Kada, kako i što moliti?
VII. uskrsna nedjelja
Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26
Sva tri današnja čitanja govore o molitvi. Ona nam mogu pomoći pri pitanju kada, kako i što moliti. Ona nam govore da nema trenutka u kojem se ne može moliti. Pritom, ne smetnimo s uma nije riječ o molitvi s puno riječi. Osvrnimo se ukratko na sva tri čitanja, s priznanjem da molitva Bogu nadilazi svaki njezin opis, svaku napisanu i izgovorenu riječ.
U prvom čitanju riječ je o prvom Kristovom svjedoku – Stjepanu Prvomučeniku i njegovoj molitvi u trenucima nasilne smrti. Stjepan je bio obrazovan čovjek u vjeri. Nastradao je zbog slobode svoga mišljenja i govora, zbog dosljednosti svoga života. Glavarima svećeničkim, starješinama narodnim i pismoznancima Stjepan je tumačio drukčije od njih povijest Boga s ljudima. I za to svoje znanje, po kojem je i živio, podnio je odbacivanje svojih sunarodnjaka i sramotnu smrt kamenovanjem. Njegovi protivnici nisu mogli slušati njegovo svjedočanstvo vjere, nego su, kako piše, počeli galamiti, “zatisnuli su uši” i uklonili ga iz grada, iz živih.
Stjepan je umro izgovarajući molitvu. Molitvu totalnog predanja Bogu (Gospodine Isuse, primi duh moj!) i molitvu za opraštanje svojim neprijateljima (Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!). Stjepan je postao uzor kako se odlazi u smrt za svoja uvjerenja, za svoje ideale. Nažalost, kako je sve podložno manipulaciji, tako se sa Stjepanom i njegovom smrću čitavu povijest služe nasilnici. Stjepan odlazi u smrt sam, ne povlači u smrt druge kako ga često veličaju oni koji su usmrtili mnoge, koji i danas “kamenuju” nedužne. Stjepan je uzor sigurnosti u vjeri da Bog ima zadnju riječ u ljudskom životu i ljudskoj povijesti, a ne vlastodršci-kamenobacači.
Drugo čitanje iz Otkrivenja govori da Bog nije nezainteresiran za ljude, za naš život. Bog neizbježno dolazi prosuditi ljudsko djelovanje. Nitko nije nevidljiv niti zanemaren. Nitko se ne može izmaći Bogu koji je početak i svršetak života i povijesti. Pisac Otkrivenja piše prvim kršćanima u njihovim progonima da izdrže u svome svjedočenju. Njihova molitva je poziv Kristu Gospodinu da bude uz njih. Kraj posljednje knjige kršćanske Biblije, kraj Otkrivenja, kraj zapisane objave jest molitva-vapaj: Dođi, Gospodine Isuse!
I danas postoje ljudi i vjernici kojima u patnji i stradanju ostaje jedino zaziv Isusu da bude aktivno prisutan. Toliko je među nama ljudi koji su nepravedno ozloglašeni, koje njihovi najbliži iskorištavaju i izrabljuju. Toliko je očitih patnji a i skrivenih suza kojima je ostala samo jedna molitva za Božju blizinu, za Isusovu prisutnost. Toliko nas je, s druge strane, koji ne znamo, kao što i Stjepan kaže za svoje protivnike, da ne znamo što činimo. Mnogo se zla čini zatisnutih ušiju i slijepih očiju a da se misli da se čini dobro.
Posljednja biblijska molitva poziva nas da i mi u svome životu zazivamo Gospodina da nam dođe u pomoć, da se – poput Stjepana – hrabro suočavamo s protivštinama u našem životu. Početak kršćanske molitve trebao bi biti zaziv: Dođi, Gospodine Isuse! To je prošnja da mislimo, govorimo i radimo sukladno Isusu. Kraj bi kršćaninove molitve mogao biti ono što je Stjepan, vjerni svjedok, nasljedujući svoga Gospodina, izrekao: Gospodine, primi duh moj! i: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! Molitva izručenja sebe i opraštanja neprijateljima.
U odlomku iz Ivanova evanđelja također je riječ o molitvi. O kraju Isusove molitve Bogu Ocu na Posljednjoj večeri. Isus moli da njegovi učenici, i učenici njegovih učenika, sve do nas danas, budu jedno kao što su Isus i Otac jedno. Isus moli Oca da njihovo jedinstvo bude uzor jedinstva njegovim učenicima. Ne moli Isus za neko “svjetovno”, nacionalno jedinstvo ili jedinstveno svjetsko tržište, nego jedinstvo u vjeri i ljubavi. Isus ne moli za ono jedinstvo koje bi isključivalo druge, nego je to jedinstvo otvoreno za sve ljude.
Kada, međutim, mi ljudi tražimo jedinstvo, kada to čine vjernici, kršćani, to je jedinstvo, nažalost, skoro uvijek mišljeno kao jedinstvo “protiv” nekoga drugoga (nacionalnoga, religijskoga, crkvenoga ili nekog drugog protivnika ili neprijatelja). Zar se toliko puta ne čuje: Samo ako budemo jedinstveni, moći ćemo pobijediti?! To nije sadržaj Isusove molitve. Naprotiv, riječ je o jedinstvu u kojem ima mjesta za sve ljude. Riječ je o tome da su različiti ljudi jedinstveni u vjeri u Krista, da se tako ljube kao što se ljube Otac i Sin, Bog i Krist; da se ljudi tako ljube kao što Isus ljubi svoje učenike i sve ljude. Ta ljubav i to jedinstvo su primjer drugima u svijetu. Tada će drugi ljudi vidjeti da su kršćani vjerodostojni svjedoci svoje vjere.
Jedinstvo vjere i ljubavi prema Bogu i ljudima na Isusov način nasušno je potrebno našem vremenu. Vremenu koje je označeno podjelama, nasilnim i lažnim jedinstvima, i u crkvi i crkvenim zajednicama, u kojima se istinoljubive mirotvorce proglašava djeliteljima i razaračima jedinstva, u kojima se nameće opresivna tolerancija i lažna zajedništva pod nasiljem oholih poglavara i licemjernih pastira. Potrebno je jedinstvo u vremenu razjedinjavanja i usmrćivanja u ima lažnog jedinstva u Bogu, u vremenu stranaca, izbjeglica i tolikih nesreća sve zbog nagomilavanja novca i bogatstva moćnika (političara i crkvenjaka) koje bezbožnički pokrivaju vjerom u Boga.
Današnja nedjelja nas poziva da učimo moliti poput mučenika Stjepana, poput molitelja s konca Svetoga pisma, da poput Isusa molimo i mislimo, govorimo i djelujemo u našem podjelama i sukobima ranjenom svijetu, ali ipak uvijek Božjem i Kristovom ljubavlju spašenom svijetu. Govorimo i mi: Dođi, Gospodine Isuse. Tebi se izručujem. Daj da se međusobno ljubimo kao Otac i ti. Oprosti moje lažno neznanje i moj skriveni grijeh prema bližnjem. Oprosti mi što svoje zlo skrivam vjerom u tebe. Nauči me opraštati mojim bližnjima i neprijateljima…
* * * * * * *
U čemu jedinstvo?
VII. uskrsna nedjelja
Iv 17, 20-26
U posljednjoj smo uskrsnoj nedjelji. Slušali smo odlomak iz Ivanova evanđelja, dio Isusove molitve Ocu, nazvanom i Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Ova molitva svjedoči da je Isus iz Nazareta jedinstvena osoba povijesti čovječanstva, jedinstvena u svome odnosu prema Bogu i prema ljudima. I uistinu nema na zemlji uzvišenijega imena i osobe unatoč svim nevjerodostojnostima kršćana kroz povijest, unatoč svoj grešnosti i nedosljednosti nas današnjih kršćana.
Što Isus moli Oca? Najprije za one koji će povjerovati na riječ Isusovih učenika. Isus, dakle, moli za sva one koji će slušati govor o njemu, koji će svojim životom svjedočiti za njega. Isusova molitva Ocu dosiže i nas danas i naše suvremenike. Kršćanstvo je vjera svjedoka, vjera koja se prima slušanjem i prenosi uvjerljivošću istine, egzistencijalnom zahvaćenošću da je Isus Božja objava, očitovanje Božjeg milosrđa svim ljudima. I to je okosnica jedinstva.
Nadalje, Isus moli da njegovi učenici svoj stvarni zavičaj ne zasnivaju na zemlji nego na odnosu koji on ima s Ocem i koji je on imao s učenicima. Eshatološki moment, uozbiljuje boravak na zemlji. U tome nema prezira i bijega iz svijeta, nema ni nasilja ni pretvaranja društva u teokratsku naseobinu. Odnos prema Isusu i njegovu Ocu daje pravu vrijednost svim zemaljskim zbiljama i one dobivaju još veće značenje nego što ga imaju bez odnosa s Bogom. Bez Boga, ljudi i stvari „podivljaju“, nastaje konfuzija njihovih značenja, koliko god ljudi bili “jedinstveni”. Pa čak ako se i ne bi vjerovalo u Boga, to najuzvišenije, prvo, jedino i jedincato mjesto koje vjernici pridaju Bogu, ne bi smjelo biti zauzeto nijednim čovjekom, idejom (ideologijom), ili bilo kojom zemaljskom vrednotom, pa ni ljudskim jedinstvom. Uostalom, svjedoci smo i danas kako se ljudi lako ujedinjuju u zlu, u uništenju drugoga. U tome se sporazume i oni koji se inače ne podnose.
Kada razmišljamo o jedinstvu za koje Isus moli, nastaju nemale poteškoće naših razumijevanja i tumačenja. Jedinstvo učenika na koje Isus poziva i moli Oca ne zasniva se na nekim ljudskim načelima, nego najprije na odnosu s Bogom. Nitko od ljudi nije konačno mjerilo jedinstva. Jedinstvo zatim ne označava poništavanje originalnosti ni slobode pojedine osobe, nego onu vrstu jedinstva gdje zajedništvo osoba omogućuje upravo procvat pojedinačnosti pred Bogom koji zahtijeva poštivanje razlika u ljubavi.
