerni samima sebi, svojim “umišljenim veličinama”, svome dokazivanju, sebi kao svome posljednjem uzdanju. Slici koju su drugi za nas načinili a mi se u nju uguravamo na silu, hranimo se zabludama i štitimo poluistine pa i lažu. Ustvari, sve pokazuje da smo izgubili svoj vlastiti put, svoj kompas i oslonac. Danima i godinama – zna se dogoditi – lutamo pogrešnim putovima ili možda samo jednim pogrešnim putom kojeg smo sebi sami zacrtali kao jedino ispravan, a u stvari on sve više pokazuje našu neljudskost i nevjeru. Kobno se udaljavamo od sebe samih.

Većina našega života je poražavajuća prosječnost, lažno smirivanje svake mogućnosti da se preispitamo idemo li doista pravim putem. Maleni smo, čak i u grijesima. Možda ćemo to i priznati. No, naša se ljudskost provjerava u odnosima. A kako smo doista s drugima, najbrže odgurujemo u svu krivnju drugih ili u svu našu pravednost. Uvijek imamo dostatno razloga da iz starih povreda i često umišljenih i nedoživljenih nepravdi, opravdamo svoje današnje zloće prema drugima. Strašno je ako si nikada nismo postavili pitanje da možda ipak nismo oštetili drugoga, da ga možda nismo ocrnili, difamirali, optužili za nešto što uopće nije napravio, da mu možda nismo nanijeli tešku nepravdu, proglasili ga neprijateljem a on nam nije nanio baš nikakvo zlo. Jesmo li se, uistinu, ikada zaustavili nad sobom i nad svojim grijesima prema drugima? Jesmo li si ikada postavili pitanje tko su ti moji bližnji i koliko sam im doista bio od pomoći? Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je i najživotnije svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Današnja čitanja sva su u znaku novoga života, nenadanoga, milosrdnog i spasonosnog Božjega zahvata u ljudsku povijest, obrata u ljudskom postojanju – i uvijek preko ljudi, preko čovjeka. Prvo čitanje govori o proroku Iliji i njegovom boravku u kući “poganke”, sarafatske udovice, kamo se sklonio pred napadima i progonima vlasti, kralja i kraljice. I toj udovici se sin teško razbolio. Udovica, s jedincem sinom, pomišlja da je Ilijina prisutnost, prisutnost Božjeg čovjeka kazna za njezin grijeh time što joj želi oduzeti sina. Božji ljudi – znamo to iz vlastitoga iskustva – djeluju kao zrcalo u kojem vidimo svoje mane. Oni nas dovode posve u pitanje, razobličuju nas, pozivaju na istinu i novi život, a mi mislimo da su tu da nas zaniječu i unište. Zato od tih ljudi bježimo ili ih progonimo kako se ne bismo sastali sa sobom i svojim grijesima.

Bog, međutim, djeluje preko Ilije drukčije. Bog ne kažnjava kako to mi ljudi činimo. Bog ne niječe grijeh, ali ne kažnjava dijete zbog majčina grijeha. Da, Božji čovjek je ogledalo u kojem se razotkrivamo u svojim tamnim i zlim postupcima, ali to nije istina koja ubija nego ozdravlja. I Ilija, Božji prorok, uzima dijete i žarko moli Boga da ga ozdravi. Bog u kojeg Ilija vjeruje i kojemu se obraća, Bog je zahvalnosti i ondje gdje je prisutan grijeh. Grešna udovica je primila Iliju. Bog uslišava Ilijine razloge zahvalnosti udovici i molitvu za ozdravljenje njezina sina jedinca. Bog ne kažnjava udovicu koja je pred Ilijom posvijestila svoj grijeh, koja se spoznala. Bog dariva novi, neshvatljivi početak i majci i djetetu.

Drugo čitanje je Pavlova kratka ispovijest kršćanima u Galaciji kako je tekao njegov život i njegovo obraćenje. To je obraćenje najveće obraćenje u kršćanstvu. Pavao govori tko je on bio, kako se ponašao i kako se sam Bog umiješao u njegov život. Sa strane ne možemo ući u detalje Pavlova kao ni drugih života. Pavao se promijenio, radikalno promijenio. Promijenio se tako da je povjerovao u Isusa, Božjega Sina, i s jednakom, ako ne i jačom gorljivošću, počeo je naviještati “poganima” Isusovo evanđelje.

Kako prepoznati Božji dolazak u naš život? Kako se uistinu obratiti? Kako prihvatiti i samu misao da se trebamo obratiti u svome odnosu prema drugima? Obraćenje je temeljni Božji poziv čovjeku. Isus to traži od nas. Taj se poziv, Božji glas, međutim, jedva čuje. Zaglušen je drugim, lakšim, čujnijim pozivima. Kod Pavla se obraćenje dogodilo na vrhuncu uvjerenja da dobro radi, baš onda kada je vjernički “prerevno” nadmašivao sve svoje vršnjake, onda kada ni slutio nije da bi trebalo nešto mijenjati u životu. Obraćenje se dogodilo u onome u čemu je mislio da je najbolji i najsavršeniji, a ne ondje gdje je mislio i smatrao da je najgori. Zato su obraćenja najveća zemaljska rijetkost.

O Božjoj neshvatljivoj dobroti i sućutnosti slušamo u odlomku iz Lukina evanđelja u zgodi Isusova uskrišenja sina jedinca u majke. I to u gradu Nainu. Tumači govore kako su se na gradskim vratima susrele dvije povorke, tužna povorka smrti koja je išla na groblje i životna povorka Isusa, njegovih učenika i svijeta koji je išao za Isusom u grad. Opet udovica kao kod Ilije. No, ovdje nema govora o grijehu, nema govora o udovičinom strahu od Proroka. Ovdje se ne govori ni o kakvom prijašnjem susretu Isusa i udovice. Ovdje se u Isusovom djelu i riječima očituje kakav je Bog. Isus se, bez ičijega poziva, sažali nad ženom, prilazi joj i jednostavno joj kaže: Ne plači.

Bog kojega Isus naviješta i ponazočuje je sućutan. Velika je i neprebolna patnja udovice. Nezaštićena u društvu sada bez sina ostaje bez zadnjega uzdanja. Upravo tada nastupa Isus. Ona je posebna Isusova briga, kao i svi rubni, nezaštićeni i obespravljeni; kao svi oni koji nemaju komu se uteći, iza kojih ne stoji nitko moćan. Luka ne inzistira na čudu uskrišenja (imaju tek tri u evanđeljima). Njemu je važno da istakne kako su u Isusovu sažaljenju i uskrišenju ovoga mladića ljudi prepoznali i povjerovali da je među njih stupio “prorok velik”, da u Isusu sam Bog pohađa narod svoj. Bog u Isusu pokazuje koliko je praktično suosjećajan, koliko je osjetljiv i ondje gdje umiru zadnje nade, kako je milosrdan i ondje gdje umiru najbliži, gdje umire jedino ljudsko uzdanje kako je to bio sin jedinac za majku, i to majku udovicu.

Uskrišenjem Isus ne dokida smrt. U našim smrtima, još više, u našim prosječnim životima, u našim neobaziranjima prema drugima, u našim sitnoćama i zloćama, u našim umišljenim ulogama i pozama, u našem polomljenim ili napuknutim odnosima, u nedostatku obraćenja, evanđelje svjedoči da Isus ide i prema nama, ide ususret s one druge strane naših grešnih putova, sa strane života, sa strane novoga početka, i stiže ondje gdje mi mislimo da smo krajnje ispravni i radikalno nas mijenja. Stiže i ondje gdje je nastupila smrt svake nade, ona konačna otpisanost da se drugi uopće još može “vratiti u život”, u naš život, gdje je prekinuta svaka komunikacija. Isus stiže i ondje gdje smrt, stvarna, društvena ili duhovna, caruje u našim odnosima. Isus je naše zadnje uzdanje u svim nevoljama i lomovima.

Obraćenički životi Ilijin i Pavlov govore nam da je krajnje vrijeme da i sebe, svoje postupke prema drugima i svoje molitve za druge – i za “pogane”, protivnike i neprijatelje – usmjerimo prema Isusu Kristu u kojem Bog prilazi grešnom i neutješnom, i onom, po našem sudu zlom i prokletom čovjeku, i prije svega svakom tužnom i patničkom čovjeku i ne kažnjava ga zbog njegova grijeha, nego čeka da se obrati i on počne svjedočiti Božje bezgranično milosrđe. Obraćenje od grešnog života i istinska pomoć drugima u situacijama nemoći najveća su i najvrjednija životna iskustva. To je svjedočanstvo neizmjerne Božje zauzetosti za ljude preko ljudi.

Fra Ivan Šarčević

Evanđelje koje ne postoji!

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

Naše stoljeće se na svome početku pokazuje kao stoljeće buđenja religijâ, pa i strašnih sukoba koji se pokrivaju vjerom. Označeno je progonima, čitavim seobama naroda koje svoj uzrok imaju u ljudskom zlu. A to je zlo često toliko đavolski izopačeno da se opravdava samim Božjim imenom. Početak našega stoljeće mogli bismo nazvati vremenom ljudi lutalica, putnika bez zavičaja, ljudi koji nemaju kamo. Strašne li perverzije u našem svijetu kojeg se proglašava tako humanim, čovjekoljubivim, religioznim, a u njemu ima toliko ljudi koji kao ni Bogu nisu poželjni. Naše je stoljeće počelo kao stoljeće stranaca koje se progoni, obespravljuje, ubija u ime vjere, u ime milosrdnoga Boga.

