Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Josip Pravedni

Mt 1,16.18-21.24a

Sveto pismo govori na mnogo mjesto da na presudnim počecima, i u najvažnijim događajima za vjeru, uvijek stoji neki Božji zahvat kojega se ne može dokazati nego samo vjerom prihvatiti. Bog se na različite i nerijetko čudesne načine objavljuje ljudima, često tako da to djeluje nemogućim ili da sliči ljudskoj izmišljotini. Tako je i sa snom koji se kod nekih velikih likova biblijske vjere označava vrijeme Božjega čudesnoga pohođenja. Tako je i na početku Matejeva evanđelja, u opisivanju rođenja Isusa Krista. Bog se Josipu objavljuje u snu. Josipov san je slika kako Bog pravedniku, bogobojaznom vjerniku, u situaciji nejasnoća i dvoumljenja savjetuje što da čini.

San je i slika čovjekove bespomoćnosti. Čovjek je u snu izručen izvan sebe sama. San je posebno čovjekovo stanje u kojem njegova svijest nastavlja svoje “operacije” bez svjesnoga htijenja. San se uzima i kao slika posljednje tajne, tajne smrti. San svakako označava da čovjek nije gospodar sebe. U snu čovjek ne pruža otpor pa je san pogodan za Božji dolazak, kao i za čudnovati svijet i neshvatljivu kombinatoriku koju ne možemo doživjeti na javi. Znamo kako postoje mirni i nemirni snovi. Dogodi nam se da se probudimo svježi i odmorni a ponekada teški i nervozni. U snu se nekada usložne a nekada razriješe problemi. Ujutro kad se probudimo ponekada ne znamo kamo su nestale one poteškoće. U narodu ima izreka: Jutro je pametnije od noći, od noći kada umorni pokušavamo uvesti red u nesređenost našega dana.

U Svetom pismu na mnogo mjesta piše da Bog dolazi u snu. Kao da želi pokazati čovjeku da je on gospodar čovjeka i njegova života. Istodobno Bog se svojom riječju nudi čovjeku da u svome budnome stanju sve Božje riječi razmotri i sam odluči. Tako Bog – piše u Knjizi Postanka – na Adama pušta “tvrdi san” i dok ovaj spava stvara ženu od Adamova tijela. Tvrdi san je slika da Adam ne bi pomislio da je on tvorac i vlasnik žene. Bog se u snu javlja i nemirnome Abrahamu, zatim Josipu u Egiptu. Sjetimo se kako evanđelje piše da se Bog u snu javlja mudracima s istoka da se iz Betlehema ne vraćaju Herodu u Jeruzalem nego da ga mimoiđu i nastave put u svoju zemlju.

Ima u Pismu tumača snova. Takav je na primjer Josip Egipatski. Ima ih još. Snove su, međutim, prema Bibliji, mogli tumačiti samo prokušani vjernici da ne bi došlo do zamijene s tlapnjama i obmanama. Jer, znamo kako ima nas koji smo skloni san i razna snoviđenja izjednačiti sa stvarnošću. Ima ljudi koji svojim gatanjima i tobožnjim tumačenjima Božjih pohoda i snova samo upropaštavaju ljude. Sigurno je jedno da Božji dolazak čovjeku u san nikada se ne nameće silom i uvijek je za čovjekovo dobro. I što je najvažnije: čovjek je pozvan da se sam slobodno odluči, san se nudi kao darovana mogućnost.

San u Pismu ponekada označava i određenu krivnju, kao kod proroka Jone koji se ljutio na poslanje na koje ga Bog šalje da propovijeda u Ninivi a njemu nije po volji. Jona se ljuti na Boga što je Bogu toliko stalo do “poganske” Ninive i želi snom prekinuti te ružne misli koje ga čine srditim. I mi ponekada bježimo u spavanje i san kad smo puni srdžbe ili nam se ne radi neki posao koji bismo morali, ili nam se jednostavno “ne živi”, spavanjem bježimo iz stvarnosti.

San označava i umor, klonulost duha, bijeg od odgovornosti, kao kod proroka Ilije koji se uplašio opake kraljice koja ga je progonili pa, jer nije mogao podići na sebe ruku, u velikoj bespomoćnosti, u iskustvu da su njegovo nastojanje i toliki napor bili uzaludni, želi umrijeti, moli Boga da uzme njegovu dušu. Odaje se spavanju.

San je obuzeo i Isusove učenike u Isusovoj tjeskobi u Getsemanskom vrtu kad se odlučivao hoće li prihvatiti kalež stradanje koje se nadvio nad njega. Učenici nisu shvatili časa koji je pred Isusom, kao što i mi “prespavamo” povoljne trenutka odluka i djelovanja svoga života, ili “prespavamo” važne trenutke, tjeskobe i dileme naših bližnji i prijatelja. Uopće ne primjećujemo kako bi im naša budna sabranost, slušanje i pomoć bili iznimno korisni.

Ne znamo što se sve događalo Josipu Nazaretskom da je “usnio”. Je li zaspao pod teretom svojih dilema što da radi s trudnom Marijom ili je usporio svoje odlučivanje pa mu je odmor došao kao blagotvorno vrijeme? Za razumijevanje Matejevih predodžbi vrlo je važno ono što prethodi Josipovu snu i Božjoj objavi u snu. Stoji da je Josip bio zaručen s Marijom i onda odjednom nastaje problem. Ona se, prije nego se sastala sa svojim zaručnikom, našla trudna po Duhu Svetom. Tako sveti pisac opisuje Božji zahvat u Marijin život. A Josip, nastavlja dalje isti pisac, pravedan čovjek, nije htio Mariju izvrgnuti sramoti nego je planirao kako da je potajno otpusti. Radilo se o tome da je u muškoj, patrijarhalnoj kulturi muškarac mogao otpustiti ženu ako je samo i malo sumnjao u nju, a ovdje se doista radilo o nečemu što prelazi granice dopuštenoga i čime se otvara mogućnost javne sramote.

Matej naziva Josipa pravednim. Još više. Matej ne kaže da je taj pravedni Josip planirao Mariju otpustiti kako se on ne bi osramotio, jer posve je normalno da bi po svemu on bio izvrgnut ruglu okoline. Josip, međutim, ne misli na to kako će on biti shvaćen i prihvaćen u javnosti, u rodbini i među svijetom. Njemu je stalo da Mariju ne izvrgne sramotnom ruglu. Ovo je jedinstveno, pravedno ponašanje. Znamo, naime, kako se sve mi ljudi ne ponašamo, koliko samo energije nećemo potrošiti kalkulirajući s kime ćemo se i kada družiti, s kime ćemo prijateljevati. U svakom vremenu postoje ljudi, tako mislimo i činimo i mi, s kojima se nije uputno ni pozdraviti, jer će biti narušena dobra slika o nama, jer je moguće da nećemo dobro proći, izgubit ćemo privilegiji. Većina se ljudi ponaša prema kriteriju kakvi će ispasti u očima svojih poglavara, u očima vlasti i moćnika, u očima onih ljudi od kojih imaju koristi, ili da ne poremete nametnuto mišljenje okoline u kojoj žive i ne uzburkaju ustaljene uzuse. Zato se odričemo poštenih ljudi, zato – za razliku od Josipa – licemjerno “otpuštamo” od sebe one koji su Božji a ne ljudski miljenici. Zato toliko osiromašujemo i vlastiti život i odričemo se Božjeg spasonosnoga djelovanja u svijetu preko Božjih ljudi.

Josip je Božji pravednik koji ne misli kakav će on ispasti u očima znatiželjnih ili moćnih ljudi, kakav će dojam ostaviti u društvu koje se podijelilo na crne i bijele, na loše i dobre, na naše i njihove, na podobne i nepodobne… On, pravednik, misli kakav će biti u Božjim očima i kako da drugoga ne izvrgne ruglu, a ne kakav će biti u očima licemjernih pobožnika ili heroda. On se s Marijom nije zaručio iz puke računice, nego iz vjere i ljubavi. Nije krenuo s Marijom iz puke vlastite koristi, nego da Mariju učini radosnom ženom i da u svjetlu Božje riječi i Božjih kriterija živi s njome obiteljski život.