Posvuda čujemo gotovo vapaje za jedinstvom: u obitelji, u raznim zajednicama; u Crkvi se govori o jedinstvu, osobito o jedinstvu s poglavarima, traži se narodno jedinstvo. U tome često ima krivih, grešnih i za pojedince i rubne zajednice zavodljivih poziva s katastrofalnim posljedicama. Nerijetko su to samo pozivanja na poslušnost i tiraniju jednoga, na monopol jednoumlja ili jednostranačja koje čitave skupine i zajednice odvodi u nepopravljivu nesreću. To je u povijesti kršćanstva sve do naših dana, do posljednjega rata, izazvalo mnogo nepravdi, preseljavanja, konfliktâ i krvi. Pa zar se ne pitamo kako to Isus nije mogao ostvariti jedinstvo sa svojim “protivnicima” i zašto je on nastradao ako mu je bilo stalo do jedinstva. Zašto je nastradao i njegov učenik Stjepan, kako čitamo u prvom čitanju, ako mu je bilo stalo do jedinstva sa svojim suvjernicima i svojim narodom? Zašto radi jedinstva nije šutio?
U našim zajednicama i zajedništvima, zajedničkim naumima i poslovima, prepuno je lažnoga, ubilačkoga jedinstva. I oni koji najčešće zagovaraju jedinstvo nekada i nisu svjesni koliko su umišljeni i koje zlo nanose drugima. Ako mislimo da se to ne odnosi na nas, sjetimo se svih zlih vođa u daljoj i bližoj povijesti. Isus nije – kako to često oni na vlasti i moćnici čine – postavio načelo jedinstva tako da se ni s kim ne zamjeri, da se nikoga ne vrijeđa, da se oduzme svaka kritičnost prema poglavarima. Naravno, da Isus nije postavio vrijeđanje kao svoje životno načelo. To ne smije biti ni načelo u ponašanju njegovih učenika. Isus, međutim, temelji jedinstvo na odnosu prema Ocu i odnosu prema istini. Zato su neodrživi i neevanđeoski naši govori i pozivi na jedinstvo ako ih pokreće utilitarni stav prema istini, da se istina prešućuje ili iskrivljuje radi lažnog jedinstva, ili da se sačuva pozicija kompromiserskim i oportunističkim računicama, nezamjeranjem ikome, osobito neraskrinkavanjem zla, što onda za posljedicu ima ne samo nijekanje slobode mišljenja i govora, osude istinoljubivih ljudi kako se to dogodilo Stjepanu i drugim Isusovim učenicima, nego u zlo se odvode mnoge ljude, čitave zajednice i narodi.
Jedinstvo, dakle, nije uniformnost, jednoobraznost mišljenja i djelovanja. Ono ne poništava razlike nego ih afirmira. I jedinstvo se nikada ne zavodi prijetnjom, silom i kaznama. Zasigurno kršćanski nauk o svetoj Trojici, na otajstven ali ipak shvatljiv način, ako išta, ipak govori o jedinstvu razlika osoba koje žive božansko zajedništvo. I činjenica da imamo četiri Evanđelja, četiri zapisana svjedočanstva o Gospodinu Isusu, kao osnovnu normu svoga djelovanja, govore o jednom jedinom Spasitelju, ali na četiri ipak različita načina. Stoga je zajedništvo osnovna oznaka jedinstva, a ne jedinstvo kao tiranija jednoga, dio onoga što uz kategoriju osobe i slobodu, kršćanstvo nudi svijetu, ostavlja mu kao najljepši miraz.
Isusova molitva za jedinstvo učenika ukazuje i na najgrešniju stranu njegovih učenika: razdijeljenost, posvađanost, sukobe i raskole. Riječ je najprije i uvijek o jedinstvu kršćana u Isusu Kristu, a ne jedinstvu u zemaljskim ciljevima, osudi drugih i postavljanjem sebe za mjerilo. Najgore zlo siju oni koji pod krinkom “svoga jedinstva” ušutkuju i nište razlike. Veliko zlo čine oni koji iz kompleksa nepotvrđenosti, skrivene dominacije i s maskom duhovne širine, potiru stvarne razlike među ljudima. Za kršćane, samo jedinstvo u Isusu Kristu, a ne – kako mi to uvijek želimo – jedinstvo na moj način, po mom mišljenju, u mojoj Crkvi i mome vjerovanju, jest preduvjet da nam drugi povjeruju da smo pronašli sreću i smisao života. Mi se štoviše vrlo lagano ujedinjujemo u zlu, u onome što je protiv drugih, ne naših, osobito onih boljih od nas. Mi se bez puno dvoumljenja solidariziramo sa zločincima, jer nam je kao i njima više stalo do važenja i moći nad drugima, nego do istine i zajedničkog dobra. Pod jedinstvom često skrivamo svoje sebične interese i tako još više dijelimo ljude i svoj svijet.
Nejedinstvo, oholost i bahatost kršćana smetnja je kršćanskoj vjerodostojnosti. Nisu dakle zloba, grešnost, nedostatna obrazovanost, duhovna lijenost, neznanje ili glupost drugih, inovjeraca i nekršćana, agnostika ili ateista, prepreka da se susretnu s Isusom, jedinstvenim Spasiteljem svijeta, nego naše kršćansko licemjerje, naše raskolništvo, naše grčevito prisvajanje Isusa samo za sebe, naše preplašeno i trgovačko kalkuliranje s njegovim evanđeljem i neživljenje po njemu samo da se sačuva pozicija na koju smo stigli samosažaljenjem, smicalicama ili trgovinom.
Uskrsno vrijeme traje još jedan tjedan, do Duhova. Ulazimo uskoro u tzv. vrijeme kroz godinu, u obično vrijeme, u običnosti naših dana iz kojih i ne izlazimo. Svijet, veli Ivan Evađelist, nije upoznao Isusa, ni to da je poslan od Boga. A jesmo li mi? Kroz povijest neki su u to povjerovali, i Isus im je očitovao tko je Bog, tko je Otac nebeski i što je smisao života. Možemo li se mi pridružiti svjedocima istine u ljubavi koja se očitovala u Isusu? Možemo li ljubiti i Boga i ljude, od bližnjih do nedragih, onako kako je Isus ljubio i ljubi? Ili ćemo i dalje namatati tiraniju svojih zemaljskih projekata jedinstva! Jedinstvo s Isusom je jedinstvo u istini i ljubavi a ne samo u pristranoj, sebičnoj ljubavi bez istine. Lažno jedinstvo je unosno i ne žrtvuje sebe nego druge. Jedinstvo s Isusom košta raznih kamenovanja. Stjepan i mnogi drugi su tome svjedoci. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Slobodna vjernost u odsutnosti
Uzašašće Gospodinovo
Lk 24,46-53
U evanđeljima imamo dosta usporedbi u kojima Isus govori o Bogu kao gospodaru ili domaćinu koji za neko vrijeme (čitav čovjekov život!) odlazi od kuće i svoje imanje ostavlja slugama. Oni su slobodni raditi “po svom”. Posebno se među njima ističe usporedba o talentima. Sve ove usporedbe govore o tome kako je čovjeku na zemlji Bog podario iznimni dar, dar slobode mišljenja, govora i djelovanja. Zemlja i čovjekov život nisu zatvor. Bog nije policijski čuvar zemaljskoga zatvora. Bog nije nikakav strogi nadglednik koji stalno i skriveno bdije, upozorava i čeka čovjeka da pogriješi kako bi ga kaznio.
Čovjek je doista slobodan. Tako je Bog prisutan u čovjekovom životu i ljudskoj povijesti da je čovjeku ostavljena mogućnost i radikalne slobode – slobode da je posve zaniječe, dakle čovjek je slobodan da sve čini tako kao da Boga i nema. Čovjek je slobodan da zaniječe Boga. S druge strane, čovjek nije apsolutno slobodan. Ograničen je svojom tjelesnošću i konačnošću, ograničen je bezbrojnim zaprekama. Čovjekova sloboda je posebno uvjetovana od drugih ljudi. Unatoč mnogovrsnim propovjedničkim iskrivljenjima i nedosljednoj religijskoj praksi, ljudska povijest potvrđuje da je više nego od Boga čovjekova sloboda ugrožena od čovjeka, kako od njega sama tako i od bližnjih, od ljudskih institucija i ljudi uopće.
Bog kojega objavljuje Isus Krist hoće slobodna čovjeka. Hoće čovjeka koji mu vjeruje bez straha i licemjerja. Bog hoće radosna čovjeka, partnera i prijatelja, a ne pukog roba i slugu koji Boga razumijeva kao robovlasnika, vojskovođu, diktatora ili tiranina. Isus je potrošio svoj život, bio osuđen i raspet na sramotnu smrt da bi pokazao neizmjerno milosrdno lice Boga Oca kojemu se može čak okrenuti leđa i ići svojim vlastitim putom. U srcu vjere počiva dar slobode, i ona sloboda nijekanja i odlaženja od Boga, kao i sloboda učeništva i prijateljevanja s Bogom, kao sloboda djece Božje.
Isusovo uzašašće koje danas slavimo svetkovina je Božje slobode u Isusu Kristu, slobode koja se dariva Isusovim učenicima i svim ljudima. Isus odlazi k Ocu, odlazi u otajstvenu dimenziju Božje blizine. Isusovi učenici ostaju sami. Ostaju slobodni da nastave Isusov put, da skreću s njega, da se vraćaju na njega, da ga zloupotrebljavaju ili da Isusovim putem nastave širiti radosnu vijest Božjeg milosrdnog oslobođenja od unutarnjih i vanjskih pritisaka.
Doista, neizmjerno je veliko susresti čovjeka koji djeluje slobodno, koji – ako vjeruje – ne maše svojom vjerom, nego tako djeluje kao da je jedino on sam tvorac svojih misli, riječi i djela. Samo on zna, samo on vjeruje da iza svega stoje Isusove riječi, stoji Isusovo evanđelje. Samo on zna da može svladati sve strahove i ljudska ograničenja, jer nad njim i ljudskom poviješću bdije Božja milosrdna ruka pomoćnica.
Isus odlazi od svojih učenika da oni budu slobodni. Ostavlja im svoje riječi, svoj primjer da oni – svaki, baš svaki od njih pojedinačno i na svoj osobni način, prema svojim religioznim talentima, i uvijek u zajednici i uvijek tvoreći svjetsko ljudsko zajedništvo – hode zemljom kao slobodni ljudi, kao već otkupljeni Kristovom slobodom. Kristovom slobodom da ni na ovoj zemlji, kako god izgledalo nemoguće, ipak ne može trijumfirati ljudsko zlo nego samo Božja dobrota, da kako god ova zemlja bila posijana krivim osudama, križevima, patnjom i smrću ne može postati čovjekov zatvor nego neuzmjerno prostranstvo slobode, novog života, uskrsnog život koji obnavlja odnose i u zatvorskoj ćeliji.