I ne događa se isključivost samo na velikom planu, nego i u našoj svakodnevnici. Dok s jedne strane živimo u žrvnju globalizacije, posebno komunikacijskog približavanja svijeta, na drugoj strani svjedoci smo pa i akteri svakovrsnih podjela, sukoba u obiteljima, zajednicama, narodima i društvu. I tu vrlo često zbog vjere. Religija je postala najjače političko oružje, ideologija isključivanja drugih, ulaznica za karijeru i posao, “dokument” kojim se brane i najprizemnije sebičnosti i grupni interesi. Proces globalnog zbližavanja ne prati veće međusobno razumijevanje ljudi, veće duhovno zajedništvo, nego i razni sukobi. Paradoksalno je da sa sve većim komunikacijskim pomagalima raste otuđenost ljudi, i onih najbližih jedni od drugih. Pred nama, suvremenim ljudima iznova je novi početak, novo učenje kako s ljudima, kako sa strancima, kako s onima drugima.

Sva tri današnja čitanja za svoju temu imaju odnos prema tuđincima. Veliki kralj Salomon, izvještava nas prvo čitanje, nakon što je sagradio Hram, moli Boga da Bog usliša ljude koji će navratiti i moliti u kući Božjoj a nisu pripadnici izraelskoga naroda ni izraelske vjere. Salomon moli Boga da usliša molitve tuđinaca koji su na putu traženja Božjega imena. Veliki kralj ne ponaša se paternalistički nad Hramom, jer ga nije gradio za sebe ni samo za svoj narod nego za proslavu Boga koji je Bog svih ljudi – i stranaca.

Salomonova molitva ukazuje da Bog Staroga zavjeta nije neki pristrani i isključivi plemenski i nacionalistički bog, vlasništvo jednoga naroda, niti je Božja izabranost izraelskoga naroda zasluga ni privilegij koji ne bi obvezivao na odgovornost toga naroda za dobro i spasenje stranaca i svih ljudi. Nevjerojatnom unutarnjom slobodom iz koje proizlazi svako autentično djelovanje, Salomon otvara Hram, otvara Božju kuću za sve ljude (Hram otvorenih vrata za sve!). Molitvom, tim najosobnijim početkom i u odnosu prema ljudima, Salomon moli Bog da usliša molitvu tuđinca. Bog u kojega vjeruje Salomon prekoračuje etničke i religijske granice. Molitva vjernika je iskrena i ispravna ako je u nju uključen tuđinac. Odnos prema strancima za vjernika počinje molitvom Bogu da i taj čovjek, tuđ pa i neprijateljski, bude uslišan u životu, da se ostvari strančevo traženje smisla, da bude uslišana njegova molba i ostvarena njegova sreća.

Na Salamonovu molitvu, u drugom današnjem čitanju, nadovezuje se oštri prijekor do proklinjanja Galaćana od strane velikoga apostola pogana (stranaca) Pavla iz Tarza. Među Galaćanima je nastao uobičajeni sukob kakav često prevladava u zatvorenim i isključivim religijskim zajednicama. Naime, Galaćani su počeli iskrivljivati Isusovo evanđelje, prisvajati ga sebi i ne dopuštati pristup u crkvu strancima. I neki od starješina te lokalne crkve u strahu od ljudi počeli su zbunjivati druge svojom religioznom isključivošću, krivotvorenjem evanđelja, propovijedati, kako Pavao izričito kaže, “evanđelje koje ne postoji”. Zato se Pavao poziva na svoje izvorno evanđelje.

Središte Pavlova evanđelja je biti Kristov sluga. Pavao je isto htio i od vjernika – da budu Kristove sluge a ne sluge zakona, nacije, obreda i propisa po kojima bi se nekim ljudima priječilo upoznavanje Krista i ulazak u kršćansko i crkveno zajedništvo. Pavao nije zavodio ljude, niti je išao da se ljudima svidi niti da im ugodi nego da naviješta i živi po evanđelju. Pavao je bio iznimno ponizan i samokritičan vjernik i istodobno neustrašivo odlučan i hrabar u naviještanju Kristova evanđelja i izgradnji kršćanski zajednica koje su trebale biti otvorene za sve ljude. Njega nije opijala količina, mnoštvo, broj “religioznih navijača”, nego osobni pristanak i životno svjedočanstvo za Krista. Nije razumijevao Kristovo evanđelje kao posjed izabranih, a crkvenu zajednicu kao utvrdu ili borbenu jedinicu protiv stranaca, nego duhovni dom smisla i ljubavi za sve iskrene tražitelje.

Vrhunac današnje poruke o strancima, o inovjercima i ljudima druge pripadnosti jesu Isusove riječi iz evanđelja kojima nečuveno hvali vjeru rimskoga stotnika. Naime, nakon što je stotnik zamolio Isusa da ne ide njegovoj kući da mu izliječi slugu, jer nije dostojan njegova pohoda, zato je slao svoje prijatelje; nakon što je kazao riječi koje mi ponavljamo pod svakom misu prije primanja Tijela Gospodinova (Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj!), nego da samo rekne jednu spasonosnu riječ, Isus se okreće mnoštvu koje ga je pratilo i reče im: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.”

Nečuveno i tako strano odzvanjaju ove Isusove riječi bez obzira što smo ih toliko puta čuli i tvrdokorno se na njih navikli. Jer, kakve stvarne posljedice imaju ove riječi za naš život? Kako je Isus samo mogao reći da izvan Izraela ima “više” vjere? Možemo li uopće zamisliti da Isus danas to kaže za nekoga tko ne pripada nama, katolicima i Hrvatima, tko ne pripada našoj zajednici, molitvenoj skupini, klanu… Zar svoju sreću ne gradimo uklanjanjem drugih i sve zlo, i svoje zlo, još svaljujemo na druge.

Možemo li, u ovom našem vremenu, u našem stoljeću religije i stranaca uopće i zamisliti da ima više vjere izvan nas, naše skupine, crkve i naroda, interesne grupe? Što je sadržaj naše molitve u našoj crkvi, molimo li ikada poput Salomona za tuđince, protvinike, neprijatelje? I jesmo li mi ipak propovjednici nepostojećeg evanđelja – evanđelja kojim ljudima priječimo pristup Kristu? Gospodine, nisam dostojan da se pozivam na tvoje evanđelje, da naviještam tvoju riječ? Očisti mi srce od mržnje, prezira i isključivosti drugih! Pomozi mi da prestanem kupovati i lažno pridobivati ljude, da prestanem okrivljivati nedužne, da prestanem ugađati sebi i ljudima, da postanem tvoj istinski služitelj i dosljedni sluga tvoga evanđelja!

* * * * *

EVANĐELJE ZA “POGANE”

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

U navođenju mnogovrsnih kriza, od ekonomskih do moralnih, čuje se, ali rijetko, da danas vlada kriza vjere u Boga. Ako se ova teška kriza i konstatira, čini se to brzo i površno, odnosno čini se tako kao da se ni vjera ni njezina kriza ne odnose na konkretni život i druge ljude, nego samo na neki “uzvišeni” i “intimni” odnos čovjeka pojedinca s njegovim Bogom. Ako se govori o krizi vjere, barem za ovu priliku, ukratko bi trebalo kazati da ona označava mišljenje i djelovanje bez oslanjanja na Boga, još konkretnije, na prosuđivanje i praksu bez oslanjanja na Sveto pismo, Božju riječ i Isusovo evanđelje. Odatle je posve normalno zaključiti da kriza vjere ne znači krizu pobožne prakse. Naime, teška kriza vjere može zahvatiti ljude koji redovno idu u crkvu, mole i poste. Oni to čak i ne moraju osjetiti. Bilo je to i za Isusova vremena. Mnogi njegovi suvremenici živjeli su licemjerno, ne samo u krizi vjere, nego selektivno pa i nevjernički u vjeri. Izabirali su ono što se njima sviđalo a odbacivali ono što im nije odgovaralo.

Ako bismo “Pavlovim evanđeljem”, “evanđeljem za pogane”, kojega tako sigurno i vatreno zastupa u današnjem pismu kršćanima u Galaciji, pristupili sagledavanju naše vjere, onda bismo se našli u vrlo nezgodnoj poziciji. Naime ako bismo Pavlovim načinom pristupili čitanju i razumijevanju prvoga čitanja iz Knjige kraljeva i onda Isusovom evanđelju kojega smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja, zar ne bismo primijetili zastrašujuće odstupanje od onoga što nam ta čitanja nalažu. Krenimo redom:

Kralj Salomon, nacionalni prvak i poglavar izraelskoga naroda, moli za tuđince ako bi se koji našao u hramu da moli, u Božjem hramu kojeg je sam Salomon izgradio. Koliko se samo praktičnih uputa i zahtjeva krije u ovoj kraljevoj molitvi? On nije sagradio hram da od njega odbija tuđince, da u njemu stanuje onaj Bog koji bi bio neprijateljski prema onima koji nisu Salomonove nacije i vjere. Božji hram je otvoren. Božji hram je za molitvu svima. Salomon nije gradio nacionalni hram, nego Božji hram zajedništva svih ljudi. Pavlovim riječima kazano, nije ugađao ljudima i hram nije podizao iz političkih interesa nego iz vjere u Boga. A koliko je naših svetih mjesta, svih vjera, doista sveto, koliko je građeno zbog Boga, koliko ih je otvoreno za strance?