Josip Pravedni je onaj koji vjeruje da dobri Bog vodi njegov život i ljudsku povijest unatoč nejasnoćama i usprkos pritisku izvana nametnutih mjerila. Josip tako vjeruje i tako čini posve svjestan da ga Bog, “dolaskom u san”, ne lišava njegove slobodne odluke i njegova samostalna pristanka, kao ni da je time sav njegov put vjere završen. Time se sloboda i nužnost vlastite odluke samo pojačava. Uostalom, još će u Josipovu životu biti dilema, još će trebati snova. Sjetimo se njegove muke kada Herod kreće u zločinački put ubijanja novorođenčadi. Opet Božji govor Josipu u snu da vodi Mariju i dijete u izbjeglištvo i da ih vraća kada Herod skonča. Opet san u kojega može posumnjati ali i san na temelju kojega se mora sam odlučiti. Božja riječ nikada čovjeku ne dolazi tako da bi on bio siguran kako je siguran u predmetni svijet. Ostavljena mu je veličanstvena sloboda da može zaključiti da je sve samo Božja volja i istodobno posve njegova, slobodna ljudska odluka.

Nije Josip Nazaretski mekušac ili neki ponizni pobožnjaković, prestario da donosi odluke, prepušten Bogu koji se ne bi obazirao na njega i njegovu slobodu, a pogotovo neki slabić i oportunist koji bi se izručio promjenjivoj okolini i mišljenju većine. To što Mariju, što svoju buduću ženu, što svoga bližnjega ne želi izvrći ruglu, to što se ponaša “mimo svijet”, mimo očekivanoga, označava Josipa kao iznimno hrabra čovjeka, čovjeka odvažne vjere. Josip je čovjek, vjernik koji slijedi “svoj san”, koji sluša Božju riječ i bez obzira na moguće glasine, klevete i poruge sa strane slijedi svoj put. (Sv. Josip, Marijindvor 2016.)

********

Krepostan čovjek – čovjek s vrlinama

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

Već preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka. Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji, u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom, govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost, radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju rizika u dilemama.

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Spominjemo Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludim za ovaj svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu, kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova, jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip Nazaretski je skroman čovjek, ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat, lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan. Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip je samozatajan. Kako strano, naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu svoju prazninu i dezerterstvo iz stvarnosti popunja uvijek novim događajima, uvijek novim doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja Josipova vrlina jest da je radin. Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi. Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica. Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip je brižan. Predaja ga označava brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost. Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima, a oni nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim osobama.

Josip je pravedan. Kada bismo imali samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne orobljuje siromašne.

Josip Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi. Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika. Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje i nerazumijevanja.

Da zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni (i gradu Sarajevu), žive u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje, vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i postavljaju poreze na molitvu i nacionalnost. Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti i samozatajnosti, radinosti i brižnosti, pravednosti i hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga. Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje. Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti. (Marijindvor 2015.)

********

Odgoj djece pred Božjim licem

Sveti Josip

Lk 2,41-51a

Malo znamo o svetom Josipu. On je od onih bitnih sporednih uloga kojima su određeni svi ljudi i bez kojih ljudski život, svačija životna drama i životna radost ne bi bila ne samo cjelovita nego ni moguća. Tako bez Josipa, bez obzira na svu oskudnost podataka o njemu, Isusov život ne bi bio moguć. Osim da se onako katoličko-magijski izvučemo i prečacem kažemo da je Bogu sve moguće. Da, Bogu je sve moguće, ali bez Josipa nema Isusa. Kada ne bi bilo njega, baš onako neprimjetna i gotovo “beznačajna”, Bog bi morao naći nekoga drugoga. Zacijelo, bez Josipa nema ni Marije, ni Nazareta, ni Isusa Galilejca, drvodjeljina sina kako su mu se s prezirom rugali visokoobrazovani klerici i moćni prvaci njegova vremena. Ne bi bilo Krista, Mesije, Pomazanika – posrednika između Boga i ljudi – kako to vjeruju njegovi učenici.

U nedostatku podataka kršćanski se propovjednici a i vjernici muče kako da sastave sliku o Josipu Nazaretskom. Bio je, piše, iz Davidova plemena, bio je tesar, radnik. Pismo ga naziva pravednikom – i to je najvažnije što se za njega može reći. Njegova pravednost je uključivala praktičnu brižnost za obitelj, pri Isusovu rađanju, bijegu u Egipat. Bio je bez sumnje sigurnost svojima iako takva sigurnost nije bila lišena straha i strepnje. On je donosio odluke sumjerujući ih s tajnovitom Božjom namisli, osluškivao je i u snu Božji glas. Zato kada se u Bibliji za nekoga kaže da je pravednik, onda to uključuje bogobojaznost, što znači da čovjek svoja djela promatra iz perspektive Božjega zakona, vjerom predmjevanoga i slućenoga Božjega odnosa prema čovjeku. Josip sve svoje odluke donosi u skrovitom i otajstvenom odnosu s Bogom.

Imajući u vidu te Josipove oznake, za njegov blagdan vrijedilo bi razmotriti Lukin izvještaj o hodočašću nazaretske obitelj u Hram za blagdan Pashe te Isusovo ostajanje u Hramu bez znanja i odobrenja njegovih roditelja. Riječ je o poticajima za razmišljanju o našim obiteljskim odnosima. Luka piše da su roditelji Isusovi svake godine, kako su to činili dosljedni vjernici, uzlazili u Jeruzalem u Hram na svetkovinu spomena spasonosnog Božjeg oslobađanja njihova naroda iz egipatskoga ropstva, za svetkovinu Pashe. Dvanaestogodišnji Isus se zaputio s njima. Dječak je već mogao brinuti sam o sebi a i roditelji su vjerojatno pretpostavljali – s iskustvom njegova prijašnjega odgoja, odrastanja i posluha – da je zreo za samostalni put i kretanje među ljudima. No, na povratku su se iznenadili kada ga nije bilo ni među rodbinom ni znancima.

Tri dana su ga tražili. Razumljivo je upitati zašto toliko dana. Nisu Nazaret i Jeruzalem toliko udaljeni. Vjerojatno je bila velika gužva u Jeruzalemu i Hramu kako je i običavalo biti za blagdan. Za pretpostaviti je, također, a kako se događaj i dijalog roditelja i djeteta dalje razvija i zaključiti, da Josip i Marija nisu mogli ni pretpostaviti da će dječak biti baš u Hramu, i još ondje gdje se tumači Zakon, Božja riječ, među starijima, “posred učitelja”. Za tu dob vjerojatnije je možda bilo da se obreo negdje gdje su ljudi postavili kakve igre za djecu i mlade, u kavom onodobnom cirkusu sa životinjama ili na kavom ondašnjem ringišpilu.

Luka, međutim, piše da je Isus sjedio u Hramu s učiteljima, slušao ih i pitao. Važna je svaka riječ. Mi redovito za Isusovo ostajanje u Hramu krivo kažemo da se “izgubio” ili – zaključujući iz Isusovih riječi da mu je biti “u onome što je Oca mojega” – ishitreno pomišljamo da je u Hramu ostao moliti u kavom skrovitom kutku. Naravno, nije to isključeno, ali Luka izrijekom govori o tome kako Isus sluša i pita učitelje. Evanđelja nigdje ne govore o tome kako se Isus već rodio kao sveznajući i da je s dvanaest godina imao završenu božansko-sinovsku biografiju. On sluša i pita. I drugi su se divili njegovoj razumnosti i odgovorima. Naravno, Isusova osoba je tajna, i nikada dokraja nećemo prodrijeti u sve. Sigurno je, međutim, da se Isusova ljudska svijest razvijala i sigurno je da je to išlo uvijek u prisutnosti u za nas nedosezivoj blizini s Bogom Ocem.

Važno je za naše odnose, počevši od obiteljskih do drugih odnosa ljudske blizine, da iz ovoga događaja uvažimo činjenicu da svaki čovjek ima svoj osobni odnos s Bogom. I nitko nikoga ne može zastupati u tom odnosu. I tu prestaju svi naši ljudski poduhvati, sve naše želje da odgajamo, oblikujemo, preobrazujemo svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, uopće druge ljude. Ondje gdje je pojedinac sa svojim Bog u relaciji, trebaju prestaju ljudski zahvati. Može se samo sudjelovati kao asistencija i skromni savjeti.