Osim blagoslova svojim riječima i praksom, Isus zaogrće svoje učenike i Božjim Duhom Braniteljem i Tješiteljem. To je Očevo obećanje koje će pratiti učenike u njihovom poslanju. To je nadahnuće da Isusovi učenici misle, govore i rade slobodno – da pozivaju ljude na obraćenje kako bi se svima otpustili grijesi, kako bi svi postali slobodni. To je duh hrabrosti da se učenici zalažu za ono što se Isus, njihov učitelj zalagao – za ljubav kojom Bog ljubi njega i ljude.
Isus je tjelesno otišao od učenika. Taj odlazak je uvjet vjere, uvjet samostalnosti i ljudske slobode, uvjet da čovjek odvažno prihvati svoje obraćenje i bude radostan s Božjeg posvemašnjeg opraštanja grijeha. Slično kako se vjernost dragoj osobi, naša međusobna odanost pokazuje najviše u tjelesnoj odsutnosti bližnjega, tako se i vjera svjedoči u trenucima kada nam izgleda da nikoga nema i da nam je od našega Gospodina ostala samo njegova riječ, njegovo obećanje da će kao Duh biti uz nas i pratiti nas. Uzašašće je svetkovina uzvišenoga dara slobode vjere. Nažalost, čovjeku je kroz čitavu povijest, a tako i danas, veliki teret ono najbolje – vlastita sloboda. Zato pribjegava ponašanju po unutarnjim nezajažljivim ambicijama, prisilama, sebičnostima, ili, skopčan raznim strahovima, oportunizmima i kompromisima izručuje svoju slobodu, osobni Božji dar, masi, kolektivu, zemaljskim bogovima. Uzašašće Gospodinovo je svetkovina slobodne vjernosti do novog susreta, neponovljivog susreta s Učiteljem Isusom i milosrdnim Ocem.
* * * * * * * * * * * *
Sažetak kršćanske poruke
Uzašašće Gospodinovo
Lk 24,46-53
Svetkovina Uzašašća Gospodinova na nebo u našem je narodu poznata i kao Spasovo. Riječ je o tome da vjerujemo u Isusa Krista kao Spasitelja svijeta, svetoga Spasa. Tekst Evanđelista Luke kojega čitamo na svetkovinu Uzašašća u liturgijskog godini C kraj je njegova evanđelja. Tako ovim odlomkom Luka zaokružuje svoj govor o zemaljskom Isusu, zatvara svoje evanđelje kojeg novozavjetni tumači nazivaju i evanđeljem milosrđa, evanđeljem Božje brige za sve ljude i sav svijet. Upravo u tome smislu, u cjelinu Lukina evanđelja, uklapa se današnje čitanje, jer na koncu, prije nego će Isus biti uzet pogledu učenika, još se jednom poručuje najbitnije.
Luka nam, dakle, govori da se Isus prije svoga rastanka s učenicima ponajprije poziva na Sveto pismo (“ovako je pisano”) u kojem se nalaze svjedočanstva o Mesiji, Pomazaniku: Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih. U ovim riječima posve se jasno izražava neprekinutost onoga što mi nazivamo starozavjetnim Božjim očitovanjem. Biva potvrđeno da je Isus povijesna osoba, pripadnik židovskoga naroda i vrhunac onoga što židovsku vjeru označava vjerom nade, vjerom očekivanja Mesije, Spasitelja. Kršćani, nazidani na temelju apostola, na temelju saveza s Abrahamom, Mojsijem, prorocima, mnogim Božjim ljudima izabranoga naroda, vjeruju da je u Isusu iz Nazareta Bog objavio spasenje svim ljudima, da je on Spas svijeta. Kršćanstvo se temelji na židovstvu. Isus je očekivani Spasitelj.
Druga poruka ovoga današnjega evanđeoskoga teksta iskazuje da će Isusovi učenici u njegovo Ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vidljivo je dakle središte zračenja i širenja Isusove radosne vijesti. To je posve konkretni grad, Jeruzalem. Bog naime svoju objavu ne izvodi na nebesima. Njegova se poruka inkarnira, utjelovljuje, geografski se lokalizira, ali se ne dopušta “zakovati” samo za jedno mjesto, jedan narod, jedan kraj ili zemlju. Ona je univerzalna.
Treća bitna stvar današnjega Lukina teksta je sadržaj učeničkoga svjedočenja Spasitelja. Taj sadržaj je poziv na obraćenje radi otpuštanja grijeha. Obraćenje je temeljna Isusova poruka za ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji usred svih ljudskih projekata spašavanja čovjeka i usred svih ljudskih ustroja zajedničkoga života. Obraćenje – na koje Isus poziva i nasljedujući njega na što pozivaju njegovi učenici – nije samo sebi svrhom. Obraćenje je uvijek vezano za novi život, ovdje izražen kao spasenje od najtežega tereta – kao otpuštanje grijeha. Svaki čovjek, svaka obitelj, ljudska zajednica, čitavi narodi, svi mi živimo pod teretom ne samo onoga što nazivamo istočnim grijehom, nego svojom vlastitom grešnošću, teretom svojih konkretnih zlih čina i propusta, pod sjenom neoslobođenosti i neotkupljenosti. Prihvaćanje Isusa kao Spasitelja označava obraćenje od sebe, od mračnih sila vlastite sigurnosti, i označava otpuštanje grijeha, tog nesnosnoga tereta, te smrti prije fizičke smrti.
Isus priopćava još dvije stvari svojim učenicima. Ponajprije oni su svjedoci svega onoga što se njemu događalo. Zato je drugo ime za kršćanina svjedok Isusa Krista Spasitelja koji je trpio i ustao od mrtvih, koji je u Božjem milosrđu otpuštao grijehe ljudima. I zadnje što prema Lukinom evanđelju Isus govori učenicima jest da ostanu u Jeruzalemu dok ih ne zaogrne Sila odozgo, ono Obećanje koje Bog daruje svjedocima – Duh branitelj, Duh koji će njihovu poruku osnažiti božanskom sigurnošću i neustrašivošću; Duh koji će im biti utjeha u vremenima nerazumijevanja, optužbi, progona.
Luka završava svoje evanđelje kratkim opisom Isusova uzašašća. Isus je izveo svoje učenike do obližnje Betanije. Podigao je ruke i blagoslivljajući svoje učenike rastao se od njih; bi uznesen na nebo, oduzet njihovim očima. Uzašašće je samo jedan od aspekata čitava Isusova života, pogotovo uskrsnuća. Isus biva uzet u Božju, Očevu blizinu. Zato Luka u evanđelju, za razliku od Luke iz Djela apostolskih, stavlja da se uzašašće i događa istoga dana kad i uskrsnuće.
A učenici su, kako redovito i vidimo na likovnim prikazima ovoga događaja, pali na koljena i ispratili Bogu Učitelja i Spasitelja. I još nešto, nisu tugovali. Naprotiv, s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem, u Hram na proslavu Boga. Početak i završetak evanđelja jest radost. Kršćanin je svjedok radosne vijesti. Može li se vjerovati u Isusa Spasitelja i ne biti radostan? (2013)
Fra Ivan Šarčević
Bez maske crkvenog jedinstva
VI. uskrsna nedjelja
Dj 15,1-2.22-29
Današnji odlomak iz 15. poglavlja Djela apostolskih izvještava o jednom od najvažnijih događaja prvoga kršćanstva i prve Crkve – o prvom saboru, poznatom kao Jeruzalemski sabor (oko 50. godine). Ovaj se sabor smatra prekretnicom u razumijevanju univerzalnosti kršćanske vjere i Crkve – svjetske Kristove zajednice svih rasa i naroda, kultura i jezika. I od tada će se zaključci ovoga sabora navoditi kroz čitavu povijest kršćanstva jer će gotovo iste raspre trajati kroz čitavu povijest Kristove zajednice, sve do “zgorenja” svijeta.
O čemu se radilo? U Antiohiji, gradu u kojem se odmah nakon Jeruzalema oblikovala snažna zajednica Isusovih učenika i u kojem su se Isusovi učenici prvi put prozvali kršćanima (od imena Krist), dakle Kristovim nasljedovateljima, nastala je, kako izvještava Evanđelist Luka, pisac i Djela apostolskih, “prepirka i raspra nemalena”. Spor i podjele su zametnuli neki Isusovi učenici, Židovi, koji siđoše u Antiohiju iz Judeje, glavne židovske pokrajine. Oni su počeli učiti druge: “Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.” Kao uvjet da netko postane kršćanin, štoviše da se spasi, najprije je morao prihvatiti židovske običaje. Kratko kazano: moralo se postati Židovom, obrezati se i prihvatiti druge židovske odredbe, kao ulaznicu da se postane kršćaninom, štoviše da se spasi.
Onda su Pavao i Barnaba, već poznati kao apostoli nežidova, pogana, kako se to tada zvalo, poslani od antiohijske zajednice, otišli posavjetovati se s braćom u glavnoj crkvenoj zajednici, u Jeruzalem. Ondje su bili apostolski autoriteti, Šimun (Petar) i Jakov. Na Jeruzalemskom saboru, izvještava Luka, prvi su se usprotivili Pavlu i Barnabi oni kršćani koji “iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru”, dakle židovi-kršćani. Skoro uvijek se najglasnije i prvi za riječ u dilemama vjere javljaju oni koji imaju već stečenu moć i stečeno pravo, često baš oni koji su u krivu. To su bili obrezani farizeji kršćani. Oni su za one koji su pristupali Kristovoj zajednici iz poganstva tražili: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.”
“Nakon duge raspre”, piše dalje Luka, za riječ se javio Petar da odgovori farizejima-kršćanima. Isti onaj koji će kao i kroz čitav Novi zavjet sam često odstupati od onoga što je prvo rekao i u što se kleo, ovisno od toga gdje se osjećao sigurnim ili gdje je bila većina. Znamo, naime, kako će se Pavao u lice usprotiviti istom Petru kada ovaj bude porekao ono što je na saboru tako jasno kazao. A kazao je da Bog u svom pozivanju ljudi ne pravi nikakve razlike, nego Bog vjerom čisti ljudska srca, pa nije potrebno obrezanje. “Što dakle sada” – nastavio je jasno prvak apostolski – “iskušavate Boga stavljajući učenicima jaram kojega ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni.”
Nakon Petra javljali su se i drugi za riječ, posebno Barnaba i Pavao. Oni su davali svoja svjedočanstva o od Boga blagoslovljenom djelovanju među poganima. Javio se i Jakov, starješina Jeruzalemske zajednice koji od pogana nije tražio obrezanje nego da se svi, i obrezani i neobrezani, klone idolatrije, da se uzdržavaju od mesa koje se prinosi drugim božanstvima, te od bludnoga života i od krvi. Kršćani dakle trebaju izbjegavati za njih tada tri najteža grijeha: idolopoklonstvo (blagovanje hrane žrtvovane idolima), bludništvo i ubojstvo.