U odlomku iz Lukina evanđelja slušamo kako se Isus našao u Kafarnaumu. Nekom strancu, rimskom satniku, teško se razbolio vrlo omiljeni sluga. I on šalje svoje prijatelje, židovske starješine k Isusu da ga zamole za pomoć, da ozdravi njegova slugu. Delegacija ne kasni nego se upućuje k Isusu i objašnjava mu poseban razlog zašto bi Isus trebao pomoći tražitelju. Satnik je – prema riječima židovskih starješina – volio židovski narod i štoviše sagradio im sinagogu. Kako bi zvučale ove riječi da se primijene na nekoga od naših današnjih satnika i časnika, naših moćnika i poglavara? Nekada se u našoj zemlji pomagalo i smatralo posebnim blagoslovom pomagati komšijama ne samo u izgradnji kuća nego i Božjih kuća, crkava i džamija. Danas, kada sve djeluje da je mnogo više vjere i vjernika, takvi postupci se smatraju izdajom vjere (i nacije). Naravno, ima onih koji to i danas čine: neki da se pokažu, neki da skriju zlu prošlost, neki da (s)kupe što više birača, a neki doista iz vjere i poštivanja susjeda. Sve u svemu pomaganje drugima – sjetimo se prigovora u ratu i dijeljena humanitarne pomoći – gleda se neblagonaklono pa čak i osuđuje. U takvom ponašanju može li se govoriti o stvarnoj krizi vjere, o izdaji nacije ili izdaji evanđelja?

A Isus – vratimo se izravno njemu – na traženje ne oteže, ne postavlja nikakva pitanja o nacionalnoj podobnosti satnika, niti provjerava njegovu vjeru, nego se s delegacijom namah upućuje satnikovoj kući. A ovaj opet šalje prijatelje da Isusu kažu da se ne muči da mu nedostojnom dolazi pod krov, nego mu poručuje da je dovoljno da samo kaže riječ, jednu riječ, i njegov sluga će ozdraviti. I oni se nisu ni susreli. Isus se zaustavlja. Okreće se mnoštvu zadivljen vjerom koju nije našao ni među svojima, u Izraelu. Satnik i Isusu susreli su se u poštivanju, povjerenju i vjeri. Sluga je vjerom bio ozdravljen.

Satnikove riječi izgovaramo, ponavljamo svaki puta na misi prije pričesti: Gospodine nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj. Postale su nam te riječi preveć obične. Postale su nam previše sigurne. I ondje gdje se posviješćuje vlastita nedostojnost i grešnost, često se zaboravlja povijesni kontekst ovih riječi, zaboravlja se njihova svakodnevnica, odnosno naši stvarni odnosi s drugima, tuđima, pa i nacionalnim neprijateljima i religijskim (svjetonazorskim) protivnicima i konkurentima. Ne možemo dostojno primiti Isusa “pod svoj krov”, ako u svoju blizinu ne primamo strance, ako imamo averziju na sami spomen “onih drugih”. Ne možemo se dostojno pričestiti, uzeti udjela u Isusovom životu ako mrzimo druge. Zato, ako danas govorimo o krizi vjere, ne odnosi se ta kriza tek na smanjenu molitvu i na pomanjkanje zanosa u odnosu s nekim samo svojim Bogom, nego na krizu odnosa prema tuđincima kojima je isti Bog Otac.

I mi također molimo Gospodina da rekne samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. A od čega je to bolesna moja duša? Zar ne i od one bolesti koja se naziva etnička mržnja i religijska isključivost. I koju to riječ Isus nama danas govori? Konačno, o kojoj se to vjeri i evanđelju zapravo radi, o “ljudskom” ili “anđeoskom” evanđelju, kako bi Pavao rekao, a ne o Isusovom evanđelju za suvremene tuđince, naše satnike i “pogane”? Naše su duše oboljele od ugađanja ljudima. Mi smo kao i Pavlovi Galaćani, zavedeni prešli na neko drugo evanđelje, evanđelje koje i ne postoji, nego je njegova negacija. Mi smo poput Pavlovi Galaćana zbunjeni onima koji ovim Isusovim riječima oduzimaju stvarno značenje, varaju i iskrivljuju, ublažuju ili prešućuju Isusovu poruku. Zato danas živimo u krizi vjere, u krizi nasljedovanja Isusova evanđelja, makar umnažali molitve i duhovne podvige. Zato se danas, upravo u odnosu prema “drugima”, ponajviše očituje vjera u Boga, a koju – usudimo se nedostojni kazati Isusovim riječima – gotovo nigdje ne može sresti, ni u jednom narodu i jeziku. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Posljednja večera (Kuzma Kovačić)

TIJELOVO

Euharistija: Isus Krist u kruhu i vinu

Od srednjega vijeka (13./14. st.) počinje se slaviti svetkovina Tijelova. Još intenzivnije od 16. stoljeća, s procesijama i klanjanjima u katoličkoj obnovi, u susretu s reformacijom, s protestantizmom u kojem se doduše slavi Isusova gozba ljubavi ali se u nekim reformirani crkvama poriče Isusova realna prisutnost u prilikama kruha i  vina. Tridentski sabor (1545-1563) inzistira na realnoj, zbiljskoj, Isusovoj prisutnosti u euharistijskom kruhu i vinu što je više od stvarne (tvarne) u smislu po-stvarene (opredmećene) prisutnosti, kao da bi tjelesno-fizički Isus bio prisutan u kruhu i vinu. Ove teološke distinkcije, kao i temeljni teološki izričaj za euharistijsku pretvorbu – transupstancijacija (kruh i vino vanjski ostaju što jesu ali mijenjaju bit/supstanciju – postaju Kristovo tijelo i krv) nisu puka teološka zanovijetanja dokonih učenjaka, nego vjerničko nastojanje da se protumači Kristova spomen-nazočnost i prilikama kruha i vina.

[U nas Tijelovo ima i naziv Brašančevo. Dolazi od riječi brašno. U starocrkvenoslavenskom, kako navodi Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku, brašno je značilo “jelo”. Brašančevo je tako poimeničen pridjev od deminutiva brašance u značenju hostije, euharistijskoga kruha (brašnovati = pričestiti se).]

Kršćanstvo, koje se temelji na biblijskoj objavi, smatra da je Božji Duh prisutan u svemu materijalnom, jer je Bog stvoritelj svega. Sva materija nosi trag Boga. I kao što nijedan predmet nije puki predmet nego mnogo više od toga, tako je i s euharistijskim kruhom i vinom. Uzmimo, na primjer, da vino nije tek tekućina, napitak. Prisjetimo se čitavoga procesa nastanka vina. Prisjetimo se svih ljudi, svih ljudi i ruku koje su oko njega radile, svih pogleda u nebo, svih molitava, zaziva nekada i kletvi od vremena sađenja, uzgajanja, obrađivanja vinove loze i vinograda do berbe, polaganja grožđa u bačve, do fermentacije, do lijevanja u burad, vrčeve i boce, pakiranja, do ruku koje vino poslužuju na naš stol. Nije dakle vino samo puki napitak. Mnogo je više nevidljivoga skriveno u jednoj čaši vina. Slično je na otajstven način u svemu stvorenome, u svemu materijalnome i proizvedenome prisutan Božji trag.

Najuzvišenija Božja prisutnost na zemlji jest u njegovoj slici i prilici – u tjelesnom čovjeku. Utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta Božja prisutnost za kršćane postaje vidljiva u licu svakoga čovjeka. U tjelesnim ljudima pohađa nas Isus Krist, sam Bog. Među kršćanima, katolici i pravoslavni posebno drže do sakramenata – materijalnih znakova i radnji Božje djelotvorne prisutnosti. Sakramenti na poseban način u vidljivim znakovima, u materijalnom slave Božju nazočnost. Tjelesni Isus kao prasakrament legitimira sve kršćanske sakramente, a među njima i onaj najuzvišeniji – euharistiju. Euharistija je sakrament kršćanske zajednice, Crkve, koja se okuplja u Isusovo ime, zahvalno slavi Kristovu žrtvu križa i gozbu Posljednje večere.

Nikada kršćanima nije bilo lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u kruhu i vinu. Nije lagano ni u naše vrijeme u kojem su se ljudi prilično odprirodili i u kojem materijalni, predmetni svijet sve više gubi svoju duhovnu dimenziju, razbožanstvenjuje se, gubi karakter svoje stvorenosti; u vremenu kada se čovjek prema materijalnom svijetu, predmetima, odnosi po konuzmističkom načelu: iskoristi i baci. Teško je vjerovati u Božju oduhovljenu prisutnost u vremenu kada ljudska tjelesnost, posebno ženska, postaje samo zemaljska svetinja, tabu bez Boga, svjetovni kumir kojemu se u perverzijama i pornografskoj industriji žrtvuju i ljubav i ljudi; u vremenu kada tjelesnost gubi auru tajne a postaje ljudski proizvod i eksperiment, ili, kako se to događa i u Crkvi i s propovjedaonica, tijelo, posebno žensko tijelo, postaje puko sredstvo okrivljivanja, opterećivanja savjesti mnogih unesrećenih žena i sredstvo vladanja ljudskim dušama od strane nezrelih i neodgovornih celibatera.