Kad su roditelji našli Isusa, njegova majka Marija postavlja mu pitanje s brižljivom tugom za razlog zašto je tako postupio a ništa im prije nije kazao. Isus – piše Luka – ne odgovara baš uljudno, u njega za to nema nikakva osjećaja krivnje. Postavlja protupitanje o njihovom neznanju da on u konačnici nije njihovo, nego Božje dijete, a Božje dijete, djeluje na prvi mah vrlo svojeglavo. kao da im hoće kazati, pa vi me odgajate da budem Božje dijete. I Evanđelist ništa ne uljepšava nego još više zaoštrava stvar i kaže da Isusovi roditelji “ne razumješe riječi koju im reče”.

Nije nam nimalo strana ova situacija iz naših obiteljskih i drugih bliskih odnosa. Tjeskoba i strepnja odgoja, protivljenje djece da slijede roditeljske naputke, nemiri ako nas naši dragi ne poslušaju, nerazumijevanje postupaka onih do kojih nam je životno stalo, slično je to sve iskustvu Isusovih roditelja. Razlika je ipak velika: u činjenici naime radi li se o tome je li dijete u prostoru i zanimanju onoga što je Božje. To je razlikovni kriterij svega. I još nešto. Luka je u tome izričit. Dječak Isus, dijete svojih roditelja, ne protivi se dokraja nerazumijevanju svojih roditelja, nego ustaje i pridružuje im se. Vraća se u Nazaret i biva im poslušan.

Iako dakle roditelji nisu razumjeli Isusa – Marija pita, Josip šuteći sve prati, Isus ne ide dokazivati u nedogled svoju slobodu i svoj izbor niti se jogunasto okreće/bježi od roditelja. Još uostalom nije sazrjelo vrijeme odvajanja od roditeljske kuće. Još se nije ispunilo vrijeme za samostalni javni nastup. Još se treba pripremati. No, već od tada, od slušanja i pitanja učitelja u Hramu, nigdje više ne susrećemo Josipa pravednoga u Isusovu životu. On je na početku, u odgoju i formiranju. On se podrazumijeva kao Božji službenik, kao bogobojazni otac koji nenametljivo pripomaže da Isus ostvari svoj najvažniji odnos – onaj s Bogom te da na temelju njega ostvari svoje poslanje među ljudima. Očinska ljubav, kao i roditeljska ljubav uopće, a ona nikada nije nimalo lagana, jest ljubav pred Božjim licem koji hoće k sebi svako svoje dijete na osoban i originalan način. Ta ljubav je pravedna/bogobojazna. Ona sadrži brigu i distancu, poštivanje dostojanstva i slobode svoga djeteta. Susret s Bogom i njegovom Riječi – osobni odnos s Bogom cilj je i zadnji kriterij rađanja, odgoja i obrazovanja djece. (2015)

Fra Ivan Šarčević

Isusov ulazak u Jeruzalem (Josip Biffel)

Kamenje će vikati!

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Lk 19,28-40

Na Cvjetnicu započinje Veliki tjedan – tjedan spomena Isusovih posljednjih dana. Na Cvjetnicu čitamo/pjevamo jedan od evanđeoskih izvještaja (ove godine Lukin) o Isusovoj muci i smrti na križu: od njegova posljednjeg, svečanoga ulaska u Jeruzalem, zatim izvještaje o Pashi i posljednjoj večeri s učenicima, pa onda o uhićenju u Maslinskom vrtu, ispitivanju pred velikim svećenikom i vijećem, pred Pilatom i svjetinom, i na koncu opis put križa i smrti na Golgoti.

Isusovo stradanje je najinspirativnija drama u povijesti. No, Isusova muka i smrt za vjernike nisu svedivi na uobičajeno stradanje nevinoga. Muka, smrt i kasnije Isusovo uskrsnuće postali su ugaoni kamen vjere kršćana, perspektiva iz koje se mijenja mišljenje, govor i praksa, iz koje se preobražava pojedinačni život i uopće povijest ljudi. Kršćani, usprkos svoj njihovoj nevjerodostojnosti, vjeruju da se u Isusovom križu i uskrsnuću krije spasenje za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Božje otkupljenje objektivno je ostvareno u Isusu Kristu. Do svakog je čovjeka može li i hoće li osobno u to povjerovati; može li i hoće li subjektivno krenuti u tu životnu “avanturu” ponude spasenja, ponude da se i smisao njegova života i smrti, smisao njegove vjere, ljubavi i nade nudi u raspetom i uskrslom Isusu.

Važno je prihvatiti da se taj smisao objektivnoga spasenja i otkupljenja u Isusu Kristu ne nameće silom. Nitko, pa ni naši najbliži, ni oni koji nas beskrajno ljube, teško i “ljubavlju” mogu nagnati nas da u to povjerujemo. Mogu nam pomoći, ali mogu nam i odmoći. Tajna vjere je skrivena u nikada dosegnutom odnosu osobe i Boga, u Božjoj inicijativi i čovjekovoj otvorenosti. Redoslijed je važan: Božja inicijativa pa čovjekova sloboda. A u Isusovom primjeru to se pogotovo događa, jer se u Isusovoj smrti i uskrsnuću vjera iskušava u radikalnoj upitnosti, u ničim uvjetovanoj slobodi. Naime, u Isusovu stradanju i kasnije uskrsnom životu, ako hoćemo dokraja biti iskreni, u pitanje se dovode sve ljudske religiozne konstrukcije, sve koncepcije vjere, sve slike i predodžbe Boga. Nije pritom stvar u nemogućnosti svake spoznaje, niti u odsutnosti svake slike Boga i svakoga odnosa s njime, pa bi vjernici bili oni koji “znaju” a nevjernici oni koji “ne znaju”, nego je bit vjere u raspetoga Isusa u paradoksu te vjere. Nemamo, zapravo riječi za to. Stvar je u vjeri koja nema nikakvih izvanjskih potvrda ni uporišta, osim totalnog čina povjerenja. Riječ je o vjeri koja hodi po granici radikalne sumnje i ateizma, u iskustvu posvemašnje ostavljenosti i od ljudi i Boga, i opet se vjeruje da Bog ono ljudsko negativno i zlo preokreće u dobro, da patnja nije smisao, da smrt nije kraj i potonuće u ništavilo.

Ništa zapravo nismo rekli, jer je teško izdržati dokraja, jer je čovjek samome sebi tajna, jer je patnja neizmjerna, jer je neznanje nesavladivo, jer se nepravde prihvaćaju kao jedni mogući način pojedinačnog i zajedničkog život, jer je ovaj život neodgonetljiva tajna i onda kada nam je uspješan i sretan. Tako se nekako stoji pred svakom velikom patnjom, i pred patnjom Isusa Krista. Ona nam se nudi kao najbliža drugost, tako bliska našem iskustvu a opet tako daleka. Zato se prepuštamo nama ljudima ipak svojstvenijem, onom lakšem. Za Isusovo sudbinu nalazimo razloge i činjenice u ljudskoj povijesti, u zakonitostima ljudskoga ponašanja. Zaključujemo: pa Isus i nije mogao drukčije završiti nego onako kako je i živio. Doista, ima krajnje logike u tome da je morao biti raspet. Još ako se ima u vidu da je to i Božji naum, kako stoji u Svetom pismu, te da su Isusova muka i smrt posve Božja volja – kako vjernici do danas ponavljaju, onda izgleda da smo sve riješili. Odatle su protagonisti i detalji čitava Isusova procesa tek izvanjski akteri i puki rekviziti daleko višega i moćnijega plana. No, onda opet nahrupe pitanja: pa čemu sva ta tragedija, čemu Petar i Pilat, čemu Juda i Nikodem, čemu veliki svećenici i žene uz križ, čemu kroz povijest toliko antižidovstva i raznih progona nevinih, ako je Isus stradao po Božjoj volji, štoviše po volji svoga Oca i Oca svih ljudi.