Saborske raspre i oštre prepirke završile su tako da se nežidovima-kršćanima ne nameće obrezanje ni ikoji specifični židovski običaj. Rekli bismo, nije potrebno postati Židovom da bi se bilo kršćaninom. Pritom se ne niječe značenje židovstva, biblijske vjere, židovskih otaca vjere, od Abrahama i Jakova, pa sve do Spasitelja Isusa koji je i sam bio Židov. Osim Pavla i Barnabe sabor šalje još dvojicu prokušanih kršćana, Judu i Silu u nežidovske (“poganske”), kršćanima sve brojnije Antiohiju, Siriju i Ciliciju. Po njima se šalje i obvezujuće saborsko pismo, zaključci braće braći u kojem Jeruzalemska crkva puna uviđavnosti razumije teško doživljeno uznemiravanje koje su antiohijskim kršanima proizveli neki njezini članovi bez dopuštenja. Ovi su se naime oholo smatrali pravim tumačima i gospodarima tuđe vjere. Nikome sabor ne nameće nikakav teret osim opomene da se čuvaju gore spomenutih triju grijeha. Luka izvještava kakva je samo radost bila antiohijskih kršćana kada su stigli poslanici i pismo, kada su bili oslobođeni nesnosna tereta licemjernih kršćana.
Nesagledivi su dosezi i aktualnost Jeruzalemskoga sabora. Kao i onda, tako se i danas u Crkvi, kako općoj tako i krajevnim i mjesnim, pojavljuju samozvani crkvenjaci, vrlo odani ljudskim (eurocentrističkim, nacionalnim, lokalnim i sl.) običajima i obredima. I danas ima ljudi farizejski pobožni koji drugima nameću teške terete, zapreke i uvjete za vjeru tako da im u konačnici priječe osobni susret s Isusom Kristom. Priječe izgradnju istinske Kristove crkve.
I danas se, ali iz posve suprotnih razloga od jeruzalemskih sabornika, iz sebičnosti i uskoće, kršćani-farizeji pozivaju na Duha Svetoga, zaklinju na križ, pozivaju na duh jedinstva. Oni stalno omeđuju crkveni prostor i sužavaju slobodu mnogim stvarnim i mogućim Kristovim učenicima. Umjesto da ljude pozivaju na živi susret s Kristom, oni postavljaju bezbrojne hladne uvjete svojim moralističkim, pravnim i obrednim propisima. Oni Crkvu razumijevaju samo kao hijerarhizirani, birokratski aparat u kojem se već unaprijed zna tko je pravi vjernik, tko crkven, tko zapovijeda a tko sluša. I sve to pod teškim licemjerjem služenja Bogu i hinjenjem bratske ljubavi. A služenja je doista vrlo malo i ljubavi puno samo na jeziku.
Poput sapozvanih čuvara vjere koji silaze iz Judeje u Antiohiju i suvremeni moćni crkvenjaci (nerijetko iz uz pomoć svjetovne politike) uvlače se u crkvene zajednice i rastaču ih sve pod maskom religioznih običaja i propisa, sve pod maskom unutarnjega pomirenja i zajedništva. Njih se najbolje prepoznaje po tome što se pokazuju jedinim zabrinutim za narodno i crkveno pomirenje i jedinstvo. Prepoznaje ih se po tome što su sebi sami dali ulogu pomiritelja i djelitelja mira. Nikada se ne shvaćaju da su upravo on razarači jedinstva i unesrećitelji pravednih tražitelja.
Takvi zapravo više zagovaraju nacionalno (političko) ili neko drugo svjetovno (interesno) jedinstvo i unutar Crkve nego jedinstvo u vjeri u Krista. Oni pozivaju više na poslušnost moćnicima ovoga svijeta nego na kritiku prema njima iz jedinoga nužnoga posluha – posluha Bogu. Čak onom najzavodljivijom maskom, maskom jedinstva vjere u Krista, čuvaju svoju moć, podjarmljuju i pljačkaju malene i obespravljene. Bog, međutim, hoće razlike, Bog hoće pogane, Bog hoće neposluh zbog dobra drugih, ljudi hoće unitarizam u svoju korist. Bog hoće jedinstvo u poštivanju razlika i u služenju jedni drugima, ljudi hoće jedinstvo da vladaju ljudima.
Dijabolična kušnja i patologija unitarizma nikada ne napušta nijednu zajednicu, ni obiteljsku ni narodnu, ni onu vjersku, pa tako ni kršćanstvo ni našu Crkvu. Teške razdore, raspre i podjele unutar kršćana i Crkve, vidljivo je to iz današnjega čitanja, ne proizvode tzv. pogani, nego upravo oni koji se smatraju pravim vjernicima, oni koji zagovaraju kršćansko i crkveno jedinstvo po njihovom naumu, njihovom stečenom (osvojenom) pravu i moći i po njihovim partikularnim običajima. Zato su nam i danas potrebni slični jeruzalemski sabori, i na njima neki suvremeni Isusovi apostoli pogana, poput Pavla i Barnabe, Šimuna-Petara i Jakova, Jude i Sile da obesnaže farizeje-kršćane, moćnike i pobožnjake s maskom lažnog crkvenog jedinstva. Potrebni su nam ljudi evanđelja, poslušni Isusovoj riječi i Božjem nesputanom Duhu.
* * * * * *
Ljubav i riječi
VI. uskrsna nedjelja
Iv 14,23-29
Iz Ivanova evanđelja, koje nazivamo i evanđeljem ljubavi, danas slušamo odlomak koji se otvara posve jasnom tvrdnjom izraženom u pogodbenoj formi. Isus naime kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… a tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Na osnovu ovih Isusovih riječi mi bismo se kršćani mogli dijeliti na tri skupine:
– Riječi bez ljubavi: Prvu bi skupinu činili kršćani koji dosta dobro poznaju sve što je Isus kazao. Mi često “znamo” njegove riječi, ali jer ga ne ljubimo, njegove nas riječi ne obvezuju ili ih mi krojimo po svome. Događa se da uvjeravamo i sebe i druge da smo pravi posjednici Isusova evanđelja, da ga poznajemo, ali je to poznavanje umrtvljivanje Isusa, imuniziranje i iskrivljivanje njegove poruke. Slično se dogodilo, čitamo to u prvom čitanju iz Djela apostolskih, kad su, kako ondje stoji, neki “od naših”, dakle neki kršćani druge uznemiravali i nametali im terete koji nisu potrebni za vjeru. Oni su tovarili zahtjeve koji nisu Isusovi, u konačnici stavljali su sebe i svoje uredbe namjesto Isusa i time drugima priječili put k Isusu.
Ima nas, dakle, koji Isusovoj riječ oduzimamo ili iskrivljujemo stvarnu zahtjevnost, snagu stvarne promjene. Niti se mi ponašamo po njegovoj riječi, niti drugima dopuštamo da se primaknu Isusu, jer smo ga zatvorili u svoja tumačenja, u brbljanja i verbalne vratolomije. Ovoj skupini kršćana mogu se pribrojiti i oni kršćani koji Isusa i njegove riječi postavljaju na istu razinu s bezbroj drugih osoba i riječi, s nekim ljudskim uvjetima za vjeru, kojima smo kroz povijest i svakodnevno obasuti. Ako smo ovakvi kršćani, mi se još nismo susreli s Isusom, nismo osjetili da ljubav obvezuje i traži ono bitno a ne suvišno.
– Ljubav bez riječi: Drugu skupinu čine oni kršćani koji smatraju da ljube Isusa i to stalno govore samo za sebe. Sve druge riječi, dakle stvarno znanje o Isusu koje bi povezali sa stvarnim ljudima s kojima žive, smatraju suvišnom pričom, kompliciranjem i zamagljivanjem Isusove osobe. Ovi kršćani misle da su riječi suvišne, da se praksom i gorljivošću može nadoknaditi svjedočanstvo koje se posreduje razumom i razumskim argumentima, dakle riječima kojima se treba uplesti na suvremene areopage, na suvremene trgove, među grešne društvene i crkvene strukture, gdje se kreću i žive današnji ljudi. Isus jest praktično ljubio, ali nije šutio; govorio je, svjedočio svoju ljubav prema Bogu i ljudima i djelima i riječima. Kršćanstvo je i vjera riječi, utjelovljene Riječi.
– Ljubav i riječi: To su oni kršćani, vjerojatno malobrojni, koji ne odvajaju ljubav i riječi, praksu i teoriju. Kod njih je, kako Ivan Evanđelist i govori, ljubav ona koja čuva Isusove riječi i po njima djeluje. To je ljubav koja se svjedoči i riječima i djelima, ne samo ona koja ostaje na riječima niti samo ona koja u nijemosti i povučenosti samoj sebi izgleda dostatna i sigurna, u svom initimističkom zagrljaju s euharistijskim ili molitvenim Kristom.
Isus, nadalje u današnjem evanđelju, govori da je riječ koju je on kazao učenicima i koju je nama posredovao od Boga. Time je njezina obvezatnost utemeljena u Bogu. Značenje te riječi spoznat ćemo darom Duha, Duha Branitelja. Riječ je o tome da ćemo u svjedočenju Isusove riječi imati sigurnost samo onda ako izmaknemo svoje sigurnosti njezina tumačenja. Duh će nas ohrabriti da ne govorimo svoje riječi nego će nas poučavati o svemu. U tom poučavanju najvažnije mjesto jest da će nam dozivati u pamet Isusove riječi. To znači da ćemo u situacijama našega znanja i neznanja, govora ili šutnje, ako se otvorimo Očevu i Isusovu Duhu, stalno svoja djela i riječi preispitivati u duhu onoga što je Isus radio i govorio. Zato kršćanin govori one riječi koje su prošle ispit Isusovih riječi. Nije dakle riječ o bilo kakvom duhu koji bi nam omogućio da govorimo što hoćemo, što nam padne napamet, nego o onom Duhu koji nas postavlja u odnos s Isusovim riječima. Nije to oduzimanje slobode govora, nego naprotiv, otvaranje neslućenih obzora prema kojima nas usmjerava Isusova izgovorena riječ.