Nije lagano vjerovati u Kristovu prisutnost u prilikama kruha i vina, tim više što i euharistijski obred i njezin središnji dio – pretvorba, za mnoge suvremenike djeluju kao neki magijski čin iz mračnih vremena čovjekove znanstvene i tehničke zaostalosti. Uz to, nevolje stvara i euharistijski kruh (hostija), iz praktičnih razloga sveden na malu tanku česticu, koja jedva i oblikom i bojom podsjeća na stvarni kruh. Liturgijsko estetiziranje i duhovna čistoća nadvladavaju često prirodnu predmetnost materije, čvrstu tjelesnost Božjeg stvorenja.

No, i u ovakvom vremenu ponovno trebamo poći od početka, iznova učiti vjerovati. Ostaviti se umišljene lakovjernosti i samorazumljivosti. Iznova se trebamo pitati i obrazlagati kako mi to vjerujemo da je u kruhu i vinu, posvećenima na oltaru, prisutan sam Isus Krist. Za misu, euharistiju kažemo da je spomen-čin Isusove gozbe, posljednje večere i spomen-žrtva njegove smrti na križu. Na Posljednjoj večeri, na Pashalnoj gozbi, Isus je kazao svojim učenicima da se skupljaju u njegovo ime, da zajedničkom molitvom, pripovijedanjem (čitanjem i slušanjem) o Božjim spasenjskim događajima, te blagovanjem kruha i vina, kao i služenjem (pranjem nogu) spominju se njega – svoga Učitelja, Mesije i Gospodina. Isus Krist je tako prisutan u svojoj skupljenoj zajednici, u Božjoj riječi, u evanđelju, u kruhu i vinu i djelotvornom služenju. U kruhu je ponazočen njegov tjelesni život posvemašnjega darivanja, služenja do križa (Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati). U krvi je ponazočena njegova žrtva na križu kao novi savez između Boga i ljudi, savez praštajuće ljubavi, otpuštanja grijeha i milosrđa za sve ljude, i prijatelje i neprijatelje; novi savez koji nadilazi sve saveze sklopljene u žrtvama životinja, savez koji nadilazi sve molitve i oprašta sve, za nas ljude i neoprostive grijehe (Ovo je čaša/kalež novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha).

No, opet smo pred poteškoćom: kako, naime, razumjeti Isusovu prisutnost u materiji kruha i vina. Približit ćemo se značenju ove tajne ako imamo kakav predmet kojeg kao uspomenu čuvao od nekog dragog pokojnika: prsten, fotografiju, šešir, lulu, knjigu, molitvenik… Za druge to može biti posve beznačajna pa čak i smiješna uspomena, ali je za nas to sveti predmet. Nosimo ga ili čuvamo na posebno mjestu. On nas podsjeća na onoga koga tjelesno nema, koji je u drugoj dimenziji, vjerujemo kod Boga, ali je i s nama preko tog predmeta. Duhovna prisutnost odsutne osobe za nas je realna poput nas samih, poput opipljive materijalnosti koju dotičemo. Ti su nam predmeti dragocjeniji od novca i  “skupocjeniji” od mnoštva drugih stvari.

Isusova prisutnost u kruhu i vinu jesu naše zajedničko sjećanje, spominjanje na živoga Gospodina koji slavi i blaguje s nama svoju i našu euharistiju. Kruh i vino su nam hrana od koje se, naravno, tjelesno na zasićujemo, ali nam oni donose duhovno otkupljenje. Oni su nam spomen na Gospodina koji postaje živo prisutan među nama; spomen-nadahnuće na dosljedniji život darivanja; spomen-opomena na izlazak iz osobne i strukturalne grešnosti, opomena na praktično nasljedovanje evanđelja u svakodnevnom život. Kruh i vino su nam spomen-utjeha, otkupiteljska utjeha u vremenima patnje, bolesti, nesnalaženja i polomljenih odnosa; spomen-zahvala za novi savez, za novi početak s Bogom i ljudima kada se u kalež sabiru sva dobra i grešna djela, svi dragi i nedragi ljudi, živi i mrtvi, kada se u kalež vina/krvi, kalež milosrdnog opraštanja grijeha sabiru i prijatelji i neprijatelji, svi mali i veliki nemiri, progonstva, siromaštva i ratovi našega svijeta.

Svi su pozvani na Kristovu gozbu (Posljednja večera – Đuro Seder)

Euharistija ili kako mi kažemo sveta misa nije nikakav privatistički čin pojedinca kojim bi se “oduživalo” Bogu, niti je tako neshvatljiv, samo iznimnima pristupačan obred kojim ga žele učiniti, posvojiti i od vjernika odalečiti neki magiji, tamjanskoj magli i šamanstvu skloni svećenici, nego zajednički radosni i zahvalni susret za stolom Gospodinovim, na kojega su pozvani svi ljudi i s kojega nam se za životnu hranu dariva njegova riječ i tijelo, otkupljenje i spasenje. Euharistija je žrtva i gozba, izvor i vrhunac kršćaninova života – hrana i piće za zemaljski put.

Fra Ivan Šarčević

Da Bog dođe do riječi

SVETO TROJSTVO

Iv 16,12-15

Uz propovijedi za Uskrs, kršćanskim navjestiteljima je vjerojatno najteže govoriti o Presvetom Trojstvu [o Svetoj Trojici kako nazivaju ovu kršćansku tajnu pravoslavni kršćani]. U kršćanstvu postoji predaja o snu koji je imao sv. Augustin u trenucima kada se spremao i mučio kako pisati o ovoj uzvišenoj tajni. Posve prikladan san/usporedba u kojoj zaigrano dijete uz obalu mora/oceana – na Augustinov prigovor da uzaludno prelijeva more u malu rupu – odgovora učenom tražitelju da upravo tako izgleda njegovo nastojanje da odgonetne tajnu trojednog Boga. Ovom usporedbom, međutim, ni Augustin, jedan od najvećih kršćanskih teologa, ni kršćanska tradicija ne žele kazati da traganje i otkrivanje Božje tajne treba prestati. Koristeći se ovom usporedbom ne smije se skrivati ni duhovna lijenost propovjednika ni lakovjernost vjernika. Ne može se ni jednostavnim pobožnjačkom frazom da je Sveto Trojstvo tajna izbjegavati otvoreni razgovor s onima kojima ta kršćanska istina zadaje nevolje.

Nemogućnost prelijevanja oceana u malu rupu ne opravdava, dakle, nemišljenje i negovor, skretanje u bolje poznate teme ili u neko pobožno brbljanje u koje ni sami nismo uvjereni. Nemogućnost obuhvaćanja tajne Boga nikako ne podrazumijeva praznu šutnju, nego nužni i ponizni govor, skromnost da naše riječi ne mogu s(obu)hvatiti Boga, da svojom mišlju i spoznajom ne možemo dosegnuti Boga u njemu samome, nego da se trebamo prepustiti njegovom povijesnom sebepriopćenju i iz toga, aktualizirajući spasenjski događaj, govoriti o Bogu.

Nijedan govor o Bogu, o Trojstvu, ne može bez Božje objave, bez Božje riječi. Biblijska vjera (na kojoj se temelje monoteističke vjere: židovstvo, kršćanstvo i islam) zasniva se na osnovnom podatku, na temeljnoj istini: ne dosiže čovjek Boga, nego Bog prilazi čovjeku. Boga se ne spoznaje vlastitim doumljivanjem, nego se, nakon što je Bog govorio, nakon što se očitovao, nakon što se pokazao, čovjek obraća Bogu, spoznaje ga i govori mu. U Boga je sva inicijativa. Pa ako hoćemo govoriti o Bogu, o Svetom Trojstvu, onda je uvijek važno da Bog iznova dođe do riječi. To je bilo u svim vremenima, od Abrahama do Pavla, i kod Augustina, to vrijedi i za nas danas. Onoliko koliko u našim riječima Bog dođe do riječi, vrijedit će i naše riječi. Naravno, Bog nikada ne govori bez ljudskoga jezika, bez ljudima spoznatljive komunikacije. Štoviše, kršćani svoj pristup Bogu imaju preko Isusa Krista, Božje utjelovljene riječi.

Odatle i svaki propovjednički govor o Trojstvu, svako ikonografsko prikazivanje ove tajne, ne može bez Isusa Krista i Božjoj povijesti s ljudima zapisanoj u Svetom pismu. Objava jednoga Boga u tri osobe temelji se na biblijskoj povijesti. Na tajnu Boga zaključujemo iz onoga što nam je objavljeno u vremenu. U povijesti spasenja najprije se govori o Bogu otaca, Bogu Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu; zatim o Bogu Stvoritelju neba i zemlje, Stvoritelju čovjeka, o Svevišnjem, o Gospodinu i Gospodaru, o Bogu Kralju, Bogu nad vojskama, Bogu nad svim bogovima… Zatim se u Svetom pismu govori o Bogu prorokâ koji svojim Duhom djeluje u povijesti; pogotovo su njegova Riječ, Mudrost i Duh djelotvorni u Mojsiju i izabranicima. On je i Bog jednoga naroda, izabranoga izraelskoga naroda, ali čija izabranost nije privilegij vlasništva, zaposjedanja Boga, nego izabranje kao odgovornost za druge narode i čovječanstvo. On je Bog koji svoju mudrost ne uskraćuje pojedincima ni u jednom narodu, ni strancima, ni neprijateljima. Jednom riječju, Bog biblijske povijesti, svete povijesti, zauzet je za čovjeka, za narod, za čovječanstvo. On ulazi u ljudsku povijesti, on je u njoj aktivno prisutan, djelotvorno založan pogotovo za rubne i neugledne, grešne i obespravljene.