Pozivajući se na Božji naum i volju kao “uzrok” Isusova stradanja, opet stižemo u neobjašnjivi prostor tajne vjere. Jer, kakav je to Bog, i još Otac, ako je naumio da netko, ovdje njegov Sin, tako strada? I je li Božja svemoć tako nemoćna da se objavljuje u porazu, nazivao se taj poraz i objava beskrajne milosrdne ljubavi? Nema ovdje brzih a ni završnih odgovora. Ovdje se – ne samo na Cvjetnicu i kroz Veliki tjedan – nego trajno iskušava i smisao vlastitoga života, sve dakle do posljednjega izručenja u Tajnu. I uvijek se iznova postavlja pitanje: Koliko moj život može imati smisla u vjeri da se Bog objavljuje u raspetom Isusu, u cjelini i u detalju, i pred velikim svećenikom i pred Pilatom, i u onom vapaju ostavljenosti: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Može li Isusova smrt biti sadržaj moje vjere ili je to tek od drugih primljeno “znanje” koje u bitnom ne mijenja niti preobražava moje praktično življenje, ni moje odnose, ni moje bližnje, ni društvo ni svijet? Koliko uistinu djelujem otkupljeno zato što je Isus otkupio čovjeka, mene i svijet svojom mukom, smrću i uskrsnućem? Ili je sve samo tužna drama pojedinca, nad kojom ćemo se pravedno još i rasrditi na Isusove protivnike, na religijsku i političku vlast, na institucije i zavodljivi narod; ili, u kojoj ćemo još i zaplakati jer ćemo u toj drami neuzvraćene ljubavi uvijek otkrivati dio svoje tragedije, svoga neuspjela i povrijeđena života, dio naše sveopće osobne ili kolektivne bijede i ugroženosti, dio onoga što je postalo do besramnosti krajnje poznato – dio našega “križnoga puta”.

Svjetlo vjere je svjetlo dara i milosti, nadahnuća i milosrđa koje ne dolaze od našega htijenja i volje. Nama ostaje da pred Isusovom mukom pokušamo barem vratiti stid, jer možda živimo nezahvalno, ili možda poput nekoga od aktera Isusova stradanja činimo komu nedužnomu kakve velikosvećeničke, pilatovske, judinske, petrovske, vojničke ili razbojničko, izdajničke ili osuđujuće geste; možda svome najbližemu, onomu kojemu kažemo da ga ljubimo. Ostaje nam da ispitujemo sebe, svoje emocije i srce, svoje mišljenje i um. Sudjelujemo li u općoj graji pozdrava Isusa, a onda ga, i ne htijući znati što činimo, izručujemo razapinjanju, zamjenjujemo za barabe.

Narod izruguje i osuđuje Isusa (Josip Biffel)

Ima li stida što smo promijenili naše dobre životne odluke, što smo odustali od nepristajanja uz zlo, ili smo izgubili svaki stid. Prisjetimo se: Pri Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem – piše Luka evanđelist –Isusovi su učenici zajedno s narodom izvikivali Isusu Mesiji, Spasitelju: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje. Na Nebu mir! Slava na visinama! Tada su farizeji, dvolični vjernici, prišli Isusu i tražili od njega da ušutka svoje učenike. Jer ako ušutka njih, i narod će se ušutjeti. Tako je kroz čitavu povijest. Ako se ušutkaju Isusovi učenici (pastiri), a sve preuzmu (veliki i mali) svećenici i političari svjetovne moći, kako je i učinjeno u Isusovoj muci, onda će isti narod – taj vrli “izabrani” (Božji) narod – promijeniti radosni uzvik Hosana u onaj ubilački Raspni ga. I to bez stida, bez sjećanja, bez kajanja. Sve uz priziv na “Božju volju”!

Valja se, međutim, prisjetiti da je Isus farizejima odgovorio: ako ovi ušute, kamenje će progovoriti, kamenje će vikati. Nijedno dobro ne može ostati skriveno, nijedan dobar život ne može biti ušutkan, nijedan nedužna patnja ne može biti neprimijećena i neotkupljena. Ako ljudi izdaju, kamenje, Bog ne izdaje, Bog će naći načina kako će se čuti njegov glas. I ne samo s onu stranu groba, u definitivnom uskrsnuću, nego još ovdje, dok živimo i kročimo u koloni naroda. U konačnici nije pitanje farizeja, nego sudbonosno je pitanje Isusovih učenika. Hoće li se ušutjeti Isusovi učenici, hoće li oni dopustiti da ih ušutkaju licemjerni pobožnici, krivi obziri, strahovi i oportunizam pred vlašću? Hoće li zatajiti ili izdati svoga Učitelja? (2016)

* * * * * * * *

Cvjetnica i Veliki petak

Put do bitnoga

Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolja vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.

Kao svjetina i vlast

A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajemo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.

I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?

Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.

Kao učenici i prijatelji

Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?

Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?

Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.

Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa! (2013)

Fra Ivan Šarčević

Zavist: grijeh moralnih i pobožnih

V. korizmena nedjelja

Iv 8,1-1

Na početku današnjeg Ivanova evanđelja stoji da je Isus noću bio na Maslinskoj gori a ujutro je otišao u Hram. Ondje mu je dolazio narod da ga poučava. Za vrijeme “vjeronauka” za puk pismoznanci i farizeji doveli su pred njega ženu zatečenu u preljubu. Nakana im je bila da iskušaju Isusa u njegovom odnosu prema Mojsijevu zakonu. Zakon je bio neumoljiv: takvu je ženu trebalo kamenovati.

Poznavatelji Pisma i farizeji kontinuirano su postavljali zamke Isusu da se izjasni o pitanjima vjere ne da bi nešto naučili od Isusa nego da ga optuže. Ti pobožnici nisu mogli podnijeti Isusovu “popularnost”. Ustvari izbezumljivao ih je njegov govor o Bogu kao Ocu, sloboda u ponašanju, moralna čistoća i beskompromisnost te ljubav prema grešnicima i slabima. Zavidjeli su Isusu. A zavist je jedan od najtežih (glavnih) grijeha, grešnih stanja iz kojeg proizlaze konkretni grijesi, od laži pa sve do ubojstva. Ovdje je riječ o najstrašnijoj zavisti – zavisti u vjeri, o kajinovskom stanju nepodnošenja drugoga i pred Božjim licem.

Isus i grešnica (Rembrandt)

Zavidnik se toliko ne želi domoći onoga što drugi ima ili radi, nego drugoga kojemu zavidi nastoji lišiti svega što nema ili ne uspijeva imati, kako radosti života tako i iskrena odnosa s Bogom i drugima. U svoje zamke zavidnik zato uvlači što više ljudi, sve one koji nisu kao on, zato može i mijenjati objekte (ljude) svoje zavisti. Ustvari zavidnik nikad nije sretan, jer – prema njegovom mišljenju – drugi nikada nije dovoljno unesrećen i kažnjen. Zato su iskušavatelji u svoju kovačnicu kleveta i osuda htjeli uvući sve, i nedužnoga Isusa. Htjeli su ga svesti na svoju mjeru, na svoje ponašanje, na svoj zakon i moralne uredbe. Zavist je sotonsko stanje unesrećenog bića.

Pismoznanci i farizeji htjeli su Isusa lišiti ugleda i utjecaja u narodu, podvrći narod svojoj duhovnoj moći, nametnuti se barem kao pobožni uzori “stada”, kao mjerilo religioznosti, ako već nisu mogli imati vlast nad narodom, jer takav napor bi ih ipak skupo koštao – njihova komotna života. Oni nisu djelovali pojedinačno, nego u čoporu i zaplotnjački, iz osigurane zavjetrine, šireći objede i glasine o Isusu i oportunistički se ponašajući prema poglavarima. Htjeli su kazniti ženu za ono čega su se u svojoj mizeriji sami lišili: svijesti vlastitoga grijeha i slobode ljubavi. Valja imati na umu da u to vrijeme “brakovi nisu bili izbor ljubavi nego kombinacije familija, ponekad i prije rođenja djece. Sklapao bi se ugovor s roditeljima, sa susjedima i tako bi se projektirali budući brakovi da se zaštite imanja, polja i kuće” (A. Maggi). Preljubnica je prema Zakonu počinila grijeh ali je bila nedužna u čežnji za zagrljajem, za slobodom i ljubavi. Isusove iskušavatelje više je zapravo progonila vlastita nemogućnost ljubavi preljubnice nego sablazan njezina grijeha, a pogotovo ne samilost prema njezinoj nesretnoj sudbini.

Preteška je mana zavist. Otupljuje savjest i mirnoću pred Bogom i pred ljudima. Nemirna je i nezasitna. Pokreće je mračna želja da ni drugi nema ono što nemam ja (D. E. Viganò), ponajprije slobodu i ljubav. Nemati zavisti znači biti slobodan i drugima omogućavati slobodu; moći ljubiti i dati se ljubiti. Isusovi iskušavatelji žele kazniti ljubav i slobodu žene preljubnice kao i Isusa za njegovu milosrdnu ljubav prema grešnom čovjeku i neizmjernu slobodu u praštanju. Zavidnici ljube sebe i samo sebi slične. Oni nemaju milosrđa. Zato rastaču zajedništva razlika i prijateljstva slobodnih ljudi. Razlog svoje nesreće vide u drugima i najradije traže društvo onih koji također ocrnjuju njihove protivnike.