I kao na drugim mjestima, Isus i ovdje daruje svojim učenicima jedinstveni mir, mir utemeljen na njegovoj riječi, koji je različit od mira svijeta. Taj mir nema tjeskobu ni strah, ugroženost i nemir, kojim politike, crkveni strahovi, nacionalna ugroženost i društvena previranja žele uznemiriti ljudsko srce. Štoviše, Isus i nama kao i svojim učenicima kaže, ne uznemirujte se što ja moram otići k Ocu, što fizički nisam s vama. Zato opet pogodbena rečenica: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer je Otac veći od mene. Kao da nam Isus ovim riječima želi kazati da se ne može zbog nas samih vezati uz nas. Hoće od nas slobodne ljude, a on odlazi onome koji je, iako na različit način i naš i njegov Otac, Bogu, Gospodaru povijesti i svih ljudskih života. On odlazi Ocu, a na nama je da svoju odluku da nasljedujemo Isusa konkretiziramo u praksi, da svoju ljubav posvjedočimo riječima i djelima. I to na takav način, kada Isusa nema, kad nema nikoga da nas sokoli i podržava, da nas “fizički” vidi. Vjera nije stanje pri kojem svaki put sa sigurnošću mogu kazati: Isus je uz mene, nego odlučivanje na putu radikalne vjere i skromnog nasljedovanja Isusa iz Nazareta. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Što je novo u novoj zapovijedi ljubavi?
V. uskrsna nedjelja
Iv 13,31-33a. 34-35
Današnji nas odlomak Ivanova evanđelja vraća u dvoranu Posljednje večere, u trenutke posljednjega Isusova ovozemaljskoga zajedništva sa svojim učenicima prije nego će poći u smrt. Nakon pranja nogu i nagovještaja izdaje, Ivan piše da Juda napušta blagovalište a Isus uzima riječ. Isus govori da je Sin Čovječji, dakle da je on proslavljen i da je Bog proslavljen u njemu te da će se ta obostrana proslava nastaviti i u događajima koje slijede. Zatim im u oproštajnoj nježnosti govori “dječice” i ostavlja oporuku: novu zapovijed – da se međusobno ljube onako kako ih on ljubi. I da će ih samo po toj ljubavi ljudi prepoznavati da su njegovi učenici.
Ivan kao prekretnicu ovoga događaja navodi Judin odlazak iz blagovališta, dakle Judinu izdaju. Možemo zaključiti kako do zadnjega trenutka Isus čeka da se njegov učenik Juda ostavi svoga izdajničkoga puta. Nažalost, Juda to ne uspijeva. Odlazi od Isusa, napušta Učitelja i Prijatelja, upućuje se na svoju stranu. Isključuje se iz zajednice ljubavi i odlazi Isusovim protivnicima. Razlozi do kraja nikada nisu izneseni. Je li razlog Judino razočaranje zbog izostale revolucije koju je, kao radikalni “desničar”, zelot, očekivao od Isusa? Naime, Isus jest bi oštar na riječi, prorok, ali nije želio mijenjati društvo i ljudske odnose nasiljem kako su mnogi zagovornici revolucionarnih promjena očekivali. Vjerojatno i Juda među njima. Je li razlog Judine izdaje njegova pohlepa za novcem, kako većinom izvještavaju evanđelja i kako se uvriježilo i u kršćanskoj predaji?
U svakom slučaju Judin se put razišao s Isusovim. Juda je prezreo i napustio Isusa jer ga je smatrao slabićem i nedoraslim u usporedbi s moćnim glavarima svećeničkima i starješinama naroda ili stoga što je sve koristio, pa i svoje druženje s Isusom, za osobnu zaradu. Ili je u njemu bilo prisutno oboje. Bilo kako bilo Juda se na prekretnici svoga životnoga puta odlučuje na izdaju. Odlazi u noć mešetarenja i prodaje, a Isus će na drugu stranu, u tešku getsemansku noć molitve i dileme pred Bogom. Juda će u konačnici oduzeti sebi život, a Isus će svoj predati/žrtvovati za prijatelje i protivnike. Dva različita gubitka života.
Tek nakon što je Juda otišao, Isus govori o svojoj proslavi i Božjoj proslavi u njemu. Jer onome tko se vodi svjetovnom moći i snagom ljudskog politikantstva, uzaludno je zboriti o Božjoj proslavi. Nije Juda nevjernik, nego smatra da ima samo “zemaljska” slava, i sam se Bog proslavlja u ljudskoj snalažljivosti, snazi i nasilju. Što je netko svjetovno moćniji, zacijelo smatra izdajnik s moćnicima ovoga svijeta, i Bog je na njegovoj strani.
Tek nakon što je Juda napustio zajedništvo, svojim učenicima Isus nalaže novu zapovijedi ljubavi. Prebrzo prelazimo preko ove zapovijedi. Inače, kad je god riječ o ljubavi mislimo da nam je sve već poznato. Naši ušni senzori omlitave u samorazumljivosti. Važno je uvidjeti naočigled malu razliku, ali je ona ustvari ogromna razlika. Doista nam je poznata dvostruka zapovijed ljubavi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, dušom, umom svojim… i Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ovdje Isus čini i zahtijeva od učenika nešto posve novo. U međusobnoj ljubav nije kriterij ljubav prema sebi. Isus ne govori učenicima da bližnjega treba ljubiti kao sebe samoga, nego je mjerilo međusobne ljubavi Isusova ljubav prema svakome. To je izvorište i doseg nasljedovanja Isusa, to je uporište na kojem počiva sva kršćaninova teorija i praksa, Arhimedova točka s koje se pokreće čitav svijet, to je specifikum kršćanstva.
Ni najuzvišenija naša ljubav nije, dakle, mjerilo ljubavi. Kad-tad pretvorit će se u trgovinu i računanje, izdaju i zataju. Ljubiti ljude onako kako Isus nas i druge ljubi, znači uputiti se na radosni put nevezanja za novac i bogatstvo, na silu i vlast. To je radosni put, jer vjerujemo da smo od Boga ljubljeni i kada posjedujemo malo ili ništa, kada nismo moćni i jaki, kada smo bolesni i grešni, kada smo neshvaćeni, prezreni, odbačeni. Radosni smo jer smo sigurni da se jedino Isusovom ljubavlju prema ljudima, i prema protivnicima i neprijateljima, mijenjaju ljudi i svijet. Uputiti se u život s mjerilom Isusove ljubavi prema ljudima znači gledati ljude Isusovim očima ponude mogućnosti nove ljubavi, novih odnosa. Postaviti si mjerilo Isusove ljubavi za naše ljubavi znači uvijek biti više nezadovoljan sa sobom nego s drugima; uvijek iznova ostavljati strah od gubitka sebe, stalno izlaziti iz skrovišta svoje nevjernom i zaradom skopčane ljubavi. Ljubiti onako kako nas Isus ljubi, najistinitija je korekcija svakog ljudskoga zajedništva i ideal smisla ljudskoga postojanja.
* * * * * * *
Ljubav u istini
V. uskrsna nedjelja
Iv 13,31-33a. 34-35
Evanđeoskim tekstovima koje nedjeljama čitamo u uskrsnom vremenu želi se sugerirati najbitnije iz Isusova života i njegove poruke. Prošle nedjelje razmišljali smo o nužnosti prihvaćanja Isusa kao onoga koji nas najbolje poznaje te o poslušnosti njemu i njegovim riječima kao uvjetu da se bude njegov učenik.
Današnji kratki odlomak iz Ivanova evanđelja vraća nas u Isusov život s učenicima; i to u onu večer kad je Isus s njima slavio posljednju zemaljsku gozbu. Na njoj je izrekao bît svoga poslanja. Naime, nakon što je učenik Juda, ipak, odlučio izdati svoga prijatelja i Učitelja, te nakon što je napustio blagovalište i zajedništvo, za Isusa je bilo jasno da se mora ići dokraja, da se Božje očitovanje u njemu mora ostvariti i u najradikalnijoj optužbi za bogohulstvo te u najsramotnijoj političkoj smrti, smrti na križu. Drama neshvaćene i neuzvraćene ljubavi se morala okončati. Evanđelist Ivan piše kao da je Isus čekao što će Juda učiniti. I kao da nije imalo razloga, da je bilo beskorisno u Judinoj prisutnosti govoriti o ljubavi, o kojoj će govoriti ostalima.
Izričući učenicima da je još malo s njima, na rastanku im ostavlja svoju oporuku: Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga!
Ljubav! Ništa novo što nismo znali. Pa, naravno, da je ljubav najbitnija. Čak ćemo se pozvati i na stereotipnu usporedbu s drugima i kazati da je židovstvo vjera očekivanja, vjera nade; islam, vjera pokorne vjere i pravde; a kršćanstvo, najuzvišenija vjera koja je sva prožeta ljubavlju. No, time nismo ništa kazali, osim da se i dalje umišljamo kako je “naš” Bog najbolji, a mi najbolji vjernici jer je ljubav najvažnija u ljudskom životu.
Ovdje i nastaje problem. Kršćanstvo se ne svodi na spoznaju, pa makar to bila i spoznaja i najuzvišenije zbilje, ljubavi. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo, naravno, ne isključuje znanje, jer bi bilo slijepo, iracionalno i fanatično, ali je povrh znanja, pogotovo onih mitiziranih i tabuiziranih znanja koje si o vjeri i ljubavi prisvajaju “elitistički” kršćani. Kršćanstvo je praktično nasljedovanje Isusa Krista. I to u svakodnevnici, a ne jedino u izuzetnim vremenima i prostorima. Zato ovdje nije riječ o bilo kojoj ljubavi niti znanju o njoj, nego o onoj ljubavi koju je Isus pokazao prema svojim učenicima, prema ljudima uopće. Nije riječ o našim čvrsto uređenim misaonim konstrukcijama i zamišljajima ljubavi, nego o onoj ljubavi koja se očituje prema nama, Božjoj milosrdnoj i bezgraničnoj ljubavi koja se u Isusu konkretizirala i koja je od njegova zemaljskoga života postala kriterije ljudskih ljubavi.
Evo još nekoliko oznaka Isusove ljubavi, nekoliko, jer ju je nemoguće iscrpsti. Ona je uosobljena, ona je živi kontakt s Isusom, ona je nasljedovanje Isusa. Ljubav na Isusov način ima posebne oči. Prepoznaje malene, siromašne, grešne. Ta ljubav je svjesno pristrana za prikraćene, slabe, isključene iz ljudske komunikacije. Isusova se ljubav ne vodi principom vanjskoga sviđanja i ugode života, niti podilazi ljudskoj nemoći i siromaštvu koji u sebi sami uživaju, nego uključuje istinu koja oslobađa. Ta ljubav nije slijepa, jer ljubi oslobađajućom istinom i čovjeku kojega se voli otvara novu perspektivu.