Kršćani vjeruje da se taj isti i jedini Bog, koji je u povijesti govorio na različite načine ocima, na jedinstven i nečuven način, u “punini vremena”, ne na vrhuncu i kraju povijesti, očituje u ljudskom tijelu, da je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Isus je očekivani Mesija, obećani Krist. On ljudima objavljuje Boga, on je zemaljska slika (tjelesna usporedba/parabola) Boga nevidljivoga. Isus očituje kako se Bog odnosi prema čovjeku i kako se čovjek odnosi prema Bogu i ljudima. Isus iz Nazareta je posve čovjek i istodobno Božji izabranik, miljenik, Sin Božji. Onaj isti Bog otaca, Bog Abrahamov, Mojsijev i Bog Tore, Bog Ilije i proroka, Bog Stvoritelj, Bog izraelskoga naroda, jest Isusov Otac (Abba) i Otac svih ljudi. Isus objavljuje univerzalni Božji naum: svi su ljudi Božja djeca, braća i sestre među sobom. I sržno njegova poslanja od Oca očituje se u uspostavi Božjeg kraljevstva među ljudima. Isus Krist je utjelovljena Božja Riječ. Po njemu, njegovim riječima, životu i praksi, imamo potpuni pristup Bogu i ljudima. On je put, istina i život.

No, Isus kao čovjek, umire, nastradava, biva neprepoznat, osuđen i razapet na križ kao krivovjernik, pobunjenik i bogohulnik. Toga poraženoga i raspetoga Isusa Bog potvrđuje na novi život, uskrišava ga. Malena skupina njegovih učenika, nimalo bez sumnji i malovjernosti, nimalo bez izdaje, zataja i napuštanja Isusa, u konačnici je ipak uzvjerovala da je Raspeti živ, da je Isus Učitelj i Gospodin, Krist i Sin Božji. Neiscrpnu objavu Božjega milosrđa očitovanu u Isusu, učenici nastavljaju svjedočiti u svome društvu i vremenu. Ivan Evanđelist i govori o tome u današnjem evanđelju. Prije zemaljskog odlaska od učenika Isus govori kako im nije objavio sve. Objava nije završena. On će poslati Očeva i svoga Duha, Duha Istine, koji će ih upućivati u svu istinu. Duh će nadahnjivati Isusove svjedoke onim što čuje od Oca i Sina. To je isti onaj Božji Duh koji od početka lebdi nad zemljom, osnažuje ljude, nadahnjuje kraljeve i proroke, male i velike, sve. Duh koji oživljuje iz smrtnih okolnosti i odnosa.

Nije riječ o ljudskom duhu. Nije riječ ni o apstraktnom Božjem Duhu kojim možemo raspolagati po želji. Riječ je o Isusovu Duhu, a to znači da nijedan kršćanski govor i djelovanje, koliko god se smatrao duhovnim (proDUHovljenim) ne može bez kriterija Isusova govora, života i prakse. Jer mnogi se pozivaju na Duha Svetoga, i govore “svašta”, govore i ono što je protivno Očevu i Sinovu Duhu. Pozivaju se na Duha Svetoga, a praksom ga niječu. [Npr. govori se o Božjem Duhu a mrzi se bližnje, pogotovo religijski i nacionalno druge.] Zato se svaki govor provjerava kriterijem Isusovih riječi, Isusova Duha objavljena u evanđeljima, Isusovim križem i uskrsnućem, baš kao što je Isus kazao da Duh uzima od njega i navješćuje, nadahnjuje njegove učenike.

Tajna Presvetoga Trojstva – da zaključimo – nije najprije tajna i zagonetka za ljudsku spoznaju, naravno i za nju, jer bez spoznaje i uma, vjera postaje iracionalna, slijepa i nasilna, nego je tajna Svete Trojice, jednoga Boga u tri osobe, povrh svega tajna Božje ljubavi prema nama ljudima. Ta se ljubav na različite načine očitovala i očituje u povijesti. U svome vrhuncu očitovala se u tijelu, u čovjeku, u riječi i životu Isusa Nazarećanina. Božja se ljubav prema nama očitovala u njegovoj ljubavi. Sve što postoji, postoji iz te ljubavi. I samo je ljubav sposobna istinski “shvatiti” Ljubav, “spoznati” Tajnu Boga ljubavi. Samo je ljubav, govorili su stari, sposobna govoriti, kadra izreći se (amor capax verbi). Isus je svjedočio da je neizmjerno voljen od Oca. Darovao nam je svoga Duha da u njemu, njegovim i Očevim Duhom, prepoznamo istinu koliko smo voljeni od Boga i koliko trebamo voljeti čovjeka.

Nigdje kao u ljubavi Bog ne dolazi do riječi, nigdje kao u milosrdnoj i opraštajućoj ljubavi nije Bog toliko na djelu i toliko učinkovit da svoj ocean dobrote prelije u malu posudicu ljudskih uskoća i grešnosti, ljudskih molitava i čežnji. To je istina u koju nas upućuje Duh Istine. Zato je Bog toliko malo prisutan u našem podijeljenom svijetu, društvu i odnosima u kojima moć nadvladava istinu, u kojem strah za sebe nadvladava pravdu, u kojem zlo dijeli i dobre, u kojem ne možemo ni saslušati drugoga, ni čuti kako utješujuće govori tajna Boga ljubavi. Dopustimo da iznova Bog dođe do riječi u svakodnevnici naših žživota, u našim odnosima. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Silazak Duha Svetoga (Ljubo Ivančić)

DUHOVI – rađanje Kristove crkve

Dj 2,1-11

“Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?” Ove su riječi središte izvanrednog događaja Duhova kojim se utemeljuje Kristova zajednica – Crkva. Od Galilejaca koji su hodili za galilejskim rabinom Isusom Nazarećaninom evanđelje se proširilo po svem svijetu, u svaku kulturu i naviješta se svakim jezikom. I mi to činimo danas. Isusovo evanđelje je univerzalni jezik čovječanstva, duh Božji koji postaje propovijedanom riječi, zapisanim slovom i životnim smislom i svjedočanstvom (i do žrtvovanja života), milijuna ljudi kroz povijest.

Duhovi su svetkovina kada slavimo rađanje Crkve. Crkvu najčešće nepotpuno razumijevao samo kao hijerarhijsku organizaciju od pape do svećenika, kao birokratski aparat, kao službenu, bogatu i društveno-politički moćnu instituciju ili u boljem slučaju kao zajednicu i građevinu, kao skupinu ljudi molitelja koji dolaze slaviti misu i primati sakramente.

Duhovski događaj govori o rađanju sveopće, univerzalne, svjetske Kristove zajednice i to “odozgor”. Skupljeni Galilejci, Isusovi učenici iz jedne prezrene hebrejske pokrajine, osnaženi “šumom s neba” počinju naviještati evanđelje Partima, Međanima, Rimljanima, Arapima, a kasnije će to činiti Galima, Germanima, Slavenima, Hrvatima i Srbima i brojnim drugima. Bez “šuma s neba”, kako sveti Luka – nasljedujući slikovito izražavanje iskustva biblijskoga vjernika – označava Duha Božjega, evanđelje bi ostalo zatvoreno u židovsku sektu, ili kako se to ipak bezuspješno događalo i događa kroz povijest uz samo neku naciju i kulturu (helenističku, bizantsku, evropsku, hrvatsku…).

Nema dvojbe, Crkva je uvijek mjesna, lokalna, narodna crkva (pa i nacionalna) jer je sastavljena od konkretnih ljudi, jer se Isusovo evanđelje i njegov duh utjelovljuje u konkretne ljude, s njihovom kulturom i jezikom. No, kršćani, bez obzira na svoje tragične i skandalozne podjele na mnogo crkava, čine uvijek jednu svjetsku, univerzalnu Kristovu crkvu. I ona najmanja, obiteljska ima klicu svjetske crkve. Svima je Krist glava (mistično tijelo Kristovo), evanđelje je put života, a Duh Božji onaj koji svim članovima i crkvama daje život.

Crkva je – kako je to inzistirao Drugi vatikanski sabor, od one male obiteljske i župske zajednice, preko krajevni crkava do univerzalne crkve – Božji sakrament spasenja u svijetu. Ona je sakramentalni kvasac, sol i svjetlo svijeta za Božje kraljevstvo, ali uvijek samo ako je Krist glava svih tih crkava. Crkva je kaže isti Sabor putujući Božji narod u kojeg su uključena pokoljenja pokojnih i budućih. Nije to, opet valja naglasiti, samo i isključivo narod etnički shvaćen, niti nacionalno (državotvorno) shvaćen, nego opet Kristova zajednica ljudi iz svakog plemena, puka i jezika.

Na primjeru Isusove prakse i Isusove učeničke zajednice, u svijetu velikih sukoba, ratova i podjela, Sabor posebno zagovara izgradnju Crkve kao zajednice ljubavi, kao zajedništvo jednakih Kristovih svjedoka otvorene svim ljudima (communio u konstituciji Lumen gentium). Sabor istodobno zagovara i Crkvu služiteljicu čovjeku i svijetu (u konstituciji Gaudium et spes). Veliko je bogatstvo Crkve koje ovdje ne možemo doticati kao što su na primjer pitanje njezinih unutarnjih sastavnica, od službi do karizmi, od upravljanja do naučavanja, od odnosa između klera ( i redovnika) i “laika”, zatim njezina odnosa prema Svetom pismu, obredima i kršćanskim simbolima, ili prema svijetu, a onda unutar njega prema slobodi vjerovanja (i nevjerovanja), drugim vjerama, prema znanosti, umjetnosti, tehnologiji, i nikako na posljednjem mjestu prema svjetovnoj moći i vlasti, društvenim i svjetskim porecima.