Kobna posljedica zavisti, čitamo to u evanđelju, kao i u Bibliji uopće, jest laž, i to gomilanje laži na laž. Zato su zavidnici o Isusu stalno izmišljali nove klevete, prozivali ga i ismijavali za sitnice. Difamirali su ga i denuncirali baš suprotno od onoga što je on stvarno bio. Isusovo traženje “više pravednosti” tumačili su kao kršenje zakona; njegovo zauzimanje za grešne i obespravljene kao dijeljenje naroda i razbijane jedinstva vjerničke zajednice; njegovo raskrinkavanje dvoličnosti poglavara političkom ambicijom da bude mesija i kralj; njegovo inzistiranje na djetinjem pouzdanju u Boga Oca bogohuljenjem i građenjem Sinom Božjim; svoje dijabolične laži i zavisti time da je Isus opsjednut od poglavice đavolskog. Nigdje u evanđelju nema da su se u ustima Isusovih zavidničkih protivnika našle riječi poput slobode i ljubavi, milosrđa i praštanja, nigdje kajanja za vlastite grijehe. Ali jest zakon, istina, izdaja, kršenje subote, moralnog i obrednog čistunstva, krivnja drugih, hula…

Zavidnici ne mogu sami, jer kao svi ljudi, željni su zajedništva, potvrde i ljubavi. No to je zajedništvo bez kritičnosti, utapa se u kolektivnom sebeljublju. Zavidnici traže “čopor” neupitnih istomišljenika, ili, kako to slikovito navodi Lukino evanđelje, oni su kao vojska opsjednutih, “legija” koja živi među “grobovima”, žive od smrti, smrti odnosa. Hrane se tuđim “smradom” i u svom društvu ne podnose dobre. Pod krinkom odgovornosti za zajedničko dobro, obezvređuju poštene, sumnjiče ih, i njihovu dobrotu izokreću u suprotnost. Uopće ne vide da išta loše čine, jer su zaslijepljeni ispravnošću. Zato ih Isus vraća na izvorište mišljenja i djelovanja, na srž vjere – na grešnost: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen?

Ne zanosimo se: Nije lagano izići na kraj sa svojom zavišću ni sa zlom zavidnika. Zavist je često zemaljski uspješnija od želje i nastojanja da drugome ide dobro. Zavidni ljudi spretno zavode ljude slične sebe, ali i one koji ne misle, koji su plašljivi, moralno nestabilni ili lakovjerni. Jer, ako su se zavidnici lišili slobode i ljubavi, nisu lukavstva. Predstavljaju se vrlo razboritima i skromnima, nenasilnima i umiljatima, posebno pred vlašću i pred onima od kojih bi mogli imati bilo kakvu korist. Prigovaraju drugima pristranost, a ne žele vidjeti da ih gone prizemne strasti i nesređene emocije. Majstori su skrivanja iza nepostojeće nevinosti i dobrohotnosti. Zavidnik može priznati da je sve, samo ne zavidnik.

Iznimno je teško suprotstaviti se zlu zavidnikâ, jer svoje zlo skrivaju duboko i daleko od očiju. Pokrivaju ga religioznom kompetencijom, jer su već uzeli monopol na moralnost i vjeru, koja, međutim, nije osvjedočena u praktičnom životu nego je stečena “osvojenim” društvenim položajem ili varanjem, vlašću ili javnom funkcijom. Njihovo “stečeno” pravo najjače je pravo. Zato oni, kako im Isus i prigovara, svojevoljno tumače propise i uredbe. Oni ne niječu Boga, ne niječu ni Isusa, kao nitko od nečistim duhom opsjednutih ljudi. I zavidni iskušavatelji iz današnjega evanđelja, savršenom maskom pobožnih, na ustežu se Isusa nazvati jednim od njegovih najčasnijih imena – “učiteljem”. No, njihovo sotonski-skromno pitanje neznanja što da rade s preljubnicom: Učitelju, … što ti na to kažeš?, u podnožju krije perfidni prezir i strašnu mržnju prema Isusu.

Zastrašujuća je snaga zavodništva zavidnika. To ističe današnje evanđelje o ženi preljubnici i želi nas potaknuti da se klonimo grijeha zavisti i iskušavanja, i da se maknemo iz društva zavidnika. Silina zla pismoznanaca i farizeja zamaskirana je u vjerski zakon i oblandu moralnosti. Najveće zlo na ovoj zemlji je zlo u najsvetijim, korupcija najboljega, izopačenost vjernika. Najgori grijeh je pad u đavolsko stanje nedužnosti. Iznimno je teško razobličavanje te demonske zavodljivosti. Mnogi ljudi zato odustaju, povlače se, jer se straše za sebe, jer moć laži i zavisti “svjetlonoše” djeluje svemoćno. Čak i čestiti i hrabri ne nalaze snage da ustraju u otporu nego bježe u pasivnost, ili se upuštaju u kompromise sa zlom a nerijetko i sami uzimaju kamenje u ruke da ne bi bili proglašeni “izdajnicima” skupine. Jednom, pak, sklopljen savez sa zavišću i zavidnicima, teško se razvrgava. Zavist sve više truje i osljepljuje onoga tko zavidi. Krug zavidnikâ se samo širi. Pristupaju mu i negdašnji zakleti “neprijatelji”. Kad se uđe u skupinu koja drži kamenje osuđivanja, teško će se naći izdvojeno mišljenja i napuštanje skupine kamenobacača, teško se nalaze Isusovi hrabri nasljedovatelji.

Nitko u povijesti čovječanstva nije kao Isus odvažno podigao riječ pred zlom zavisti i usprotivio se korištenju “svetoga zakona” da se ubija drugoga. Naizgled se čini posve jednostavnim i laganim to Isusovo protivljenje. Isusove riječi: Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen, stoljećima ponavljaju kršćani, mnogi ljudi, ponavljamo ih i mi danas, ali se po njima ne vladamo. Mi i dalje bacamo kamenje, ja bacam kamenje na drugoga. Nekada i onaj prvi, najđavolskiji, jer svi su drugi samo imitacija prvog. Prvi – kao prvu laž, kao prvu klevetu, kao prvu osudu, kao prvu zavist. Postajem đavoslkim slugom po kojem grijeh ulazi među ljude.

Nitko se kao Isus do križa i krvi nije zauzeo za pojedinca, za grešnog pojedinca koji ljubi i hoće biti ljubljen. Nitko se tako u žalosti i nemoći nije sagnuo pred količinom ljudske zavisti i počeo pisati. Pisati nigdje, jer kakvo je to pisanje po pijesku. Nitko se tako moćno nije odupro đavolskoj zavisti, izopačenoj vjeri, demonskoj sili koja se skrila u religiji, u srcu dvoličnih duhovnika i oholih religijskih službenika. Nitko nije tako milosrdno izobilan u praštanju za novi početak kao Isus Krist. Iz ničijih usta još se nije čula tako oslobađajuća riječ: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!”

********************

Muška kamena kultura

V. korizmena nedjelja C

Iv 8,1-11

Evanđelja su prepuna Isusovih konflikta, zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.

Tko je bez grijeha (Vladimir Blažanović)

Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. Zato su stalno tražili što više dokaza kako bi ga mogli iskušati i na koncu ukloniti. Tamo su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.

Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.

Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina, izvanjski se praviti uljudan, a ustvari smišljati nesreću i smrt drugome. O Isusu se već raširio i dobar i loš glas. Vjerski poglavari, pismoznanci i farizeji smatrali su da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Te uspaljene branitelje vjere zanimalo je što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.

I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti (seksualnosti), najintimnijem odnosu s Bogom i najintimnijem odnosu s čovjekom. U konačnici, uvijek se radilo o pitanju ovlasti i vlasti nad narodom i religijskom zajednicom. Molitva i tjelesnost su dva dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. U njima nema heroja ni savršenih. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju. To je najlakše u njihovom “poslu”. Zato se uopće ne treba spremati, ni molitvom, ni čitanjem ni meditacijom, a kamoli samokritikom i skromnošću. Kontrolom nad molitvom i seksualnošću održavaju se sve vlasti, svete i nesvete. Nema ništa na ovoj zemlji tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.

Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, već je učinio preljub.

Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.

Nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – Isus razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen? Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.

Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus razjarenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva imitatora, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je nemišljenja i ponavljanja.

Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točan pripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se skrušeno: A što bih učinio da je bila lijepa?

Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama. Raskrinkani u svojoj mizernosti jer se nisu toliko sablažnjavali grijehom žene a kamoli da su imali milosrđa prema njezinoj nesreći, koliko su bili opijeni željom da nedužnoga Isusa uhvate u zamku kršenja zakona. I odlazili su s mjesta demaskiranja svoje neljudskosti i lažne vjere – kako stoji u evanđelju – jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.

Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla lažno gnjevna skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za drugu nedužnost i za pravu ljubav. (2013)

Fra Ivan Šarčević

Povrijeđenost pred milosrđem

IV. korizmena nedjelja – stariji sin

Lk 15,1-3.11-32

Nema ljepše i sadržajnije Isusove usporedbe o Bogu do usporedbe o milosrdnom ocu i njegova dva sina. Naravno, to je usporedba i njome se ne iscrpljuje Isusovo očitovanje Boga. I drugim riječima i slikama, gestama i znacima Isus poučava svoje slušatelje kakav je Bog. Ova usporedba, ipak, na nenadmašan i u povijesti neponovljiv način ukazuje na Božju neizmjernost, njegovo nesagledivo i bezmjerno milosrđe. Zato je nemoguće našim tumačenjem sagledati sve njezino bogatstvo nego je potrebno čitati je češće, razmišljati o njoj u raznim životnim situacijama i s raznih aspekata.

Otac i stariji sin (Đuro Seder)

Za ovu priliku možda bi bilo primjereno poći s njezina kraja, od susreta starijega sina s ocem. Kraj je – poznato nam je – ostao otvoren. Isus zaustavlja priču na neiskazanoj odluci starijeg sina da odgovori na očev poziv da pođe na gozbu s “nađenim” bratom. Ne znamo, naime, je li stariji sin ušao na gozbu ili je demonstrativno ostao vani, ili je, sada on, otišao skroz od kuće ili se nakratko uputio negdje u rodbinu, u kakav gostinjac, ili se šunjao po prikrajcima i ostavama kuće da na brzinu nešto pojede kako bi, s distance, a kako drukčije, motrio što se događa u kući i kako se razvijaju stvari.

Ne znamo ni je li otac ostao još imalo vremena vani uvjeravati rasrđena i povrijeđena sina ili se uputio na gozbu s mlađim sinom ostavljajući starijeg njemu samome, da i on “dođe k sebi”. Isusov otvoreni završetak ove usporedbe poručuje da jednako kako je milosrdno postupio prema mlađem sinu, otac postupa i prema starijem. I pred njega je izišao vani. Onako kako je nije priječio da mlađi sin uzme dio baštine i napusti kuću, tako ostavlja mogućnost da se stariji sin slobodno odluči hoće li ili neće ući u zajedničku kuću i podijeliti radost bratova spasonosna povratka. Onako kako je u radosti šutljivoga milosrđa slušao ispovjedno pokajanje izgubljenoga sina, tako u pogođenoj milosrdnosti sluša osudu starijega sina i blago mu obrazlaže razloge zašto bi se i on trebao radovati. Onako kako je prihvatio nađenoga sina, tako prihvaća sina koji se gubi.

Koja je scena dirljivija, koja je važnija: susret oca s mlađim sinom ili susret oca sa starijim sinom? Teško je na to odgovoriti. Čini se da je iz perspektive oca mnogo teži drugi susret. I to ne zbog očeva držanja ili neke njegove pristranosti prema mlađem a nepravednosti prema starijem sinu nego zbog teške povrijeđenosti sina “pravednika”. Zanimljivo je da većina propovijedi kroz svu povijest kršćanstva, nebrojena literarna i slikarska djela uvijek u prvi plan stavljaju susret oca s izgubljenim sinom. Čak se uvriježilo da se čitava usporedba nazove po izgubljenom/rasipnom sinu, dok je teško naći neko likovno ili drugo uprizorenje u kojem bi u prvom planu bio očev susret sa starijim sinom. Štoviše, preuzeta je osuđujuća kvalifikacija starijega sina da je mlađi “očev sin” (stariji ga ne može nazvati ni bratom) protratio imanje s “bludnicama” pa mnogi i danas govore o “usporedbi o bludnom sinu”, iako riječ “razvratno” to izravno ne sugerira, a pogotovo što stariji sin nijednoga trenutka nema ni mrvice razumijevanja da je njegov brat mogao imati ikakvih nevolja, da je bio ponižavan, izgladnjivan više od “svinja”, a kamoli mogućnost da se može obratiti.

Nije teško izvanjski opisati ili oslikati scenu susreta oca i starijeg sina. Teško je, gotovo nemoguće prenijeti poglede, izraz lica i osjećaje: s jedne strane, nemoćnu tugu milosrdnoga oca, jer ni ljubavlju ne može pokrenuti sina na razumijevanje i prihvaćanje brata povratnika, s druge strane, gorku povrijeđenost i srditi prijekor starijega sina. Dvojica sinova, dva brata se i ne susreću, ne pozdravljaju se i ne razgovaraju. Dva sina istog oca! Dva brata. Oni se i različito odnose prema ocu. Mlađi sin je rasuo sve imanje, unizio se, pa došao k sebi, obratio se, vraća se ocu i želi ga susresti u priznanju grešnosti i u pokajanju. Pokajanje mlađega sina je pokajanje koje omogućuje očev radosni zagrljaj.

Stariji pak sin smatra se posve pravednim, nema se on od čega obraćati, nema se s kime susretati a kamoli veseliti. Njegov život je trajna muka i tlaka, pokorno služenje. Iznenađuje ga bučna radost u kući. Ne ulazi u kuću. On se ni najbliže ne može pogledati u lice, nego se uokolo informira od sluge što se to događa. U vlastitoj kući osjeća se strancem. Najradije ne bi susreo ni oca, “glavnog krivca”, ali ga je otac preduhitrio, izlazi mu u susret i on ga ne može izbjeći. Povrijeđenost i dokazivanje pravednosti starijega sina stvara distancu, priječi ocu zadnji prilaz, očev zagrljaj.

Isus i grešnici (Emil Nolde)

Vratimo se na početak današnjega evanđelja. Početak je to Lukina 15 poglavlja o izgubljenoj i nađenoj ovci, drahmi i sinu. Te usporedbe Isus priča svojim protivnicima, farizejima i pismoznancima, onima koji su mu prigovarali da čini nedopušteno jer se druži i prijateljuje s carinicima i grešnicima. Ti ljudi su sebe smatrali jedinim pravim vjernicima. Određivali su tko i kako se smije družiti i s kime boraviti. Bezočno su dijelili “lekcije” kako svi trebaju vjerovati poput njih. Radi se dakle o ljudima koji su – očito je – poput starijega sina, bili slijepi za slobodu vjere, za slobodu odnosa i ljepotu zajedništva, a povrh svega bili su bešćutni za obraćenje i pokajanje, za milosrđe.

Da mogu, poput starijeg sina, farizeji bi uzeli očevo mjesto, dakle mjesto samoga Boga. Njihova sreća je u nadimanju, zavisti i kažnjavanju drugih. Njihova nesreća je u sljepoći za ljubav i tvrdoći za milosrđe. To su opasno tragične osobe jer, makar si to nikada ne priznali, negdje u dnu sebe slute kako im oni koji bi morali priznati njihovu superiornost, to ne priznaju. Zato ne mogu podnijeti Isusa i grešnike koji u Isusu, a ne u njima vide prijatelja, učitelja i osloboditelja. Zato im je vjera nije radosna sloboda nego slugansko dokazivanje da vrijede više nego što vrijede (“čitav život ti služim i nikad ne prestupih tvoje zapovijedi”). Zato je njihov glavni osjećaj povrijeđenost, jer smatraju da su čitav život bezočno oštećeni (“a nisi mi ni jareta zaklao”). Zato je njihovo poslanje srditost, borba i kažnjavanje grešnika, jer smatraju da je to borba za pravdu i pravu vjeru (“ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele”). Ustvari, njima nije ni do brata ni do oca, nego samo do sebe, do njihova statusa, imanja i vlasti. Zato smatraju da drugi, i najbliži, koji se po njihovom ne ponašaju pokorno, ne bi trebali imati ništa. Čak ne bi trebali ni postojati, barem u njihovom životnom prostoru. Sloboda je za njih uvijek i jedino samo grijeh, obraćenje i pokajanje laž, a radost i gozba potvrđivanje njihove nepravde koja im se stalno nanosi.