Isusu je posebno stalo do istine u ljubavi. Zato je snažno razobličavao izvanjske pobožnosti, prividne svetosti, svaku vrstu religioznoga licemjerja, sve one koji usnama ljube a srce im je daleko od ljudi, sve one obučene u “ovčje runo” a iznutra su “vuci grabežljivci”. Kod nas, današnjih kršćana, toliko je ljubavi u mislima pa i na jeziku, ali malo istine. Toliko je lažnih, “judinskih” odnosa, toliko je prešutnog prezira pa i mržnje ispod uljuđenosti i iza maske ljubavi. Toliko je ponašanja: “Sa svima fino, ni s kim iskreno!” (Julijana Matanović). Toliko je računica i lukavstva da je ljubavi u istini vrlo malo.
Zaboravljamo da Isusa nisu svi voljeli, ni njegovi. Cilj njegova života i nije bio da ga svi vole i veličaju. To bi ga učinilo udvaračem i oportunistom, ljigavcem ili bjeguncem pred ljudima, čovjekom lažnoga, beskonfliktnog mira. Uostalom, da je želio da ga svi vole, ne bismo danas za njega uopće ni znali, ne bi bilo ni križa za kojega kažemo da je vrhunac ljubavi. On je preokrenuo načelo: od želje da ga svi vole, u načelo da on ljubi u istini. Ovo je dobro znati za situacije kada se kao argument za denuncijaciju i rušenje nedužnih ljudi koriste “judini poljupci”, kada se istina obara lažima a za laž se kao argument navodi većina, većina strašljivih, potkupljivih, licemjernih pristalica, pokvarenjaka i lažljivaca. Uz Isusa je ostalo vrlo malo ljudi i njegov argument nikada nije bila gomila slijepih poslušnika. On se od mase, od “većine” uklanjao. Nije poradi ugleda i profita pristajao na laž niti žrtvovao ljude.
Iznimno je važno uočiti da Isus za mjerilo ljubavi učenicima ne postavlja njihovu ljubav prema njemu, niti njihovu ljubav jednih prema drugima. Ne postavlja nijednog čovjeka (ni sveca ni vođu) da bude uzor za ljubav. A znamo kako se među kršćanima stalno raspravlja tko bolje zna i tko bolje ljubi Isusa, tko je viši u duhovnosti. Poglavari i njihove sluge idu dotle u svome bezobrazluku da svojom pozicijom i moću čak posvajaju Isusa, njegovu istinu i ljubav. Isus, međutim, svojim učenicima i nama danas kao mjerilo ljubavi postavlja svoju ljubav prema nama. A ta ljubav upravo ne dopušta da zastajemo, da si umišljamo kako smo dosegnuli ljubav. Ljubav na Isusov način ne znači kompromiserstvo i prihvaćanje svega, pogotovo neistina i laži svojih bližnjih, nego ljubav u istini. Nije Isusova ljubav ostavljala ljude u istom stanju, nije odobravala zlo, nije to ljubav koja bi zbog lažnog mira i “političkog” jedinstva prešućivala istinu. Ljubav na Isusov način je vrlo zahtjevna. S tom ljubavlju čovjek izlazi iz staroga života, iz grešnosti, u novi život. S tom ljubavlju, kako svjedoče i Pavao i Barnaba, otvaraju se (religijski i nacionalni) torovi, ljube se i “pogani”. Stvara se novi Jeruzalem.
Današnjim umornim i licemjernim kršćanima valjalo bi početi doista iznova, korjenito iznova, ako ne žele ostati umišljeni vjernici i izopačeni svjedoci najuzvišenije poruke na zemlji: Isusove ljubavi. Valja početi ljubiti na Isusov način. To je snaga koja mijenja svijet, čak i one odnose koji su neprijateljski prekinuti. Isus ne isključuje nikoga, ni svoga Judu, ni svoje protivnike. On moli za njih, ne mrzi ih, i opet pri tome ne prešućuje niti iskrivljuje istinu, niti poništava pravdu. Ljubav prema protivnicima i neprijateljima najteže je u nasljedovanju Isusa. To je najveća novost, ne spoznajna, nego praktična, životna novost, društvena novost; i po tome se najviše prepoznaju Isusovi učenici. Ta ljubav uključuje križ i nerazumijevanje. Jer i danas vlada izdaja evanđelja ako se tobože vjeruje u Isusa Krista i ljubi ga se, a prezire i mrzi one koji nisu s nama.
Današnjim kršćanima, svima nama, od uvredljivih crkvenih poglavara, preuzetnih duhovnika do ustrašenih i unesrećenih vjernika, koji mašu Božjom i Isusovom ljubavlju, valjalo bi se sastati sa sobom, vidjeti koga se to doista ljubi, i zašto, i koliko se ljubi. Zar ne izgleda da su se mnogi kršćani onesposobili za ljubav. Važan pokazatelj nesposobnosti za ljubav jest u nepriznavanju grešnosti, nedostojnosti Isusove ljubavi kao i u nepriznanju “Božjega traga u drugosti drugoga” (J. B. Metz). Čitave obitelji, zajednice prijatelja, redovničke zajednice, čitave nacionalne i lokalne crkve žive bez ikakva priznanja krivnje, bez priznanja da su iznevjerili Isusovu ljubav u istini. Dostatno je pogledati prošli rat i ulogu manjih i većih religijskih institucija u njemu. Ondje gdje nema krivnje pred Isusovom ljubavlju, ondje nema odgovornosti, ondje nema osobe, nema subjekta, nema kršćanina, nego se slijede političke vođe i varalice, oslanja se na ljudsku moć i obzire, izopačuje evanđelje.
Čovjek se može čak hvaliti svojom silnom pobožnošću, na usnama stalno imati Isusovo ime, a da ga ta ljubav ne čini boljim ni odgovornijim u ljubavi prema bližnjima, prema potlačenima, prema obespravljenom Isusovom braćom i sestrama. Ta farizejska ljubav čak ne uviđa da je svojom sebičnošću pripomogla još većem unesrećenju bližnjih. Ne uviđa da se splela u đavolskim projektima uništenja čitavih krajeva i ljudi. I sve s tobožnjom velikom vjerom i ljubavlju prema Isusu. Licemjerna ljubav je slijepa, ona je negacija ljubavi. Ta ljubav, nažalost, s katastrofalnim posljedicama, vlada u našoj crkvi, i među kršćanima našeg područja.
Samo ako je Božja, Isusova ljubav prema nama mjerilo života, uvidjet ćemo svoju krivnju i zakazivanje u ljubavi prema drugima. Bit ćemo budni pred ispraznim, polovičnim i licemjernim ljubavima i nećemo dopustiti da naša ljubav završi kao judin zagrljaj. Pazit ćemo da u zajednici Isusovih učenika, od obitelji do Crkve, ne ostajemo kao kradljivci ljubavi, da smo na mjesto Isusa stavili zemaljske veličine: naciju, crkveni aparat, novac… Postat ćemo odgovorni ljudi i početi ljubiti onako kako Isus nas ljubi. Izići ćemo iz prostora sužavanja ljubavi, iz stanja prezira prema onima koje mislimo da uopće ne treba voljeti. Počet ćemo ljubiti istinom, drukčije ispovijedati svoju vjeru, iskrenije dijeliti “poljupce” i vjerodostojno izgovarati: Isuse, volim te! I uopće: Volim te! (2013)
Fra Ivan Šarčević
Jao pastirima!
IV. uskrsna nedjelja
Iv 10,27-30
Današnju uskrsnu nedjelju slavimo kao nedjelju Dobroga pastira i nedjelju molitve za duhovna zvanja. Vrlo kratki ulomak iz Ivanova evanđelja dio je veće tekstualne cjeline u kojoj Isus oštro raspravlja s vjerskim prvacima svoga naroda. U bitnom želi poručiti da oni nisu dobri pastiri, da su to samo najamnici po funkciji, jer su se izručili kompromisima političke moći, ugodnom životu te da nisu mjerodavni u vjeri. Jesu autoriteti “političke religije”, ali nisu istinski vjerski autoriteti. Osnovna razlika između Isusa i loših pastira, između ovaca koje pripadaju njemu i onih koje pripadaju lošim pastirima jest da Isusove ovce slušaju njega a on poznaje svoje ovce.
Bez obzira što Isus koristi onodobnu pastirsku sliku koja je današnjim ljudima strana pa i omalovažavajuća, jer tko hoće biti ovca, ipak nam je njezina poruka jasna. I mi se, kao pastiri i kao vjernici, možemo naći u Isusovim riječima. Odnos između vjernika/ovaca i današnjih pastira, odnos prema Isusu i mi možemo sagledati kroz Isusove najvažnije dvije riječi – slušati i poznavati. I odmah ćemo na prvu kazati da se u našoj Crkvi visoko cijeni poslušnost pastirima. Štoviše, to je često najvažnija oznaka da se nekoga proglasi vjernikom. U poslušnosti se sažima sva crkvenost, kao što se i vjera najčešće promatra kao poslušnost crkvenim poglavarima. To, po sebi, i ne bi bio neki problem ako bi pastiri doista slušali Isusa i ako bi poznavali svoje ovce.
Dvoličnost i oholost crkvenih pastira često, međutim, priječi učenički odnos prema Isusu, kao i izgradnju istinske Kristove zajednice, Crkve. Ponajviše iz razloga što pastiri ne slušaju Isusa, ne vode se evanđeljem, nego svojim prohtjevima. Slušaju sebe, svoje divlje, zavidno i požudno srce ili slušaju svjetovne vođe. Plašljivi su pred svjetovnim pastirima, malovjernici, zatajivači i izdajnici Isusova evanđelja. Ne resi ih strahopoštovanje pred milosrdnim Bogom nego vjeruju u boga svoje uskogrudnosti. Od početnog iskustva malenosti i zatečenosti izabranjem, pretvaraju se u prazne napuhane veličine i smatraju da su sebe sami odabrali te da imaju poziv posve u svojim rukama. I kada pogriješe, ustrajavaju u umišljenoj ispravnosti, bez stida i raskajanosti, bez samokritičnosti i provjere svoga djelovanja u svjetlu Isusove prakse. Mogu slušati evanđelje, mogu ga čak i sa svom pobožnom patetikom ili sofistički argumentirano propovijedati a da te iste evanđeoske riječi njih uopće ne dodiruju niti ih obraćaju.
Kriza suvremenoga kršćanstva, kao i kriza vjere u Isusovo vrijeme, možemo zaključiti, ne dolazi samo izvan kršćanstva, izvan vjere niti od neprijatelja Crkve, nego mnogo više iznutra, iz Crkve, od onih koji su dužni svjedočiti tu vjeru, dakle najprije od pastira koji u središte svoga života nisu stavili Boga i njegovu riječ. Kao i ondašnji tako i mnogi današnji pastiri postali su nadničari, kradljivci stada ili najamnici vlasti a ne dobri pastiri. Ne poznaju stvarno stanje svojih vjernika, nego zajedno sa svjetovnom vlašću jadikuju nad ugroženošću dok su sami dobro situirani, pomahnitali za novcem i podivljali u jagmi za pozicije.