Današnji papa, papa Franjo, poseban naglasak stavlja da Crkva treba biti Kristova zajednica otvorenih vrata (ne samo vrata na građevini-crkvi), gostoljubiva za sve koji traže da ih se sasluša, prihvati, pomogne. Još više, traži da Crkva bude Kristova zajednica izlaska, da se Crkva ne usali u brizi za samu sebe, da se ne zadovolji egipatskim loncima – ropstvom i neslobodom koju licemjerno proglašava evanđeoskom slobodom. Papa traži da crkveni službenici, biskupi i svećenici ne čekaju da njima ljudi dolaze, da njima ljudi služe nego da se upute ljudima – posebno onima koji su na periferijama ljudskoga interesa i brige, odbačenima, siromašnima, prognanima, društveno “sumnjivima”, beskućnicima, bolesnima, zatvorenicima…

I suvremeni crkveni ljudi, počevši od biskupa, svećenika koji su pritom svi teolozi, kao i redovnici i redovnice, trebali bi zastati pred središnjom rečenicom Lukina izvještaja o događaju Duhova, pred onim da su Isusove Galilejce razumjeli svi narodi. Nažalost, današnji Isusovi učenici zaboravljaju svoje Galileje i svoj jezik. Najčešće se ponašaju kao snobovi, malograđani ili duhom ispražnjeni autoproklamirani aristokrati, često samodovoljni i krajnje neobrazovani, koji dobro i ugodno žive, s maskom sveznanja. Većina se uopće boji izići među svijet, razgovarati s različitim ljudima, pa mogu nastupati samo s povišena mjesta, s pozicije moći, jer su duhom ispražnjeni puvanderi.

Mnogi crkveni ljudi govore nerazumljivim jezikom, jezikom koji ne dotiče svijet. Odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavilo. Neki od njih parolaše sladunjavim ili svečanim, gotovo nebeskim jezikom koji nikoga ne opominje, jezikom koji ne obvezuje na obraćenje nego ljudima samo produžava duhovno bolovanje. Neki govore jezikom anđeoskog moralnog čistunstva kao da sami nisu ljudi od krvi i mesa, grešniji od većine koja ih sluša. Neki opet mehanički, neosvjedočeno ponavljaju naučeno ili prepisano. Nije problem u samom preuzimanju (ne krađi!) od drugih, jer to je doista stvar nužne tradicije, i crkvene predaje, nego je tragično da ti mehanički čitači i brbljavci ne dopuštaju da ih te riječi same zahvate i preobraze. Neki opet govore “seljačkim” jezikom (ne vrijeđajući seljake!), pa banaliziraju i sveto i svoju službu. Oni skrivaju vlastitu duhovnu lijenost, neobrazovanost i kulturni primitivizam sloganom kako se trebaju prilagoditi narodu, a pritom ustvari intelektualno ponižavaju svoje slušatelje/vjernike i vjerski ih zaglupljuju da bi ih lakše “strigli”.

Događaj Duhova je i danas aktualni Božji zahvat među suvremene “Galilejce” koji zahvaćeni Božjim Duhom svijetom pronose vatru i utjehu Isusova evanđelja – riječ opomene i riječ milosrđa. Ti oduhovljeni ljudi ne zaboravljaju odakle se pošli, s kime su pošli (komu su povjerovali), koga slušati, što i komu naviještati.

* * * *

Duh je onaj koji oživljuje (Zlatko Keser)

Duh Branitelj i Tješitelj

Duhovi

Iv 15,26-27; 16,12-15

Usprkos mnogim osiguranjima, ni suvremeni ljudi nisu bez straha. Neki novi strahovi i neke nove opasnosti nadvile su se na naš svijet i na nas. Sukobi, ratovi, sveti teror, mnoštvo toga plaši ljude. Ljudi su nesigurni, čak i vjernici na koje se gleda kao na one koji bi prvi trebali održavati barem veću mirnoću i razbor u složenim vremenima. Ponestalo je izvanjske sigurnosti. Utok i zaštita slabo se nalazi u obitelji, institucijama, crkvenim zajednicama, političkim i međunarodnim organizacijama. Djeluje sve uzdrmano i nepouzdano. I prijateljstva. Uplašeni ljudi pred opasnošću okreću glavu, ne razmišljaju nego upadaju u samoću ili kolektivna zatvaranja, kolektivno mišljenje ili čak u kakve isključive i borbene skupine koje samo prividno zaštićuju tjeskobne tražitelje sigurnosti i utjehe.

Mnogi suvremenici, i vjernici među njima, smatraju da ni svemogući i dobri Bog nije djelotvoran u svijetu. Nekamo se povukao i prepustio da loše nadvladava dobro. To je velika kušnja u vjeri; starim klasičnim jezikom kazano, to je najteže iskušenje (pa i grijeh) u vjeri, nadi i ljubavi da je Bog prepustio ovaj svijet zlu i Zlomu te da se ne zanima za svoje stvorenje, da ga ne ljubi i ne uzdržava. Bog, međutim, ne djeluje nikakvim nametljivim ni nasilnim putom. Odatle mnogi zaključuju da je nemoguće nešto promijeniti na bolje. Bog djeluje drukčije od naših ljudskih načina djelovanja. Bog je Duh, nevidljiv a prisutan, moćan i u onom što je za ljude nemoćno i beznačajno, mudar i ondje gdje je za ljude krajnja ludost i besmisao.

Bog je Duh i njegovo djelovanje u nama i preko nas u svijetu ne može bez nas ljudi. Današnja svetkovina Duhova ima temeljnu poruku da među uplašene Isusove učenike dolazi Isus i udahnjuje im svoga Duha. On ih osnažuje za izlazak iz svoga straha, preobrazuje ih u odvažne ljude. Duh Sveti je Božja sila i snaga koja djeluje u nama. Sam Bog kojega ne možemo vidjeti i za kojeg nikada ne možemo kazati s apsolutnom sigurnošću da jest on, jer bi nam u tom slučaju oduzeo slobodu, dariva se kao moćni Suradnik. Jer Bog Duh je dar, dar i darovi vjere a ne nužnost i prisila.

Duh Sveti je uvijek prisutan osobito u svim bitnim odlukama našega života. On odlučuje s nama, on nas čak nosi u odlukama kada nas cilj za koji se odlučujemo toliko nadilazi u dobru (izbor zvanja, izbor bračnog druga…) da ga možemo prihvatiti samo s velikim rizikom i samo s velikim pouzdanjem da će nas Bog pratiti na našem putu.

Isus u Ivanovu i drugim evanđeljima govori učenicima da će im poslati Duha Branitelja, Duha Istine i Duha Tješitelja. To je onaj duh kada se osjećamo usamljeni, nerazumljeni, neljubljeni a ipak ne gubimo smisao u ljubav i ljude. Duh nas ne vodi u neke zanose niti nam zamagljuje stvarnost, nego razotkriva stvarnost i odnose u svjetlu istine kako da u razboritosti nastavimo čestito živjeti, vršiti istinu u ljubavi. Duh u nama djeluje tako da brani i ono maleno dobro u nama i onu naoči nejaku istinu kojom trebamo izići u našu obitelj, zajednicu, među prijatelje, u društvo i kada oni nisu za tu istinu. Duh Branitelj je tako nenasilno moćan da čovjeku daje ogromnu snagu da dobro i istinito radi i kad su svi oko njega kolebljivi ili njemu protivni.

Duh Branitelj otklanja strahove. On čini samostalna i slobodna čovjeka, čovjeka vlastitoga uvjerenja i stabilnosti. Čovjeka koji ne odustaje od dobra unatoč svim preprekama. Pa zar ne kažemo za nekoga da je “čovjek duha”, čovjek Božjega Duha – za onoga koji oko sebe stvara atmosferu gostoljubivosti, odvažnosti, pravednosti, koji stvara odnose i život – jer Duh je životvorac. Kažemo za nekoga da je čovjek duha ako nije uzak, skučen i škrt, pod čijim rukama stvari ne umiru nego oživljuju i dobivaju iznimni sjaj, u čijim riječima odzvanja istina koja oslobađa, u čijim se poslovima (od kuhinje do kompjutora…) osjeća mir i red, pažnja i kreativnost, nježnost i odlučnost, i iznad svega ljubav da se poslom kojim se bavi nadiđu sebičnosti i prošire granice dobra.

Bog Duh je prisutan i djelatan u ovom svijetu. Duh Boga Oca koji je sve stvorio i uzdržava, Duh Isusa iz Nazareta, punine Božje objave, Duh Sina Božjega i čovjeka poput nas koji iznutra djeluje u nama, pokazuje nam put i ohrabruje nas u nasljedovanju našeg Učitelja i Gospodina. Duh Tješitelj – onaj koji nakon svih naših napora, i onih najplemenitijih a koji udaraju o ljudsku grubost, podiže i nuka naprijed. Duh Tješitelj jest sam Boga kao naša najveća životna Tajna koja nas podiže iz najgorega grijeha i zla, laži i krađe, lijenosti i malodušnosti i daje nam snagu obraćenja.