Na samome početku usporedbe Isus govori da je mlađem sinu otac dao dio imanja koji je sinu pripadao, a na kraju usporedbe otac uzaludno uvjerava starijega sina da je baš on njegov nasljednik, da njemu pripada sve što otac ima i da je u opuštenosti i radosti mogao raspolagati svime. Stariji sin kao da je posve umrtvio osjetilo za bratovo pokajanje i za očevo milosrđe. Postao je bezdušni, lažni pravednik.

Kako je moralo biti ocu dvojice rođenih sina? Stariji sin sebe nije shvaćao sinom, nego slugom, kao što ni brata nikada nije smatrao bratom nego “bludnikom”. Imao je sve, a osjećao se nepotvrđenim i oštećenim, jer nije ovladao ocem, njegovim popuštanjem. Ništa, doista, tako ne rasrdi ohole vjernike, nezahvalne dvoličnjake i samouvjerene duhovne pravednike kao milosrđe, Božje milosrđe. Oni uvijek misle da je milosrđe oznaka slabića i ako se već komu daje milosrđe onda se to čini pristrano, prijateljima i onima koji im povlađuju, a nikako onima – što je bit milosrđa – koji milosrđe uopće ne zaslužuju.

Stariji sin nije uspio učiniti oca slugom svojih nauma. Nije ga uspio “prisiliti” da ne primi brata i da ga otjera iz kuće. On se nije osjećao slobodnim sinom, nego mu je, kako kaže ocu, čitava života “služio”, ulagao sve, i opet ga nije uspio pridobiti i zavesti svoju pravdu. Uzaludno je pokušao biti ocem, “bogom”, da konačno kazni razvratnika. Završio je u srditosti, povrijeđenosti i ogorčenoj osami, u tragediji razorenih odnosa i duhovnoj pustoši.

Kako je bilo ocu? Zacijelo je otišao na veselje sinu pokajniku. Radovao se ali s neugaslim očekivanjem da će i njegov stariji sin ipak “doći k sebi” i pridružiti se veselju. Ovo je pripovijest o milosrdnom ocu i njegova dva sina, kako se sve više razumijeva Isusov govor i naziva ova usporedba. No, koliko je vremena pred kućom ostao stajati srditi i povrijeđeni sin i brat? Je li ga ipak dotaklo neizmjerno očevo milosrđe ili još ondje stoji? Usporedba ne kaže. Isus ostavlja otvoreni završetak – nudi slobodu.

***************

Dolazak k sebi

IV. korizmena nedjelja C

Lk 15,1-3. 11-32

Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.

Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.

Izgubljeni sin (Emil Nolde)

No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali  prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?

Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!

Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.

S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dosadi dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.

Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.

Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…

Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!

Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga? (2013)

Fra Ivan Šarčević

Možda će ubuduće ipak…

III. korizmena nedjelja

Lk 13,1-9

Nije rijetkost da slušajući ili čitajući loše vijesti, crnu kroniku, neki zapaljivi vjernici, umišljeni u poznavanje samih Božjih planova, zaključuju da se nekomu s pravom dogodila nesreća kao Božja kazna za njegove grijehe. Masovna stradanja u potresima, poplavama ili u ratovima nekim se nadobudnim pobožnicima nameće kao Božja “pravedna odmazda” za nemoralnost i pokvarenost tih ljudi. U današnjem odlomku Lukina evanđelja Isus ne dopušta takav stav. Bog se ne ponaša poput ljudi. Bog se nikada ne ponaša osvetnički, on “se ne umara u praštanju i milosrđu” (Papa Franjo). On ne želi smrt grešnika nego da se obrati i živi.

Slušamo dakle u današnjem evanđelju da “neki” dolaze k Isusu s dvije svježe dnevne vijesti, rekli bismo, s dvije vijesti iz “crne kronike”. Prva je zacijelo razbuđivala nacionalni bijes, jer je rimski, okupatorski upravitelj Pilat, krajnje okrutno, dao pobiti neke hodočasnike Galilejce, Isusove zemljake, u jeruzalemskom hramu, i njihovu krv pomiješao s krvlju žrtava koje su prinosili Bogu. Iz povijesti je poznato da Pilat, prefekt Judeje (26.-36. god.), nije poštivao židovske svetinje, nego je drsko provocirao i vrijeđao vjerske osjećaje Židova, nedopušteno postavljao vojne simbole po Jeruzalemu, samovoljno uzimao sebi novac iz hramske blagajne (A. Popović), a evo sad je učinio strašno svetogrđe: pobio je hodočasnike i njihovu krv izmiješao s krvlju žrtvovanih životinja. Neka se spomene da je među galilejskim pobunjenicima uhvaćen i zatvoren jedan od vođa, Baraba, isti onaj koga će kroz spletkarenje i huškanje gomile, narodne starješine i glavari osloboditi iz Pilatova zatvora u zamjenu za pogubljenje nevina Isusa.

Druga “crna” vijest koja je stigla do Isusa a uznemirila je ljude, bila je ona da se u Siloamu, starom dijelu Jeruzalema, vjerojatno uslijed loše gradnje ili trošnosti, srušila kula i odjednom usmrtila osamnaest ljudi.

Na obje vijesti Isus odgovara neočekivano tvrdo, gotovo bezosjećajno. U njemu se ne razbuktava nacionalni gnjev na Pilata, neprijatelja Židova, niti se – barem kako Luka Evanđelist opisuje – izvanjski sažalijeva nad unesrećenim ljudima, niti zaključuje da je to Božja kazna za grijehe tih ljudi ili grijehe nekih njihovih predšasnika. Isus nesreću preokreće u suprotnost, u opomenu dojavljivačima vijesti da, ako se ne obrate, mogu slično proći jer nisu ništa bolje od nastradalih Galilejaca niti zatrpanih Jeruzalemaca pod siloamskom kulom.

Očito je da Isus ne dopušta olako svaljivanje krivnje na postradale niti na Boga, nego u prostoru vjere traži obraćenje, budnu pripravnost svojih sugovornika da ih ne nepripravne ne iznenadi kraj života. Strašni događaji, kojima se ne može umaći, nisu Božja kazna, odnosno ne može se u svim nesrećama saznati sve uzroke. Oni ostaju u prostoru tajne, Božje tajne. Isusu je stalo do konačnoga ishoda ljudskoga života. Zato zahtijeva korjenito obraćenje da se bez panike i gubljenja glave vjernik susretne s iznenadnim nevoljama i stradanjima. Obraćenje kojim je prožeta Isusova poruka označava posvemašnje oslanjanje na Boga, opušteno pouzdanje u njegovu riječ, a ne izlaganje hirovitost događaja, strahu pred nasiljem vlastodržaca, nikako osveti niti utapanju u paniku mase.

Uz poziv na obraćenje uslijed nesreća i crnih vijesti, drugi dio današnjega evanđelja nosi još jednu važnu poruku za vjernika, poruku o Božjoj strpljivosti i poziv na našu strpljivost jednih prema drugima. Isus pripovijeda prispodobu o neplodnoj smokvi. Naime, gospodar tri godine zaredom dolazi i ne nalazi ploda na smokvi. Hoće je posjeći. Vinogradar, međutim, moli gospodara da je ostavi, jer će je još pokušati obrađivati, još će je jednu godinu okopavati i gnojiti. Veli mu, i tim riječima Isus završava svoj govor: Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je!

Ne znamo što se dogodilo kasnije, za “godinu” dana, je li smokva urodila ili ne, je li je gospodar posjekao ili ne. Isusova usporedba kao i mnogi njegovi govori imaju “otvoreni završetak”, što znači ustvari novi početak, otvorenost Božje milosrdne ponude za popravak i čovjekov slobodan odgovor na ponudi. Do čovjeka je hoće li od neplodne smokve postati praktični vjernik s dobrim djelima. Isus naglašava strpljivost vinogradara prema svojim suvremenicima. Vinogradar je slika njega samoga. Njegov učenik treba donositi plodove vjere. Obraćenje evanđelju i nasljedovanje Isusa nije neki površni poziv na unutarnju svetost, nego život iz vjere koji ima posve praktične posljedice/plodove za sebe i okolinu.