Doista, ako je išta čovjeku teško, to je slušati drugoga, pogotovo slušati onoga tko nam ne dopušta da ostanemo na istom mjestu, koji od nas traži promjenu na bolje, koji nas uznemiruje u našim starim mislima i u našim naviknutim djelima. Doista, ako ima ljudi koji bi po svome zvanju trebali slušati, a to ne čine, to su vjerski pastiri i duhovne osobe. Slušaju oni, ali slušaju samo one koji im laskaju i koji im se dive, one s kojima se udružuju protiv istog protivnika. Svaki disonantni ton, svaki ton kritičnosti koji dolazi iz nadahnuća evanđeljem, odbija se od njihovih – udvorničkim pohvalama i mržnjom prema zajedničkom neprijatelju – zaglušenim ušima.
I dolaze pastiri u situaciju da smatraju kako se nema što više važno čuti, da nemaju potrebu biti učenici, učiti, saslušati drugi glas, obrazovati svoj duh i dušu s drugoga i protivničkog (neprijateljskog) motrišta. Izobrazba duha ne znači završavati škole i fakultete, kako neki misle pa to čine na brzinu ili služeći se sumnjivim sredstvima samo da stignu do diplome. Ne radi se dakle o diplomi, nego o stjecanju religiozne kompetencije, o strpljivo i moralnošću izgrađenoj vjerničkoj biografiji, o vjerodostojnom svjedočanstvu slušanja Isusa. Jer ako toga slušanja nema, ako nema moralnosti i poštenja, onda se događa da pastirska mjesta, od onih najviših do najnižih često zauzimaju ljudi koji nisu kompetentni ni u znanju (znanosti) ni u stručnosti koju to mjesto traži.
U našoj Crkvi gotovo je stereotipno i bezočno samorazumljivo prihvaćeno da ništa vjeri ne priječi toliko kao hladni intelektualizam. Velika je to i dijabolična zamka u koju padaju mnogi. Međutim, Isusu, Dobrom pastiru, nisu njegovi protivnici, glavari svećenički i starješine naroda zamjerili ni zavidjeli na njegovom intelektu, na njegovom nekom silnom znanju i obrazovanosti, nego na snazi i uvjerljivosti njegovih riječi koje su se poklapale s njegovim praktičnim životom. Isusa su prezirali i mrzili ne zbog toga što je bio politički lukav (Herod ga je prezreo vidjevši ga kako je poltički nesnalažljiv i nema njegovu ambiciju za vlašću) niti što je htio zauzeti poziciju vođe i pastira (bila je to klevetnička podvala velikih svećenika pred Pilatom), nego što je pastire, vođe i pismoznance (onodobne “intelektualce”) svoga naroda pozivao da u (intelektualnom) poštenju, moralno i prema Božjim zapovijedima vrše svoju službu, zato što ih je pozivao da doista služe a ne da svi njima služe.
Nije, dakle, Isus od svojih učenika tražio da moraju završavati škole da bi ga nasljedovali, nego da i školovani i neškolovani, učeni i neuki, otklone licemjerno ponašanje, da budu radosni i hrabri svjedoci Božje ljubavi, da ne budu populisti u narodu, da taj narod ne zavode kruhom i materijalnim, niti pobožnjaštvom, nego da budu nesebični u darivanju smisla koji dolazi iz vjere u milosrdnoga Oca. Za dvoličnost i malovjernost, za izdaje i zataje Isus nije tražio krivce u drugim ljudima, nikako u učenim ljudima (u intelektualcima i tobože neposlušnima vlasti), nego je vraćao učenike da se preispitaju koliko stvarno slušaju njega i njegovu riječ. Isus je tražio da njegovi učenici životom svjedoče: Gospodin je pastir moj, ni u čemu je ne oskudijevam!
U Isusovim riječima o pastirima odzvanja ona stara i uvijek živa proročka riječ: Jao pastirima koji ne pasu svoje ovce nego ih strigu za svoju korist, koji ne poznaju svoje ovce, koji su izgubili blizinu s narodom i prisni odnos sa svojim vjernicima pa za svoju zloću okrivljuju nedužne, koji ne razlikuju stvarno izgubljene ovce od oholih grešnika i bogataša, koji strašljivo slušaju ljude a ne Boga, koji bježe od preuzetih zadaća u zaštićenu privatnost, kojima je mrsko raditi baš ono što su sami prihvatili kao svoj životni izbor, koji ne nose teret odgovornosti za one kojima su poslani nego ovce/vjernike prepuštaju lošima i zlima da s njima rade što hoće, koji zavode i prodaju svoju braću i sestre za novu odjeću, za dobru hranu i status, koji se između sebe izjedaju za funkcije, koji troše ljude kao upotrebne predmete, koji obeščaćuju i svoje poslanje i onoga koji ih šalje.
Današnja nedjelja Dobroga pastira poziva nas da razmislimo o svojoj pastirskoj službi. Teolog Karl Rahner navodi neke oznake pastira koje i nama mogu poslužiti da se obratimo i iznova krenemo na put slušanja (nasljedovanja) Isusa Krista i prema boljem poznavanju (prisnosti i odgovornosti) za svoje vjernike. Dobri pastir je radostan, hrabar, nepotkupljiv, nesebičan, ponizan, trijezan, budan, pošten, ustrajan, radin, skroman, velikodušan…
* * * * * *
Nedjelja novih pastira
IV. uskrsna nedjelja
Iv 10,27-30
Poslije čitanjâ Ivanova evanđelja prošlih nedjelja, a koja su se odnosila na događaje poslije uskrsnuća, Ivan nas u današnjem odlomku ponovno vraća u Isusov zemaljski život, podsjeća nas na zgodu kad se Isus našao u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja hrama. Šetao je Salomonovim trijemom kad su ga opkolili Židovi i postavili mu pitanje: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Na ovo pitanje Isus odgovara da im je to on već kazao, ali da oni ne vjeruju, i da im to nije govorio samo riječima nego djelima koje je činio u ime svoga Oca, ali da oni u to ništa ne vjeruju jer ne pripadaju njegovim ovcama. Govor bez povjerenja je uzaludan. Uzaludni bi bili svi znakovi, i oni s neba.
Ovaj nam je uvod trebao da bismo bolje razumjeli današnji odlomak Ivanova evanđelja. On nas naime ubacuje usred spomenute rasprave između Isusa i Židova, a u njemu se reflektira sučeljavanje kršćanske zajednice Ivana Evanđelista sa židovskom sinagogom. Odatle i tako oštro Isusovo povlačenje razdjelnice između njegovih ovaca i židovske zajednice koja se protivila prvim kršćanima, Isusovim učenicima, optuženima kao krivotvoriteljima otačke vjere i Zakona.
Isus govori u slikama običnoga onodobnoga života, razumljivima svima: o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao dobrom pastiru. Njegove ovce slušaju njegov glas. On ih poznaje i one idu za njim.
Velika je i otkupljujuća istina povjerovati da nas Isus poznaje. Hoditi mirno zemljom u sigurnosti da nas netko neizmjerno dobar posve poznaje; zna naše postupke, naše riječi, svu našu nutrinu, sve, baš sve; nutrinu koja ne samo da nije otkrivena drugima nego je nepoznata i nama samima. Kako je utješno povjerenje u Isusa Prijatelja i Gospodina koji smiruje naše korake, koji nas odvraća od tolikih mukotrpnih i nepotrebnih putova samospoznavanja. Kako je utješno povjerenje da nas Učitelj razumije i smiruje našu nervozu dokazivanja drugima kakvi smo; koji nas razumije i povlači iz gotovo patoloških opterećivanja i sebe i drugih svojim problemima i jadikovkama da smo mislili ovako a ne onako, da nam je namjera bila ova a ne ona…
Slika dobroga pastira i ovaca, koju Ivan i u ovom odlomku razvija, za naše je uši opterećena pomišlju na zaostalost i neka bivša vremena. Ipak, ona u sebi nosi nadvremensku istinu. Riječ je o tome da je Isus takav pastir koji ne samo da poznaje svoje ovce, nego se i učinkovito brine za njih, štoviše on im daje puni, sretni, vječni život. Život koji ne može propasti.
Kad se govori u slici pastira i ovaca, ne smije se međutim zaboraviti da naglasak nije na tome da Isus oduzima dostojanstvo čovjeka, da ga osiromašuje za slobodu, a da bi čovjek bio slijepo poslušan i pokoran (kao stvarna ovca). Naprotiv, Isus trajno napominje da oni koji su ga upoznali i koji su se odlučili za njega, više ništa ne može skloniti s toga puta. I oni će se uvijek vraćati u Isusovu blizinu, čak i onda kada se nađu kao izgubljena ovca, kad se grešnički nađu na stranputici. Isus sam će se pobrinuti za onoga tko se nađe izgubljen, jer je i došao izgubljenima i grešnima. Onaj tko si prizna izgubljenost, on ima priliku da već učini prvi korak na povratku k Isusu i njegovu evanđelju.
Isusovi učenici nisu stoga stado, ni masa, podatna gomila nijednoj zemaljskoj instituciji ili čovjeku, ni u političkom ni u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jednom Učitelju. One se u slijeđenju svoga Pastira ne vode nikakvim strahom, nikakvom ugodom, profitom ili interesima sračunatih ciljeva, nego sigurnošću dobrote i spasiteljskom brigom svoga Pastira. Ako se uspostavi bezgranično povjerenje između Isusa i njegova učenika, njegove učenice, onda život bukti u snazi dobrote, onda su horizonti otvoreni, onda je zemlja gostoljubiva, onda su drugi ljudi sestre i braća. Isusovi učenici znaju razlikovati Pastira od tolikih “najamnika” koji samo “strižu” ovce; materijalno ih i duhovno osiromašuju, pljačkaju ili sluđuju Isusovu braću i sestre za svoju korist.
Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da je sve što je on činio dio Božjega plana kao i da su njegovi učenici posve u Božjoj, Očevoj ruci. U Isusu se Božja objava očituje u svome vrhuncu. Odatle sigurnost Ivana Evanđelista, odatle sigurnost vjernikâ njegove zajednice, prvih kršćana, da vjernički posvjedoče da su Otac i Isus njegov Sin jedno, zajednica ljubavi. Nije riječ o biološkom, tjelesnom sinovstvu, nego o duhovnom sinovstvu i očinstvu dobrote i milosrđa. Božja se ljubav na najuzvišeniji način utjelovila u čovjeka Isusa iz Nazareta. Nasljedovanjem njega, dobroga Pastira, kršćanin sigurno hodi zaštićen milosrdnom rukom nebeskoga Oca.