To je Duh koji ne straši, ne ostavlja nas da u njemu lijeno počivamo, nego nas prigrljuje i osovljuje na noge i ondje gdje ljubav nema nikakva odgovora, gdje vjernost udara na nevjernost partnera i prijatelja, gdje moralno djelovanje biva odgurivano ili zatomljeno bukom koristoljublja i potkupljivosti, oportunizmom i kompriserstvom. Duh Tješitelj i ondje je djelotvoran gdje bolest ili patnja oduzimaju svaki smisao, ondje gdje se ne zna kako će se prehraniti bližnje, gdje se u moralnim dilemama hodi po rubu sumnji pa i očaja, ondje gdje budućnost djeluje zatvorena a Nebo posve šutljivo.

Duh Božji – Duh istine, Duh Branitelj i Tješitelj jači je od najjačih. On iz nas i radi i moli. I onda kada ne znamo što raditi i kako moliti. Duh se za nas zauzima, kako Apostol Pavao kaže, “neizrecivim uzdasima”. On nas vodi kamo se ne usuđujemo, onamo gdje je ovladala opasnost i strah. On nas ne oslobađa dilema ni muke nego nas provodi kroz kušnje i zla, pomaže nam kako sve negativno prihvatiti i stvaralački svladati. Ne vodi nas nikakvim nebeskim putovima, nego ovim našim svakodnevnim, među bližnjima i drugima, vodi nas putem kojim je prošao Isus. Jer to je Očev i Isusov Duh. (2015)

* * * * *

Pedesetnica-Duhovi (El Greco)

Zajedništvo otpuštenih grijeha

DUHOVI

Dj 2,1-11; Iv 20,19-23

Ne događa li se često da što kršćani praktično manje nasljeduju Isusa i njegovo evanđelje, to se više pozivaju na “nejasnu” Božju volju, to više prizivaju i skrivaju se iza Duha Svetoga kao da je Božji Duh onaj koji – gotovo “fizički” prisutno – opravdava naše loše riječi i samovoljna ponašanja. Bog jest Duh a što najprije znači da ga se ne može obuhvatiti; njime se ne može upravljati; njegovu se prisutnost i djelovanje ne može određivati. On je poput vjetra, orkana koji odnosi sve naše utvrđene konstrukcije, i poput lahora koji se ne primjećuje a premješta nam nemire pameti; on je poput vatre koja sažiže unutarnje zablude i poput male i gotovo nevidljive iskre u duši koja traži obraćenje. On nije materija ali nije ni raspoloživa duhovna nejasnoća. On je sam nevidljivi ali djelatni Bog u posvemašnjoj slobodi i ljubavi. Božjim Duhom ne možemo ovladati, možemo mu se otvoriti u poniznoj molitvi, izručiti mu se jedino ispravno ako nasljedujemo Isusa koji s Ocem daruje istoga Duha.

Svetkovina Duhova proistječe iz židovske svetkovine žetve koja je opet prerasla u svetkovinu sjećanja na Sinajski savez, a slavila se pedeset dana nakon Pashe – spomena na nenadmašni osloboditeljski izlazak iz kuće ropstva. Kršćanska svetkovina Duhova je svetkovina novoga saveza Boga i ljudi iz svakoga plemena, jezika i naroda u Isusu i po njegovu evanđelju, savez po Isusovim učenicima i svjedocima njegova evanđelja. Nasuprot svevremenoj nezajažljivoj želji malih ili velikih oholih tvoraca babilonskih kula (lokalnih i svjetskih poredaka!) da dosegnu samo Nebo, da zagospodare ljudima, da se svojim “čistim” i “bez-dušnim” jezikom odvoje od drugih, kako se ne bi “onečistili”, stoji – piše Luka u Djelima apostolskim – skromna jeruzalemska zajednica Isusovih učenika raznih jezika i narodā, otvorena Božjem nadahnuću i Božjoj snazi. I svi se oni u Božjem Duhu razumiju te unatoč svim devijacijama kršćanstva njihova će poruka stići do nakraj svijeta i do nas danas.

Luka govori o novom savezu s Bogom, o novom ljudskom zajedništvu u Isusu Kristu koji nije gradio nikakve kuće, a kamoli kule, nego očitovao Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima i narodima. Svetkovina Duhova stoga ne dopušta nikakvo strančarenje, nikakva duhovna robovanja i uskogrudne oaze spiritualnosti, nego otvaranje prema svim ljudima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja konkretizira tko je taj Božji Duh koji Isus “udahnjuje” u svoje učenike. Ivan ne piše o događaju duhova u plamenim jezicima, nego kaže da Isus “puše” svoj dah u svoje prijatelje. Oni trebaju disati poput Isusa. Ivan, naime, najprije govori da je Duh Božji neodvojiv od povijesnoga i uskrsloga Isusa. Isus – piše dalje Ivan – onoga istoga prvoga dana u tjednu (prvoga dana u novom vremenu), dana uskrsnuća, dolazi uplašenim učenicima koji su se u strahu zatvorili. Isus u njihov nemir donosi svoj mir. I pokazuje im rane. To je svjedočanstvo za njihovu vjeru. Bez mira koji je dolazi od Isusa i bez Isusova križa ne može se vjerovati. Bez ljubavi koja uključuje križ sve postaje fantazma, duhovnjaštvo, lebdenje po oblacima. Mir dolazi s Isusom. I radost učenika dolazi s uskrslim Isusom koji nosi rane patnje iz ljubavi.

I onda im Isus nalaže da iziđu iz svoga straha, svoga “zatvora”. Radost dosegnutoga susreta mora se naviještati i svjedočiti u svijetu, izvan dvorane posljednje večere, i izvan svetih prostora, posvuda, do nakraj zemlje, na svim jezicima i u svim narodima. Veli im izričito Isus: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” I dahom svojim, opisuje Ivan, Isus učenicima daruje svoga Duha. Tako nadahnuti učenici su poslani u svijet da otpuštaju grijehe.

Učili smo o darovima Duha Svetoga: o mudrosti, razboritosti, jakosti…, o raznim karizmama i plodovima Duha o kojima Pavao piše: o daru prorokovanja, upravljanja, poučavanja, o daru jezika, čudotvorstvu… Prema Ivanu, međutim, najveći dar Božjega, Očeva i Isusova Duha jest otpuštanje grijeha. I doista nema ništa tako neočekivano snažno, ljudskoj logici najčešće i neshvatljivo, a ipak tako moćno da mijenja i vlastito tijelo kao – otpuštanje grijeha. Zar spontano i ne kažemo za nekoga tko je oprostio grijeh drugoga da se ponio božanski, kao Bog? I zar ovaj svijet i mi u njemu nismo nabrekli od često zatomljene ali neugasive čežnje za jednim novim svijetom, za novim ljudskim zajedništvom, zajedništvom otpuštenih grijeha? Zar ne čeznemo za Isusovom zajednicom, Crkvom koja će biti utočište grešnim ljudima, svima onima koji su slomljeni pod teretom svojih i tuđih zala?

Ne, ne radi se ni u kojem slučaju o umanjivanju čovjekove grešnosti ili nijekanju grijeha i zločina čemu smo svjedoci u našim većim i manjim babilonskim zajedništvima. Upravo je riječ o suprotnom, o senzibilnosti za grijeh, u priznanju svoje grešnosti ali i o još većoj vjeri da se na ovoj zemlji može obitavati jedino u miru i s otpuštenim grijesima. Otpuštanje grijeha ne znači njihovo mehaničko brisanje, nego priznanje i izlazak u novi život, nezatvaranje u staru grešnost. Božji Duh otpuštanja grijeha stvara novu zemlju i novo nebo, zapravo nove ljude i nove odnose.

Ako pažljivo slušamo evanđelje vidimo da Isus ne daje svojim učenicima tek “vlast” da otpuštaju grijehe, nego im nalaže, gotovo zapovijeda da to čine uvijek i svima. Svi su Isusovi učenici obvezani na opraštanje grijeha. Jer i Isus je poslan od Oca grešnicima da im otpusti grijehe, da ih izvede na slobodu od grijeha i iznova u njima probudi sposobnost za praštanje kako sebi tako i drugima u vjeri da Bog oprašta. Isus je poslan da grešnike (a kojih drugih ljudi ima na zemlji!) nadahne za milosrdnu ljubav.

Ne postoji veća sličnost s Bogom od praštanja, od otpuštanja grijeha. Zar to nije najveće čudo koje čovjek može učiniti? Opraštanjem, tom bezgraničnom Božjom ljubavlju koja se objavila u Isusu Kristu, produhovljuje se ovaj svijet, naše obitelji, zajednice, narodi i države, ovaj svijet. Preobražavaju se u neslućenu radost ljudskoga zajedništva u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim. Ako pak grijehe svoje ne priznamo, ako svoje grijehe i grijehe drugih zadržavamo, ako ih uskratimo Božjem osloboditeljskom Duhu, i dalje ćemo graditi svoje tašte kule i unesrećujuće fantazme, i dalje ćemo se zatvarati u svoje strahove, ratničke utvrde, depresije i paranoje. Svetkovina Duhova je radosna svetkovina zajedništva oproštenih grijeha. Onaj tko vjeruje da je mu je Bog oprostio i ono što sebi ne bi, ili što mu drugi ne mogu oprostiti, onaj tko vjeruje da su ljudi u stanju opraštati, taj je u stanju graditi duhovsko zajedništvo, Kristovu Crkvu. (2014)

* * * * * *

Duhovi (Vladimir Blažanović)

Ljudi jednoga jezika

DUHOVI

Iv 20,19-23

Pedeset dana nakon Uskrsa, kršćani slave svetkovinu Duhova. Pedesetnica je svetkovina koju je židovski narod izvorno slavio u ljeto, kao svetkovinu žetve. A onda, s vremenom, preoblikovali su je u slavlje pedesetog dana nakon svetkovine Pashe, Izlaska, kao svetkovinu-spomendan na primanje Božjeg Zakona na Sinaju, primanje Deset zapovijedi. U kasnijim vremenima, pod utjecajem proroka, posebno Izaije, Jeremije i Ezekijela, svetkovina će označavati “novi savez” Boga i njegova naroda, savez čiji se zakon i zapovijedi upisuju ne više na kamene ploče nego u ljudske glave i srca koje će Božji Duh razmekšati, odkameniti a mrtve/usahle kosti će isti Duh oživjeti i učiniti da hode Božjim putom.