Onako kako je u prvom dijelu današnjega evanđelja Isus radikalan u pozivu na obraćenje a ne na bijes na neprijatelje i puko sažaljenje nad unesrećenima, tako ovdje u usporedbi s neplodnom smokvom naglašava neshvatljivu Božju strpljivost i ljubav prema ljudima, ali i sigurnost da ta strpljivost nije bezgranična ni neoročena. Mi ljudi ne znamo i ne smijemo biti suci ni mjernici Božje strpljivosti, ali ne smijemo biti ni oni koji se igraju Božjom strpljivom dobrotom. Prema bližnjima se trebamo ponašati bezgranično strpljivo, onako kako se Bog prema nama strpljivo ponaša.

Strpljivost, kako Isus i govori, nije pasivno stajanje i nebriga za druge, nije ravnodušnost za bližnjega, nego – poput vinogradara koji će još jednu godinu okopavati i gnojiti smokvu – valja drugome pomoći da donosi plodove života. Od nas će se tražit račun i za život naših bližnjih. Zato trebamo i mi imati svoje tri, tri je broj punine, mnoge godine strpljivosti, ali ne sjediti skrštenih ruku, nego se zauzeto brinuti za bližnjega uvijek imajući pred sobom Božju strpljivost i njegov konačni sud. I govoriti poput vinogradara: Ostavi još vremena, dok još ne učinim svoje, možda će ubuduće ipak… Još se trebam s ljubavlju posvetiti drugima, možda ipak…

Fra Ivan Šarčević

Preobrazba u molitvi i nasljedovanju

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Nešto najljepše što se može dogoditi jest čovjekova promjena na bolje. Nada u poboljšanje sebe i svoje okoline pokreće napore tolikih ljudi u svijetu. Roditelji se raduju i malom popravku u učenju ili ponašanju svoje djece. A kolika je tek radost ako se netko ostavio pića, droge, krađe, prostitucije ili nekih drugih poroka i loših navika. Obraćenje je srž Isusove poruke u evanđelju. Pozivom na obraćenje odzvanja čitavo korizmeno vrijeme.

Nažalost, obraćenja su rijetkost. Štoviše, prije nego preobrazba na bolje češće se događa čovjekovo kvarenje, deformacija i dehumanizacija. Kako starimo, negativnosti koje smo kao mlađi iskupljivali svojim dobrim stranama ili prekrivali lijepim izgledom i razigranošću, humorom i ljubavlju prema životu, u starijim godinama, sa slabljenjem fizičkih i duhovnih moći, znaju nahrupiti do nakaradnosti a da mi toga uopće nismo svjesni niti to uviđamo. Postajemo osjetljiviji na sve i istodobno slijepi i gluhi na dobronamjerne riječi kritike i poglede upozorenja naših bližnjih. Ružan i neistinit govor, nervoza i nestrpljivost, škrtost i taština, strah za sebe, sebeljublje, ravnodušnost za druge, narcisoidni cinizam, mnoge loše osobine koje smo i prije imali, ako ih se ne drži pod kontrolom i ako nismo usmjereni prema dobru, u kasnijim godinama izbiju kao naše glavne osobine i izobličuju nas do neprepoznavanja. Bližnji se čude što se to s nama događa a mi tvrdokorno ustrajavamo kako se svi mijenjaju na gore dok jedino mi ostajemo dosljedni i autentični.

Kao što na naše obraćenje mogu utjecati drugi, tako je i s preobrazbom na gore. Osim samoskrivljenog izopačivanja, postoji i ono za koje nismo samo mi krivi. Preobrazba na gore može se dogoditi iznenada, tako da ni samom čovjeku nisu jasni zadnji razlozi njegova raščovječenja. Jedan od najvećih književnih primjera te vrste preobrazbe svakako je istoimena pripovijetka Preobrazba (1915) pisca Franza Kafke. Njegov lik Gregor Samsa, marljivi trgovački putnik, koji je godinama naporno i savjesno radio, koji je zanemarivao sebe sama da bi uzdržavao svoju obitelj, jednog se jutra probudio preobražen u monstruoznog velikog kukca, žohara. Uza sve nastojanje da se vrati u ljudski svijet, u svoju obitelj, ne uspijeva mu. Ne zna kako je dospio u to neljudsko, životinjsko stanje. Iz njega sam ne može izići. Pritom mu nitko ne pomaže. Otac ne želi ni razgovarati s njim, majka ga voli ali se plaši oca da s njim uopće komunicira, sestra mu pomaže, hrani ga, pazi, ali ništa ne mijenja da se njegova situacija popravi. Od najkorisnijega člana, Gregor je postao ruglo, prezren, osoba za izbjegavanje. Biva odbačen, izoliran, zaključan u nekomunikaciju, do mjere krajnjeg samookrivljivanja. Njegovoj obitelji jedino njegova smrt dolazi kao oslobođenje i mogućnost novih životnih perspektiva. I tragično završava. Umire od zagnojene rane na leđima koju mu je prouzrokovala jabuka kojom se otac bacio na njega.

Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o Isusovoj preobrazbi na gori. Riječ je o drukčijoj preobrazbi od Kafkinog Gregora Samse. Ona označava anticipaciju, predokus Isusove slave u Božjoj blizini nakon ispunjena života u dobroti i nakon poražavajuće muke i smrti, nakon totalnog kraha, koji sliči zemaljskome krahu Gregora Samse ali bez dimenzije vjere. Luka Evanđelist smješta ovaj događaj na polovicu vremena Isusova javnoga djelovanja, pred konačni put prema Jeruzalemu, prema mjestu muke i razapinjanja na križ, mjestu smrti.

Isus se preobrazio, Luka naglašava, dok se molio. Isusovo lice se promijenilo, sav je bio u svjetlosti. Preobrazio se pred najvažnijom trojicom učenika svjedoka, koji su, kao i obično, bili svladani snom, i koji će se značenja svih događaja iznova sjećati tek nakon Isusova uskrsnuća. Oni su pasivni svjedoci, osobito Petar, koji najčešće promašuju smisao onoga što se Isusu događa.

U trenutku Isusove preobrazbe, o njegovom Izlasku (Pashi), o putu i događajima u Jeruzalemu, s njim razgovaraju dvojica najvećih osoba vjere: Mojsije – posrednik Božjega Zakona i Ilija – posrednik Božje riječi, dakle najveći Zakonodavac i najveći Prorok. Petar se u to razbuđuje. Dobronamjeran kakav jest, ali nedovoljno svjestan, zadivljen viđenim, Petar predlaže Isusu da se svi skupa zadrže u toj sjajnoj taborskoj atmosferi. Predlaže da njima trojici velikana podigne sjenice. Petar je sjajan graditelj jednakosti i smatra da svatko od njih može imati jednako boravište među ljudima, i Mojsije, i Ilija i Isus, jer su svi isti. No, dok je on to još govorio – nastavlja Luka Evanđelist – zasjeni ih oblak. Oblak je slika Božje prisutnosti. Iz oblaka se začuo glas: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Nestalo je i Mojsija i Ilije, i Zakona i Proroka, ostao je Isus sam. Nisu oni zanijekani nego su svojom prisutnošću potvrdili Isusovo prvenstvo. Svi zakoni i proroštva, sve uredbe i riječi ispunjaju se i stapaju u osobi Isusa Krista, Božjega sina i Izabranika.

Korizma je vrijeme obraćenja, vrijeme preobrazbe. I mi smo na putu prema svome Jeruzalemu, prema koncu svoga života. Ne bismo smjeli otezati s obraćenjem, s našim humaniziranjem po vjeri, i to poštivajući Zakon i slušajući Proroke, ali nasljedujući Isusa. Naša će se željena moralna i duhovna preobrazba na bolje dogoditi napuštanjem starih zlih navika, oslobođenjem od samoskrivljene ili od drugih nametnute mjere ponašanja, ostavljanjem ropskog straha od drugih, kao i kameleonskoga prilagođavanja okolini, izlaskom iz konformističkoga i oportunističkoga izjednačavanja svega sa svim. Naša će se osobna preobrazba dogoditi u molitvi, u razgovoru s Bogom i u životnoj praksi nasljedovanja, suobličavanja (pre-obraz-ivanja) s Isusom Kristom. To je predokus i našega životnog izlaska, nada našega uskrsnuća da se i nada nama, u času smrti, začuje milosrdni Očev glas: Ovo je sin moj, ovo je kći moja.

*****************

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom Evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgušnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, svijetao i proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika. Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u sili i snazi, onako kako je on „uništio“ Baalove svećenik; očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, u grmljavini, oluji i potresu, ali Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila ni sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – tamno iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svjetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas. (2013)

Fra Ivan Šarčević