I dok danas molimo za duhovna zvanja u Crkvi, najprije bi trebalo moliti za što dosljednije nasljedovanje Isusa, Dobrog pastira, onih koji su već u Crkvi i predvode njegovu zajednicu; treba moliti za što manje polovičnih, licemjernih i lažnih svjedočanstva koja su zaglušila crkve, za što manje zvanja koja će biti puki bijeg od ljudi i samo sebična briga za sebe.
Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a današnje kršćanstvo je postalo građanska i nacionalna religija žrtvovanja drugih. Postala je vjera bez žrtve, religija koja ponajviše osigurava vlastitu egzistenciju i društvenu moć. Treba danas moliti za nove Kristove svjedoke u čijim ustima će riječ Bog, ime Isus Krist, Dobri Pastir, iznova značiti ime slobode i istine, ime pravde i ljubavi, ime sigurnosti i neustrašivosti za mnoge politički i religijski potlačene i obespravljene, a ne ime koje će biti lažno umirujuća, imunizirajuća parola intimne utjehe razmaženih i dobrostojećih pobožnjaka, parola kojom će se ušutkati ili kazniti svaki glas nužne promjene, nužnog obraćenja.
Dobri pastir “ne ugoni” niti “zavodi” u tor u kojem je religija opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita. Njegov ovčinjak nema ograda. On je na granicama Crkve i društva, ondje gdje ne dolaze oni koji se sami nazivaju njegovim “namjesnicima” na zemlji kao ni oni koji trgaju s tim namjesničkim najamnicima. On je na rubovima posvađanih i “razvaljenih” obitelji, s otpisanim radnicima, s omalovaženim osobama, od djece i žena, do hendikepiranih i staraca. Njegove su ovce na marginama zbivanja. Ondje Isus čeka ima li novih pastira koji će spriječiti vukovima u ovčjem runu da razgone i dijele njegovo stado. Koji će uspostaviti evanđeosku zajednicu njegovih učenika. (2013)
Fra Ivan Šarčević
Doručak i provjera identiteta
III. uskrsna nedjelja
Iv 21,1-19
U zadnjem poglavlju svoga evanđelja Ivan Evanđelist piše kako se Isus ukazao učenicima na Tiberijadskome jezeru kada su, na Petrov nagovor, bezuspješno čitavu noć lovili ribu. Bio je to treći put, navodi Ivan, da se Isusu poslije uskrsnuća ukazuje učenicima. Isto ovo poglavlje i današnje evanđelje, u svom drugom dijelu, govori o tri Isusova upita Petru o tome kolika je Petrova ljubav prema Isusu. Tri puta – broj punine. U Semita, a ima i u drugim kulturama, tri puta se vrši provjera sigurnosti svjedoka.
Nakon noćnoga lova, skupina se učenika pred jutro vraćala praznih mreža prema obali. Vjerojatno šutljivi, otupjeli od noćnog bdijenja, iznenadili su se kad su sebi nasuprot vidjeli stranca. Da ih čeka. Kad su se primakli, stranac je započeo razgovor. Isus počinje pitanjem imaju li ribe, a oni su bili deprimirani. Isus im predlaže da bace mreže ondje gdje nisu lovili, nigdje drugo nego ondje gdje su se upravo zatekli. Mnoštvo ulova potiče učenika kojega je Isus posebno ljubio, nastavlja Evanđelist, da prepozna Isusa i da drugovima na lađi kaže da je čovjek na obali nitko drugi nego njihov Gospodin. Ljubav je najbolji kriterij spoznanja. Na to Petar iskače iz lađice i vjerojatno pliva ili hoda, dok ostali polako kreću natovarenom lađicom prema kopnu. A onamo ih je već čekala žeravica, na njoj riba i kruh, i, naravno, Isus.
Doručkovali su. Isus i poslije uskrsnuća nastavlja biti uza svoje učenike. I dalje ih upućuje gdje da bace svoje mreže. On nastavlja i dalje blagovati s njima. On im dijeli hranu i jede s njima. Nije uskrsli Gospodin nevidljivi duh, anđeo, niti neki privid ili fantazma nego uočljiva zbilja, stvarnost koju zemaljski ljudi ipak prepoznaju i s kojim se prirodno druže. Iako je u novim odnosima sa zemljom, učenici ga prepoznaju po tijelu. On je drukčiji ali prepoznatljiv u svojoj “stranosti”. Uskrsnuće tijela jest posvemašnja novost, ali koja ne briše niti dokida identitet. Zato u Vjerovanju i govorimo o uskrsnuću tijela, o novosti koja ima svoje zemaljske osnove i o osobnosti koja ne biva uništena. Odatle i zahtjev naše vjere da svoje tijelo i tijelo bližnjega prihvaćamo s poštovanjem i dostojanstvom. I Bog se sam udostojao utjeloviti. Nije dakle smatrao tijelo nevrijednim i nečim za preziranje. Uskršavamo ne samo dušom i duhom, nego cjelinom svoga bića, cjelinom identiteta.
Poslije doručka, Isus opet uzima riječ i postavlja svome učeniku Petru tri gotovo istovjetna pitanja: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?
Zašto ovo pitanje? Zašto tri puta? Zar to nije malo previše? Da i nama netko postavlja takva pitanja zar ne bismo kazali da je naporan i dosadan? I što će Isusu pitanje ljubi li ga netko? Zašto je nesiguran da samostalno živi? Naučili smo da su pitanja ljubavi izraz slabosti, ili za djecu, ili za zaljubljene, jer dok unutarnje možda i tražimo da budemo ljubljeni, takva pitanja rijetko postavljamo, a osobito ne gdje ima više ljudi, u javnosti. I konačno, što treba Isusu da samo Petra pita ljubi li ga i to tako da od njega zahtijeva da ga ljubi više nego drugi njegovi prisutni učenici? Kao da Isusu želi unijeti takmičenje, konkurenciju i određeni razdor među svoje učenike?
Moguće je da je Isus imenujući Petra ponovno njegovim obiteljskim imenom, Šimun, a ne imenom njegova poslanja, htio vratiti Petra na ozbiljnost njegova položaja među učenicima i braćom, na njegovo poslanje. Petar, kakvoga i znamo iz svih evanđelja, jest Isusov glavni učenik, glasnogovornik, nasljedovatelj, ali i zatajivač i malovjernik. On je onaj koji se vjerojatno među Isusovim učenicima smatrao najboljim, onim koji Isusa najviše ljubi i koji je u tome smislu najodgovorniji, kojega se pita i ima zadaću da bude pastir, predstojnik nove Isusove zajednice i bez zemaljskoga Isusa. On je onaj koji se junačio da će poći za Isusom kamo god Isus bude išao. On je onaj koji ga je tri puta zatajio. Čini se da su ova tri pitanja korekcija Petrova trostrukoga zatajivanja. Onome Petrovom plaču nakon što je pijetao treći puta zapjevao, odgovaraju riječi da se Petar na treći Isusov upit o ljubavi ražalostio, jer ga je podsjetilo na krajnji trenutak njegove malovjerničke zataje. Trostrukim upitom kao da Isus hoće povratiti poljuljani identitet svoga učenika Petra.
Isus Petra vraća njemu samome, vraća ga do Šimuna, na početak puta. Svraća mu pozornost na važnost njegovih osobnih odluka i riječi, njegovih obećanja i zakletvi. Kao da Isus hoće kazati: Šimune, sine Ivanov, budući da ti sam kažeš da me voliš više nego drugi, ja ću te i javno o tome ispitati, ne da te omalovažim, nego da te ohrabrim u ispravnost tvoga uvjerenja i u odgovornost vlastitih riječi. Ponavljanje istoga pitanja pojačavanje je Petrove odluke. Što Isus više pita, Petar sve više biva svjestan svoje nejakosti i nužnosti oslanjanja na Učitelja. Zato na treće Isusovo pitanje, ne odgovara: Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim!, nego: Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim! Naglasak je istodobno na Isusovom poznavanju ne samo Petra nego svega, kao i Petrovoj iskrenom priznanju uvijek male ljubavi prema Isusu.
Kad se to dogodilo, Isus mu, kako kaže evanđelist Ivan, ukazuje na put i konac njegova života.
Petrov život, koji je označen većom ljubavi za Isusa od svih drugih, neće biti više usmjeren i koncentriran na sebe, nego će upravo zbog te ljubavi biti razvlačen i potrošen za bližnje. Tu leži bit kršćanstva i bit Crkve, svake kršćanske zajednice i službi i službenika u njoj. Oni koji misle i vjeruju da su susreli i nenadmašno zavoljeli Isusa, ne mogu proći bez žrtve u svojoj vjeri. A nije li danas mnogo bitnoga izokrenuto u našem identitetu: bogatimo se bez rada, vodimo politike bez moralnosti, vjerujemo a da nas naša vjera ništa ne košta, vjera koja nam “paše”, koja je privjesak i igra; živimo kao “neprijatelji križa Kristova” (Pavao). Posvuda vjernici po svojim sviđanjima i hirovima, razmaženi i bez žrtve za druge. U Crkvi se skrivamo iza službi (pozicija), iza umišljena poznavanja Božje volje ili prisvajanja Isusa Krista time što znamo što to Isus od nas hoće. A hoće “uvijek” ono što se nama dopada, ono što je naša volja.
Na mnogim i ne samo petrovskim (poglavarskim) stolicama zasjeli su oni koji lažnom kršćanskom ljubavlju ustvari skrivaju svoju samovolju i tiraniju nad drugima. Oni propovijedaju i šire vjeru u sebe. Oni zavode mlade i unesrećene ljude. Ne čine od njih Isusove učenike, nego nakupinu jednoumnih i uniformiranih strašljivaca, zadržavaju ih na infantilnoj razini vjere tako da kopiraju jedni druge, da isto mole, isto mašu rukama i nikako da shvate da, iako su u Isusovoj zajednici, svatko mora imati svoj vlastiti put nasljedovanja Isusa, svoju ljubav prema njemu. I možda se nigdje neće naći manje ljubavi a više hladnoće, više namještene korektnosti a manje samilosti, više svojeglavosti a manje žrtvovanja za druge kao kod pojedinaca koji stalno “parolaše” i mašu ljubavlju prema Isusu, prema Crkvi, prema narodu. Zato bi mnoge od nas, od obitelji, manjih i većih crkvenih zajednica do vođa naroda, Isus trebao javno, pred svima, ispitati o ljubavi prema njemu. Provjeriti naš sebični i hvalisavi – malovjernički identitet. (2013)
Fra Ivan Šarčević