Kršćani, nasljedovatelji Isusa iz Nazareta, Židova, koji ga prepoznaju i ispovijedaju kao Božjeg Mesiju i Spasitelja, Učitelja i Gospodina, nastavljaju na biblijsku vjeru, na židovsku vjeru. Božji Duh koji silazi na Isusove učenike, jest Očev i Isusov Duh. Isus obećava svoga Duha Branitelja i šalje ga na svoje učenike. Obećava onoga koji će učenike uputiti u sve što je Isus govorio i činio. On će, imamo to iskustvo, biti prisutan u odlučnim životnim situacijama, jer sve bitne životne odluke (izbor zvanja, izbor bračnog druga, moralne dileme…), sve teške probleme i patnje, ako ih dosljedno i strpljivo podnosimo i u njima donosimo odluke, nisu plod samo našeg izračuna, nisu rezultat našeg računajućeg uma, nisu u konačnici nikada dokraja samo naše odluke, nego su uvijek odluke u kojima jedan dio ostaje nepristupačan našem proračunu. Netko s nama odlučuje. Netko božanski. Sve bitne odluke za dobro, odluke su vjere, povjerenja i nadahnuća: Netko /Božji Duh/ nama tako blizak i intiman “upućuje” nas u istinu, brani nas i od tuđeg i našega zla ili nas stvaralački tješi u patnjama. Iako nam djeluje da smo krajnje sami, Netko tako prisutan s nama još odlučuje i naš rizik postaje realno smislen više od najopipljivije zbilje. Taj Božji Duh nas vraća Isusovom životu, njegovim riječima i praksi da u njima pronađemo siguran oslonaca i jasan životni putokaz.

Drukčije je pak sa zlom i grijehom. Odluke za zlo, naši grijesi, dio su naše redovito brze i samostalne odluke, bez obzira koliko se “izvlačili” na nesamostalnost ili zavođenja sa strane, čak i na ono perfidno izvlačenje kako smo zavedeni od samoga đavla. U odlukama za zlo nema toliko dileme kao za dobro, nema toliko ni samoće, ili slikovito kazano nema unutarnjega nemira traženja, nema nespavanja i razmišljanja. Odluka za zlo i grijeh se nameće sama od sebe. Kod nje je kao sve jasno i tako se predstavlja kao da tom odlukom mi potvrđujemo svoj identitet. I najgore je što se tako pojednostavljeno, gotovo normalno, predstavlja kao odluka za “dobro”. Tek kasnije, ako i tada, uviđamo konkretni grijeh. No, rijetko se to doista uviđa. Ako bi se to stvarno uvidjelo, značilo bi to da se obraćamo. Nesposobnost za uviđanje krivnje i grijeha čini od nas zatvorene ljude koji dijele svoje zajednice i unose nered i podjele. Odluka za zlo, i kada djeluje da nije samo naša odluka, uvijek je samostalnija u smislu svojeglavosti od odluke za dobro. Odluka za zlo nema sumnju, ona i Boga i Božji Duh zlorabi za sebe.

No, vratimo se današnjem evanđelju. U kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja, govori se kako su se učenici, onoga prvoga dana, misli se uskrsnoga dana, u strahu od Židova, zatvorili. Baš u takvoj situaciji kada je sve zatvoreno, Isus dolazi svojim učenicima i u njihov strah i nemir donosi svoj mir. On ih svojim mirom osnažuje. Zatvorenim pojedincima, zatvorenoj zajednici Isus dariva svoj mir. U bilo kakvoj nevolji i tjeskobi, prvo što Bog po Isusu dariva čovjeku jest mir. To je mir konkretnoga Isusa Krista (Isus pokazuje svoje rane), Isusa raspetoga, ne samo Krista proslavljenoga nego i onoga zemaljskoga, koji je hodio od Galileje do jeruzalemske Golgote. A  onda to znači da Isusov mir nije mir groba i lažne šutnje, prisilni mir kojega uspostavljaju moćnici i zli ljudi svijeta, niti intimistički mir samozadovoljstva u odnosu s privatnim Bogom, nego je to nenasilni mir povezanosti s Bogom ali i mir s drugima i za druge, aktivni mir angažiranih riječi i pokreta, mir praktične istine i pravde, djelotvorna milosrđa, pomaganja i solidarnosti s obespravljenim ljudima.

Nakon što drugi put pozdravlja svoje učenike pozdravom mira, Isus učenicima prenosi drugu svoju poruku. Zatvorenim učenicima i zatvorenoj zajednici upućuje riječi poslanja. Jer je Bog Otac mjera našega ljudskoga djelovanja, Isus, jer je poslan od Oca, izvršenje istog poslanja zahtijeva od svojih učenika. Isusovi učenici ne mogu ostati u skrovištu, sklonjeni od svijeta. Moraju izaći iz svojih zaklona, zatvora i zatvorenosti. Moraju ponoviti Isusov put u svome vremenu i na svoj način, usred ljudi, usred svoga društva. Moraju u svom svijetu, sve do nošenja svoga križa, naviještati i životom svjedočiti Isusovo i evanđelje.

A onda – piše Evanđelist Ivan – Isus, nakon što je dvaput izgovorio riječi mira i poslanja dahne u svoje učenike i kaže im: “Primite Duha Svetoga!” I nastavlja da je sastavni dio mira i poslanja, na poseban način djelovanja po Duhu Svetom – otpuštanje/opraštanje grijeha.

Zapetljavamo se često u razumijevanje Duha Svetoga. A on je Božji, Očev i Isusov Duh opraštanja grijeha, Duh smilovanja i milosrđa, Duh nove nade, Duh novog Božjeg početka i saveza s nama ljudima, Duh novih odnosa među ljudima na osnovi otpuštanja dugova.

Opraštanje grijeha je nužno jer su najčešće naše odluke odluke za zlo, pa i onda kada se one maskiraju u dobro. Najveća, pak, odluka za dobro je opraštanje grijeha, jer je i Božja milost i milosrđe osnova odnosa s čovjekom. Nije ovo pesimističko nego realno gledanje na nas ljude. Zato će se rađanje novoga čovjeka po Duhu, stvaranje novih odnosa i novoga svijeta, događati opraštanjem grijeha.

Opraštanje grijeha nije pridržano samo svećenicima, nego je Božji dar svim ljudima. Ako se ne opraštaju grijesi, čovjek ostaje zatvoren u svome nemiru, ne ostvaruje svoje osnovno poslanje na zemlji, izopačuje se i griješi protiv Svetoga Duha, protiv Boga. Opraštanje grijeha nije nimalo lagano. Ali u njemu se ostvaruje punina ljudskosti koju Isus traži od svojih učenika. U protivnom, čovjek ostaje u svom zatvoru, izoliran od ljudi, sunovraćuje se u svoju ranjivost ili grešnost, uvijek u strahu i prepadnut, uvijek u mračnoj obrani svoga ega. Opraštanje grijeha čini čovjeka slobodnim, oslobođenim straha. On se ničim ne naoružava. On ima samo opraštajuću ljubav. Onu ljubav koja je jača od svih grijeha i od svakoga zla.

Ako čovjek ne oprašta grijehe – a nimalo to nije lagano – ostaje prikovana pogleda ako ne na sebe onda na zlo i grešnost drugoga. Zalijepljen za grijeh i mrak bližnjega, on bližnjemu oduzima mogućnost novoga početka, novoga saveza s Bogom. Drugoga stalno pravi dužnikom (krivcem) i ne dopušta mu da se iznova osovi i krene na novi put. Opraštanje grijeha, povezano s Isusovim darom Duha Svetoga, naglašava kako Bog na ovoj zemlji ne čini ljude mirnima i skladnima međusobno bez njih samih.

Ako se gornje ima u vidu, onda i značenje plamenih jezika, govor i razumijevanje tuđih jezika, o čemu Luka piše u Djelima apostolskim, ne odnosi se na puku lingvističku moć kojom bi netko govorio mnoštvo stranih jezika, nego na prekid babilonske zbrke, odustajanje od nerazumijevanja iz neotpuštanja krivnje i grijeha, a uspostavljanje svjetske zajednice ljudi koji opraštaju grijehe jedni drugima i stvaraju nove odnose među ljudima – stvaraju Božje kraljevstvo. Tako svetkovina Duhova govori o novoj dimenziji ljudskoga zajedništva, svih ljudi i naroda. Ono se događa u Isusovom Duhu jednim duhovnim jezikom – jezikom opraštanja grijeha. (2013)

Fra Ivan Šarčević